Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3471/19 (I. K.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3471/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3471/19, rješavajući apelaciju Izeta Karovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Izet Karović protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 024940 18 Gž od 30. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 94 0 P 024940 15 P od 18. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Izet Karović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Dino Imamović, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 024940 18 Gž od 30. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 94 0 P 024940 15 P od 18. juna 2018. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje i provođenje presude Osnovnog suda u Foči.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-7718/18 od 13. februara 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 024940 19 Rev od 26. juna 2019. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, utvrđeno je da je tužilac H.K., gradnjom vlastitim sredstvima stekao vlasništvo sa 1/1 dijela na bazenu sagrađenom na preciziranoj parceli zajedno sa dijelom ove parcele u određenoj površini, koji dio služi za redovnu upotrebu ovog objekta, te novosagrađenom objektu-kući i temeljima stare porodične kuće, obje na preciziranoj parceli zajedno sa vlasništvom dijela ove parcele u određenoj površini, koji dio služi redovnoj upotrebi objekta, pa se u skladu sa utvrđenim taj dio imovine izdvaja iz ostavinske mase umrle prednice stranaka R.K. u korist tužioca. Slijedom iznesenog preostali dio ostavinske mase će se raspraviti u ostavinskom postupku kod Općinskog suda u Sarajevu, što je apelant dužan priznati i trpjeti da Republička uprava za geodetsko i imovinsko-pravne poslove Banja Luka, po osnovu te presude u posjedovnom listu predmetnim parcelama utvrđenim kao vlasništvo tužioca istog upiše kao posjednika sa 1/1 dijela. Ujedno se apelant obavezuje da tužiocu nadoknadi troškove postupka.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je predmet spora zahtjev tužioca da se utvrdi da je on vlasnik sa 1/1 dijela predmetnih nekretnina, pa da se taj dio imovine izdvoji iz ostavinske mase iza umrle R.K. u korist tužioca, te da se tužilac na osnovu presude upiše kao posjednik. Okružni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je prekinut ostavinski postupak iza umrle R.K., a da je tužilac kao zakonski nasljednik upućen na parnicu protiv apelanta kao zakonskog nasljednika radi dokazivanja veličine svog nasljednog dijela. Kao nesporno je utvrđeno da su predmetne nekretnine ranije bile vlasništvo tužioca, jer je otac parničnih stranaka Dž.K. sa tužiocem zaključio ugovor o poklonu 1982. godine kojim mu je poklonio sve nekretnine upisane u preciziranom posjedovnom listu. Međutim, nakon toga je tužilac 2004. godine sa ocem Dž.K. zaključio ugovor o poklonu i poklonio mu iste nekretnine, pa su one ponovo upisane na oca parničnih stranaka. Po tvrdnji tužioca on je navedene nekretnine poklonio ocu radi dobijanja donacije za obnovu u ratu oštećenih objekata. Nakon smrti oca parničnih stranaka, u ostavinskom postupku koji je vođen tužilac je svoj nasljedni dio ustupio majci R.K. Okružni sud je naveo da je utvrđeno da je tužilac sagradio vikend objekat, bazen i kuću od svoga novca koji je zaradio radeći u Njemačkoj.

5. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud poklonio vjeru izjavi Dž.H., sestri parničnih stranaka, koja je izjavila da je sve građevine koje su predmet spora izgradio tužilac svojim sredstvima. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod da je prvostepeni sud povrijedio odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku i da nije brižljivo i savjesno cijenio sve izvedene dokaze. Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud poklonio vjeru izjavi sestre parničnih stranaka, koja po prirodi stvari najbolje zna odnose u porodici parničnih stranaka, pa tako najbolje zna i ko je gradio sporne građevine i kojim sredstvima. Njen iskaz pogotovo ima značaj budući da roditelji parničnih stranaka nisu živi, a oni su najbolje znali ko je gradio sporne objekte i ko je obezbijedio sredstva za izgradnju. Osim toga, Okružni sud je naveo da nisu izvedeni dokazi koji bi opovrgli iskaz ovog svjedoka, te da apelant nije osporavao ni sadržinu izjave njihove sestre, a niti je procesno nije prigovarao izvođenju ovog dokaza. Nadalje, u odnosu na apelantove navode da se prvostepeni sud nije izjasnio u pogledu njegovog prijedloga da se kao dokaz „izvede izjava“ M.T., Okružni sud je naveo da to nije od uticaja na na prvailnost odluke budući da takav prijedlog nije konstatovan na zapisniku sa pripremnog ročišta, a koji je apelant potpisao bez prigovora. Takođe, Okružni sud je naveo da je neosnovan i apelantov prijedlog iz žalbe da se „prihvati“ kao dokaz izjava R.F. iz 2017. godine, budući da apelant nije pružio dokaz da bez svoje krivice ovu izjavu nije mogao ranije predložiti kao dokaz. Osim toga, Okružni sud je naveo da tuženi nije ničim dokazao da se protivio da njihov otac pokloni predmetne nekretnine sinu H.K. (tužiocu), niti se pak protivio da tužilac novim ugovorom o poklonu sporne nepokretnosti pokloni ocu, radi lakšeg dobijanja donacije kako je tvrdio tužilac.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno cijenili dokaze, da nisu dali valjano obrazloženje za svoje odluke, te da su proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno da nije jasno koje materijalno pravo je primjenjeno. Osim toga, apelant navodi da sudovi nisu utvrdili koji je pravni osnov tužbenog zahtjeva, odnosno na osnovu čega je utvrđeno da je tužilac stekao pravo vlasništva. Apelant osporava i odluku o troškovima postupka.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su Okružni sud, kao i prvostepeni sud, u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3471/19 (I. K.) | Sudska praksa | Aktio