Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5283/17 („Školska naklada“ d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni postupak
- Porez
- Upravni spor
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5283/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-5283/17, rješavajući apelaciju „Školske naklade“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Školska naklada“ d.o.o. Mostar protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 019613 17 Uvp od 19. oktobra 2017. godine i broj S1 3 U 019613 15 U od 9. maja 2017. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Školska naklada“ d.o.o. Mostar protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 019613 17 Uvp od 19. oktobra 2017. godine i broj S1 3 U 019613 15 U od 9. maja 2017. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Školska naklada“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zdravko Rajić, odvjetnik iz Mostara, podnijela je 14. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 019613 17 Uvp od 19. oktobra 2017. godine i broj S1 3 U 019613 15 U od 9. maja 2017. godine.
2. Rješenjem Sektora za poreze, Odsjek za kontrolu velikih poreznih obveznika, Grupa za kontrolu velikih poreznih obveznika, Mostar (u daljnjem tekstu: Sektor za poreze) broj 04/5-3/III- 17/000100/08-4 od 8. jula 2008. godine apelantu je utvrđen porez na dodanu vrijednost (PDV) i naloženo da izvrši uplatu obaveza na propisan račun prema Pravilniku o uplaćivanju neizravnih poreza i ostalih prihoda do 15. augusta 2008. godine.
3. U ponovnom postupku Zaključkom Sektora za poreze od 12. aprila 2013. godine odbačen je prijedlog apelanta za obnovu postupka okončanog rješenjem od 8. jula 2008. godine. U obrazloženju je navedeno da je apelant propustio podnijeti žalbu protiv navedenog rješenja te je 27. aprila 2009. godine podnio prijedlog za obnovu postupka. U prethodnom postupku Sektor za poreze je odbacio prijedlog apelanta shodno odredbi člana 245. stav 2. Zakona o upravnom postupku. Međutim, budući da je apelant u prijedlogu za obnovu postupka predložio da se u smislu čl. 141. do
145. Zakona o postupku neizravnog oporezivanja [kojim su propisani vanredni pravni lijekovi u postupku indirektnog oporezivanja] ponovo razmotri predmet koji je okončan rješenjem od 8. jula 2008. godine, Sektor za poreze je u ponovnom postupku utvrdio da nisu ispunjeni uslovi za primjenu vanrednih pravnih lijekova propisanih navedenim odredbama Zakona. S toga je zaključkom odbacio prijedlog apelanta za obnovu postupka podnesenog 27. aprila 2009. godine.
4. Rješenjem Sektora za poreze od 30. maja 2013. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta protiv Zaključka Sektora za poreze od 12. aprila 2013. godine.
5. Rješenjem Uprave za neizravno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 01/4-2- UP/II-266/15 od 2. jula 2015. godine obijena je žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Sektora za poreze od 30. maja 2013. godine kao neosnovana (stav I izreke). Stavom II izreke odbijen je zahtjev apelanta za opoziv upravnih radnji po rješenju Sektora za poreze od 8. jula 2008. godine.
