Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5515/17 (O. S.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Izvršenje
  • Invalidnina
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5515/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-5515/17, rješavajući apelaciju Omera Subašića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Subašića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 344850 14 Gži od 18. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Omer Subašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Galiba Hrvačić- Karačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 344850 14 Gži od 18. oktobra 2017. godine.

2. Rješenjem Općinske službe za rad, socijalna pitanja, zdravstvo, izbjegla i raseljena lica Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinska služba) broj 09-41-1786/08 od 15. aprila 2008. godine apelantu je priznato svojstvo civilne žrtve rata i po tom osnovu pravo na isplatu lične invalidnine i ortopedskog dodatka III stepena u ukupnom iznosu od 179,00 KM mjesečno.

3. Apelant je 23. aprila 2013. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu rješenja Općinske službe od 15. aprila 2008. godine protiv Federacije Bosne i Hercegovine kao izvršenika radi namirenja preciziranog novčanog iznosa i troškova izvršenja.

4. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 344850 13 I od 13. juna 2013. godine određeno je predloženo izvršenje od strane apelanta.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 344850 13 I od 29. januara 2014. godine, prigovor izvršenika Federacije Bosne i Hercegovine od 20. juna 2013. godine je odbijen kao neosnovan pa je rješenje o izvršenju od 13. juna 2013. godine u cijelosti održano na snazi.

6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 22., 23. i 47. stav 1. tač. 1. – 10. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te istakao da je dostavljena izvršna isprava podobna za izvršenje shodno navedenim zakonskim odredbama. Naime, navedeno je da se takva izvršna isprava mora provoditi, a država obezbijediti provođenje sudskih odluka i ne može ići na štetu stranke – tražitelja izvršenja, tj. apelanta, jer bi to predstavljalo povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema tome, ukazano je da se odluke sudova moraju provoditi, te da prigovor izvršenika u tom pravcu (smanjenje iznosa duga i umanjenja isplata) nije osnovan.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 344850 14 Gži od 18. oktobra 2017. godine žalba Federacije Bosne i Hercegovine kao izvršenika je uvažena i prvostepeno rješenje preinačeno tako što je prigovor izvršenika od 20. juna 2013. godine usvojen, rješenje o izvršenju Općinskog suda od 13. juna 2013. godine stavljeno je van snage, ukinute su sve provedene radnje i obustavljen je izvršni postupak.

8. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je našao osnovanim žalbeni prigovor da rješenjem na osnovu kojeg je određeno izvršenje, Federacija Bosne i Hercegovine, nije određena kao izvršenik, te da to rješenje ne predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje. Nadalje, ukazano je da je odredbom člana 27. stav 1. ZIP propisano da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražitelj izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. Također, istaknuto je da je u predmetnoj izvršnoj stvari, rješenjem Općinske službe od 15. aprila 2008. godine, priznato apelantu pravo na ličnu invalidninu i ortopedski dodatak u iznosu utvrđenom tim rješenjem. Zatim, Kantonalni sud je naveo da u toj izvršnoj ispravi, međutim, nije navedeno ko ima izvršiti utvrđenu obavezu, niti je navedeno iz kojih sredstava se isplaćuje iznos utvrđene novčane obaveze apelantu. Iz toga razloga, istaknuto je da se ne može utvrditi ko je izvršenik po toj izvršnoj ispravi, te se ona ne može smatrati podobnom u smislu člana 27. stav 1. ZIP. Najzad, ukazano je da u konkretnom slučaju uopće nije riječ o tome da odluka organa uprave koja glasi na novčano potraživanje nije izvršna isprava, nego je u predmetnoj pravnoj stvari ta isprava nepodobna za izvršenje kao izvršna isprava, s obzirom na njene nedostatke kako je navedeno.

9. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je ukazao da je njegovo pravo utvrđeno na osnovu odredaba čl. 58. i 59. u vezi sa članom 97. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom, ali da sudovi u njegovom slučaju nisu imali u vidu navedene odredbe. Osim toga, apelant je ukazao da su sudovi na pogrešan način primijenili odredbe materijalnog prava, naročito član 27. ZIP, jer je samim zakonom jasno definisan način finansiranja utvrđenih prava. Najzad, apelant je naveo da je onemogućen da koristi svoja prava, jer je sud samovoljno primijenio zakonske odredbe.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud nalazi da apelant povredu ustavnih prava na koja se pozvao nalazi u proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Ustavni sud prije svega uočava da je apelant podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu rješenja Općinske službe od 15. aprila 2008. godine protiv Federacije Bosne i Hercegovine, kao izvršenika. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda slijedi da u izvršnoj ispravi, odnosno rješenju na osnovu kojeg je apelant pokrenuo izvršni postupak, nije naveden izvršenik koji ima da izvrši obavezu, kao ni iz kojih sredstava se isplaćuje iznos priznate lične invalidnine i ortopedskog dodatka III stepena, slijedom čega predmetno rješenje ne ispunjava uslove propisane odredbama člana 27. stav 1. ZIP i stoga nije podobno za izvršenje.

14. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao iste apelacione navode u sličnom činjeničnom i pravnom pitanju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5342/17 od 10. septembra 2019. godine). U navedenoj odluci, Ustavni sud je konstatovao da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do povrede apelantičinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, u obrazloženju navedene odluke, Ustavni sud je ukazao: „…da je, u situaciji kada su način osiguravanja sredstava za isplatu predmetnih potraživanja, način isplate, kao i obveznik isplate, jasno utvrđeni zakonom, proizvoljno obrazloženje Kantonalnog suda prema kojem predmetna izvršna isprava nije podobna za izvršenje u smislu odredbe člana 27. stav 1. ZIP-a, jer obaveza izvršenika nije jasno određena u konkretnom slučaju, niti je odrediva“. Također, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao: „Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantica u konkretnom slučaju, za razliku od apelanata u gore navedenim citiranim predmetima koji su kao izvršenika označili Kanton, označila Federaciju Bosne i Hercegovine, kao izvršenika, a iz naprijed navedenih zakonskih propisa, kao i citiranih odluka Ustavnog suda, nesporno proizilazi obaveza Kantona, odnosno nadležnog kantonalnog organa uprave za isplatu predmetnih potraživanja, odnosno da preduzme neophodne korake, odnosno podnese zahtjev za doznačivanje neophodnih sredstava za realizaciju potraživanja koje imaju lica prema Zakonu o osnovama socijalne zaštite… “.

15. S obzirom na navedeno, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, poziva na razloge navedene u Odluci broj AP-5342/17 i slijedom toga zaključuje da ni u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5515/17 (O. S.) | Sudska praksa | Aktio