Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3487/19 (S. H.)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3487/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-3487/19, rješavajući apelaciju Seada Hasića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sead Hasić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 P 023906 15 Rev od 26. oktobra 2017. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 023906 13 Gž od 20. januara 2014.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Hasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Mirnes Ajanović advokat iz Tuzle, podnio je 3. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 92 0 P 023906 15 Rev od 26. oktobra 2017. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 023906 13 Gž od 20. januara 2014. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obavežu prvotuženi („Drina osiguranje“ a.d. Zvornik) i drugotuženi (Zaštitni fond osiguranja od autoodgovornosti RS) da apelantu isplate određene novčane iznose na ime naknade štete (zbog pretrpljenog fizičkog i psihičkog bola, pretrpljenog straha i zbog umanjenja životne aktivnosti), te rentu u iznosu od 50% od osnova ličnog dohotka koji je apelant ostvarivao kod preduze ća kod koga je bio zaposlen neposredno prije povređivanja ili iznos od 50 % od iznosa ličnog dohotka odnosno prosječnog ličnog dohotka u RS od dana povređivanja s kamatom dok budu za to postojali zakonski uslovi.
3. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je članom
15. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima nije obuhvaćen vid naknade štete u ovom slučaju, zbog čega je prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotuženog i odbio u odnosu na njega odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog.
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da se 31. oktobra 2005. godine dogodila saobra ćajna nezgoda u kojoj je učestvovalo putničko motorno vozilo (osigurano od autoodgovornosti prema tre ćim licima kod prvotuženog) vlasništvo apelanta, kojim je upravljao Dž.K. (koji je skrivio saobra ćajnu nezgode), dok je apelant bio saputnik (koji je tom prilikom pretrpio tešku tjelesnu povredu), te da je apelant pretrpio štetu u određenoj visini. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da član 7. stav 1. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima izričito spominje vlasnika, korisnika ili „bilo kojeg vozača motornog vozila“, sa jedne strane, te tre ća lica s druge strane, te naglasio da prema ovoj odredbi vlasnik vozila nikada ne može imati svojstvo tre ćeg lica u vozilu čiji je vlasnik, bez obzira da li upravlja vozilom ili ne. Vrhovni sud je naveo da apelant nije aktivno legitimisan u sporu s prvotuženim, jer je ugovorna strana a ne tre će lice, te naglasio da apelant eventualni zahtjev za naknadu štete može ostvarivati samo na osnovu općih odredbi o naknadi štete propisanih Zakonom o obligacionim odnosima. Takođe, Vrhovni sud je naveo da su izostali revizioni prigovori u odnosu na odluku kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog, te ukazao da je odluka u tom dijelu donesena iz pravilnu primjenu materijalnog prava.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević