Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5526/17 (J. Š.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stečaj
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5526/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5526/17, rješavajući apelaciju Jadranke Škrbić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jadranke Škrbić podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 020335 17 Pž 2 od 24. oktobra 2017. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 020335 16 Ps 2 od 23. juna 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jadranka Škrbić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Čelinca, koju zastupa Živko Škrbić, advokat iz Čelinca, podnijela je 26. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 020335 17 Pž 2 od 24. oktobra 2017. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 020335 16 Ps 2 od 23. juna 2017. godine. Apelantkinja je dostavila dopunu apelacije 22. maja 2018. godine kojom je obavijestila Ustavni sud da je njena revizija podnesena Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) odbačena kao nedopuštena Rješenjem tog suda broj 57 0 Ps 020335 18 Rev 2 od 12. aprila 2018. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda i Okružnog privrednog suda zatraženo je 21. maja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni privredni sud je dostavio odgovor 3. juna 2019. godine, a Viši privredni sud 13. juna 2019. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0- St-06-000-020 od 25. oktobra 2006. godine, između ostalog, otvoren je stečajni postupak nad Industrijom tkanina i konfekcije Svila a.d. Čelinac (u daljnjem tekstu: preduzeće). Za stečajnog upravnika imenovano je lice navedeno u rješenju, te pozvani povjerioci da u roku od 30 dana od isteka dva dana od dana objavljivanja oglasa u otvaranju stečajnog postupka u „Službenom glasniku RS“ prijave ovom sudu svoja potraživanja s priloženim dokazima o osnovanosti potraživanja u dva primjerka, te da u istom roku prijave svoja razlučna i izlučna prava i u prijavi naznače dio imovine stečajnog dužnika na koji se odnosi njihov zahtjev i iznos do kojeg njihovo potraživanje po predviđanju neće biti pokriveno tim razlučnim pravom. Rješenjem su pozvani izlučni povjerioci da u prijavi naznače predmet imovine na koji se njihov zahtjev odnosi.

6. Apelantkinja je u ostavljenom roku prijavila svoje potraživanje koje je stečajni upravnik osporio i uputio apelantkinju na parnični postupak.

7. Apelantkinja je 6. februara 2007. godine Okružnom privrednom sudu podnijela tužbu protiv preduzeća kojom je tražila da joj preduzeće isplati iznos od 32.000,00 KM, od čega 27.000,00 KM na ime materijalnih davanja i iznos od 5.000,00 KM na ime nematerijalne štete, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe.

8. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 St 090306 06 St od 19. decembra 2011. godine zaključen je predmetni stečajni postupak jer je stečajni upravnik unovčio imovinu preduzeća – stečajnog dužnika, čime su se stekli uslovi za namirenje povjerilaca. Rješenjem je utvrđeno da će se ovo rješenje s razlozima zaključenja objaviti u „Službenom glasniku RS“, da će se parnice koje su u toku nastaviti, te da se nalaže sudskom registru da na osnovu pravosnažnog rješenja izvrši brisanje preduzeća – stečajnog dužnika iz registra.

9. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 020335 08 Ps od 14. novembra 2013. godine utvrđen je prekid postupka po apelantkinjinoj tužbi protiv preduzeća, te utvrđeno da će se postupak nastaviti u smislu rješenja ovog suda od 19. decembra 2011. godine u slučaju da stečajna masa zastupana po stečajnom upravniku preuzme postupak ili kada je sud na prijedlog pozove da to učini, a u kojem slučaju je apelantkinja kao tužiteljica dužna da u tom smislu pravilno označi tuženog (stečajnu masu).

10. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 020335 08 Ps od 19. jula 2016. godine nastavljen je postupak u navedenom predmetu, te navedeno da rokovi koji su zbog prekida prestali teći počinju ponovno teći u odnosu na stranke od momenta dostavljanja rješenja o nastavljanju postupka.

11. Nakon što je apelantkinja precizirala kao tuženog stečajnu masu, Okružni privredni sud je održao pripremno ročište 29. decembra 2016. godine, a nakon toga i ročište za glavnu raspravu 20. marta 2017. godine u kojem vremenu je apelantkinja ukupno četiri puta precizirala tužbeni zahtjev.

12. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 020335 16 Ps 2 od 23. juna 2017. godine (koja je potvrđena Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 020335 17 Pž 2 od 24. oktobra 2017. godine) odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila kako slijedi: da se utvrdi da je osnovano njeno osporeno potraživanje prema stečajnoj masi preduzeća, i to po osnovu prava na dividendu, po osnovu izdvajanja iz dohotka u Fond zajedničke potrošnje i po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede prava ličnosti u iznosima preciziranim u presudi, a u ukupnom iznosu od 25.000,00 KM, te da se naloži stečajnom upravniku stečajne mase preduzeća da ova sredstva isplati apelantkinji iz stečajne mase. Odbijenim tužbenim zahtjevom apelantkinja je tražila i da se stečajnom upravniku naloži da joj iz stečajne mase isplati priznata potraživanja u stečajnom postupku na ime plata, i to 4.670,00 KM koja su priznata u opšti isplatni red i 1.037,00 KM koja su priznata u viši isplatni red, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i da joj naknadi parnične troškove precizirane u presudi. Presudom je apelantkinja oslobođena plaćanja troškova parničnog postupka.

13. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudama utvrđeno da je u stečajnom postupku nad preduzećem apelantkinja 3. novembra 2006. godine podnijela prijavu potraživanja po osnovu radnog odnosa u ukupnom iznosu od 5.500,00 KM (plata za određeni period) i uloženih vaučera, te neizmirenih obaveza po osnovu PIO za period od 1996. do 2006. godine. Nakon što je stečajni upravnik, na ročištu od 24. januara 2007. godine, osporio prijavljena potraživanja i povjerioce sa osporenim potraživanjima uputio na parnicu, apelantkinja je 6. februara 2007. godine podnijela tužbu kojom je tražila da se preduzeće obaveže da joj isplati na ime materijalnih davanja iznos od 27.000,00 KM i na ime nematerijalne štete iznos od 5.000,00 KM, odnosno ukupno 32.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. U daljem toku postupka apelantkinja je više puta uređivala i opredjeljivala tužbeni zahtjev, te je na ročištu za glavnu raspravu od 20. marta 2017. godine konačno opredijelila tužbeni zahtjev na način kao u izreci prvostepene presude. Navedeno je da je Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 Ps 020335 08 Ps od 23. oktobra 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci od 16. februara 2010. godine, odbijen apelantkinjin prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja kojom bi se preduzeću zabranilo raspolaganje, opterećenje i otuđenje nepokretnosti preciziranih u tom rješenju.

14. Nadalje, Okružni privredni sud je istakao da je utvrđeno da je apelantkinji priznato potraživanje na ime plata, i to 4.670,00 KM (koje je priznato u opšti isplatni red) i 1.037,00 KM (koje je priznato u viši isplatni red), pa s obzirom na to da apelantkinja već ima izvršni naslov nema mjesta obavezivanju preduzeća da izvrši isplatu tog potraživanja jer je preduzeće dužno to da učini u skladu sa Zakonom o stečajnom postupku. Okružni privredni sud je zaključio da ni u ostalom dijelu apelantkinjin tužbeni zahtjev nije osnovan jer potraživanje na ime duševnih bolova ne može da bude predmet raspravljanja u postupku povodom tužbe za utvrđivanje osnovanosti potraživanja iz radnog odnosa, te da apelantkinja nije dokazala niti visinu iznosa u vidu prava na dividendu po osnovu 1092 akcije u skladu s potvrdom Direkcije za privatizaciju, niti po osnovu izdvajanja iz dohotka u Fond zajedničke potrošnje. Obrazloženo je da nema osnova ni da apelantkinja u konkretnom postupku (u fazi glavne rasprave) traži poništenje ugovora o kupoprodaji koji je zaključen između Udruženja zajednice radnika i četiri pravna subjekta, tim više što je odbijen apelantkinjin prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja kojom se preduzeću – stečajnom dužniku zabranjuje raspolaganje, opterećenje i otuđenje nepokretnosti. Osim toga, Okružni privredni sud je istakao i da je cilj stečajnog postupka namirenje stečajnih povjerilaca koji imaju ravnopravan položaj, te da u vezi s tim apelantkinja nije dokazala da je u predmetnom stečajnom postupku imala drugačiji položaj u odnosu na ostale stečajne povjerioce pa je imajući u vidu sve navedeno Okružni privredni sud donio presudu kao u dispozitivu.

15. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi, Viši privredni sud je u Presudi broj 57 0 Ps 020335 17 Pž 2 od 24. oktobra 2017. godine naveo da je bez značaja apelantkinjino pozivanje na Presudu Osnovnog suda broj Ps- 412/02 od 21. decembra 2002. godine, za koju navodi da je pravosnažna i izvršna, jer se ne može odlučivati o zahtjevu o kojem je već pravosnažno odlučeno, odnosno radi se o već presuđenoj stvari (res iudicata). Viši privredni sud je istakao da je zbog navedenog apelantkinjinu tužbu u tom dijelu trebalo odbaciti, a ne odbiti, ali da odbijanje tužbenog zahtjeva i odbacivanje tužbe u tom dijelu imaju iste pravne posljedice, pa postupanjem na ovaj način prvostepenog suda nije došlo do kršenja odredbi ZPP. Nadalje je obrazloženo da su razlučni povjerioci definisani i taksativno pobrojani u članu 42 Zakona o stečajnom postupku – prečišćeni tekst, ali da u konkretnom slučaju apelantkinja nije podnijela prijavu potraživanja u stečajnom postupku kao razlučni povjerilac, niti je dokazala da ima založno pravo na nepokretnostima stečajnog dužnika, zbog čega su, prema obrazloženju tog suda, neosnovani žalbeni navodi u pogledu založnog prava i statusa razlučnog povjerioca. Viši privredni sud je obrazložio da nisu ispunjene procesne pretpostavke za raspravljanje o pravnoj valjanosti navedenog ugovora o kupoprodaji nepokretnosti od 15. maja 2007. godine jer utvrđivanje ništavosti kupoprodajnog ugovora podrazumijeva da sve ugovorne strane budu obuhvaćene tužbom kao jedinstveni nužni suparničari. Međutim, kako je obrazložio taj sud, navedeni ugovor zaključili su Udruženje zajednice radnika Čelinac kao prodavač i četiri pravna lica kao kupci, a niko od njih nije, niti može da bude, stranka u ovoj parnici. Pored toga, kako je obrazloženo, navedeni ugovor nije pročitan kao dokaz na glavnoj raspravi pa se o ništavosti tog ugovora (i) iz tog razloga ne može raspravljati u ovom postupku. Prema mišljenju Višeg privrednog suda, iz navedenog može da se zaključi da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nisu učinjene povrede procesne prirode na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, odnosno koje su istaknute u žalbi. Za donesenu presudu, prema mišljenju tog suda, Okružni privredni sud je dao uvjerljive razloge, a žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost takve presude. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

16. Nakon toga, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 57 0 Ps 020335 18 Rev 2 od 12. aprila 2018. godine kojim je odbacio apelantkinjinu reviziju zato što vrijednost spora ne dostiže zakonom propisani imovinski cenzus i zato što je reviziju izjavila apelantkinja, iako prema odredbama ZPP reviziju može da izjavi samo advokat ili pravnik s položenim pravosudnim ispitom, što apelantkinja nije.

IV. Apelacija

I.Navodi iz apelacije

17. Apelantkinja smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo iz člana 14 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da je predmetni postupak predugo trajao. Navodi da nisu tačni zaključci redovnih sudova da je njeno potraživanje namireno i da je tužbeni zahtjev neosnovan i ističe da je blagovremeno prijavila svoje potraživanje kako na osnovu pravosnažne i izvršne presude Osnovnog suda broj RS-412/02 od 2. decembra 2002. godine tako i na osnovu uloženih vaučera i drugih prijava iz radnog odnosa koje su stečene tokom radnog angažovanja. Takođe, apelantkinja navodi da su sudovi pogrešno cijenili provedene dokaze zbog čega nije imala adekvatan pristup sudu i da činjenica da joj nije omogućeno da žalbom potvrdi svoje navode upućuje da nije imala na raspolaganju djelotvoran pravni lijek. Navodi i da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da je Svila a.d. Čelinac putem stečajnog upravnika prodala svoje nepokretnosti bez apelantkinjine saglasnosti, kao i bez prethodno utvrđene vrijednosti tih nepokretnosti čime su je onemogućili da naplati svoje potraživanje. Apelantkinja navodi da je stečajni upravnik priznao sva prijavljena potraživanja osim njenog i samo nju uputio na parnicu nakon čega je protiv sudije u predmetnom postupku podnesena krivična prijava zbog izvršenih promjena u katastarskom operatu i zk. evidenciji između Udruženja zajednice radnika Čelinac i četiri pravna lica po osnovu čega su poslovne banke u svoju korist uknjižile hipoteku na svojini tog udruženja radnika, zbog čega je taj sudija obustavio postupak, a da pri tome nije bilo održao niti jedno ročište. Apelantkinja zbog navedenog smatra da su ugovori o prenosu svojine na nepokretnostima ništavi. Takođe navodi da je predmetni postupak trajao duže od 14 godina i traži da joj Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

18. Viši privredni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva i da u svemu ostaje pri obrazloženju i navodima iz svoje odluke koju apelantkinja osporava apelacijom.

19. Okružni privredni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantkinjinih prava, te da je sama apelantkinja doprinijela odugovlačenju predmetnog postupka jer je više puta precizirala tužbu iako je znala da je otvoren stečajni postupak. Navedeno je i da je jedan od pokazatelja da apelantkinja nije bila diskriminisana u postupku i taj što je zbog finansijske situacije oslobođena plaćanja troškova postupka.

V. Relevantni propisi

20. U Zakonu o stečajnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 67/02, 77/02, 38/03, 96/03, 68/07 i 26/10 – prečišćeni tekst) relevantne odredbe glase:

Član 120.

Ako je stečajni upravnik osporio neko potraživanje, povjerilac se upućuje na parnicu radi utvrđenja osporenog potraživanja.

Ukoliko je osporeno potraživanje za koje postoji izvršni naslov, stečajni upravnik je dužan podići tužbu da dokaže osnovanost osporavanja.

Ako su stečajni dužnik ili povjerilac na ročištu za ispitivanje osporili prijavljeno potraživanje, mogu pokrenuti parnicu da dokažu osnovanost osporavanja. Stranka koja je dužna da pokrene parnicu vezanu za osporeno potraživanje mora da pokrene tu parnicu u roku od 30 dana od dana ročišta za ispitivanje na kojem je potraživanje osporeno. Ako stranka koja je dužna da pokrene parnicu to ne učini u tom roku, smatraće se da se odrekla prava na pokretanje parnice.

Razvrstavanje učesnika u stečajnom planu Član 153.

(1) Učesnici u stečajnom planu razvrstavaju se pri utvrđivanju njihovih prava u grupe. Povjerioci s različitim pravnim položajem razvrstavaju se u stečajnom planu u posebne grupe. Kod toga treba razlikovati:

1.povjerioce s pravom odvojenog namirenja, ako plan zadire i u njihova prava, 2.stečajne povjerioce koji nisu nižeg isplatnog reda, 3.stečajne povjerioce pojedinih nižih isplatnih redova, ako njihova potraživanja ne prestaju prema članu 156. ovog zakona.

(2) Povjerioci istog pravnog položaja mogu se svrstati u grupe prema istovrsnosti privrednih interesa. Takvo razvrstavanje mora da se temelji na valjanim razlozima. U planu će se navesti kriterijumi za razvrstavanje.

(3) Posebnu grupu činiće zaposleni ako sudjeluju kao stečajni povjerioci s potraživanjima koja nisu neznatna. Posebne grupe mogu da se oblikuju od povjerilaca s malim potraživanjima.

Član 189.

(1) Stečajni sud će donijeti rješenje o zaključenju stečajnog postupka čim rješenje o potvrdi stečajnog plana postane pravosnažno.

(2) Prije zaključenja stečajnog postupka stečajni upravnik je dužan namiriti nesporne obaveze stečajne mase, a za sporne pružiti odgovarajuće osiguranje. (3) Sud će objaviti rješenje iz stava 1. ovog člana i obavijestiti stečajnog dužnika, stečajnog upravnika i članove Odbora povjerilaca o vremenu nastupanja posljedica zaključenja stečajnog postupka.

Učinci zaključenja stečajnog postupka Član 190.

(1) Donošenjem rješenja o zaključenju stečajnog postupka prestaju službe stečajnog upravnika i članova odbora povjerilaca, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Stečajni dužnik ponovno stiče pravo slobodnog raspolaganja stečajnom masom.

(2) Odredba stava 1. ovog člana ne odnosi se na propise o nadzoru nad ispunjenjem stečajnog plana.

(3) Parnicu koja je u toku, a koja za predmet ima pobijanje pravne radnje stečajnog dužnika vezane uz stečajni postupak, stečajni upravnik ili povjerilac koji je podigao pobojnu tužbu u skladu sa članom 89. stav 2. ovog zakona može voditi dalje i nakon zaključenja postupka ako je to predviđeno stečajnim planom. U tom slučaju parnica će se voditi za račun stečajnog dužnika, ako planom nije drugačije određeno.

21. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju nakon podnošenja apelacije protiv Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 020335 17 Pž 2 od 24. oktobra 2017. godine Vrhovni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 070403 17 Rev od 8. maja 2017. godine kojim je odbačena apelantkinjina revizija zbog neispunjavanja uslova za izjavljivanje revizije iz člana 237 ZPP. Dakle, navedenim rješenjem Vrhovni sud nije meritorno rješavao o pitanjima postavljenim revizijom, već je revizija odbačena zbog formalnih razloga zbog čega ne predstavlja posljednji djelotvorni pravni lijek moguć prema zakonu. U konkretnom slučaju odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku predstavlja Presuda Višeg privrednog suda broj 71 0 P 070403 17 Rev od 8. maja 2017. godine na osnovu koje se utvrđuje dopustivost konkretne apelacije. Osporenu presudu Višeg privrednog suda apelantkinja je primila 2. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 26. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelantkinja osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i čl. 13 i 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje apelantkinjinog prava na naplatu potraživanja koja proizlaze iz radnog odnosa, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

U odnosu na navode o proizvoljnoj primjeni prava i utvrđenom činjeničnom stanju

30. Apelantkinja smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava ili proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju.

32. Dovodeći u kontekst citirane zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje sa apelantkinjinim navodima, Ustavni sud smatra da u odlučenjima redovnih sudova nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno ili procesno pravo ili da je činjenično stanje ostalo nerazjašnjeno. Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da su redovni sudovi razmotrili sve predložene i prihvaćene dokaze i izveli zaključke koji su rezultirali osporenim presudama. Pri tome je apelantkinja imala i koristila mogućnost predlaganja i provođenja dokaza u istoj mjeri kao suprotna strana pa stoga nema ništa što bi ukazivalo da apelantkinja nije imala adekvatan pristup sudu. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasna i argumentovana obrazloženja povodom svih pitanja koja je apelantkinja pokrenula u sporu koji je vođen pred tim sudovima, a i konkretnom apelacijom podnesenom Ustavnom sudu zbog čega Ustavni sud ta obrazloženja neće ponavljati. Kako apelantkinja nijednom tvrdnjom niti argumentom nije dovela u pitanje zaključke redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi neosnovani.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu primjene prava i utvrđivanja činjenica.

U odnosu na razuman rok

34. Apelantkinja smatra da je predmetni postupak u cjelini predugo trajao.

35. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji treba uzeti u obzir

36. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 6. februara 2007. godine kada je apelantkinja Okružnom privrednom sudu podnijela tužbu protiv preduzeća i da je okončan rješenjem Vrhovnog suda od 12. aprila 2018. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi 11 godina i dva mjeseca.

Analiza dužine trajanja postupka

37. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije mogao da zaključi da se radilo o naročito složenim pravnim i činjeničnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti.

38. Ustavni sud zapaža da je Okružni privredni sud donio presudu 23. juna 2017. godine, dakle 10 godina i pet mjeseci nakon podnošenja tužbe, dok su postupci pred Višim privrednim sudom i Vrhovnim sudom okončani za četiri, odnosno šest mjeseci. U vezi s tim, iako se radilo o postupku iz radnog odnosa koji je po zakonskoj odredbi hitan, Ustavni sud smatra da se u okolnostima kakve su konkretne: otvaranje stečajnog postupka, unovčenje imovine preduzeća – stečajnog dužnika, prekida postupka zbog brisanja preduzeća – stečajnog dužnika iz registra preduzeća (njegovog prestajanja postojanja) te ponovnog nastavka postupka nakon preuzimanja postupka od stečajne mase (stečajnog upravnika), ipak radi o objektivnim okolnostima koje su uslovile ovako dugo trajanje postupka, a koje se Okružnom privrednom sudu, a pogotovo Višem privrednom sudu i Vrhovom sudu ne mogu staviti na teret. Zbog toga Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o nerazumno dugom trajanju postupka neosnovani.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantkinjinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

40. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je navela u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

Ostali navodi

41. Apelantkinja smatra da joj je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek i da je u postupku pred redovnim sudovima diskriminisana u odnosu na ostale povjerioce preduzeća. Ustavni sud ukazuje da je apelantkinja na raspolaganju imala sve pravne lijekove koji su predviđeni zakonom i da ih je i koristila, a da činjenica da ti pravni lijekovi nisu donijeli pozitivan rezultat za apelantkinju ne vodi sama po sebi zaključku da je to apelantkinjino pravo prekršeno. Naime, pravo na djelotvoran pravni lijek ne garantuje da će njegovo korišćenje imati pozitivan ishod za lice koje ga je koristilo. Takođe, Ustavni sud zapaža i da apelantkinja ničim nije učinila vjerovatnim da je u konkretnom postupku prema njoj postupano drugačije u odnosu na ostale učesnike, niti tako nešto proizlazi iz činjenica predmeta. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, kao ni prava iz člana 14 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

42. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu primjene prava i utvrđivanja činjenica kada su redovni sudovi dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje zašto je trebalo odbiti apelantkinjin tužbeni zahtjev i kada nema ništa što bi ukazivalo da su ti sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo ili da je činjenično stanje ostalo nerazjašnjeno.

43. Nema kršenja ni prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu dužine trajanja postupka kada je predmetni parnični postupak trajao 11 godina i dva mjeseca, od čega preko 10 godina pred Okružnim privrednim sudom, kada je navedeno trajanje postupka uslovljeno objektivnim okolnostima vezanim za otvaranje stečajnog postupka nad preduzećem koje je apelantkinja tužila i koje je zbog stečajnog postupka prestalo postojati, pa je predmetni postupak po apelantkinjinoj tužbi bio prekinut do preuzimanja parnice od stečajnog upravnika (stečajne mase).

44. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i utvrđene činjenice, odnosno na kršenje prava na pravično suđenje u tom segmentu, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

45. Nema kršenja ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, niti prava iz člana 14 Evropske konvencije kada je apelantkinja koristila sve pravne lijekove koji su joj shodno zakonskim odredbama bili na raspolaganju i kada nema ništa što bi ukazivalo da je prema apelantkinji postupano na drugačiji način u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji.

46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5526/17 (J. Š.) | Sudska praksa | Aktio