Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-676/18 (S. A.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Bračna stečevina
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-676/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-676/18, rješavajući apelaciju Sarafine Andrijević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sarafine Andrijević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050639 17 Rev od 18. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sarafina Andrijević (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Kristijansanda, Kraljevina Norveška, koju zastupa Goran Bubić advokat iz Banjaluke, podnijela je 2. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050639 17 Rev od 18. maja 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) boj 71 0 p 050 639 13 P2 od 15. septembra 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je pravno ništav Ugovor o kupoprodaji nekretnina, u dijelu od ½ , zaključen 2000. godine između P.A. (u daljnjem tekstu: prvotuženi), kao prodavca i prednika N.B. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) kao kupca, kao i Ugovor o poklonu u dijelu ½ zaključen između prednika drugotuženog i drugotuženog, a na osnovu kojih je drugotuženi stekao pravo svojine na porodičnoj stambenoj zgradi i dvorišnom objektu (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) koje se nalaze u Banjaluci, da se utvrdi da su predmetne nekretnine zajednička imovina apelantice i prvotuženog koju su stekli tokom trajanja bračne zajednice, kao i da se utvrdi da udio apelantice u toj zajedničkoj imovini iznosi ½ dijela, što su tuženi dužni da priznaju. Istom presudom odbijen je i apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže drugotuženi da joj izda odgovarajuće isprave podobne za brisanje prava svojine i posjeda upisanog u njegovu korist i da se izvrši upis apelantice kao suvlasnice i posjednice predmetnih nekretnina, te da se tuženi obavežu da apelantici predaju u posjed sporne nekretnine, kao i da joj naknade troškove postupka. Osim toga, odbijen je protivtužbeni zahtjev drugotuženog kojim je tražio da se obavežu apelantica i prvotuženi da mu solidarno isplate određene novčane iznose po osnovu kupoprodajne cijene i uloženih sredstava u predmetne nekretnine sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Pored navedenog, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelantica sa prvotuženim bila u braku od 1967. godine (koji je trajao do 1996. godine, kada je apelantica podnijela zahtjev za razvod braka u Kraljevini Norveškoj, ali presuda o razvodu braka nikada nije priznata od strane suda u Republici Srpskoj). Osnovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da su u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kupoprodaji (2000. godine) predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama bile upisane na ime prvotuženog, te da u ZK ulošku i posjedovnom listu nisu postojali nikakvi teret niti ograničenja, a da su nakon izvršene prodaje, predmetne nekretnine upisane u zemljišnoknjižnim evidencijama sa pravom svojine i posjeda u korist drugotuženog.

4. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da je na osnovu provedenih dokaza (iskaza apelantice na glavnoj raspravi) došao do zaključka da je apelantica imala saznanje o preduzetim pravnim radnjama prvotuženog, ali proizilazi da je prećutno pristala na te radnje, budući da nije poduzela bilo što da spriječi prodaju, tj. nije tražila zabranu prodaje. Osnovni sud je zaključio da je apelantica bila dužna da zaštiti svoje pravo i pravni interes odmah po saznanju da njen suprug prodaje nekretnine, što nije učinila. Osim toga, Osnovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju cijenio i savjesnost prednika drugotuženog, kao i samog drugotuženog, koji se prema načelu pouzdanja u zemljišne knjige pouzdao u pravo isključivog vlasništva prvotuženog, a kako stranke nisu dužne provjeravati vanknjižno stanje nekretnina, drugotuženi je stekao pravo vlasništva kao savjesni kupac. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao na odredbe čl. 47 stav 2. i 130. stav 7. Zakona o stvarnim pravima, te je zaključio da apelantica svoj tužbeni zahtjev može ostvariti u odnosu na tužene u obligacionopravnom odnosu.

5. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 050639 16 Gž od 30. septembra 2016. godine djelimično je uvažena apelantičina žalba te je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka na način da je apelantica „obavezana da drugotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 8.651,00 KM, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 14.421,00 KM“, dok je apelantičina žalba protiv dijela odluke o tužbenom zahtjevu odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena.

6. Okružni sud je istakao da je apelantica u žalbi, između ostalog, ukazala na protivriječnost i nerazumljivost prvostepene presude u odnosu na provedene dokaze, u vezi sa utvrđenjem suda da je prećutno pristala na prodaju predmetnih nekretnina, jer je to u suprotnosti sa njezinom izjavom koju je dala prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke u junu 2015. godine, te da je cijenio dokaze samo njenu štetu. Nadalje, Okružni sud je naveo da apelantica u žalbi posebno ukazuje da je u vrijeme podnošenja tužbe (17. aprila 2001. godine) bio na snazi Zakon o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, a da se prvostepeni sud pozivao na odredbe Zakona o stvarnim pravima, a koji zakon se primjenjuje tek od januara 2010. godine. Pored navedenog, Okružni sud je istakao da apelantica u žalbi insistira da je prvostepeni sud zanemario odredbu člana 272. Porodičnog zakona iz koje slijedi da svakom od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.

7. Razmatrajući apelantičine žalbene prigovore, Okružni sud je ukazao da je uistinu predmetni pravni odnos je nastao prije stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima, ali primjena odredbi Zakona o stvarnim pravima na koje se pozvao prvostepeni sud nema uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene odluke, budući da se suština zakonskih odredbi ranijeg zakona nije promijenila. Nadalje, Okružni sud je istakao da iz izvedenih dokaza proizilazi da su sporna kuća i dvorišni objekat, otpočeti sa gradnjom na nepokretnostima koje je naslijedio prvotuženi i unio u bračnu zajednicu, a objekat je u svom pretežnom dijelu izgrađen za vrijeme trajanja braka stranaka, od sredstava koje su pribavili zajedničkim radom, ali u toku ratnih dejstava u potpunosti je devastiran. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao na odredbe Porodičnog zakona o sticanju imovine u bračnoj zajednici (od člana 269. do 272.), te je zaključio da bi se određene imovina mogla okarakterisati kao zajednička u smislu citiranih zakonskih odredaba, potrebno je da budu kumulativno ispunjena dva uslova, tj. da je riječ o imovini stečenoj za vrijeme trajanja bračne zajednice, a drugi je da je stečena radom ili prihodima koji su iz zajedničke imovine, pri čemu je istakao da je oboriva zakonska pretpostavka da svakom od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine, shodno odredbi člana 273. stav 1. Porodičnog zakona. Nadalje, Okružni sud je istakao da je apelantica prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke izjavila da je znala da je prvotuženi prodao kuću, ali da njoj i djeci nije isplatio pripadajući dio, pa proizilazi da se apelantica prećutno saglasila sa prodajom, zbog čega u konkretnom slučaju ne može tražiti ništavost predmetnog ugovora o kupoprodaji. Osim toga, Okružni sud je zaključio da, u situaciji kada iz izvedenih dokaza proizilazi da je prvotuženi predmetnu imovinu (sve i da se dokaže da je bila zajednička) prodao i za ta sredstva kupio imanje u Republici Hrvatskoj, apelantica ima pravo da svoj suvlasnički dio u zajedničkoj imovini ostvari u imovini koja je kupljena, a ne da traži predaju u posjed nepokretnosti od drugotuženog. Okružni sud je, također, istakao da iz izvedenih dokaza nije utvrđeno da bi predmetni ugovori mogli biti ništavi, jer su zaključeni na dobrovoljan i zakonit način, a pored toga zadovoljavaju i formalno-pravne uslove punovažnosti.

8. Nadalje, Okružni sud je u vezi apelantičinih žalbenih prigovora da je prvostepeni sud pogrešno cijeneći dokaze (izjavu apelantice na glavnoj raspravi iz juna 2015. godine) zaključio da je ona prećutno pristala na prodaju spornih nepokretnosti, Okružni sud je ukazao da je apelantica prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke u junu 2015. godine dala izjavu koja je u suprotnosti sa njenom ranijom izjavom datom u istom svojstvu u julu 2003. godine, kada je izjavila da je čula da prvotuženi namjerava prodati kuću i da je 2000. godine bila u Banjaluci u vrijeme prodaje kuće „ali da nikada nije otišla na vrata te kuće jer se bojala prvotuženog koji joj je prijetio“. Prema stavu Okružnog suda, navedeno nesporno ide u prilog stavu prvostepenog suda da je apelantica znala za prodaju nekretnina, ali da svojim nečinjenjem i ne preduzimanjem mjera da se to spriječi, prećutno prihvatila predmetni ugovor o kupoprodaji, osobito kod činjenice da se prodaja dogodila u vrijeme kada je ona bila u braku sa prvotuženim (odluka o razvodu u Kraljevini Norveškoj nije priznata od strane domaćeg suda). Osim navedenog, Okružni sud je zaključio da odluka prvostepenog suda u pogledu troškova postupka nije pravilna, budući da prvostepeni sud nije obračunao troškove postupka prema vrijednosti spora i uspjehu stanaka u parnici, pa je u tom smislu prvostepenu odluku valjalo preinačiti.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 050639 17 Rev od 18. maja 2017. godine apelantičina revizija je djelimično uvažena, te je drugostepena presuda ukinuta u dijelu u kojem je odlučena o troškovima postupka i predmet je u tom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.

10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su nižestepeni sudovi, suprotno apelantičinim revizionim prigovorima, cijeneći dokaze u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pravilno zaključili da se apelantica saglasila sa zaključenjem predmetnog ugovora o kupoprodaji, te da su za to dali valjane razloge koji nisu dovedeni u pitanje revizionim prigovorima. S tim vezi, Vrhovni sud je istakao da iz iskaza apelantice proizilazi da je njena osnovna zamjerka to što prvotuženi nije podijelio primljenu kupoprodajnu cijenu sa njom, a ne zato što je prvotuženi bez njene izričite saglasnosti zaključio predmetni ugovor. Vrhovni sud je ponovio zaključak nižestepenih sudova da apelantica u konkretnom slučaju nije tražila upis bilo kakve zabilježbe u zemljišnoj knjizi na predmetnoj imovini, što bi spriječilo provođenje predmetnog ugovora, a time bi i drugotuženi bio nesavjestan već u trenutku sticanja, te je zaključio da iz navedenog proizilazi da je ispravan zaključak nižestepenih sudova da se apelantica prećutno saglasila sa prodajom. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da ne stoji ni apelantičin navod iznesen u reviziji da "drugostepeni sud nekritički podržava pogrešnu primjenu materijalnog prava", tj. pozivanje na Zakon o stvarnim pravima, a ne na Zakon o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, jer, prema stavu Vrhovnog suda, s obzirom na istovjetnost primjenljivih zakonskih odredbi nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da apelantici nije osporeno pravo na tužbu za zaštitu prava na cijelu stvar u zajedničkoj svojini.

11. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza, te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, apelantica je, između ostalog, istakla da su sudovi pogrešno zaključili da je ona prećutno pristala na prodaju predmetnih nekretnina, te da su s tim u vezi, izvedene dokaze (iskaz na glavnoj raspravi iz juna 2015. godine) cijenili na njenu štetu. Nadalje, apelantica je navela da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, pozivajući se na Zakon o stvarnim pravima koji je u primjeni tek od 2010. godine, a tužba sudu je podnesena 2001. godine, a da je drugostepeni sud nekritički podržao ovakav stav prvostepenog suda. Osim toga, apelantica je istakla da su sudovi zanemarili odredbe člana 272. Porodičnog zakona prema kojima je svom od supružnika pripada jedna polovina zajedničke imovine.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, te ocijenili pojedine dokaze i njenom predmetu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su, suprotno apelantičinim tvrdnjama, sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su utvrdili da apelantica, iako je imala saznanje o prodaji nekretnina, nije poduzela nikakve pravne radnje kako bi spriječila provođenje ugovora o kupoprodaji, čime se saglasila sa zaključenjem predmetnog ugovora o kupoprodaji. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev u cijelosti kojim je tražila poništenje predmetnih ugovora, utvrđenje da joj pripada udio u zajedničkoj imovini, te upis prava vlasništva i predaju u posjed predmetnih nekretnina, pri čemu se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba bila proizvoljna. Osim toga, u pogledu apelantičinih navoda koji se odnose na pogrešnu ocjenu pojedinih dokaza (iskaza apelantice na glavnoj raspravi održanoj u junu 2015. godine), Ustavni sud, najprije, naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje sudova u pogledu ocjene pomenutog dokaza, Ustavni sud, suprotno apelantičinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da apelantica uglavnom ponavlja identične navode u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne ocjene dokaza te pogrešne primjene materijalnog prava, koje je ranije isticala u toku postupka po žalbi i reviziji, a koje su Okružni i Vrhovni sud jasno obrazložili u svojim odlukama, ističući zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-676/18 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio