Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4538/17 („BL SJAJ“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Društveno vlasništvo
  • Ništavost
  • Aktivna legitimacija
  • Nekretnina
  • Testament
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4538/17

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu AP-4538/17, rješavajući apelaciju „BL SJAJ“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „BL SJAJ“ d.o.o.

Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 156018 16 Rev od 15. juna 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „BL SJAJ“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) zastupan po Vladimiru Miloševiću, advokatu iz Zvornika i Dejanu Miletiću, advokatu iz Banjaluke, podnio je 2. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 156018 16 Rev od 15. juna 2017. godine.

2. Apelant je dopisom od 22. marta 2018. godine obavijestio Ustavni sud da otkazuje punomoć za zastupanje navedenim advokatima i da će ga u postupku pred Ustavnim sudom ubuduće zastupati Nenad Luburić (direktor apelanta). Apelant je 20. aprila i 19. oktobra 2018. godine, te 2. oktobra 2019. godine, zastupan po Miloradu Đukiću i Dejanu Đukiću, advokatima iz Banjaluke, dostavio Ustavnom sudu dopune apelacije. U prilogu dopune apelacije od 20. aprila 2018. godine apelant je dostavio punomoć od 23. marta 2018. godine kojom je ovlastio navedene advokate da ga zastupaju u konkretnom postupku pred Ustavnim sudom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužitelja Grada Banja Luke, zastupanog po Pravobranilaštvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 7. avgusta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Osnovni sud, Vrhovni sud, tužitelj i Okružni sud su odgovore na apelaciju dostavili 14, 20. i 21. avgusta te 6. septembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Osnovni sud je, postupajući u postupku povodom tužbe tužitelja protiv Veljka Malinovića kao prvotuženog, te Teodore Kalođera kao drugotužene i Arsena Pankovića kao trećetuženog (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena i trećetuženi odnosno tuženi), u kojem je apelant učestvovao u svojstvu umješača na strani tuženih, donio presudu broj 71 0 P 156018 12 P od 17. novembra 2014. godine. Predmetnom presudom je utvrđeno da je ništav testament koji je 19. aprila 1965. godine sačinila, sada pokojna, Darinka Malinović (u daljnjem tekstu: ostaviteljica), a koji je proglašen na ročištu održanom 13. aprila 2005. godine u ostavinskom postupku pred Osnovnim sudom u predmetu broj O-270/05, što je prvotuženi dužan priznati i trpjeti da se na temelju te presude izvrši brisanje prava korištenja nekretnina (k.č. 1122/1 i 1122/5 upisani u zk. ul. br. 14220 k.o. Banja Luka). Istom presudom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se utvrdi da je ništavo rješenje o nasljeđivanju broj O-270/05 od 13. aprila 2005. godine, te je prvotuženi obvezan da tužitelju nadoknadi troškove postupka.

7. Osnovni sud je u obrazloženju presude konstatovao da su sporne nekretnine, koje je ostaviteljica ostavila prvotuženom testamentom, koji je 19. aprila 1965. godine svojeručno sačinila i potpisala, u trenutku sačinjavanja testamenta bile nacionalizirane i upisane kao društvena svojina na temelju rješenja Narodnog odbora Općine Banja Luka precizirani broj od 24. oktobra 1959. godine prema odredbama Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji), a da je ostaviteljica na tim nekretninama imala upisano pravo korištenja. Dalje, konstatovao je da je nekretnina označena kao k.č.1122/1 rješenjem SO Banja Luka precizirani broj od 7. februara 1972. godine dodijeljena Stambenom preduzeću Banjaluka na korištenje radi izgradnje Dječjeg doma „Rada Vranješević“ u Banja Luci (u daljnjem tekstu: dječji dom), te je tužitelj sa ostaviteljicom zaključio sporazum o naknadi za predmetne nekretnine, pri čemu dječji dom na toj građevinskoj parceli nije nikad izgrađen. Zatim, konstatovao je da je ostavinski postupak iza ostaviteljice okončan 3. aprila 1981. godine, a u kojem su za zakonske nasljednike na zaostavštini koja se sastojala od novčanih sredstava proglašeni S.P, B.L. i trećetuženi. Zatim, ukazano je da je naknadno, nakon utvrđenja ovih okolnosti, Osnovni sud donio rješenje broj O-270/05 od 15. aprila 2005. godine kojim je obustavio ostavinski postupak iza ostaviteljice, te stavio van snage ranije doneseno rješenje tog suda donijeto na zapisnik 13. aprila 2005. godine. Takođe, ukazano je da je postupajući po žalbi koju je prvotuženi podnio protiv rješenja od 15. aprila 2005. godine, Okružni sud donio rješenje broj Gž-735/05 od 6. oktobra 2006. godine, kojim je žalbu uvažio i ukinuo rješenje Osnovnog suda broj O-270/05 od 15. aprila 2005. godine, sljedom čega je prvostepeni sud „ponovo donio rješenje broj O-270/05 od 13.04.2005. godine“, a kojim je za testamentarnog nasljednika na spornim nekretninama proglašen prvotuženi, i koji se odrekao prava na žalbu, pa je to rješenje postalo pravomoćno. Konstatovano je da je prvotuženi na temelju tog rješenja na spornim nekretninama u zemljišnoj knjizi u C-listu upisan kao nositelj prava korištenja sa dijelom 1/1, dok je u B-listu ostao upis društvene svojine. Dalje, ukazano je da je u rješenju Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Banja Luka precizirani broj od 5. decembra 2007. godine utvrđeno je da je sa danom 1. decembra 2006. godine stupanjem na snagu Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske po sili zakona prestalo državno vlasništvo na parceli k.č.1122/1 i naloženo je zemljišno knjižnom odjeljenju suda da upiše prvotuženog kao vlasnika (stav 1). Takođe, ukazano je da je navedenim rješenjem odbijen zahtjev prvotuženog za utvrđivanje vlasništva na nekretnini površine k.č.1122/5 jer je ta nekretnina nacionalizirana i upisana kao društvena svojina prema Zakonu o nacionalizaciji (stav 2), te je utvrđeno da će se promjena stanja u zemljišno knjižnoj i katastarskoj evidenciji u korist prvotuženog izvršiti nakon što dostavi dokaz da je uplaćen revalorizirani iznos naknade koja je isplaćena ostaviteljici po sporazumu o naknadi po osnovu rješenja o preuzimanju zemljišta, a što iznosi 100.123,93 KM (stav 3. i 4.). Pored toga, utvrđeno je da je na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnina od 22. februara 2008. godine, prvotuženi prodao nekretninu k.č.1122/1 apelantu za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 1.850.000,00 KM, na temelju kojeg se apelant upisao kao vlasnik.

8. Razmatrajući prigovor nepostojanja aktivne legitimacije koji je istakao prvotuženi, Osnovni sud je zaključio da taj prigovor nije osnovan. Naime, Osnovni sud je naveo da je nesporno da tužitelj ne spada u krug osoba koje bi po zakonskom redu bile pozvane na nasljeđivanje kada ne bi bilo testamenta i da zbog toga tužitelj prema odredbama Zakona o nasljeđivanju iz 1965 (u daljnjem tekstu: ZON 1965.) nije ovlašten da podnese tužbu za utvrđenje ništavosti testamenta. Međutim, konstatovao je da u slučaju kada tužitelj nije posebnim propisom ovlašten da podnese tužbu za utvrđenje, onda prema odredbi člana 54. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) tužbu može podnijeti ako ima pravni interes za podnošenje tužbe. Dalje, ukazano je da za dopustivost deklaratorne tužbe tužitelj mora iznijeti tvrdnju da traži pravnu zaštitu određenog sadržaja jer je njegovo subjektivno pravo ugroženo, te učiniti vjerojatnim da će njegov tužbeni zahtjev ako bude usvojen za njega predstavljati ostvarenje određene pravne koristi, koju bez povoljne sudske odluke ne bi mogao ostvariti. Ukazano je da je u tom pogledu dovoljno da tužitelj samo navede i dokaže okolnosti iz kojih proizlazi njegovo postojanje, a da je tokom postupka tužitelj to učinio jer je naveo da ima pravni interes za podizanje ove tužbe iz razloga što je zemljište k.č. 1122/1 rješenjem SO Banjaluka od 7. februara 1972. godine dodijeljeno Stambenom preduzeću Banja Luka na korištenje radi izgradnje dječjeg doma ali kako taj dom nije nikad izgrađen, to je prvotuženi na ovoj parceli uspostavio svoje pravo vlasništva, pa bi utvrđenjem ništavosti testamenta u ovom postupku uspostavio ponovo svoje pravo na toj nekretnini. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je ocijenio da je tužitelj u ovom postupku dokazao postojanje svog pravnog interesa, koji se može promatrati kroz materijalno pravne norme, kao i kroz procesno pravne norme, tako da nije bitno na kojem se pravnom području odražava korist za stranku koja traži sudsku zaštitu, jer to ne mora biti samo građansko pravni interes, već može biti i ustavno pravni, administrativno pravni, kazneno pravni i sl.

9. Takođe, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da nekretnine kojima je ostaviteljica osporenim testamentom raspolagala nisu bile njena imovina u trenutku sačinjavanja testamenta. Zbog toga je zaključio da je takvo raspolaganje kao protivno odredbama člana 2. i člana

7. ZON 1965. ništavo i takav testament kojim se raspolagalo imovinom trećih osoba ne može proizvoditi pravne posljedice u smislu odredbi čl. 2, čl. 7. i 67. ZON 1965. u odnosu prvotuženog koji se na temelju tog testamenta upisao u zemljišnim knjigama kao korisnik i kasnije kao vlasnik ovih nekretnina.

10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 156018 15 Gž od 15. juna 2016. godine, žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu, a žalbe prvotuženog i apelanta su usvojene i prvostepena presuda je preinačena u osporenom usvajajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i troškovima postupka tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti testamenta i brisanje upisa prava korištenja, te je tužitelj obavezan na plaćanje troškova postupka.

11. Okružni sud je naveo su u članu 65. ZON 1965. navedeni razlozi za ništavost testamenta prema kojima je testament ništav ako je ostavitelj bio nesposoban za rasuđivanje, ako nije imao 16 godina, ako je prijetnjom ili prinudom natjeran da sačini testament, ako je testament sačinio pod utjecajem sile ili zablude. U vezi sa tim, Okružni sud je naveo da je pogrešan stav prvostepenog suda da je testament ništav iz razloga što ostaviteljica nije bila upisana kao vlasnica imovine koju je ostavila prvotuženom. Naime, Okružni sud je ukazao da su nekretnine koje su bile predmetom raspolaganja testamentom u vrijeme sačinjavanja testamenta bile imovina ostaviteljice, a odredbom član 2. ZON 1965. propisano je da se nasljeđivati mogu samo stvari i prava koja pripadaju pojedincima, te članom 7. ZON 1965. bilo je propisano da ostavitelj može raspolagati svojom imovinom na način i u granicama koje su određene zakonom.

12. Takođe, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pogrešan način raspravio istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Okružni sud je u vezi sa tim istakao da su aktivno legitimisani za podnošenje tužbe radi ništavosti testamenta samo one osobe koje u tome imaju pravni interes koji može biti pozitivan ili negativan. Ukazao je da pozitivan interes za ništavost testamenta ima osoba kojoj bi u cijelosti ili djelomično pripalo ono što je testamentom namijenjeno testamentarnom nasljedniku ili drugoj osobi kome je ostavljena neka korist. Takođe, ukazao je da negativan interes ima ona osoba koja bi poništenjem testamenta bila oslobođena nekog tereta ili dužnosti koja joj je naređena testamentom. Dakle, konstatovao je da pravni interes u prvom redu, ima osoba koja bi po zakonskom redu nasljeđivanja bila pozvana na nasljedstvo kada ne bi bilo testamenta, zatim osoba koja je postavljena za nasljednika u nekom ranijem testamentu, kao i svaka druga osoba koja učini vjerojatnim da bi joj uslijed poništenja testamenta iz nasljedno-pravnog osnova pripala neka korist iz ostavine. U vezi sa tim, Okružni sud je zaključio da tužitelj nije aktivno legitimisan a traži utvrđivanje ništavosti testamenta jer to pravo pripada zakonskim nasljednicima odnosno osobama kojima bi pripala neka korist iz nasljedno pravnog osnova. Zbog toga je zaključio da nije prihvatljivo obrazloženje prvostepenog da tužitelj u skladu sa odredbom člana 54. ZPP ima pravni interes da podnese tužbu za utvrđenje, jer je ostaviteljica uz naknadu ustupila zemljište tužitelju. Naime, Okružni sud je naveo da nikada nije izgrađen dječji dom a u međuvremenu je stupio na snagu Zakon o građevinskom zemljištu, a prvotuženi je u upravnom postupku izvršio upis prava vlasništva na spornoj nekretnini. Takva odluka je u upravnom postupku postala pravomoćna, što je tužitelju moralo biti poznato. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da postoji pravni interes na strani tužitelja za podnošenje tužbe.

13. Tužitelj je podnio reviziju protiv presude Okružnog suda. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji u vijeću sastavljenom od trojice sudije, čiji član je bio sudija Senad Tica, donio presudu broj 57 0 P 156018 16 Rev od 15. juna 2017. godine kojom je djelimično usvojena revizija tužitelja i presuda Okružnog suda je preinačena u dijelu kojim je usvojena žalba prvotuženog i apelanta, pa su te žalbe odbijene i potvrđena je presuda Osnovnog suda u dijelu kojim je utvrđeno da je ništav sporni testament, što je prvotuženi dužan priznati i trpjeti da se na temelju te presude izvrši brisanje upisa kojim je uknjiženo njegovo pravo korištenja spornih nekretnina, dok je u preostalom dijelu revizija tužitelja je odbijena. Navedenom presudom prvotuženi je obavezan na plaćanje troškova parničnog postupka.

14. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je drugostepena odluka donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je iz izvedenih dokaza nesporno da su sporne nekretnine nacionalizovane i upisane kao društvena svojina, a da je na ime ostaviteljice bilo upisano privremeno pravo korištenja do predaje u posjed. Dalje, ukazao je da je odredbom člana 5. Opšteg zakona o narodnim odborima i članom 7. Ustavnog zakona o osnovama društvenog i političkog uređenja FNRJ bilo propisano da na zemljištima i nepokretnostima u društvenoj svojini, upravlja opština na čijem se području nalaze. Također, ukazao je da se prema stanovištu sudske prakse, koja je po tom pitanju jedinstvena, ukoliko na nekretninama nije bio upisan organ upravljanja (kao što je to u konkretnom slučaj) niti je upisano pravo u korist države, kao organ upravljanja takve nepokretnosti u društvenoj svojini, smatrala se opština na čijoj teritoriji se nepokretnost nalazi. Istakao je da je to tako, potvrđuje i činjenica da je SO Banja Luka 7. februara 1972. godine donijela rješenje kojim je sporna nekretnina k.č. 1122/1 data na korištenje Stambenom preduzeću Banja Luka radi izgradnje dječjeg doma (ta parcela nije privedena namjeni jer na njoj nije izgrađen dječji dom) i ostaviteljici je priznata i isplaćena naknada za nacionalizirano zemljište u iznosu od 89.122,05 dinara, po sporazumu od 9. marta 1972. godine. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je naveo da tužitelj ima pravni interes i aktivnu legitimaciju da osporava zakonitost spornog testamenta.

15. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je članom 1. stav 2. Zakona o nacionalizaciji, bilo propisano da se u gradovima i naseljima gradskog karaktera nacionaliziraju i postaju društvena svojina i građevinska zemljišta, a članom 38. istog zakona da građevinsko neizgrađeno zemljište koje je nacionalizirano ostaje u posjedu ranijeg vlasnika, sve dok ga on na temelju rješenja općinskog narodnog odbora ne preda u posjed općini ili drugoj osobi radi izgradnje zgrade ili drugog objekta ili radi izvođenja drugih radova. Dalje, ukazao je da prema odredbi članka 39. stav 1. Zakona o nacionalizaciji raniji vlasnik ima pravo to zemljište, sve dok je u njegovom posjedu besplatno koristiti ili za to vrijeme dati drugom na korištenje uz ili bez naknade. Takođe, ukazao je da je Komisija za tumačenje zakona Savezne narodne skupštine 9. juna 1959. godine dala obavezno tumačenje člana 39. stav 1. Zakona o nacionalizaciji prema kojem tu odredbu treba tako shvatiti da „raniji sopstvenik može pravo korištenja trajno prenijeti na drugoga, uz naknadu ili bez naknade“, a u „ovom posljednjem slučaju, prava i obaveze ... koje je imao raniji sopstvenik... prelaze na lice na koje je prenio pravo korišćenja na tom zemljištu, ako je ovaj prenos zabilježen u zemljišnim knjigama“. Konstatovao je da kod prenosa prava korištenja gradskog građevinskog zemljišta, bilo uz naknadu ili bez naknade, prema obaveznom tumačenju kao konstitutivni elemenat zasnivanja u korist osobe na koje je to pravo preneseno, jeste upis u zemljišne knjige. Vrhovni sud je zaključio da je upis prava korištenja na prvotuženog ostvaren tek donošenjem osporenog rješenja o nasljeđivanju od 13. aprila 2005. godine, a da je nosilac prava privremenog korištenja nacionaliziranog građevinskog zemljišta je s tim pravom slobodno raspolagao sve do 15. februara 1968. godine, kada je na snagu stupio Zakon o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera. Dalje, ukazao je da je od 15. februara 1968. godine, pravo privremenog korištenja ograničeno saglasno članu 5. stav 1. toga zakona, na način da se to pravo moglo prenijeti samo na taksativno određeni krug osoba (bračnog druga, potomke, usvojenike, roditelje i usvojioce), a po stavu 3. to pravo mogu naslijediti zakonski nasljednici ranijeg vlasnika, kao i zakonski nasljednici bračnog druga, potomaka, usvojenika, roditelja i usvojioca, na koje je raniji vlasnik prenio ta prava. Ukazao je da u trenutku smrti ostaviteljice 24. marta 1980. godine, kada se otvara njeno nasljeđe po članu 126. Zakona o nasljeđivanju iz 1980. (u daljnjem tekstu: ZON 1980), na snazi je bio Zakon o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini (,,Službeni list SRBiH“, br. 13/74), koji je članom 10. stav 1. propisivao da raniji vlasnik može svoje pravo korištenja prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike, roditelje i usvojioce, odnosno da ta prava mogu naslijediti zakonski nasljednici ranijeg vlasnika, kao i zakonski nasljednici bračnog druga, potomaka, usvojenika, roditelja i usvojioca, na koje je raniji vlasnik prenio ta prava. Takođe, ukazao je da je navedeno ograničenje u pogledu prava prenošenja i nasljeđivanja prava korištenja gradskog građevinskog zemljišta, propisano i članom 23. stav 1. i 3. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 86/03), koji je bio na snazi u vrijeme proglašenja testamenta i donošenja rješenja o nasljeđivanju. Zaključio je da u konkretnom slučaju, prvotuženi ne spada u krug neposrednih zakonskih nasljednika ostaviteljice (srodnik je njenog preminulog supruga), niti to pravo ima po predstavljanju, što je i konstatovano na ostavinskom zapisniku od 13. aprila 2005. godine pri proglašenju testamenta. Vrhovni sud je istakao da prema pozitivnim zakonskim propisima važećim na dan otvaranja nasljeđa, odnosno na dan proglašenja testamenta, ništav je testament ostaviteljice kojim pravo korištenja na spornoj nekretnini ostavila prvotuženom, jer je takvo raspolaganje protivno imperativnoj zakonskoj odredbi. Vrhovni sud je naveo da je pored toga potrebno cijeniti i da je sporna nekretnina izuzeta od ostaviteljice 1972. godine (bez obzira što nije privedena namjeni) uz isplatu naknade, čime je faktički prestalo njeno pravo korištenja te nekretnine. Takođe, ukazao je da na pravilnost prvostepene odluke, nema utjecaja ni činjenica da je rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove od 5. decembra 2007. godine prvotuženom priznato pravo vlasništva na k.č. broj 1122/1, obzirom da je eventualno preispitivanje zakonitosti takve odluke, stvar upravnog postupka i nije u nadležnosti redovnih sudova u okviru parničnog postupka. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana 17. Evropske konvencije. Smatra da je do povrede naprijed navedenih prava došlo uslijed proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava u konkretnom slučaju. U vezi sa tim, apelant, prije svega, tvrdi da je u konkretnom slučaju pogrešno i nezakonito utvrđeno da je sporni testament ništav. Naime, apelant u suštini smatra da u konkretnom slučaju sporni testament nije ništav u smislu odredbi ZON iz 1965. koji je bio na snazi u vrijeme sačinjavanja tog testamenta. Dalje, smatra da u konkretnom slučaju tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništavosti predmetnog testamenta jer, kako navodi, u slučaju utvrđivanja ništavosti spornog testamenta tužitelju u skladu sa pozitivnim zakonskim odredbama ne bi pripalo bilo koje pravo na predmetnim nekretninama. Ukazuje da u vrijeme sačinjavanja predmetnog testamenta nije postojala zakonska smetnja da se na osnovu testamenta raspolaže i nasljeđuje pravo korištenja na neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu. Shodno tome, smatra da je ostaviteljica imala zakonsko pravo da spornim testamentom raspolaže pravom korištenja na spornim nepokretnostima na način na koji je to učinila. Apelant takođe smatra da da to što su nakon sačinjavanja testamenta, preciziranim zakonima uvedena ograničenja u pogledu prenosa i nasljeđivanja prava korištenja na neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu, nije od uticaja na punovažnost testamenata koji su sačinjeni prije stupanja na snagu tih zakona. Osim toga, apelant ukazuje da u konkretnom slučaju nije došlo do izvođenja bilo kakvih građevinskih radova na predmetnom zemljištu odnosno da predmetno zemljište nije privedeno namjeni. Shodno tome, smatra da je pravo korištenja predmetnog zemljišta, koje je rješenjem od 7. februara 1972. godine dodijeljeno Stambenom preduzeću Banjaluka, prestalo po samom zakonu prije proglašenja predmetnog testamenta odnosno da u konkretnom slučaju nije došlo do prestanka prava korištenja koje je imala ostaviteljica na predmetnom zemljištu. apelant ukazuje i da je u konkretnom slučaju utvrđeno nesporno da je prvotuženi kupoprodajnim ugovorom prodao nekretninu k.č.1122/1 apelantu, na temelju kojeg se apelant upisao kao vlasnik iste u zemljišnim knjigama. Apelant ukazuje da, shodno tome, prvotuženi ne može da prizna i da trpi da se izvrši brisanje njegovog upisa, kako je to naloženo osporenom presudom, s obzirom da je taj upis je prije donošenja predmetne presude već bio izbrisan. Apelant takođe ukazuje da je sudija revizionog vijeća koje je donijelo osporenu presudu – Senad Tica i postupao u žalbenom postupku kao član vijeća koje je donijelo rješenje Okružnog suda broj GŽ-735/05 od 6. oktobra 2006. godine (doneseno u ostavinskom postupku iza ostaviteljice), što smatra da je razlog za isključenje i izuzeće tog sudije u konkretnom postupku i razlog za sumnju u nepristrasnost istog u smislu garancija iz člana 6. Evropske konvencije.

17. Apelant u dopuni apelacije od 20. aprila 2018. godine ukazuje na povredu njegovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa tim, između ostalog, tvrdi da je u konkretnom postupku, kao lice koje je pouzdajući se u sadržaj zemljišnih knjiga steklo pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini i kao takav se uknjižio u zemljišnim knjigama, trebao biti označen kao tuženi, a ne umješač. Imajući u vidu navedeno, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede procesnog i materijalnog prava, kao i njegovih navedenih ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije. Apelant tvrdi da je pobijana presuda suprotna odredbama ranije važećeg Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, ranije važećeg Zakona o zemljišnim knjigama i važećeg Zakona o stvarnim pravima. Ovo jer su, kako tvrdi, u konkretnom slučaju isključene od primjene odredbe ZOO o ništavosti i posljedicama ništavosti u situaciji kada je, kako ukazuje, kao savjestan sticalac na osnovu teretnog pravnog posla i na osnovu načela povjerenja u zemljišne knjige stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Takođe, navodi da je tužba o kojoj je odlučeno u konkretnom postupku neblagovremena i neuredna. Pored toga, opisuje hronologiju parničnog postupka koji je, kako tvrdi pokrenut po tužbi tužitelja radi, između ostalog, utvrđenja ništavosti ugovora o prodaji nekretnina od 22. februara 2008. godine zaključenog između apelanta i prvotuženog.

18. Apelant u dopuni apelacije od 19. oktobra 2018. godine ukazuje na povredu istih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čiju povredu je ukazivao u apelaciji i dopuni apelacije od 20. aprila 2018. godine. U vezi sa tim, u suštini ponavlja navode iz apelacije i dopune apelacije od 20. aprila 2018. godine. Takođe, ukazuje da je Okružni sud, postupajući prema pravnom stavu iz osporene presude Vrhovnog suda, u parničnom postupku precizirani broj donio drugostepeno rješenje od 15. februara 2018. godine kojim je ukinuo prvostepenu presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev za, između ostalog, utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine od 22. februara 2008. godine zaključenog između apelanta i prvotuženog i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

19. U dopuni apelacije od 2. oktobra 2019. godine apelant ukazuje da u cijelosti ostaje kod navoda iz apelacije i prethodnih dopuna apelacije. Pored toga, apelant, između ostalog, tvrdi i da je sporni testament opozvan potpisivanjem sporazuma o naknadi sa zapisnika Opštine Banjaluka precizirani broj od 9. marta 1972 godine i donošenjem rješenja nekretnina SO Banjaluka kojim je parcela označena kao k.č.1122/1 dodijeljena Stambenom preduzeću Banjaluka na korištenje radi izgradnje Dječjeg doma „Rada Vranješević“ u Banja Luci i da, shodno tome, u osporenim odlukama nije moglo da se raspravlja o testamentu koji je „je opozvan, koga nema“.

b)Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je istakao da su apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu zbog proizvoljne primjene prava neosnovani te da je taj sud dao jasno obrazloženje zasnovano na utvrđenim činjenicama i relevantnim odredbama materijalnog prava. Ukazano je da je Ustavni sud već donio odluku u predmetu AP 4442/17 od 17. jula 2019. godine povodom apelacije koju je izjavio prvotuženi.

21. Okružni sud je naveo da ne stoji povreda prava na koje se apelant poziva u apelaciji pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Osnovni sud je naveo da ostaje pri stavu izraženom u svojoj presudi te je predložio da se apelacija apelanta-umješača odbije kao neosnovana, kao što je odbijena i apelacija pod brojem AP 4442/17.

23. Tužitelj je naveo da je pravilan stav Vrhovnog suda da je pravo na prenošenje i nasleđivanje prava korištenja gradskog građevinskog zemljišta bilo ograničeno u smislu člana 23. st.1. i 2. Zakona o građevinskom zemljištu RS („Službeni glasnik RS“, broj 86/03), koji je bio na snazi u vrijeme proglašenja testamenta i donošenje rješenja o nasleđivanju. Predloženo je da Ustavni sud „odbaci apelaciju […], kao neosnovanu“ te je također ukazano na odluku u predmetu AP 4442/17. V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09, 61/13), sačinjen u Ustavnom sudu, koje glase:

Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

2. Tužba za utvrđenje Član 54. st. (1) i (2) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

ISKLJUČENJE I IZUZEĆE

Član. 357.

Sudija će biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje):

[…] 5)ako u je istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobijaju u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat i […] Sudija može da bude izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće), kao što je bliski odnos sa nekom od stranaka ili postoje bilo koji drugi razlozi koji mogu dovesti u pitanje njegovu nepristrasnost.

1. Učešće umješača Član 369. stav 1.

Lice koje ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim licima jedna od stranaka uspije, može se pridružiti ovoj stranci.

25. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“, br. 52/58, 3/59 - ispravka), u relevantnom dijelu glasi:

Član 38 Građevinsko neizgrađeno zemljište koje je nacionalizovano ostaje u posedu ranijeg sopstvenika sve dok ga on na osnovu rešenja opštinskog narodnog odbora ne preda u posed opštini ili drugom licu, radi izgradnje zgrade ili drugog objekta ili radi izvođenja drugih radova.

Predaja zemljišta u posed opštini ili drugom korisniku ne može se izvršiti pre nego što je korisniku to potrebno radi izvođenja građevinskih ili drugih radova kojima se zemljište privodi namenjenoj svrsi.

Član 39 Raniji sopstvenik nacionalizovanog građevinskog neizgrađenog zemljišta ima pravo to zemljište zajedno sa trajnim zasadima na njemu, sve dok je u njegovom posedu, besplatno koristiti ili za to vreme drugome dati na korišćenje uz naknadu ili bez naknade, saglasno važećim propisima o zakupu poljoprivrednog zemljišta.

Pre predaje zemljišta u posed opštini ili drugom korisniku raniji sopstvenik ima pravo sa tog zemljišta skinuti usev i sabrati plodove.

Ako raniji sopstvenik nije u mogućnosti da skine usev i sabere plodove, on ima pravo od opštine odnosno lica kome predaje zemljište u posed zahtevati naknadu za usev i plodove po cenama koje su važile za vreme poslednje žetve ili berbe.

26. Obavezno tumačenje člana 39 stav 1 Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“, broj 24/59) u relevantnom dijelu glasi: Prema članu 39 stav 1 Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, raniji sopstvenik nacionalizovanog građevinskog neizgrađenog zemljišta ima pravo to zemljište, dok je u njegovom posedu (član 38 stav 1 istog zakona), besplatno sam koristiti ili ga dati drugome na korišćenje uz naknadu ili bez naknade.

Odredbu člana 39 stav 1 pomenutog zakona treba tako shvatiti da raniji sopstvenik nacionalizovanog građevinskog neizgrađenog zemljišta može to zemljište dati drugome na privremeno korišćenje uz naknadu ili bez naknade, saglasno važećim propisima o zakupu poljoprivrednog zemljišta, zadržavajući na njemu pravo korišćenja koje po zakonu ima, kao i da može to pravo korišćenja trajno preneti na drugoga, uz naknadu ili bez naknade.

U ovom poslednjem slučaju, prava i obaveze koje je na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta imao raniji sopstvenik u pogledu nacionalizovanog građevinskog neizgrađenog zemljišta prelaze na lice na koje je preneo svoje pravo korišćenja na tom zemljištu, ako je ovaj prenos zabeležen u zemljišnim knjigama.

27. Zakon o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera („Službeni list SFRJ“, br. 5/68 i 20/69), u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Pravo iz člana 3. stav 1. ovog zakona i pravo iz člana 4. stav 1. ovog zakona raniji sopstvenik može preneti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike, roditelje i usvojioce.

Bračni drug, potomci, usvojenici, roditelji i usvojioci ne mogu prava iz stava 1. ovog člana preneti pravnim poslom na drugo lice.

Prava iz stava 1. ovog člana mogu naslediti zakonski naslednici ranijeg sopstvenika, kao i zakonski naslednici bračnog druga, potomaka, usvojenika, roditelja i usvojilaca na koje je raniji sopstvenik preneo ta prava.

Odredbe st. 1. do 3. ovog člana primenjuju se i na ranije sopstvenike zemljišta koja su nacionalizovana do dana stupanja na snagu ovog zakona, kao i na lica na koja su raniji sopstvenici do dana stupanja na snagu ovog zakona preneli pravo korišćenja ili prvenstveno pravo korišćenja, ako je prenos prava izvršen na osnovu ugovora na kome su potpisi overeni od strane organa nadležnog za overavanje potpisa, ili ako je ugovorna cena isplaćena preko banke, ili ako je lice na koje je raniji sopstvenik preneo to pravo vršilo isplatu poreza ili doprinosa u vezi sa zemljištem na koje to pravo postoji.

28. Zakon o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini („Službeni list SRBiH“, broj 13/74) Član 10.

(1)Raniji vlasnik može svoje pravo korišćenja iz stava 1. člana 8. i ostvareno prvenstveno pravo korišćenja iz člana 9. ovog zakona prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike, roditelje i usvojioce.

29. Zakon o nasleđivanju („Služeni list FNRJ“, broj 20/55, „Služeni list SFRJ“, broj 12/65), u relevantnom dijelu glasi:

Predmet nasleđivanja Član 2.

Nasleđivati se mogu stvari i prava koja pripadaju pojedincima.

Raspolaganje testamentom Član 7.

Zaveštalac može testamentom raspolagati svojom imovinom na način i u granicama koji su određeni u zakonu.

Ništavost testamenta zbog nedostatka u volji zaveštaoca Član 65.

Ništav je testament ako je zaveštalac bio nateran pretnjom ili prinudom da ga napravi, ili se odlučio da ga napravi usled toga što je bio prevaren, ili što se nalazio u zabludi.

Pretnja, prinuda ili prevara povlači ništavost testamenta i kad potiče od trećeg lica.

Raspolaganja testamentom su ništava i kad postoji zabluda o činjenicama koje su pobudile zaveštaoca da učini ta raspolaganja.

Ako su samo neke odredbe testamenta napravljene pod pretnjom ili prinudom, usled prevare, ili u zabludi, onda su samo one ništave.

30. Zakon o nasljeđivanju - Prečišćeni tekst (»Službeni list SRBiH«, br. 7/80 i 15/80 - ispravka), u relevantnom dijelu glasi:

Smrt i proglašenje lica za umrlo Član 126.

Smrću lica otvara se njegovo nasljeđe.

Isto djejstvo ima i proglašenje lica za umrlo.

X - PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 247.

Ovaj zakon primjenjuje se na sva nasljeđa koja su otvorena poslije 31. decembra 1973. godine.

31. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 86/03) Član 23. st. (1) Raniji vlasnik može privremeno pravo korišćenja građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenu djecu i njihove potomke, roditelje i usvojitelje.

VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 156018 16 Rev od 15. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. septembra 2017. godine a apelacija je podnesena 2. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelant u apelaciji tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, navodi povredu prava iz člana 17. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

39. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio zbog spora vezanog za nekretnine, u kojem je apelant učestvovao u svojstvu umješača na strani tuženih, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant kršenje prava na pravično suđenje temelji tvrdnjama da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo prilikom djelimičnog usvajanja revizije tužitelja, odnosno potvrđivanjem presuda Osnovnog suda u dijelu kojim se usvaja tužiteljev tužbeni zahtjev, kao i na tvrdnjama da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa nepristrasnosti suda.

41. Ustavni sud smatra potrebnim da prvo ispita apelacione navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava prilikom usvajanja tužiteljevog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

42. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da je osporena presuda Vrhovnog suda već bila predmet meritornog razmatranja Ustavnog suda u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-4442/17 od 17. jula 2019. godine (dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je Ustavni sud odlučio o apelaciji prvotuženog, na način da ju je odbio. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelaciju u konkretnom slučaju podnio apelant koji je u predmetnom postupku imao procesni položaj umješača na strani tuženih, a taj postupak je okončan osporenom odlukom tako što je Vrhovni sud potvrdio prvostepenu presudu Osnovnog suda u dijelu kojim je utvrđeno da je ništav sporni testament, što je prvotuženi dužan priznati i trpjeti da se na temelju te presude izvrši brisanje upisa kojim je uknjiženo njegovo pravo korištenja spornih nekretnina. Ustavni sud dalje napominje da su u tom postupku na strani tuženih učestvovale tri osobe (prvotuženi, drugotužena i trećetuženi), od čega su dvije osobe (prvotuženi i drugotužena) podnijele apelacije Ustavnom sudu protiv iste osporene odluke - presude Vrhovnog suda. O ovim apelacijama Ustavni sud je donio odluke prije donošenja ove odluke. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je apelaciju drugotužene odbacio kao neblagovremenu Odlukom broj AP-4404/17 od 20. decembra 2017. godine. Međutim, Ustavni sud ponavlja da je u odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-4442/17 meritorno razmatrao apelaciju prvotuženog u kojoj je taj tuženi iznio u suštini iste apelacione navode kao i apelant u konkretnoj apelaciji u prilog svojim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni relevantnih propisa prilikom odlučivanja o tužiteljevom tužbenom zahtjevu, a time i tvrdnjama da je tom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje.

43. Ustavni sud u vezi s tim podsjeća da je u Odluci broj AP-4442/17, razmatrajući u suštini iste apelacione navode o proizvoljnoj primjeni odredaba procesnog prava, istakao sljedeće (tačka 37. navedene Odluke): „Razmatrajući apelantove navode da tužitelj u konkretnom slučaju nije mogao tražiti utvrđivanje ništavosti testamenta, Ustavni sud zapaža da su prvostupanjski i revizijski sud prilikom odlučivanja o apelantovom prigovoru postojanja aktivne legitimacije tužitelja jasno i detaljno naveli razloge zbog kojih je taj prigovor odbijen, a u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi pošli od odredbe člana 54. stav 2. ZPP kojom je propisano da se tužba za utvrđenje može podnijeti i kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. Sadržaj te odredbe prvostupanjski i revizijski sud su doveli u svezu sa činjenicama konkretnog predmeta, odnosno okolnostima da je tužitelj upravljao imovinom koja je bila u društvenoj svojini a na kojoj je ostaviteljica imala pravo korištenja, te da u konkretnom slučaju nastoji ostvariti zaštitu svojih prava na toj imovini. Navedeno obrazloženje prema ocjeni Ustavnog suda ne može biti dovedeno u pitanje apelantovim tvrdnjama da tužitelj nema pravni interes jer se njegov pravni položaj ne bi promijenio utvrđenjem ništavosti testamenta, obzirom da se, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, taj pravni interes ne mora ogledati u neposrednom ishodu konkretnog postupka, već i u eventualnoj mogućnosti zaštite prava tužitelja u nekim drugim postupcima za čije pokretanje ishod konkretnog postupka može biti od odlučujuće važnosti. Stoga, apelantovi navodi kojima ukazuje da je po sili zakona prestalo društveno vlasništvo na spornim nekretninama pa samim tim i eventualno pravo i interes tužitelja, ne ukazuju na relevantnost za utvrđivanje proizvoljnosti u primjeni prava u konkretnom predmetu, obzirom da pitanje da li će tužitelj zaista ostvariti to svoje pravo u nekom drugom postupku i prava zakonskih nasljednika iza ostaviteljice, nije predmet konkretnog parničnog postupka u kojemu je podnesena tužba za utvrđivanje ništavosti testamenta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene presude kojom je potvrdio presudu Osnovnog suda, proizvoljno primijenio procesno pravo odnosno da je na taj način povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.“

44. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj Odluci, razmatrajući u suštini iste apelacione navode o proizvoljnoj primjeni odredaba materijalnog prava, istakao sljedeće (tačka 40. navedene Odluke): „[…] Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud potvrđujući prvostupanjsku presudu dovoljno jasno i argumentirano obrazložio odluku kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i utvrdio ništavost testamenta od 19. travnja 1965. godine. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno citirao odredbe tada važećih zakonskih odredaba kojima je bilo regulirano pravo korištenja i raspolaganja na gradskom građevinskom zemljištu, pa je te odredbe doveo u svezu sa odredbama ZON iz 1980. kao zakonu koji je bio na snazi u trenutku smrti ostaviteljice, nakon čega je zaključio da ostaviteljica u trenutku smrti nije mogla testamentom prenijeti pravo korištenja na apelanta jer apelant nije osoba na koju je to pravo moglo biti preneseno. U svezi sa apelantovim tvrdnjama kojima ukazuje da bi se valjanost testamenta trebala cijeniti prema propisima koji su bili na snazi u trenutku njegovog sačinjavanja, Ustavni sud zapaža da takav apelantov stav nema utemeljenje u odredbama materijalnog prava i prirode testamenta. Naime, ostavitelj može testamentom raspolagati svojom imovinom na način i u granicama koji su određeni u zakonu, pa kod činjenice da testament proizvodi pravne posljedice smrću ostavitelja, za valjanost raspolaganja testamentom relevantni su pravni propisi koji su bili na snazi u trenutku smrti ostavitelja. U tom pogledu, kod razloga koje je Vrhovni sud dao u pogledu ništavosti spornog testamenta, Ustavni sud smatra da na proizvoljnost u primjeni prava ne ukazuju ni apelantove tvrdnje da nekretnina k.č. 1122/1 nikada nije privedena namjeni i da je stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini isplatom revaloriziranog iznosa naknade. […]“.

45. Ustavni sud je u navedenoj Odluci u konačnici dakle (tačka 43. Odluke) zaključio da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud prilikom potvrđivanja prvostepene odluke dao jasne razloge zbog kojih je odbio kao neutemeljene apelantove prigovore kojima je osporavao postojanje aktivne legitimacije tužitelja za podnošenje tužbe, te kada je, primjenjujući propise koji su bili na snazi u trenutku smrti ostaviteljice, dao jasne razloge zbog kojih je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti testamenta.

46. Imajući u vidu da apelant (koji je bio umješač na strani tuženih u postupku u kojem je donesena osporena presuda) u konkretnom slučaju osporava istu presudu Vrhovnog suda donesenu u istom parničnom postupku u suštini iznosi iste apelacione navode u prilog tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava kao i apelant (koji je bio prvotuženi u postupku u kojem je donesena osporena presuda kojom je utvrđeno da je ništav sporni testament sačinjen korist prvotuženog) u predmetu AP-4442/17, Ustavni sud smatra da se obrazloženja Ustavnog suda iz te Odluke u cijelosti odnose i na apelacione navode iznesene u apelaciji o kojoj Ustavni sud odlučuje ovom odlukom, odnosno da se stavovi iz te Odluke u cijelosti odnose i na konkretan slučaj.

47. Shodno svemu navedenom, a naročito stavovima Ustavnog suda u navedenom predmetu, od koje prakse Ustavni sud ne nalazi razloge da odstupi, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, obrazloženje osporene odluke i odredbe relevantnih propisa na koje se Vrhovni sud pozvao u obrazloženju te odluke, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost pri donošenju osporene odluke.

