Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3427/19 (P. G. i G. G.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3427/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-3427/19, rješavajući apelaciju Pere Galića i Gordane Galić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Pero Galić i Gordana Galić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 200551 19 Rev od 28. maja 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 200551 18 Gž 2 od 18. januara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 200551 17 P 2 od 27. avgusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Galić i Gordana Galić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti), koje zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banjaluke, podnijeli su 29. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 200551 19 Rev od 28. maja 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 200551 18 Gž 2 od 18. januara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 200551 17 P 2 od 27. avgusta 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelanti su obavezani da tužitelju (“Oroz” d.o.o. Laktaši) solidarno isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je prvoapelant uz učešće drugoapelantice (njegove supruge, jer se radilo o sticanju zajedničke imovine-stana koji se knjižio samo prvoapelanta) zaključio ugovor s preduzećem „Tininvest” (prodavac) o kupoprodaji stana u Banjaluci 1. jula 2008. godine u kojem je konstatovano da je cijela kupoprodajna cijena isplaćena prodavcu na dan potpisa i ovjere ovog ugovora. Vrhovni sud je dalje naveo da su tužitelj i prvoapelant u vezi kupovine ovog stana imali dogovor osnovom kojeg je tužitelj isplatio prodavcu kupoprodajnu cijenu stana vrijednošću kamenopolagačkih radova koje je izveo za prodavca, a prvoapelant je ta sredstva trebao namiriti tužitelju (podići kredit u iznosu od 50.000,00 KM i dobijena sredstva predati tužitelju a ostatak namiriti izvođenjem radova za tužitelja). Također, Vrhovni sud je naveo da je prvoapelant za tužitelja izveo radove u vrijednosti od 38.000,00 KM na ime otplate kupoprodajne cijene, te da nema dokaza da su apelanti drugi iznos isplatili tužitelju). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su parnične stranke zaključile opisani pravni posao, te da su njime preuzete obaveze dužni izvršiti (član 17. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), zbog čega su nižestepeni sudovi pravilno usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da je nalog blagajni od 3. jula 2007 godine fiktivan dokument koji je izdat radi omogućavanja prvoapelantu da dobije stambeni kredit (svi ostali dokazi upućivali na zaključak da apelanti prodavcu nisu uplatili nikakav iznos na ime kupoprodajne cijene), te naglasio da je vještak ekonomske struke obavio vještačenje po pravilima nauke i struke, te da činjenica da je prvostepeni sud odbio a kasnije u nastavku postupka (poslije ukidanja prvostepene presude) odredio izvođenje dokaza vještačenjem ne utiče na pravilnost i zakonitost drugostepene presude.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Također, apelanti navode da prvostepeni „nejasno ne vjeruje apelantovom dokazu nalog blagajni od 3. jula 2007. godine iz kojeg proizlazi da je prvoapelant društvu Tininvest d.o.o. Gradiška platio na ruke iznos od 55.228,06 KM, te da nije kvalitetno obrazložio odluku o prihvatanju dokaza vještačenjem po vještaku ekonomske struke“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali protiv drugostepene odluke, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević