Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4236/17 (G. J.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4236/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine , u predmetu broj AP-4236/17, rješavajući apelaciju Gojka Jankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gojka Jankovića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 025655 17 Krž od 18. septembra 2017. godine i S1 1 K 025655 17 Kvl od 29. avgusta 2017. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Gojko Janković (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi na izdržavanju kazne dugotrajnog zatvora u K.P.Z. Foča, podnio je 10. oktobra 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu : Sud BiH) br. S1 1 K 025655 17 Krž od 18. septembra 2017. godine i S1 1 K 025655 17 Kvl od 29. avgusta 2017. godine. Apelant je, 16. septembra 2019. godine, Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije.

2. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 025655 17 Kvl od 29. avgusta 2017. godine, odbačen je zahtjev apelanta za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog presudom Suda BiH broj X- KRŽ-05/161 od 23. oktobra 2007. godine. Navedenom presudom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), te osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 34 godine. Zahtjev je odbačen budući da je prvostepeno vijeće u konkretnom slučaju utvrdilo da nema zakonskih uvjeta za ponavljanje postupka, predviđenih članom 327. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH).

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant zahtjev utemeljio na, po njegovom stavu, novim relevantnim činjenicama i dokazima koji su obuhvaćeni i treba da su sadržani u vezi sa radnjama iz optužnice Tužilaštva BiH i periodom koji obuhvata optužnicu, vezano za Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ) iz 1976. godine, za kojeg apelant smatra da se trebao primijeniti, kao i krivične sankcije iz tog zakona. Navedeno je da se s tim u vezi, apelant pozvao na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu : Evropski sud) „Maktouf i Damjanović“ protiv BiH, u kojem je Veliko vijeće donijelo presudu 18. jula 2013. godine i u kojoj je utvrđena povreda člana 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je u navedenom predmetu utvrđeno da je na aplikante bio primijenjen strožiji zakon od onog koji je trebao biti primijenjen u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo, kao i da je trebala biti primijenjena krivična sankcija, koja je blaža po KZSFRJ.

4. Sud BiH je naveo da iz sadržaja člana 327. stav 1. tačka c) ZKP BiH, jasno proizilazi da uslov koji mora biti ispunjen, kako bi se mogla donijeti odluka o ponavljanju krivičnog postupka u korist osuđenog, jeste postojanje novih činjenica ili novih dokaza. Imajući u vidu da je, slijedom citirane odredbe, apelant prevashodno propustio Sudu BiH predstaviti, odnosno dokazati da se u konkretnom de facto i radi o novim činjenicama ili dokazima, a zatim i da se u konkretnom radi o činjenicama ili dokazima koje zadovoljavaju ispunjenje dodatnih kumulativnih uslova za primjenu ovog člana, Sud BiH je zaključio da nisu ispunjeni zakonski uslovi za ponavljanje postupka. Isto tako, Sud BiH je naveo da postojanje odluke Evropskog suda u drugom postupku („Maktouf i Damjanović“), neovisno od vremenskog konteksta njenog donošenja, nema status nove činjenice ili novog dokaza koji bi bio od takvog značaja da bi ishodio osudom apelanta po blažem zakonu.

5. Rješenjem vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu. Apelaciono vijeće) broj S1 1 K 025655 17 Krž od 18. septembra 2017. godine, odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Suda BiH broj S1 1 K 025655 17 Kvl od 29. avgusta 2017. godine. U obrazloženju rješenja Apelaciono vijeće je istaklo da pobijana odluka sadrži pravilnu i dostatnu argumentaciju za svako pitanje koje je bilo od značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke o postavljenom zahtjevu za ponavljanje postupka u korist apelanta. Nadalje, Apelaciono vijeće je istaklo da je ispravan zaključak prvostepenog vijeća da presuda Evropskog suda u predmetu Maktouf i Damjanović, na koju se apelant poziva u žalbi, neovisno od vremenskog konteksta njenog donošenja, nema status nove činjenice ili novog dokaza, koji bi bio od takvog značaja da bi ishodio osudom po blažem zakonu po osuđenog apelanta.U odnosu na žalbeni prigovor apelanta da su lica osuđena za krivično djelo genocid iz člana 141. KZ SFRJ, osuđena na manje kazne od one koja je apelantu izrečena za „blaže“ krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH, Apelaciono vijeće je istaklo da su sudske odluke individualizirane, te da se zasnivaju na činjenicama i dokazima iznesenim u svakom pojedinačnom slučaju, a navedeni prigovor ni u kom slučaju ne zadovoljava uvjete propisane članom 327. stav 1. ZKP BiH za ponavljanje krivičnog postupka.

6. Nadalje, Apelaciono vijeće je napomenulo da suprotno prigovoru apelanta, kako je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti KZ SFRJ, da krivično djelo zločini protiv čovječnosti, kao takvo uopće nije bilo propisano i sankcionisano u KZ SFRJ, koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, da se radi o inkriminaciji koja uključuje kršenje pravila međunarodnog prava, a u pitanju su djela kojima su ostvarena bitna obilježja bića krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZ BiH, to su ispunjeni uslovi iz člana 4a) KZ BiH, te se u tom slučaju odstupa od principa vremenskog važenja krivičnog zakona. Ukazano je da stoga, primjena KZ BiH iz 2003. godine ne dovodi u pitanje garancije iz člana 7. Evropske konvencije. Dakle, djelo za koje je osuđen bilo je krivično djelo prema međunarodnom pravu u vrijeme kada je počinjeno, što ukazuje na neosnovanost žalbenih navoda. Apelaciono vijeće je naglasilo da je ovakav stav u skladu sa stavovima Ustavnog suda koji su zauzeti u odlukama br: AP 519/07, 1785/06, 3620/07, 2789/08, 2143/11, 311/11 i 2947/09, te su potvrđeni odlukama Evropskog suda (Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 10. aprila 2012. godine te Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine). Ukazano je da odluka na koju se apelant poziva u žalbi (Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine), u tački 55. jasno navodi da: „teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava koja spadaju u m nadležnost Suda BiH mogu se podijeliti u dvije kategorije. Neki zločini, konkretno zločini konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon su uvedeni 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi, stoga, nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju Krivični zakon iz 2003. godine u takvim predmetima (vidi međunarodne materijale koji se citiraju u tač. 31. i 32. u gornjem tekstu)“. Shodno navedenom, Apelaciono vijeće je zaključilo da su neosnovani argumenti apelanta da je Sud BiH trebalo da uvaži zahtjev za ponavljanje postupka u korist osuđenog na osnovu recentne prakse Suda BiH u pogledu primjene KZ SFRJ, te isti primijeniti i u njegovom slučaju, pa samim tim i umanjiti izrečenu krivičnopravnu sankciju, obzirom da je izrečena kazna zatvora pravosnažna i utvrđena u zakonskim okvirima, na osnovu okolnosti konkretnog slučaja i ličnosti izvršioca te je istu neprimjereno komparirati sa drugim predmetima i usklađivati sa kaznama izrečenim drugim licima na način kako to žalba čini. . Apelacioni navodi

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana 7. Evropske konvencije, da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Također, da je osporenim odlukama došlo i do povrede prava iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju te prava iz član II/3.d) Ustav Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kao i prava i čl. 2. i 4. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Pojašnjava da je od Suda BiH, tražio ponavljanje postupka zbog postojanja razloga iz člana 327. stav 1 tačka c) ZKP BiH, na osnovu novih relevantnih činjenica, a to su pravosnažne presude za genocid član 141. KZ SFRJ (teže krivično djelo od zločina protiv čovječnosti), jer su osobe koje su bile osuđeni pred Sudom BiH za to krivično djelo bile osuđene po KZ BiH, a u obnovljenom postupku pred Sudom BiH su osuđeni po KZ SFRJ na kaznu zatvora od 20 godina, ukinut im je dugotrajni zatvor na koji su bili osuđeni za masovno ubistvo od 1000 do 1200 ljudi. Pod novim činjenicama podrazumijeva nove pravosnažne presude donesene u krivičnim stvarima koje su po pitanju problema primjene krivičnog zakona slične njegovoj a koje je donio Evropski sud te analizira odluku Maktouf- Damjanović. Podsjeća da je presudom kojom je osuđen na 34 godina zatvora proglašen krivim za izvršenje krivičnog djela zločini protiv čovječnosti. Ovo krivično djelo nije bilo propisano (dakle, nije ni postojalo) u vrijeme kada je „navodno isto i počinio“, a saglasno tada važećem KZSFRJ. Iz svega navedenog slijedi da je u njegovom slučaju morao biti primijenjen KZ SFRJ, jer je on nesumnjivo sadržavao odredbe koje su povoljnija po njega. Poziva se na presudu Evropskog suda u predmetu Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine i odluke Ustavnog suda br. AP 4100/09 i AP 4063/09 te pojašnjava da je u tim odlukama utvrđena povreda člana 7. stav 1 Evropske konvencije, a osuđenim u tim predmetima je, na osnovu člana 327. stav 1 tačka f) ZKPBiH obnovljen postupak pred Sudom BiH (jer su bili presuđeni po članu 171. iz KZ BiH iz 2003 godine za teže krivično djelo - genocid na kaznu dugotrajnog zatvora i njima je preinačena krivično pravna sankcija po KZ SFRJ i osuđeni su na kazne zatvora od 20 godina. Apelaciono vijeće Suda BiH je, štaviše, uvažilo mišljenje Evropskog suda te presudu u slučaju Maktouf- Damjanović primjenjivalo kao izvor prava u pojedinim slučajevima, ali striktno ga primjenjujući samo na predmete u kojima je riječ o krivičnom djelu genocid i ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Smatra da je nerazumljivo zbog čega Sud BiH nije taj stav primijenio i kada je u pitanju krivično djelo zločin protiv čovječnosti. Takvim postupanjem je Sud BiH, prema navodima apelanta, istog diskriminisao jer je on za „blaže“ krivično djelo iz člana 172. KZ BiH osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 34 godine. Nadalje, ističe da je prema njemu učinjena diskriminacija u odnosu na visinu krivične sankcije koja mu je izrečena, te navodi da je prema KZ SFRJ za ratne zločine zapriječena kazna zatvora u trajanju od pet do 15 godina ili u najtežim slučajevima smrtna kazna koja je zamijenjena kaznom zatvora od 20 godina, dok po KZ BiH zapriječena kazna zatvora od 10 do 20 godina ili u težim slučajevima kazna dugotrajnog zatvora od 20 do 45 godina. Apelant napominje da je presuda u predmetu Maktouf i Damjanović donesena 18. jula 2013. godine, što opravdava činjenicu da nove činjenice i dokazi i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti prezentirani na glavnom pretresu. Također, smatra da je navedenom presudom primjena blažeg zakona postala obaveza, te da se za teška krivična djela genocid i ratni zločin protiv civilnog stanovništva sada može izreći maksimalna kazna zatvora od 20 godina. Navodi da se u Federaciji BiH, Republici Srpskoj, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori primjenjuje KZ SFRJ i maksimalna kazna u predmetima ratnih zločina je 20 godina u težim slučajevima. Također, apelant je ukazao i na praksu iz odluke Ustavnog suda broj AP 3280/13 u kojoj je djelomično usvojena apelacija osuđenog R.D. koji je bio proglašen krivim za krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. KZ BiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 17. godina, u kojoj je Ustavni sud djelomično usvojio apelaciju i predmet vratio Sudu BiH na ponovno suđenje te je konačno R.D. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15. godina. Apelant smatra da ova presuda pokazuje „dvostruke aršine“ Suda BiH jer je R.D. osuđen po istim članovima kao i apelant na 15 godina a apelant na 34 te je na taj način diskiminisan u odnosu „na visinu zatvorske kazne“. Dalje, apelant navodi da su “svi muslimani“ pred Sudom BiH presuđeni po KZ SFRJ i dobili krivične sankcije po tom zakonu do 15 godina čime je napravljena diskriminacija i po nacionalnoj osnovi.

8. U dopuni apelacije od 16. septembra 2019. godine, apelant je naveo da apelaciju dopunjava „činjenicama koje nije upisao u apelaciji, a iste su relevantne za kršenje njegovog prava na odbranu i pravično suđenje“. U tom smislu, apelant je ponovio da je postupku protiv njega povrijeđeno načelo zakonitosti, budući da je postupak vođen po zakonu koji je donese nakon što su navodna krivična djela počinjena umjesto da sud primjeni preuzeti krivični zakon SFRJ kao blaži za učinioca te je na štetu apelanta primijenio stroži zakon, čime je došlo do povrede člana 7. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, apelant vrši analizu provedenih dokaza u redovnom postupku te daje svoj stav o njihovoj nesnovanosti. Ističe da mu je „Međunarodni sud u Hagu“ garantovao pravično suđenje, prije nego je isporučen Bosni i Hercegovini a „Tužilaštvo BiH je izmijenilo montiranu optužnicu“ i teretilo ga po zakonu iz 2003. godine koji nije bio na snazi u vrijeme tzv. djela za koja je „nezakonito presuđen“ a „garanciju je dala i tadašnja vlast Bosne i Hercegovine, da neće biti suđen po ovom zakonu“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi odnose na odluke donesene u postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka.

11. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda, kao i na svoju praksu da se garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ne primjenjuju na postupak povodom zahtjeva za ponavljanje postupka, jer se u tom postupku samo odlučuje o ispunjenosti zakonskih uslova da se dozvoli ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, a ne odlučuje se o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta (vidi, između ostalih, Odluke Ustavnog suda, AP- 804/18 od 10. aprila 2019. godine, AP 1206/10 od 15. juna 2010. godine i AP 781/11 od 20. aprila 2011. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Također, apelant smatra da mu je osporenim odlukama (koje su donesene u postupku po zahtjevu apelanta za ponavljanje pravosnažno okončanog krivičnog postupka) povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije kojim je predviđeno da se niko ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje u vrijeme izvršenja nije predstavljalo krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu. Istim članom je regulirano da izrečena kazna neće biti teža od one koja je primjenjivana u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Imajući u vidu da se navedeni član Evropske konvencije odnosi na postupke u kojim se odlučuje o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, a da se u konkretnom slučaju radilo samo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje postupka, te obzirom na zaključak u vezi sa povredom prava na pravično suđenje proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Odluka Ustavnog suda broj AP-3392/12 od 12. juna 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

13. Imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da su, stoga i ostali navodi apelanta, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4236/17 (G. J.) | Sudska praksa | Aktio