6. Apelant je protiv rješenja Uprave od 2. jula 2015. godine tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH. Presudom broj S1 3 U 019613 15 U od 9. maja 2017. godine Sud BiH je tužbu odbio. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da iz podataka spisa predmeta proizlazi da je u postupku kontrole apelanta u poreskom periodu februar 2008. godine evidentirana izlazna faktura od 31. decembra 2008. godine koju je apelant ispostavio pravnom licu „Školska knjiga“ d.d. Zagreb za troškove suizdavaštva u preciziranom iznosu bez obračunatog PDV. Imajući u vidu da su fakturisane usluge izvršene na teritoriji BiH i da su saglasno članu 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV) predmetom oporezivanja, Sud BiH je smatrao da je prvostepeni organ pravilno zaključio da se, shodno članu 15. stav 1. Zakona o PDV-u, mjestom prometa usluga smatra BiH, budući da je stalno sjedište apelanta BiH. Iz navedenog razloga je prvostepeni organ na temelju predmetne fakture apelantu obračunao PDV u iznosu od 33.460,41 KM, te u tom smislu izvršio korekciju prijave PDV za februar 2008. godine, a rješenjem od 8. jula 2008. godine, apelantu naložio uplatu utvrđene obaveze. Kako usluge suizdavaštva, koje je apelant fakturisao ne spadaju u izuzetke propisane u članu 15. tačka 4. Zakona o PDV-u, Sud BiH je utvrdio da je pravilno i prvostepeni organ smatrao da je za iste mjesto oporezivanja u BIH. Utvrđeno je da je apelant na ispostavljenoj fakturi bio dužan obračunati PDV i iskazati ga u poreskoj prijavi za odgovarajući poreski period, budući da je ispostavljanjem fakture za apelanta nastala obaveza plaćanja PDV kako je to propisano u članu 17. stav 1. tačka 1. Zakona o PDV-u. Osim toga, na zahtjev apelanta Sektor za poreze je 30. aprila 2008. godine, izdao obavještenje u kojem je navedeno da se fakturisanje 50% pripadajućih troškova po obračunu „Školskoj knjizi“ d.d. Zagreb, smatra oporezivim prometom, kojem je mjesto oporezivanja BIH, za koji je apelant dužan izdati fakturu sa obračunatim PDV-om. Zaključeno je da je apelant i prije podnošenja zahtjeva za obnovu postupka i primjenu vanrednih pravnih lijekova iz Zakona o postupku neizravnog oporezivanja, znao da izvršeni promet podliježe oporezivanju, odnosno, da je prvostepeni organ pravilno izvršio obračun PDV-a, pri čemu nema duplog oporezivanja, budući da po fakturi broj:01-889 od 31. decembra 2008. godine, nije bio obračunat PDV, nego je obračun izvršen u postupku kontrole.
7. Protiv navedene presude Suda BiH apelant je podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Presudom broj S1 3 U 019613 17 Uvp od 19. oktobra 2017. godine Apelaciono vijeće Suda BiH je zahtjev apelanta za preispitivanje suske odluke odbilo kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da je po ocjeni Apelacionog vijeća pravilan zaključak Suda BiH da se konačno rješenje tužene Uprave kao i prvostepeno rješenje temelje na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona, kao i da je za svoju odluku dao jasne i valjane razloge koje prihvata i Apelaciono vijeće.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su osporene odluke donesene uz proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba Zakona o PDV. Istakao je da je dvostruko oporezovan budući da je sporna faktura stornirana, a da je naknadno utvrđena obaveza plaćanja PDV rješenjem od 8. jula 2008. godine. Također, je istaknuto da su troškovi suizdavaštva fakturisani i da je na iste plaćen PDV 2007. godine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
10. U pogledu navoda apelanta kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i plaćanje poreza na dodatu vrijednost koji se uplaćuje na odgovarajući račun javnih prihoda. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u postupku u kojem je odbačen apelantov zahtjev za obnovu postupka okončanog rješenjem od 8. jula 2008. godine, odnosno u kojem je utvrđivano postojanje uvjeta za primjenu vanrednih pravnih lijekova propisanih Zakonom o postupku neizravnog oporezivanja, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode apelanta o povredi prava na imovinu
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su u predmetnom postupku primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U vezi navedenog Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi u predmetnom postupku, postupajući po prijedlogu apelanta za obnovu postupka okončanog rješenjem od 8. jula 2008. godine kojim je apelantu utvrđena poreska obaveza, zapravo samo utvrđivali da li su ispunjene zakonske pretpostavke za odlučivanje o vanrednim pravnim lijekovima. Naime, Ustavni sud ističe da u predmetnom upravnom i postupku upravnog spora nije odlučivano o osnovanosti apelantove poreske obaveze, koja je utvrđena rješenjem Sektor za poreze od 8. jula 2008. godine , već o tome da li su ostvareni zakonski uslovi za primjenu vanrednih pravnih lijekova propisanih čl. 141. do 145. Zakona o postupku neizravnog oporezivanja (posebni postupci ocjene-pregled radnji koje su ništave, ispravka greške, povrat neosnovanih plaćanja i opoziv radnji). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zapaža da osporene odluke ne pokreću pitanje apelantovog prava na imovinu budući da su se organi uprave i redovni sudovi u osporenim odlukama bavili samo pitanjem ispunjenosti zakonskih uvjeta za oglašavanje ništavim, ispravljanjem greške, povratom neosnovanih plaćanja i opozivom upravnih radnji, po vanrednim pravnim lijekovima. S toga Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću pitanje prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević