Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-350/18 (Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Medžlis Islamske zajednice Ustikolina)

Odluka donesena 16. 07. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Zastara
  • Naknada štete
  • Ratna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Helen Keller, Angelika Nußberger, Tudor Pantiru

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-350/18

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 350/18, rješavajući apelaciju Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Medžlis Islamske zajednice Ustikolina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija Angelika Nußberger, sutkinja Helen Keller, sutkinja na sjednici održanoj 16. jula 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Medžlis Islamske zajednice Ustikolina, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 014643 16 Rev od 7. novembra 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 014643 16 Gž od 19. februara 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Medžlis Islamske zajednice Ustikolina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Galiba Hrvačić-Karačić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 014643 16 Rev od 7. novembra 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 014643 16 Gž od 19. februara 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine kao zakonskog zastupnika Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena), Republičkog javnog pravobranilaštva kao zakonskog zastupnika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 22. jula 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, prvotužena i drugotužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 24. do 31. jula 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 45 0 P 014643 13 P 2 od 3. decembra 2015. godine obavezana je drugotužena da apelantici na ime rušenja vjerskog objekta Turhan Emin-begove džamije u Ustikolini (u daljnjem tekstu: džamija), imamske kuće i apelanticinog objekta, sagrađeni na parcelama pobliže preciziranim u izreci presude, nadoknadi materijalnu štetu u određenom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. S druge strane, predmetnom presudom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev istaknut u istom sadržaju u odnosu na prvotuženu.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica 12. augusta 1998. godine podnijela tužbu protiv Republike Srpske radi naknade štete, koju je, pismenim podneskom od 30. novembra 2001. godine, proširila i na Bosnu i Hercegovinu (koju je označila kao prvotuženu), ali bez pristanka nove tužene. Također, ukazano je da je apelantica, nakon toga, pismenim podneskom od 28. aprila 2011. godine konačno opredijelila tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu prvotužena i drugotužena da apelantici na ime rušenja predmetnih objekata sagrađenih na predmetnim parcelama nadoknade materijalnu štetu u određenom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da joj naknade troškove postupka. Nadalje, istaknuto je da je u toku postupka utvrđeno da je u Ustikolini, na čijem području se nalazila džamija, 1992. godine vršeno granatiranje, da je muslimansko stanovništvo protjerano s tog područja, da se štetni događaj desio 5. maja 1992. godine, i to tako što je tokom tri dana vršeno paljenje džamije, a nakon toga i njeno miniranje, te da je u tom ratnom periodu Osnovni sud u Goraždu obavljao svoju funkciju.

7. Također, Općinski sud je naveo da je odbio prigovor drugotužene da je sporno potraživanje zastarjelo. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da, shodno odredbama člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, dok u skladu sa odredbama člana 376. stav 2. ZOO-a to potraživanje u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Nadalje, Općinski sud je istakao da je na osnovu provedenih dokaza i nespornih činjenica u toku postupka utvrđeno da se štetni događaj desio 5. maja 1992. godine, te da je apelantica već tada mogla znati za štetu, ali i ne u njenom obimu s obzirom na to da je navedeno područje reintegracijom pripalo Federaciji BiH, te da je apelantica tek nakon zaključenja Dejtonskog mirovnog sporazuma i uspostavljanja mira bila u mogućnosti da stupi u posjed nekretnina, što znači ne i prije kraja 1995. godine. Prema tome, ukazano je kako je ratno stanje i neposredna ratna opasnost ukinuta 14. decembra 1996. godine, a taj datum se, prema ocjeni Općinskog suda, ima uzeti kao najkasniji datum saznanja za štetu, odgovorno lice, te obim pretrpljene štete, a tužba je u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 12. augusta 1998. godine, to je podnesena shodno odredbama člana 376. stav 1. ZOO-a, zbog čega se prigovor zastarjelosti ima smatrati neosnovanim. Osim toga, navedeno je kako je u toku postupka utvrđena odgovornost drugotužene za nastalu štetu na osnovu člana

172. ZOO-a, a u okolnostima konkretnog slučaja nije utvrđeno postojanje uvjeta solidarne odgovornosti tuženih, shodno odredbama člana 425. ZOO-a, Općinski sud je apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu odbio primjenom pravila o teretu dokazivanja i odlučio kao u izreci presude.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 45 0 P 014643 16 Gž od 19. februara 2016. godine uvažena je žalba drugotužene pa je djelimično preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen tužbeni zahtjev da se drugotužena obaveže da apelantici nadoknadi materijalnu štetu u određenom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate i nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepena odluka kojom je odbijen prigovor drugotužene o zastari predmetnog potraživanja nepravilna s obzirom na to da je zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, ukazano je da je članom 20. Uredbe sa zakonskom snagom o dopunama Uredbe sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o redovnim sudovima za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja („Službeni list SRBiH“ br. 6/92, 11/92 i 21/92; u daljnjem tekstu: Uredba), koja je bila u primjeni u vrijeme nastanka štetnog događaja, bilo propisano da ukoliko neki sud ne može vršiti svoju funkciju za vrijeme rata, predmete tog suda može preuzeti drugi sud. Isto tako, navedeno je da je članom 21. Zakona parničnom postupku iz 1984. godine („Službeni list SFRJ“ br. od 4/77 do 35/91), koji je bio na snazi u to vrijeme, bilo propisano da je sud koji primi tužbu koja nije u njegovoj nadležnosti bio dužan registrirati takvu tužbu i ustupiti je nadležnom sudu. Također, istaknuto je da je član 1. Uredbe sa zakonskom snagom o rokovima u sudskim postupcima i upravnom postupku za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja („Službeni list RBiH“ br. 6/92 i 13/94) propisivao da zakonski rok za podnošenje tužbe, između ostalog, tužbe u parničnom postupku prestaje teći za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti za lica na vojnoj dužnosti ili na dužnosti od posebnog značaja za odbranu zemlje. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 383. ZOO-a propisano da zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze. U vezi s tim, ukazano je da se pod nesavladivom preprekom, u smislu spomenute odredbe, podrazumijeva takva prepreka koja vjerovniku onemogućuje sudskim putem zahtijevati ispunjenje obaveze.

10. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je općepoznata činjenica da za vrijeme rata nije bilo prekida u radu sudova, pa su tako svi sudovi, među koje spada i prvostepeni sud, radili, od kojih neki u znatno smanjenom obimu. Naime, ukazano je da niti jednom sudu, strankama sa područja koje su kontrolirale iste oružane snage, pristup nije bio potpuno onemogućen, iako je znatnom broju pristup bio otežan, a u pojedinima periodima i znatno otežan. Također, istaknuto je da otežan pristup, pa i u visokom stepenu, ne čini nesavladivu, već, naprotiv, prepreku koja je teže ili lakše ipak savladiva, a prepreka koja je savladiva ne predstavlja razlog zastoja zastarijevanja. Dakle, istaknuto je da je u konkretnom slučaju apelantica, koja nije dokazala da joj je bio onemogućen pristup mjesno nadležnom sudu, čak i u suprotnoj pravnoj situaciji mogla svoju tužbu bez štetnih posljedica za nastupanje zastare podnijeti i drugom mjesno nadležnom sudu, koji se u uvjetima iz člana 20. Uredbe ne bi mogao proglasiti nenadležnim ni po eventualnom prigovoru tuženika, što bi imalo za posljedicu samo ustupanje predmeta nadležnom sudu kada postojeće prepreke postanu savladive (Presuda Vrhovnog suda broj Gvl-64/03 od 13. januara 2004. godine i Presuda Evropskog suda za ljudska prava broj 15835/08 u predmetu Lončar protiv Bosne i Hercegovine).

11. Najzad, Kantonalni sud je naveo kako ratno stanje nije predstavljalo nesavladivu prepreku apelantici kao vjerovniku da sudskim putem traži ispunjenje predmetne obaveze, to zbog toga ratno stanje nije ni sprječavalo tok zastarijevanja u ovom slučaju. Prema tome, budući da je spomenuta šteta nastala 5. maja 1992. godine, a u toku ratnog stanja u Bosni i Hercegovini nije bilo zastoja zastarijevanja u smislu člana 383. ZOO-a, Kantonalni sud je istakao da slijedi da je potraživanje naknade te štete zastarjelo zbog isteka petogodišnjeg roka propisanog odredbom člana 376. stav 2. ZOO-a (objektivni rok) s obzirom na to da je apelantica tužbu podnijela sudu 12. augusta 1998. godine nakon isteka tog petogodišnjeg zastarnog roka. Imajući u vidu da je u ovom slučaju istekao objektivni petogodišnji rok zastare, zbog čega se ne može primjenjivati subjektivni zastarni trogodišnji rok iz člana 376. stav 1. ZOO-a, a koji ističe izvan objektivnog zastarnog roka i na koji se neosnovano poziva prvostepeni sud, to je zbog toga taj sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio apelanticin tužbeni zahtjev, pa je Kantonalni sud naveo da je uvažio žalbu drugotužene i odlučio kao u izreci presude jer se zastarom gubi pravo zahtijevati ispunjenje obaveze po članu 360. stav 1. ZOO-a.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 45 0 P 014643 16 Rev od 7. novembra 2017. godine odbijena je apelanticina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je citirao odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a i naveo da je u konkretnoj pravnoj situaciji apelantici šteta nastala 5. maja 1992. godine za vrijeme rata, dakle prije nego što je ratno stanje u Federaciji BiH ukinuto 22. decembra 1995. godine (Odluka o ukidanju ratnog stanja, „Službeni list RBiH“ broj 5/95) i prije nego što je ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti 23. decembra 1996. godine (Odluka o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije BiH, „Službene novine FBiH“ broj 25/96). Dosljedno navedenom, Vrhovni sud je istakao da, uz naznačeni objektivni rok od pet godina od dana kada je šteta nastala, proizlazi da je apelantica tužbu za naknadu štete mogla podnijeti najkasnije sve do 5. maja 1997. godine (član 376. stav 2. ZOO-a), pri čemu, slijedom izloženih razloga drugostepenog suda, nije bilo zastoja ili prekida zastarijevanja, a podnijela je tužbu 12. augusta 1998. godine, čime se njen zahtjev pokazuje zastarjelim, te se imao odbiti kao neosnovan, kako je to pravilno učinio drugostepeni sud osporenom presudom.

14. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je, shodno navedenom, pravilno drugostepeni sud, ocjenjujući prigovor drugotužene o zastarjelosti apelanticinog zahtjeva, odlučio da zakonski rok za podnošenje tužbe nije prestao teći za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze. Naime, ukazano je da se protekom objektivnog roka zastarjelosti potraživanja u odnosu na taj rok ne može primjenjivati subjektivni trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 376. stav 1. ZOO-a, a koji ističe izvan objektivnog zastarnog roka jer se objektivni rok zastarijevanja potraživanja naknade štete od pet godina primjenjuje tek kad subjektivni rok od tri godine od dana saznanja za štetu i počinioca ističe izvan petogodišnjeg roka. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da je apelanticinu reviziju valjalo odbiti i odlučiti u svemu kao u izreci presude. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantica pogrešnu primjenu materijalnog prava nalazi u tvrdnjama da nije imala pristup na područje Ustikoline i time nije imala saznanja o obimu štete koja joj je pričinjena na džamiji i da nije imala koga tužiti sve do Dejtonskog mirovnog sporazuma kada je drugotužena stekla pravni subjektivitet. Nadalje, apelantica tvrdi sve i da je pokrenula postupak ranije, u kojem ne bi bila zastarjelost njenog potraživanja, upitno je koje dokaze bi ona mogla izvesti na okolnost visine i nastanka štete kada je navedeni lokalitet bio okupiran paravojnim formacijama i gdje bi svaki dolazak značio smrt. Također, apelantica tvrdi da nije dovoljno reći da je sud radio, već je potrebno utvrditi da li je predmetni postupak mogao biti vođen u tom periodu i kada je mogao biti vođen, pri čemu su pretpostavke za vođenje postupka bile stvorene prestankom neposredne ratne opasnosti, odnosno reintegracijom Ustikoline u Federaciju BiH, kao i da je pogrešno primijenjena odredba člana 376. ZOO-a jer nije primijenjena odredba člana 383. ZOO-a s obzirom na prekid zastare, koja je nastupila do prestanka ratne opasnosti.

b)Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude tog suda, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude tog suda jer smatra da tom presudom nisu povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Općinski sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude tog suda, te je predložio da se apelacija odbije, odnosno da se presuda tog suda održi na snazi u potpunosti.

19. Zakonski zastupnik prvotužene je naveo da apelantici nisu povrijeđena navedena prava, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Zakonski zastupnik drugotužene je istakao da se apelantica u apelaciji ponovo poziva na ranije isticane prigovore, o čemu su Kantonalni sud i Vrhovni sud dali dovoljno argumentirane i obrazložene razloge da je nastupila zastara, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. Uredba sa zakonskom snagom o dopunama Uredbe sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o redovnim sudovima za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja („Službeni list RBiH“ br. 6/92, 11/92 i 21/92) u relevantnom dijelu glasi: Član 20.

Ako zbog ratnih okolnosti osnovni ili viši sud ne može vršiti sudsku funkciju na cijelom ili dijelu područja za koje je osnovan, sudsku funkciju će vršiti najbliži stvarno nadležni osnovni odnosno viši sud koji je, u tim okolnostima, u mogućnosti da funkciju vrši.

22. Zakon o parničnom postupku SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91) u relevantnom dijelu glasi:

Član 21. st. 1. i 2.

Nakon pravomoćnosti rješenja kojim se oglasio nenadležnim (čl. 16. i 20) sud će ustupiti predmet nadležnome redovnom sudu odnosno samoupravnom sudu (član 16. stavak 2.). Prije nego što ustupi predmet nadležnome sudu sud će, prema potrebi, zatražiti obavijesti od tužitelja.

Sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom nastavit će postupak kao da je kod njega bio pokrenut.

23. Uredba sa zakonskom snagom o rokovima u sudskim postupcima i upravnom postupku za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja („Službeni list RBiH“ br. 6/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Rokovi za podnošenje tužbe u parničnom postupku, privatne tužbe ili optužnog prijedloga u krivičnom postupku, prijedloga za pokretanje vanparničnog ili izvršnog postupka, kao i rokovi za podnošenje zahtjeva za pokretanje upravnog postupka, odnosno za podnošenje tužbe u upravnom sporu za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja prestaju teći za lica ili protiv lica na vojnoj dužnosti ili dužnosti koja je od neposrednog značaja za odbranu zemlje.

24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

ZASTARJELOST

Odsjek 1.

OPŠTE ODREDBE

Opšte pravilo Član 360. stav (1) (1)Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

Potraživanje naknade štete Član 376. st. (1) i (2) (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

Nesavladive prepreke Član 383.

Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 45 0 P 014643 16 Rev od 7. novembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 22. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 18. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

32. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi naknade štete. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

33. U konkretnom slučaju apelantica, u suštini, smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s primjenom prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na arbitrarnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud odbili apelanticin tužbeni zahtjev smatrajući da je nastupila zastarjelost potraživanja zbog proteka objektivnog zastarnog roka iz člana 376. stav 2. ZOO-a. Naime, Kantonalni sud i Vrhovni sud su smatrali kako je spomenuta šteta nastala 5. maja 1992. godine, a u toku ratnog stanja u Bosni i Hercegovini nije bilo zastoja zastarijevanja u smislu člana 383. ZOO-a, to je potraživanje naknade te štete zastarjelo zbog isteka petogodišnjeg roka propisanog odredbom člana 376. stav

2. ZOO-a (objektivni rok) s obzirom na to da je apelantica tužbu podnijela sudu 12. augusta 1998. godine nakon isteka tog petogodišnjeg zastarnog roka.

36. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Lončar protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, aplikacija broj 15835/08, odluka o dopustivosti od 25. februara 2014. godine, dostupna na http://hudoc.echr.coe.int) razmatrao stav redovnih sudova da rat ne predstavlja nesavladivu prepreku za ostvarivanje sudske zaštite, tj. podnošenje tužbe, da je postojala mogućnost podnošenja tužbe i nenadležnom sudu, te najzad činjenicu da sudovi u Federaciji BiH i RS različito tumače činjenicu da li rat predstavlja nesavladivu prepreku. U vezi s aplikantovim tvrdnjama da mu je pristup sudovima u BiH bio nemoguć zbog rata, pa da u tom periodu nije mogao teći zakonski rok za podnošenje tužbe, Evropski sud je ukazao (vidi stav 41) da je redovni sud pažljivo razmotrio te aplikantove razloge, kao i zakonske odredbe koje su se primjenjivale u relevantnom periodu, a kojim je bio reguliran pristup sudu, shodno čemu je i zaključio da je aplikant imao stvarnu i pravnu mogućnost da podnese tužbu sudu u BiH u relevantnom periodu jer je, prema relevantnim propisima, svaki sud bio obavezan da primi bilo koju tužbu, bez obzira na nadležnost, da je registrira i, ako je potrebno, dostavi nadležnom sudu. U vezi s tim je ukazano i na Uredbu sa zakonskom snagom o rokovima u sudskim i upravnim postupcima za vrijeme neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, a kojom je izričito bilo regulirano da zakonski rokovi za podnošenje tužbe ne teku za one koji su bili u oružanim snagama ili su obavljali dužnost od posebnog značaja za odbranu zemlje, te je, imajući u vidu sve navedeno, a uzimajući u obzir legitimni cilj kojem služe zakonski rokovi za podnošenje tužbe i slobodu procjene koja se priznaje državi u reguliranju prava na pristup sudu, zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja aplikant nije trpio neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu i da nije povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi u više odluka podržao citirani stav. Tako je npr. u odlukama br. AP 4344/13, AP 23/13 i AP 1526/11 (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 4344/13 od 15. septembra 2016. godine, AP 23/13 od 20. juna 2016. godine i AP 1526/11 od 10. aprila 2014. godine, dostupne na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba) zaključio da nije bilo proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da je apelanticino potraživanje zastarjelo, te istakao da „analizirajući apelacione navode i zaključke osporenih presuda pri nespornoj činjenici da je od posljednjeg davanja 1. maja 1992. godine do podnošenja tužbe prošao rok od 11 godina, a imajući u vidu da apelantica ne navodi niti jedan razlog ili dokaz koji bi uputio na zaključak da nije bila u mogućnosti da tužbu podnese i nenadležnom sudu i da tako utječe na prekid toka zastarjelosti, te imajući u vidu zaključak Evropskog suda u predmetu Lončar, Ustavni sud ne može prihvatiti apelanticine argumente o 'nesavladivim preprekama'. Shodno navedenom, proizlazi da je apelantica 'propustila da iskoristi postojeće pravne lijekove u okviru sudskog sistema koji su evidentno funkcionirali tokom rata' (vidi već citirani Lončar, stav 43), pa je pravilan stav prvostepenog suda, koji je prihvatio i drugostepeni sud, da je protekao rok od 11 godina u smislu člana 383. ZOO-a.“

38. S obzirom na to da je i u konkretnom slučaju apelanticin tužbeni zahtjev odbijen zbog zastare potraživanja imajući u vidu naprijed navedene činjenice, Ustavni sud smatra da se stav iskazan u naprijed navedenim odlukama može primijeniti i na konkretan slučaj. Zbog toga se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja u odnosu na ove navode poziva na obrazloženja iz odluka br. AP 4344/13, AP 23/13 i AP 1526/11, te zaključuje da su apelanticini navodi da njeno potraživanje zbog nastupanja rata na teritoriji BiH nije zastarjelo neosnovani.

39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

40. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su Vrhovni sud i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili svoj zaključak da je nastupila zastarjelost potraživanja zbog proteka objektivnog zastarnog roka iz člana 376. stav 2. ZOO-a s obzirom na to da je predmetna šteta nastala 5. maja 1992. godine, a apelantica je tužbu podnijela 12. augusta 1998. godine.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje sutkinje Angelike Nußberger suprotno odluci, kojem se pridružila sutkinja Seada Palavrić, a potpredsjednik Mirsad Ćeman je dao izjavu o neslaganju sa odlukom većine.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić Izdvojeno mišljenje sutkinje Angelike Nußberger suprotno odluci, kojem se pridružila sutkinja Seada Palavrić 1Uz dužno poštovanje, ne slažem se s pristupom svojih kolega koji predmet ispituju kao da potencijalno uključuje proizvoljnu primjenu domaćeg prava. Pitanje koje je ovdje pokrenuto je mnogo značajnije i tiče se pristupa sudu. Po mom mišljenju, to je povezano sa sudskom praksom koja počinje od predmeta Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (21. februar 1975. godine, broj 4451/70, Izvještaji A 18), u kojem je sud smatrao sljedeće: „Princip prema kojem mora postojati mogućnost podnošenja građanske tužbe sudiji svrstava se među 'općepriznate' osnovne principe prava. Isto se odnosi i na princip međunarodnog prava koji zabranjuje uskraćivanje sudske zaštite. Član 6. stav 1. se mora tumačiti u svjetlu ovih principa.” (tačka 35).

45. Tačno je da postojanje zastare samo po sebi nije nespojivo sa članom 6. Konvencije i garancijom pristupa sudu (vidi Pérez de Rada Cavanilles protiv Španije, 28. oktobar 1998. god., stav 45, Izvještaji 1998-VIII; Miragall Escolano i drugi protiv Španije, broj 38366/97, tačka 33, Evropski sud za ljudska prava 2000-I). Međutim, „ono što sud treba utvrditi jeste da li je u određenom predmetu priroda navedenog roka i/ili način na koji je primijenjen u skladu s Konvencijom“ (vidi Vrbica protiv Hrvatske, tačka 66, 1. april 2010. god., broj 32540/05).

46. Na osnovu ove sudske prakse potrebno je ispitati da li se zastara u ovom predmetu primjenjuje tako da podnosiocu zahtjeva omogućava da svoj predmet iznese pred sud. Relevantna pitanja u vezi s tim su trajanje roka zastare, dan od kojeg rok počinje teći i uvjeti pod kojim se rok zastare prekida.

47. Ovaj predmet se odnosi na rušenje Turhan Emin-begove džamije, imamove kuće i objekta podnosioca zahtjeva tokom rata. Sve navedene zgrade su granatirane i zapaljene 5. maja 1992. godine. Smatrano je da je tužba koja je sudu podnesena 12. augusta 1998. godine zastarjela.

48. Takav zaključak je donesen na osnovu primjene pravila o zastari. Prema članu 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je prouzrokovalo štetu, a prema odredbama člana 376. stav 2. potraživanje u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

49. Na osnovu člana 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, vrijeme za podnošenje zahtjeva bi prema tome isteklo najkasnije 5. maja 1997. godine. Stoga, odlučujuće pitanje jeste da li je zastara prekinuta zbog rata. Prema tumačenju zakona koje su dali Kantonalni sud i Vrhovni sud, nema prekida. U tom smislu data su dva argumenta. Prema relevantnom zakonu (član 1. Uredbe sa zakonskom snagom o rokovima u sudskim postupcima i upravnom postupku za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja), zakonski rok za podnošenje tužbe, između ostalog, u parničnom postupku prestaje teći za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti za „lica na vojnoj dužnosti ili na dužnosti od posebnog značaja za odbranu zemlje”. Ovaj koncept se ne odnosi na stanovnike Ustikoline, koji su svi protjerani iz mjesta gdje su živjeli. Nadalje, tvrdi se da bi svi sudovi, čak i oni koji nisu nadležni u nekom predmetu, registrirali tužbe i uputili ih nadležnom sudu, te se stoga prekid petogodišnjeg roka zastare ne čini neophodnim. Navodi se da je takav pristup potvrdio i Evropski sud za ljudska prava u predmetu Lončar protiv Bosne i Hercegovine od 25. februara 2014. godine (predmet broj 15835/08).

50. Ovi argumenti za mene nisu uvjerljivi. Po mom mišljenju, primjena roka zastare u ovom predmetu je nesrazmjerna i dovodi do uskraćivanja prava na pristup sudu najosjetljivijoj grupi ljudi – žrtvama rata. Moje mišljenje se zasniva na sljedećim argumentima:

51. Prvo, mislim da nije opravdano prihvatiti da „rok za podnošenje tužbe u parničnom postupku prestaje teći za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti“ samo za „lica na vojnoj dužnosti ili na dužnosti od posebnog značaja za odbranu zemlje“. Iako im je možda bilo onemogućeno da sudu podnose tužbe, isto bi vrijedilo i za žrtve protjerane iz mjesta u kojem su živjele. Ne vidim nijedan razlog da se prema tim dvjema grupama postupa drugačije.

52. Drugo, zaštita ljudskih prava mora biti praktična i djelotvorna, a ne teoretska i iluzorna, kao što je Evropski sud za ljudska prava ponovio u mnogim predmetima. Čini mi se nesrazmjernim prisiljavanje podnosilaca predstavke da svoje tužbe za naknadu štete za imovinu uništenu tokom rata sudu podnesu u trenutku kada nemaju nikakvu priliku da pregledaju svoju uništenu imovinu i kada ne mogu ni procijeniti obim štete, niti prikupiti dokaze. Ustvari, rok od pet godina iz člana 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima se smanjuje sa pet godina na pola godine. Budući da je šteta nastala 5. maja 1992. godine, a smatra se da je neposredna ratna opasnost zvanično ukinuta tek u decembru 1996. godine, podnosilac predstavke je imao samo period od decembra 1996. do maja 1997. godine da procijeni štetu i prikupi dokaze. Taj period je suviše kratak.

53. Posljednje, ali ne manje važno, nisam uvjerena da je odluka Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Lončar protiv Bosne i Hercegovine (prethodno citirana) pravilno primijenjena u ovom predmetu. Sud je uvijek smatrao da se predmeti koji se odnose na pristup sudu moraju ocjenjivati za svaki predmet posebno. Međutim, predmet Lončar je potpuno drugačiji. Radi se o radnopravnom sporu nekoga ko živi i radi u Njemačkoj. Podnosilac predstavke u tom predmetu nije bio žrtva rata i nije protjeran, nije bilo problema u prikupljanju dokaza i utvrđivanju obima potencijalne štete. Sud u Bosni i Hercegovini je ispitivao ne samo pravnu već i stvarnu mogućnost podnošenja tužbe, a to u ovom predmetu nije učinjeno.

54. Tačno je da zastara služi važnim ciljevima u garantiranju pravne sigurnosti. Ipak, mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28. maj 1985. god., stav 57, serija A, broj 93). U ovom predmetu izuzetno kratak rok zastare (de facto pola godine) nije neophodan za postizanje pravne sigurnosti. Suprotno tome, po mom mišljenju, uskraćen je pristup sudu. Stoga, tvrdim da je došlo do kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Konvencije.

55. Smatram da nije neophodno ulaziti u pojedinosti žalbe prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, ali samo želim reći da bih i u tom kontekstu vidjela kršenje.