48. Ustavni sud nadalje zapaža da pored navoda koji su već u suštini razmatrani u Odluci Ustavnog suda broj AP-4442/17 od 17. jula 2019. godine, apelant u predmetnoj apelaciji problematizira i pitanje nepristrasnosti suda u konkretnom slučaju. U vezi sa tim, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost sudije, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti sudije. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u subjektivnom smislu sudija uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristrasnost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na temelju objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se postoje li u spisu objektivni dokazi na temelju kojih se može razumno sumnjati da sudija nije bio nepristran. Ustavni sud, takođe, ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristrasnosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća suca u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema praksi Evropskog suda, postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u nepristrasnost sudije ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristrasnost osigura eliminisanjem uzroka koji bi mogli rezultirati sumnjom u nepristrasnost. Shodno navedenom, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudije može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristrasnost može dovesti u sumnju (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27).

49. Dalje, Ustavni sud ukazuje da, pri odlučivanju postoje li u konkretnom slučaju opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantovo stanovište jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće jeste može li se takva bojazan objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno pravda se ne treba samo provesti već se mora i vidjeti da se ona provodi (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Također, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristrasnost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju.

50. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizuje objektivnu nepristranost sudije - člana revizionog vijeća koje je donijelo osporenu presudu – Senada Tice, ukazujući da je taj sudija postupao i u žalbenom postupku kao član vijeća koje je donijelo rješenje Okružnog suda broj GŽ-735/05 od 6. oktobra 2006. godine (doneseno u ostavinskom postupku iza ostaviteljice).

51. U vezi sa tim, Ustavni sud prije svega napominje da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je sudija Senad Tica učestvovao kao član vijeća u donošenju rješenja Okružnog suda broj GŽ-735/05 od 6. oktobra 2006. godine, donesenog u ostavinskom postupku iza ostaviteljice. Takođe, iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je navedenim rješenjem odlučivano isključivo o procesnim pitanjima s obzirom da je tim rješenjem ukinuto prvostepeno rješenje Osnovnog suda broj O-270/05 od 15. aprila 2005. godine (a kojim rješenjem je obustavljen ostavinski postupak pod brojem O- 270/05 i stavljeno van snage rješenje tog suda od 13. aprila 2005. godine). Dalje, Ustavni sud zapaža da je nakon toga sudija Senad Tica učestvovao kao član revizionog vijeća koje je u parničnom postupku donijelo osporenu presudu Vrhovnog suda (a kojom je potvrđena presuda Osnovnog suda u dijelu kojim je utvrđeno da je ništav sporni testament, proglašen na ročištu održanom 13. aprila 2005. godine u ostavinskom postupku pred Osnovnim sudom u predmetu broj O-270/05, što je prvotuženi dužan priznati i trpjeti da se na temelju te presude izvrši brisanje upisa kojim je uknjiženo njegovo pravo korištenja spornih nekretnina). Imajući u vidu navedeno, naročito činjenicu da je navedenim rješenjem Okružnog suda odlučivano isključivo o procesnim pitanjima, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja činjenica da je sudija Senad Tica postupao kao član vijeća i u donošenju naprijed navedenog rješenja Okružnog suda donesenog u ostavinskom postupku i osporene presude Vrhovnog suda donesene u parničnom postupku sama po sebi ne izaziva razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz odredbi člana 357. ZPP-a ne proizilazi da su postojale smetnje u smislu navedenih zakonskih odredbi da sudija Senad Tica kao član vijeća učestvuje u donošenju procesnog drugostepenog rješenja u ostavinskom (vanparničnom postupku) iza ostaviteljice i da učestvuje kao član vijeća u donošenju revizione odluke u parničnom postupku u kojem je je tužitelj osporavao testament proglašen u tom ostavinskom postupku. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelacioni navodi, sami po sebi, ne ukazuju na pristrasnost navedenog sudije, odnosno iz spisa predmeta ne proizlazi bilo kakva činjenica koja ukazuje na razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Imajući u vidu sve navedeno, te imajući u vidu odredbe člana 357. ZPP-a, koje regulišu pitanje isključenja odnosno izuzeća sudije, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost primjeni odredbi koje regulišu izuzeće i isključenje sudije i povredu principa nepristrasnosti suda u odnosu na postupanje navedenog sudije u konkretnom predmetu.

52. U pogledu apelantovih dopuna apelacije od 20. aprila, 19. oktobra 2018. godine, te 2. oktobra 2019. godine, Ustavni sud ukazuje da se, u smislu člana 22. stav (3). Pravila Ustavnog suda, apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i na svoj raniji stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. prethodnih Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/07). Imajući u vidu sadržaj predmetnih dopuna apelacije, a kojima se pri tome izričito osporava isključivo osporena presuda Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da se te dopune apelacije ne odnose na nove pravne okolnosti. Shodno tome, uzimajući u obzir da je apelant osporenu presudu primio 4. septembra 2017. godine, a da je dopune apelacije podnio 20. aprila i 19. oktobra 2018. godine, te 2. oktobra 2019. godine, dakle po proteku roka od 60 dana iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da, shodno navedenom, neće ispitivati apelantove navode iznesene u dopunama apelacije.

53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

54. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. S obzirom na to da apelant nije posebno obrazložio svoje navode o kršenju tih prava, odnosno da ih u suštini temelji na proizvoljnoj primijeni materijalnog i procesnog prava, a koji navodi su već ispitani u prethodnim tačkama ove odluke i u odnosu na koje je zaključeno da su neosnovani, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stava 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud prilikom potvrđivanja prvostepene odluke, dao jasne razloge zbog kojih je odbio kao neosnovane prigovore prvotuženog kojima je osporavao postojanje aktivne legitimacije tužitelja za podnošenje tužbe (a kojim prigovorima se pridružio i apelant kao umješač u konkretnom postupku), te kada je primjenjujući propise koji su bili na snazi u trenutku smrti ostaviteljice dao jasne razloge zbog kojih je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti testamenta. Takođe, Ustavni sud smatra da nema povrede prava na pravično suđenje u situaciji kada nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je postupajući sudija revizionog vijeća Vrhovnog suda koje je donijelo osporenu odluku bio pristrasan.

56. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada apelant navode o kršenju ovih prava vezuje za navode o proizvoljnoj primijeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

57. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, sudija Zlatko M. Knežević je dao izjavu o neslaganju sa odlukom većine.

59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4538/17 („BL SJAJ“ d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio