Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7231/18 (M. S.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7231/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-7231/18, rješavajući apelaciju Milana Stefanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Stefanovića podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 97 0 K 002102 18 Kž 2 od 8. novembra 2018. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Stefanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupaju Borislav Stojaković i Alenka Stojaković-Đukić advokati iz Brčkog, podnio je 4. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 97 0 K 002102 18 Kž 2 od 8. novembra 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K.5/93 od 20. septembra 2018. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj K.5/93 od 4. novembra 1997. godine apelant je oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo nesavjesno poslovanje u privredi iz člana 118. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Republike Srpske.
3. Osnovni sud je donio Presudu broj P-6/99-I od 24. juna 1999. godine kojom naložio tuženoj (Republika Srpska) da apelantu isplati iznos od 4.800,00 KM na ime naknade materijalnih troškova koji se ogledaju u troškovima odbrane njegovih branilaca u krivičnom predmetu Osnovnog suda broj K.5/93 sa pripadajućom kamatom, kao i da apelantu isplati iznos od 400,00 KM na ime parničnih troškova.
4. Odlučujući o žalbi tužene protiv navedene presude, Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Rješenjem broj Gž.495/99 od 29. oktobra 1999. godine ukinuo presudu. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete, nego o naknadi troškova u krivičnom postupku. Okružni sud je ukazao da odluka o naknadi troškova krivičnog postupka nije u stvarnoj nadležnosti parničnog, nego krivičnog suda, te zaključio da u konkretnom predmetu Osnovni sud nije mogao voditi postupak za naknadu troškova krivičnog postupka, jer za to nije ovlašten, te da apelant takav zahtjev mora postaviti pred krivičnim sudom koji je donio oslobađajuću presudu.
5. Osnovni sud se Rješenjem broj P-6/99-I od 28. jula 2000. godine oglasio stvarno nenadležnim za rješavanje spora i predmet ustupio Krivičnom odjeljenju Osnovnog suda, koje odjeljenje je Rješenjem broj K.5/93 od 28. maja 2018. godine donijelo odluku da se apelantu isplate troškovi krivičnog postupka u iznosu od 4.800,00 KM.
6. Odlučujući o žalbi Tužilaštva Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine izjavljenoj protiv navedenog rješenja, Apelacioni sud je Rješenjem broj 97 0 K 002102 18 Kž od 20. juna 2018. godine ukinuo Rješenje broj K.5/93 od 28. maja 2018. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
7. Rješenjem Osnovnog suda broj K.5/93 od 20. septembra 2018. godine odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelanta za naknadu troškova krivičnog postupka.
8. Apelacioni sud je Rješenjem broj 97 0 K 002102 18 Kž 2 od 8. novembra 2018. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio rješenje Osnovnog suda. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je presuda Osnovnog suda broj K.5/93 od 4. novembra 1997. godine postala pravosnažna 11. novembra 1998. godine. Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant u konkretnom slučaju nema pravo na naknadu troškova krivičnog postupka, s obzirom_da_nije postupio u skladu sa odredbom člana 96. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 14/85, 26/85, 74/87, 57/89 i 3/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 4/93, 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01; u daljnjem tekstu: ZKP), odnosno nije podnio zahtjev sa podacima o visini troškova krivičnog postupka čiju naknadu traži predsjedniku vijeća koje je donijelo krivičnu presudu u roku od 3 mjeseca od pravosnažnosti presude. S tim u vezi je naglasio da se radi o prekluzivnom roku materijalnopravne prirode i da nepodnošenje zahtjeva sa podacima o visini troškova krivičnog postupka u tom roku za posljedicu ima gubitak prava potraživanja troškova. Apelacioni sud je ukazao da u konkretnom slučaju nije od značaja ni činjenica da je apelant sporne troškove potraživao u parničnom postupku protiv Republike Srpske, s obzirom da je relevantnim odredbama ZKP jasno propisano kako se potražuje naknada troškova krivičnog postupka. Apelacioni sud je naglasio da, s obzirom da su u vrijeme donošenja presude u krivičnom postupku nedostajali podaci o visini troškova krivičnog postupka, u funkcionalnu nadležnost predsjednika sudećeg vijeća u krivičnom postupku, shodno odredbi člana 96. stav 2. ZKP, spada obaveza donošenja posebnog rješenja o visini troškova krivičnog postupka, nakon što lice koje zahtjeva naknadu troškova podnese zahtjev koji mora sadržavati podatke o visini troškova. Pri tome je istakao da je apelant i podnesak sa podacima u visini troškova dostavio parničnom sudu 9. juna 1999. godine, odnosno nakon proteka roka od tri mjeseca od pravosnažnosti krivične presude. Slijedom navedenog, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku kada je odbacio apelantov zahtjev za naknadu troškova krivičnog postupka kao neblagovremen.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant propustio da, u smislu odredbe člana 96. stav (2) ZKP, dostavi zahtjev za naknadu troškova krivičnog postupka sa podacima o visini tih troškova predsjedniku sudećeg krivičnog vijeća koje je donijelo oslobađajuću krivičnu presudu protiv apelanta u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti navedene krivične presude. Ustavni sud zapaža da, dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog „zahtjeva“, jer je njegov zahtjev odbačen iz formalnih razloga. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti apelantovog „zahtjeva“, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno dostaviti predsjedniku sudećeg vijeća zahtjev po kojem bi redovni sud mogao postupati, odnosno morao je iscrpiti sve pravne lijekove. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević