Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3731/17 (M. R.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Reformatio in peius
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Nadležan sud
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3731/17
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3731/17, rješavajući apelaciju Miljana Ratkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miljana Ratkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 017025 17 Kž 13 od 8. juna 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala broj 11 0 K 017025 16 K od 26. decembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miljan Ratković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Goran Nešković, advokat iz Doboja, podnio je 4. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 017025 17 Kž 13 od 8. juna 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 017025 16 K od 26. decembra 2016. godine.
2. Apelantov branilac je dopunio apelaciju 15. novembra 2017. godine, 30. aprila 2018. godine i 16. jula 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske - Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i Okružnog tužilaštva Banja Luka - Posebno tužilaštvo za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) zatraženo je 31. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Učesnici u postupku, osim Specijalnog tužilaštva, dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 1. do 11. aprila 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Optužnicom Specijalnog tužilaštva od 16. decembra 2015. godine, koja je potvrđena 18. decembra iste godine, apelant, Dako Pikula i Radovan Andrić su optuženi za krivično djelo teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u stjecaju s krivičnim djelom nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS. Na glavnom pretresu od 18. oktobra 2016. godine Tužilaštvo je sudu dostavilo djelomično izmijenjenu optužnicu od 18. oktobra 2016. godine kojom su apelant i Dako Pikula optuženi da su počinili krivično djelo teško ubistvo iz člana 149. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 2. KZRS, a Radovan Andrić za isto krivično djelo u vezi sa članom 25. KZRS (pomaganje u izvršenju krivičnog djela).
7. Okružni sud je nakon održanog usmenog i javnog pretresa donio Presudu broj 11 0 K 017025 16 K od 26. decembra 2016. godine kojom su apelant i Dako Pikula proglašeni krivim da su radnjama opisanim u izreci presude organizirano drugog lišili života i počinili krivično djelo teško ubistvo iz člana 149. stav 2. KZRS, a da je apelant sam počinio i krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja i eksplozivnih materija za koja je navedenom presudom osuđen na kaznu zatvora. Naime, izrekom presude su za izvršenje navedenih krivičnih djela apelantu utvrđene pojedinačne kazne zatvora, a zatim primjenom odredbe člana 42. stav 2. KZRS za izvršenje oba krivična djela izrečena je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 20 godina. Trećeoptuženi Radovan Andrić je oslobođen optužbe da je s umišljajem pomogao apelantu i Daki Pikuli da drugog organizirano liše života.
8. Okružni sud je prije analize i ocjene izvedenih dokaza obrazložio zbog čega prigovore odbrane u pogledu nenadležnosti suda, izmjene optužnice i nepristrasnosti suda smatra neosnovanim. U tom pravcu je istaknuto da se nadležnost Okružnog suda zasniva na odredbi člana 28. stav 2. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala („Službeni glasnik RS“ broj 111/07) koji je važio u vrijeme kada je optužnica podnesena sudu, budući da istraga za krivično djelo teško ubistvo koje je od posebnog interesa za Republiku Srpsku spada u nadležnost Specijalnog tužilaštva i Okružnog suda. Prigovori da sud nije mogao na glavnom pretresu prihvatiti izmijenjenu optužnicu su, također, ocijenjeni neosnovanim, jer tužilac ima ovlaštenje na osnovu člana 290. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) izmijeniti optužnicu nezavisno od toga da li su se na glavnom pretresu pojavili novi dokazi. U konkretnoj situaciji između prvobitnog opisa krivičnog djela teško ubistvo i opisa djela u izmijenjenoj optužnici postoji istovjetnost o osnovnom događaju, tako da izmijenjena optužnica, bez obzira na to što se radi o izmjeni činjeničnih navoda i pravne kvalifikacije djela, ne zahtijeva pokretanje novog postupka. Iz navedenog proizlazi istovjetnost u osnovnim elementima. Činjenica da su sudije Mihajlo Brelak i Emira Puškar, članovi pretresnog vijeća, učestvovali u donošenju rješenja o produženju pritvora apelantu i ostalim optuženim, po ocjeni pretresnog vijeća, sama po sebi ne izaziva sumnju u njihovu pristrasnost i ne može predstavljati razlog za izuzeće, jer su u pitanju dvije različite faze krivičnog postupka i različit nivo dokazanosti činjenica, pa je i ovaj prigovor ocijenjen neosnovanim.
9. U dijelu obrazloženja presude u kom su analizirani i ocijenjeni izvedeni dokazi Okružni sud je, prije svega, naveo da je tokom postupka utvrđeno da je oštećeni Marko Đerić (u daljnjem tekstu: oštećeni) smrtno stradao 24. maja 2015. godine oko 3.25 sati od povreda koje je zadobio tog dana iz vatrenog oružja. Ta činjenica je nesporna i ona proizlazi iz dokaza optužbe (službena zabilješka PS Trebinje, zapisnik o uviđaju, fotodokumentacija lica mjesta). U pravcu utvrđenja načina nastanka smrtne posljedice po oštećenog izvedeni su mnogobrojni dokazi, između ostalog uviđajem na licu mjesta, obdukcijom oštećenog, DNK analizom uzroka smrti oštećenog, analizom spornih uzoraka pronađenih na licu mjesta, analizom čahura pronađenih na licu mjesta, balističkim vještačenjem, te saslušanjem velikog broja svjedoka. Na temelju izvršenog vještačenja je utvrđeno da su sporne čahure najvjerovatnije proizvedene privatno ili ilegalno. Okružni sud je povodom prigovora apelantove odbrane zaključio da vještačenje spornih čahura nije nezakonit dokaz tvrdnjom odbrane da je čahure trebalo da otvori i da pregleda tužitelj, u smislu člana 135. ZKP. Ovo zbog toga što su čahure pronađene i izuzete prilikom uviđaja na licu mjesta i kao takve dostavljene na odgovarajuće vještačenje, pri čemu su sve bile zapakirane i taksativno nabrojane, da su oduzete po naredbi suda, te nije bilo potrebe da budu otvorene i pregledane. Zatim su na str. od 19. do 21. presude navedeni brojevi i datumi naredbi Okružnog suda iz faze istrage koje su izdate u periodu od 24. maja do 2. augusta 2015. godine a odnose se na pretres kuće i pomoćnih prostorija koje je koristio apelant, te na pretres i oduzimanje vozila koje su koristili ostali osumnjičeni o čemu su sačinjeni zapisnici koje je bez primjedaba potpisao apelant, odnosno njegova supruga, pa su sačinjene potvrde o privremenom oduzimanju predmeta. Isti zaključak je donesen i u pogledu predmeta koji su na temelju naredbe Okružnog suda privremeno oduzeti prilikom pretresa ormara za garderobu u Odjeljenju psihijatrije u bolnici Trebinje na kom je apelant bio zaposlen, jer se iz zapisnika i potvrde o oduzimanju od 31. jula 2015. godine vidi da su oduzeti od rukovodioca ustanove (bolnice) koji je potvrdu potpisao. Svi privremeno oduzeti predmeti su predati u depozit Okružnog suda na čuvanje uz zapisnik o pretresanju i potvrdu o privremenom oduzimanju u kojoj su oduzeti predmeti individualizirani i jasno određeni u smislu člana 132. stav 1. ZKP u vezi sa čl. 62. i 63. istog zakona. Stoga je Okružni sud zaključio da je neosnovan prigovor apelantove odbrane o nezakonitosti navedenih dokaza, jer se, suprotno tvrdnji odbrane, nije radilo o predmetima čije je otvaranje i pregled obavezan u smislu člana 135. u vezi sa članom 132. stav 2. ZKP. Stoga nije ni postojala obaveza pokretanja procedure u smislu člana 135. ZKP. Okružni sud je, nadalje, zaključio da su svi pretresi (osim pretresa vozila „Renault Tvingo“ koji se direktno ne tiče apelanta) izvršeni na zakonit način, da su o pretresima sačinjeni zapisnici, izdate potvrde o privremenom oduzimanju u kojima su taksativno navedeni predmeti koji se oduzimaju, te da su ti predmeti pojedinačno predati u depozit nadležnog suda na čuvanje, a neki, uz saglasnost sudije za prethodni postupak, u CJB Trebinje. Navedene zapisnike o privremenom oduzimanju su bez primjedaba potpisala lica od kojih su predmeti privremeno oduzeti, te stoga, kako je zaključeno, nije bilo potrebe da ove predmete otvara i pregleda tužilac u smislu člana 135. ZKP. Slijedom toga, svi dokazi koji su proizašli iz navedenih dokaza predstavljaju zakonite dokaze i na njima se može zasnovati sudska odluka.
10. Na str. 24. i 25. obrazloženja presude su navedene pokretne stvari, konkretno marke telefonskih aparata i kompjutera, SIM kartice, USB stikovi i nosači, te vještačenja tih pokretnih stvari koje su oduzete od Radovana Andrića, Stefana Kneževića, Dake Pikule, Dejane Pikule, te mobilni aparat oštećenog, pa je s tim u vezi, u smislu člana 115. stav 2. ZKP kojim je propisano pretresanje pokretnih stvari, zaključeno da su navedeni dokazi nezakoniti (član 10. stav 2. ZKP), da su, shodno tome, navedena vještačenja nezakonita, te da na njima presuda nije zasnovana.
11. Predmeti i tragovi izuzeti prilikom uviđaja na licu mjesta i pretresa kuće i drugih prostorija, kao i predmeti izuzeti prilikom obdukcije oštećenog, kako je dalje obrazloženo, dostavljeni su na odgovarajuća vještačenja na osnovu naredbi nadležnog tužilaštva. Na str. od 27. do 31. presude su navedeni kratki sadržaj i zaključci vještaka koji su vještačili tragove barutnih ostataka na osnovu naredbe Tužilaštva, te kombiniranog sudskomedicinskog vještačenja specijaliste sudske medicine i inženjera mašinstva na okolnost položaja izvršioca krivičnog djela u trenutku ispaljivanja hitaca, smjera kretanja projektila, kao i određivanja daljine pucanja, nakon čega ih je kao stručne i sačinjene prema pravilima struke u cjelini prihvatio Okružni sud. Osim toga, konstatirano je da odbrana nije dovela u pitanje njihovu vjerodostojnost.
12. Na okolnost postojanja sukoba između apelanta i oštećenog saslušani su svjedoci optužbe, konkretno otac oštećenog i radne kolege oštećenog koji su zajedno sa njim radili kao osiguranje kafića „Merlot“ u Trebinju. Na osnovu sadržaja iskaza ovih svjedoka je utvrđeno da se mjesec dana prije inkriminiranog događaja desio sukob između apelanta i N.B., s jedne strane, i oštećenog, s druge strane, da je tom prilikom oštećeni zadao nekoliko udaraca apelantu, te da je pri odlasku apelant prijetio oštećenom, odnosno osiguranju navedenog objekta.
13. Na str. od 35. do 40. presude je naveden detaljan sadržaj iskaza svjedoka optužbe Rajka Bovana, koji je na glavnom pretresu svjedočio kao svjedok pod imunitetom (odluka o imunitetu koju mu je dao tužilac 5. augusta 2015. godine) i koji je i sam bio učesnik u izvršenju krivičnog djela. Okružni sud je, ocjenjujući procesnu sposobnost navedenog svjedoka da svjedoči u postupku, prihvatio prijedlog odbrane trećeoptuženog Radovana Andrića, te je određeno vještačenje na okolnost psihičkog stanja svjedoka i mogućnosti da svjedoči s obzirom na to da je inkriminirane noći konzumirao drogu, spid i alkohol. Po izvršenom vještačenju i psihijatrijskom intervjuu, te zaključku vještaka da je spomenuti svjedok procesno sposoban i da može svjedočiti, Okružni sud je nakon njegovog iskaza ocijenio da je potpuno jasan i u potpunosti saglasan sa iskazima drugih saslušanih svjedoka i izvedenim materijalnim dokazima, zbog čega mu je poklonio vjeru. Okružni sud je u tom kontekstu podsjetio da je svjedok Rajko Bovan mijenjao iskaze i da se razlikuju iskazi dati u prethodnoj fazi postupka i na glavnom pretresu. Međutim, svjedok je prilikom saslušanja na glavnom pretresu priznao i objasnio da je prilikom prva dva saslušanja od ovlaštenih lica u Trebinju lažno svjedočio s namjerom da pomogne tada osumnjičenim, dakle apelantu i Daki Pikuli, te da prikrije svoje učešće u izvršenju krivičnog djela. Pojasnio je, također, da nakon poligrafa nije mogao izdržati teret svoje savjesti, pa je otišao u CJB Trebinje i dao istinit iskaz, a kasnije isti takav iskaz i u Specijalnom tužilaštvu.
14. Iskaze svjedoka Radoslava Kljajića i Vjekoslava Miloševića sa glavnog pretresa sud nije prihvatio, već iskaze date u prethodnoj fazi, budući da su u odlučnim činjenicama različiti od onih koje su dali u istražnom postupku, ocjenjujući da su iskazi sa glavnog pretresa iskonstrurani s ciljem dovođenja apelanta i Dake Pikule u povoljniji položaj.
15. Tri svjedoka, apelantove radne kolegice, svjedočila su na okolnost apelantovog boravka u ustanovi u kojoj je zaposlen - Odjeljenju psihijatrije bolnice u Trebinju, i to u periodu prije i poslije inkriminiranog događaja, dakle, od apelantovog preuzimanja treće smjene (uvečer) pa do isteka radnog vremena (ujutro), svjedok M.M. je svjedočila na okolnost prepoznavanja farova na automobilu kog je vidjela u blizini zgrade gdje se desio inkriminirani događaj u smislu člana 150. ZKP, zatim je na glavnom pretresu pregledan videonadzor sa benzinske pumpe „Hercegovina oil plus“, ocijenjeni su iskazi svjedoka na okolnost mobilnih telefonskih brojeva koje su koristili apelant i ostali optuženi, kao i svjedoci, na prijedlog odbrane su u statusu svjedoka saslušani apelant i Dako Pikula. Sadržaj apelantovog iskaza je interpretiran na str. od 62. do 65. obrazloženja presude, a sadržaj iskaza Dake Pikule je naveden na str. 65. i 66. presude. Ocjenjujući ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, Okružni sud je zaključio da su međusobno kontradiktorni i da su u suprotnosti sa iskazima svjedoka kojima je sud poklonio vjeru, te sa materijalnim dokazima koje je izvelo Tužilaštvo. Stoga je zaključeno da su njihovi iskazi iskonstruirani i usmjereni na izbjegavanje krivice. U pogledu apelantovog iskaza, Okružni sud je ocijenio da je apelant nastojao prikazati da nije imao sukob s oštećenim, već s njegovim kolegama koji su, također, kao i oštećeni, osiguravali objekt (svjedoci Čačić i Babić), te je ocijenjena nesaglasnost između iskaza Dake Pikule i apelantovog iskaza u odlučnoj činjenici koja se tiče apelantovog poziva sa Odjeljenja psihijatrije na Odjeljenje intenzivne njege. U tom kontekstu je pojašnjeno da je apelant tvrdio da je telefonski poziv sa Odjeljenja psihijatrije na Odjeljenje intenzivne njege obavio na traženje Dake Pikule s ciljem provjere zdravstvenog stanja njihovog zajedničkog poznanika, dok je Dako Pikula izjavio da se uopće ne sjeća da je od apelanta tražio uslugu provjere zdravstvenog stanja zajedničkog prijatelja. Imajući u vidu navedenu kontradiktornost, Okružni sud je izveo zaključak da je apelant Odjeljenje intenzivne njege pozvao kako bi provjerio da li je bilo prijema na to odjeljenje, jer nije bio potpuno siguran da je oštećenog ubio.
16. Apelantova odbrana je, kako je dalje navedeno, provela dokaz saslušanjem osam svjedoka i materijalne dokaze. Također je na okolnost apelantove uračunljivosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela proveden dokaz vještačenjem vještaka medicinske struke, te je za apelanta utvrđeno (stručnim nalazom i mišljenjem) da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv.
17. Kritičkom ocjenom svih izvedenih dokaza, kako je dalje obrazloženo, te dovođenjem ih u međusobnu vezu Okružni sud je zaključio da je ubistvo oštećenog izvršeno organizirano, da se radilo o takvom ubistvu koje je izvršeno nakon određenih priprema, dogovora i planova za izvršenje, da je u pitanju nužno saizvršilaštvo apelanta i Dake Pikule (drugookrivljeni) u kojem svaki od njih ima status izvršioca djela i pojedinačno se kažnjava kao izvršilac djela, nezavisno od toga ko je preduzeo neposrednu radnju izvršenja ubistva. U tom pravcu je naglašeno da u situaciji postojanja nužnog saizvršilaštva jednako odgovara onaj koji je stvorio plan i onaj koji ga je realizirao, dakle, oštećenog neposredno lišio života, jer je djelovanje bilo usaglašeno, sa istih pozicija, u istom smjeru radi postizanja istog cilja - ubistva oštećenog. Obrazlažući dalje, Okružni sud je naveo da su u konkretnoj inkriminiranoj radnji učestvovali apelant, Dako Pikula i Rajko Bovan s tim što je Rajko Bovan dobio imunitet od krivičnog gonjenja, dok je Radovan Andrić oslobođen optužbe za pomaganje u izvršenju djela, jer pretresno vijeće nije moglo izvesti pouzdan zaključak da je on znao za plan ubistva, niti da je preduzeo bilo koju pomagačku radnju. Iz navedenog je proistekao zaključak da je ubistvo izvršeno udjelom i doprinosom više lica, da su plan osmislili apelant i Dako Pikula i na osnovu dogovora pronašli i saučesnika (svjedoka pod imunitetom Rajka Bovana), te da su u sklopu navedenog plana dogovorili mjesto i način na koji će lišiti života oštećenog i na koji način će osigurati alibi - apelant radom u trećoj smjeni, a Dako Pikula pojavljivanjem na benzinskoj pumpi pod videonadzorom. U tom pravcu je Okružni sud istakao da je na osnovu svih izvedenih dokaza utvrdio sljedeće odlučne činjenice: da je apelant u aprilu 2015. godine imao sukob s oštećenim, da je tom prilikom prijetio da će ga ubiti, da je Dako Pikula imao sukob sa oštećenim sedam dana prije njegovog ubistva i da je, također, prijetio da će ga ubiti, da su obojica bili motivirani osvetom i da su napravili plan u vezi s ubistvom, da su u tu svrhu angažirali Rajka Bovana da prati oštećenog i da im javi kad oštećeni po završetku posla krene kući, da su izabrali vrijeme kada apelant radi treću smjenu u bolnici, da se apelant povjerio Rajku Bovanu da će u planirano vrijeme oštećenog lišiti života iz vatrenog oružja, te da mu se povjerio o planu i dogovoru koje je imao s Dakom Pikulom, da su dogovorili alibi i to apelant radom u trećoj smjeni, a Dako Pikula odlaskom na benzinsku pumpu s videonadzorom znajući da će biti snimljen, da iz telefonskih listinga proizlazi njihova međusobna komunikacija, da iz iskaza svjedoka, zaposlene na istom Odjeljenju klinike na kojem i apelant proizlazi da je apelant u noći kada se desio inkriminirani događaj bio odsutan iz bolnice a da je od drugog svjedoka, također zaposlene na istoj klinici, tražio da ga „pokrije“ za izvjestan vremenski period te večeri s uputom svjedoku da je bio odsutan zbog odnošenja uzoraka krvi na laboratorijsku analizu, da je apelant neposredni izvršilac krivičnog djela ubistvo oštećenog izvršenog iz vatrenog oružja, da apelant nije bio siguran da li je nakon ispaljivanja hitaca oštećenog zaista i lišio života, te je tu sumnju povjerio svjedoku Rajku Bovanu, pa da je zbog tih razloga putem telefona zvao Odjeljenje intenzivne njege kako bi provjerio da li je bilo prijema na odjeljenje u bolnici. Imajući u vidu sadržaj optužnice, Okružni sud je podsjetio da kvalifikatornu okolnost krivičnog djela teško ubistvo iz člana 149. stav 2. KZRS predstavlja činjenica da je ubistvo organiziralo više lica (najmanje dva) pri čemu motiv nije bitno obilježje navedenog krivičnog djela, pa je konstatirano da je tužilac pogriješio kada je navedenu zakonsku odredbu doveo u vezi sa stavom 1. tačka 2. navedene zakonske odredbe. U tom smislu je, budući da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom djela iz optužnice, izvršena izmjena pravne kvalifikacije, jer se radi o genusno istom krivičnom djelu. Kako u organiziranom ubistvu učestvuje više lica, pri čemu imaju status nužnih saizvršilaca (svaki učesnik ima status izvršioca i kažnjava se pojedinačno), Okružni sud je nakon izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio odlučnu činjenicu prema kojoj su plan za ubistvo oštećenog stvorili apelant i Dako Pikula, da je saizvršilac bio i Rajko Bovan (u planiranom ubistvu imao zadatak da prati oštećenog) koji je dobio imunitet od tužioca i da je neposredni izvršilac ubistva apelant. Slijedom navedenog, pretresno vijeće Okružnog suda je zaključilo da su apelant i saizvršioci postupali upravo onako kako je opisano u izreci presude, te da su time počinili krivično djelo teško ubistvo iz člana 149. stav 2. KZRS. Zaključeno je da su postupali s direktnim umišljajem, jer su bili svjesni da zajednički učestvuju u izvršenju krivičnog djela teško ubistvo i da djeluju u okviru utvrđenog dogovora, da su bili svjesni djela kojeg namjeravaju izvršiti i svjesni da je ono nedopušteno. Također je u pogledu stava 2. izreke presude u kojoj su opisane radnje izvršenja krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija koje je stavljeno na teret isključivo apelantu Okružni sud ocijenio da je apelant bio svjestan da je oružje kojim je izvršio ubistvo zabranjeno držati prema odredbama Zakona o oružju i municiji. U apelantovim radnjama opisanim u izreci presude, kako je zaključio Okružni sud, stekla su se sva bitna obilježja krivičnog djela teško ubistvo iz člana 149. stav 2. KZRS i člana 399. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS. Okružni sud je na strani 87. presude istakao da je izmijenio činjenične navode izmijenjene optužnice u skladu sa utvrđenim činjeničnim stanjem, ocjenjujući da na taj način nije prekoračena optužba budući da je neznatno izmijenjen opis djela, ostajući u granicama onih činjenica i okolnosti na kojima se optužba zasniva. Pri odmjeravanju kazne sud je imao u vidu sve okolnosti, dakle olakšavajuće (porodičnost) i otežavajuće (bezobzirna osveta s predumišljajem, hladnokrvnost, bezosjećajnost, zločinački karakter, ranija osuđivanost), te je apelantu za izvršenje oba djela utvrđena pojedinačna, a zatim izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 20 godina.
18. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 017025 17 Kž 13 od 8. juna 2017. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca (i žalbu Dake Pikule) i potvrdio presudu Okružnog suda u Banjoj Luci. U obrazloženju presude vijeće Vrhovnog suda je podsjetilo na sadržaj i odlučenje prvostepene presude, zatim, navode iz žalbi i odgovore na žalbu Tužilaštva i svih optuženih, te je u vezi s navodima apelanta i njegovog branioca istakao da je žalbom ukazano na povrede krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U tom pravcu je, nakon ispitivanja prvostepene presude u smislu odredbe člana 320. ZKP, pojedinačno ispitan svaki žalbeni prigovor i zaključeno da nisu osnovani, te su u nastavku obrazloženja navedeni razlozi za takav stav.
19. U pogledu neosnovanosti prigovora koji se tiču bitne povrede postupka, Vrhovni sud je podsjetio da je žalbama apelantovog branioca ukazano na brojne oblike povreda iz člana 311. stav 1. tač. g), e), z), i) i k), te člana 311. stav 2. ZKP, te da je, s tim u vezi, prigovoreno nadležnosti suda koji je donio pobijanu presudu, uskraćivanju prava na odbranu, izmjenu optužnice nakon završetka dokaznog postupka, da je narušen princip jednakosti u postupanju, da se presuda zasniva na nezakonitim dokazima (svjedoka Stefana Kneževića koji je iznuđen i Rajka Bovana, svjedoka pod imunitetom, suprotno uvjetima iz člana 149. ZKP), kao i onim koji su prikupljeni prilikom pretresanja ormara, pa time i nalaz vještačenja barutnih čestica, da je prvostepeni sud uzrokovao povredu objektivnog identiteta optužbe i time bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, da je izreka presude nerazumljiva i da su u obrazloženju izostali razlozi o odlučnim činjenicama, zatim se osporava pravilnost ocjene dokaza i time pravilnost činjenične osnove. Vrhovni sud je zatim pojedinačno ispitao svaki od navedenih žalbenih prigovora, te je zaključio da nijedan nije osnovan.
20. U tom pravcu je, u pogledu nadležnosti suda, navedena relevantna odredba člana 28. stav 2. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala („Službeni glasnik RS“ broj 111/07) u kojoj je propisana nadležnost Posebnog odjeljenja Okružnog suda, a članom 4. stav 1. istog zakona nadležnost Specijalnog tužilaštva.
21. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji da je činjeničnim izmjenama unesenim u izreku pobijane presude u odnosu na izmijenjenu optužnicu povrijeđen objektivni identitet optužbe i da je time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka i) ZKP, Vrhovni sud je ocijenio da u konkretnim okolnostima nije povrijeđen princip koji zahtijeva identitet između optužbe i presude iz člana 294. stav 1. ZKP. U tom kontekstu je navedeno da, i pored toga što ne postoji činjenična podudarnost opisa djela datog u optužnici Specijalnog tužilaštva od 16. decembra 2015. godine, koja je izmijenjena 18. oktobra 2016. godine, i onog koji je sadržan u izreci pobijane presude, u činjeničnom opisu djela u izmijenjenoj optužnici sadržan je opis zajedničke djelatnosti apelanta i Dake Pikule, kao rezultata njihovog zajedničkog i prethodnog dogovora u vremenskom periodu od 17. do 24. maja 2015. godine i plana da liše života oštećenog. Pri tome su opisani motiv, mjesto i način izvršenja djela u ostvarenju tog zajedničkog cilja, tako da činjenične izmjene u izreci pobijane presude koje se odnose na isti događaj i koje se kreću u okviru genusno istog djela kojima se precizira zajednički dogovor apelanta i Dake Pikule, koje je zasnovano na činjeničnom stanju utvrđenom na glavnom pretresu, nisu dovele do povrede objektivnog identiteta optužbe i time bitne povrede postupka.
22. U pogledu neosnovanosti navoda o povredi prava na odbranu u vezi sa izmjenom optužnice iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP, od odlučnog značaja je to, kako je navedeno, da je po zahtjevu odbrane (kako proizlazi iz zapisnika sa glavnog pretresa od 14. novembra 2016. godine) odgođen glavni pretres za 25. novembar 2016. godine i na taj način odbrani omogućeno da se izjasni na izmijenjenu optužnicu i, po potrebi i vlastitoj procjeni, predloži izvođenje dokaza, sa vremenom koje su branioci odredili i usaglasili kao dovoljnim za pripremu odbrane.
23. U pogledu neosnovanosti prigovora kojima je ukazano na nezakonitost dokaza (član 311. stav 1. tačka z) ZKP, Vrhovni sud je podsjetio da je, u skladu s odredbom člana 149. stav 3. ZKP, specijalni tužilac dao imunitet svjedoku Rajku Bovanu pri čemu je jasno definirano da se imunitet daje u krivičnom predmetu koji se vodi protiv apelanta i drugih zbog krivičnih djela koja su opisana u izreci presude, pa su bez osnova prigovori i tvrdnje da je nerazumljivo zašto je navedeni svjedok dobio imunitet, kao i prigovori koji se tiču ovlaštenja specijalnog tužioca pri davanju imuniteta. U tom smislu je ocijenjen i zapisnik o saslušanju navedenog svjedoka iz kog, kako je napomenuo Vrhovni sud, proizlazi da je svjedok upozoren u skladu sa odgovarajućim procesnim odredbama koje se odnose na saslušanje svjedoka, pa i odredbom člana 149. ZKP zbog čega su bez osnova žalbeni prigovori da je iskaz pribavljen bez upozorenja. I u pogledu pretresa ormarića za garderobu na Odjeljenju psihijatrije gdje je apelant zaposlen i oduzimanja predmeta izveden je isti zaključak, budući da je pretres izvršen u skladu sa odredbom čl. 129. i 132. ZKP i da su oduzete stvari individualno određene u zapisniku i potvrdi o privremenom oduzimanju koju je potpisao rukovodilac bolnice u kojoj je pretresanje izvršeno, pa se ne radi o nezakonitom dokazu, kako tvrdi apelantova odbrana. Također je sa aspekta prava na odbranu Vrhovni sud podsjetio na diskreciono pravo suda da odluči o dokaznim prijedlozima (uz obavezu propisanu u članu 304. stav 7. ZKP) u vezi s prihvatanjem prijedloga odbrane da se izvrši psihijatrijsko vještačenje svjedoka Rajka Bovana. Činjenica da je vještačenje povjereno vještaku kojeg je odredio sud, a ne vještaku kojeg je predlagala odbrana, ne predstavlja povredu prava na odbranu, niti je argumentima istaknutim u pravcu da je vještak kog je predlagala odbrana iskusniji i stručniji načinjena bitna povreda postupka (član 311. stav 1. tačka g) ZKP. Osim toga, Vrhovni sud je u ovom kontekstu ukazao na razloge prvostepene presude za odbijanje dokaznog prijedloga da se kao dokaz prihvati „kritički osvrt“ vještaka kog je predlagala odbrana na dati nalaz i mišljenje vještaka kojeg je odredio sud povodom psihijatrijskog vještačenja, te je zaključeno da u tom segmentu, također, nema osnova za tvrdnju da je povrijeđeno pravo na odbranu, odnosno da je time učinjena bitna povreda postupka. Vrhovni sud je podsjetio da je, u skladu sa ovlašćenjima odredbe člana 278. stav 2. ZKP, prvostepeni sud na osnovu odredbe člana 304. stav 7. ZKP dao obrazloženje u pobijanoj presudi za odbijanje dokaznih prijedloga odbrane, te razloge kojima se rukovodio, kao i u pogledu prihvatanja dokaznih prijedloga odbrane i dodatnih dokaza, njihove analize i ocjene pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, te u vezi sa svim drugim izvedenim dokazima u smislu člana 295. stav 2. ZKP. Neosnovani su, po ocjeni Vrhovnog suda, i navodi žalbi da je iskaz svjedoka Stefana Kneževića dat u istrazi iznuđen i da je time nezakonito pribavljen. U tom pravcu Vrhovni sud je ukazao na razloge prvostepene presude date na strani 42. u kojima je vrlo detaljno navedeno da iskaz navedenog svjedoka dat u istrazi nije iznuđen (svjedok upozoren u smislu svih relevantnih odredaba ZKP na svoja prava povodom davanja iskaza) pri čemu je isti svjedok tek na glavnom pretresu ukazao na prethodnu prinudu za koju nije ponudio niti jedan dokaz, pa je, po ocjeni Vrhovnog suda, Okružni sud pravilno odlučio kada je prihvatio iskaz navedenog svjedoka iz istrage.
24. U pogledu neosnovanosti prigovora iz žalbe da je izreka presude nerazumljiva i protivrječna datim razlozima i da u dijelu određenih odlučnih činjenica ne sadrži razloge (član 311. stav 1. tačka
k) ZKP, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj izreke koji je, suprotno žalbenim tvrdnjama, jasan i koji sadrži sve bitne elemente bića krivičnog djela teško ubistvo za koje su apelant i Dako Pikula proglašeni krivim. U tom pravcu je Vrhovni sud podsjetio da je u činjeničnom opisu djela sadržan opis zajedničkog dogovora i plana apelanta i Dake Pikule da oštećenog liše života, te opis apelantovih radnji u izvršenju djela, kao i rezultata tog zajedničkog dogovora i plana. Takav opis radnji izvršenja je, po ocjeni Vrhovnog suda, u svemu usaglašen s razlozima datim u obrazloženju presude uz odlučne činjenice na kojima je zasnovan zaključak o njihovoj krivici za djelo za koje su pobijanom presudom proglašeni krivim. U tom smislu su dati i razlozi za ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih iskaza apelanta i Dake Pikule međusobno i u povezanosti sa iskazima ostalih saslušanih svjedoka i materijalnim dokazima, zbog čega su kao neosnovane ocijenjene žalbene tvrdnje kojima se ukazuje da su u jednom dijelu izostale odlučne činjenice i da je na taj način počinjena bitna povreda postupka. Pravilnost i valjanost tako datih razloga Vrhovni sud je ispitao i u vezi sa žalbenim prigovorima kojima je ukazano na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. U tom smislu su na str. 11. i 12. presude interpretirani iskazi apelanta i Dake Pikule, te su ponovljeni razlozi iz prvostepene presude u pogledu njihove međusobne protivrječnosti i iskonstruiranosti radi izbjegavanja krivične odgovornosti. Također su ponovljeni razlozi iz prvostepene presude za ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih iskaza nekih od saslušanih svjedoka koji su dati u istrazi i na glavnom pretresu (iskazi 17 svjedoka i optuženih u statusu svjedoka), te povezanosti sa iskazima svih ostalih saslušanih svjedoka. Vrhovni sud je u tom smislu zaključio da je prvostepeni sud u pogledu ocjene dokaza postupio sistematično, sveobuhvatno i da je dao kritičku ocjenu na način što je iznio sadržaj iskaza saslušanih svjedoka u istrazi i na glavnom pretresu sa obrazloženjem u kojem dijelu odlučnih činjenica su ti iskazi saglasni ili protivrječni, pa se pravilnost takve ocjene, a time i valjanost razloga datih u pobijanoj presudi (kako u ocjeni vjerodostojnosti protivrječnih iskaza u smislu odredbe člana 304. stav 7. ZKP, tako i ocjeni u smislu člana 295. stav 2. ZKP) ne može osporiti žalbenim prigovorima. Vrhovni sud je posebno naglasio da je obrazloženje prvostepene presude utemeljeno na izvedenim dokazima kako u pogledu odlučne činjenice koja se tiče fizičkog sukoba između apelanta i oštećenog 12. aprila 2015. godine, tako i odlučne činjenice koja se tiče vremenskog odsustva apelanta sa radnog mjesta u inkriminirano vrijeme, te nepostojanja alibija. U tom kontekstu je ukazano na iskaze svjedoka Slavice Kosović (u pogledu vremena odsustva apelanta s radnog mjesta Odjeljenja psihijatrije u kritično vrijeme), svjedoka Gordane Romović (u pogledu pokušaja da osigura alibi), svjedoka Milanke Buha (u vezi s pozivom na Odjeljenje intenzivne njege i provjere u pogledu eventualnog prijema pacijenta), tragove barutnih čestica pronađenih na apelantovim rukama i garderobi koja je izuzeta iz njegovog ormara na radnom mjestu, te njihovo dovođenje u vezu s materijalnim dokazima (zapisnikom o uviđaju, fotodokumentacijom) i iskazom svjedoka Rajka Bovana, prema kojem mu je apelant 10 dana po izvršenju djela rekao da je pucao u oštećenog, ali da je ovaj posrnuo i uspio ući u haustor, zbog čega nije bio siguran da ga je pogodio i ubio.
25. Stoga, kako je zaključio Vrhovni sud, neosnovane su žalbene tvrdnje prema kojima je prvostepena presuda zasnovana na iskazu jednog svjedoka čiji kredibilitet odbrana dovodi u pitanje, svjedoka Rajka Bovana, s obzirom na to da je prvostepeni sud zajednički dogovor i plan za izvršenje, na način kako je opisano u izreci presude, između apelanta i Dake Pikule utvrdio na temelju iskaza brojnih saslušanih svjedoka, brojnih materijalnih dokaza pronađenih na licu mjesta tokom uviđaja i pribavljenih kasnije tokom postupka. Ocjenom dokaza prvostepeni sud je pravilno utvrdio i dao valjane razloge u presudi da je ubistvo oštećenog organizirano i da se radi o ubistvu koje je izvršeno u skladu s prethodnim dogovorom apelanta i Dake Pikule i planom izvršenja djela koje su oni zajednički stvorili u koji je bio uključen i svjedok koji je dobio imunitet čija je uloga bila da apelantu javi (pošalje poruku dogovorenog sadržaja) kada oštećeni kritične večeri krene kući iz objekta u kom je radio na osiguranju, pri čemu je apelant neposredni izvršilac djela, koji je hicima iz automatske puške lišio oštećenog života.
26. Slijedom navedenog, suprotno žalbenim tvrdnjama, Vrhovni sud je zaključio da je pobijana presuda u odnosu na radnje iz tačke 1. izreke presude zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i da je pravilno primijenjen KZ kada su radnje apelanta i Dake Pikule kvalificirane kao krivično djelo teško ubistvo iz člana 149. stav 2. KZ.
27. U odnosu na radnje iz tačke 2. izreke presude koje se odnose isključivo na apelanta i krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 399. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, utemeljena na izvedenim dokazima koji su pravilno ocijenjeni i odlučnim činjenicama koje su jasno navedene u obrazloženju presude. U tom kontekstu je Vrhovni sud istakao razloge zbog kojih je žalba apelantovog branioca i u ovom dijelu neosnovana, pozivajući se na razloge iz prvostepene presude prema kojima su predmeti oduzeti prilikom pretresa apelantove porodične kuće oduzeti zakonito, uz popis stvari i izdatu potvrdu, te uz potpis apelantovog oca i predati na čuvanje, pa su razlozi prvostepene presude u segmentu činjeničnog stanja za radnje iz tačke 2. presude valjani i njihova pravilnost se ne može osporiti argumentima žalbe apelantovog branioca.
28. Vrhovni sud je, u konačnici, prvostepenu presudu ispitao i u pogledu odluke o krivičnoj sankciji, te je, s tim u vezi, zaključio da je dato obrazloženje prvostepene presude valjano i jasno, da su u dovoljnoj mjeri ocijenjene kako olakšavajuće, tako i otežavajuće okolnosti i, s tim u vezi, navedeni razlozi, te da je u odnosu na apelanta za krivična djela u stjecaju pravilno utvrđena pojedinačna, a zatim i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 20 godina sa aspekta individualizacije i opće svrhe kažnjavanja iz člana 28. KZ.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
29. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
30. Obrazlažući kršenja navedenih prava, apelant ukazuje da su obje presude posljedica proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljnog utvrđivanja činjenica iz čega je proizašla i proizvoljna primjena prava. U tom kontekstu apelacijom se ističe da su u postupku u potpunosti zanemarena načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, da je optužnica manjkava u odnosu na utvrđeno činjenično stanje koje je sud prilagođavao na način koji izlazi izvan dijapazona optužnice i da je na taj način očigledno povrijeđena odredba člana 294. ZKP na apelantovu štetu. Osim toga, ukazuje se na sami početak krivičnog gonjenja i optužnicu koju je sačinilo Specijalno tužilaštvo, smatrajući da je takav način pokretanja postupka u suprotnosti sa zakonskim odredbama i da tužilac ne može određivati nadležnost suda. Smatra da nisu ispravno analizirane činjenice iz dokaznog postupka, da nisu pravilno ocijenjeni prigovori odbrane, da je pogrešnom ocjenom dokaza narušen princip identiteta između predmeta optužnice i predmeta presude iz čega, po apelantovom mišljenju, proizlazi da su u potpunosti eliminirana načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo.
31. Prvostepena presuda je, kako smatra, sve dokaze ocijenila suprotno principu in dubio pro reo, jer niti jedan dokaz proveden u postupku, osim tvrdnje svjedoka pod imunitetom Rajka Bovana, ne potvrđuje zaključak da je izvršio krivična djela za koja je proglašen odgovornim i krivim i za koja mu je izrečena kazna. Smatra da sud izjavu svjedoka pod imunitetom nije ocijenio na adekvatan način, budući da se izjava znatno razlikuje u periodu prije i nakon dobivanja imuniteta. Ukazuje da su u prvostepenoj presudi izdvojeni dokazi koje sud smatra nezakonitim (mobilni telefoni, SIM kartice i računari, kao i vještačenja u tom pravcu), a da su zatim u istoj toj presudi navedeni brojevi telefona i iskazi svjedoka povodom komunikacija putem telefona koji su prihvaćeni kao dokazi. Apelacijom se, također, ukazuje na kršenje odredaba čl. 134. i 135. ZKP u vezi sa članom 10. ZKP i nedostatak obrazloženja povodom vještačenja spornih DNK tragova uzetih sa čahura na licu mjesta koji pripadaju, kako je vještak zaključio, nekim drugim muškim osobama, a ne apelantu ili nekom od saoptuženih. Nerazumljivo je, po apelantovom mišljenju, da o ovom objektivnom dokazu u presudi nije dato obrazloženje, niti je prihvaćen prijedlog odbrane da se ti tragovi uporede iz baze podataka drugih policijskih agencija. U tom pravcu ističe da tokom postupka nikad nije pozvan, niti on niti njegov branilac, da se pred njim otvore i pregledaju privremeno oduzeti predmeti kako bi se uvjerio da su zaista bili zapečaćeni u depozitu suda.
32. Obrazlažući dalje, apelant ukazuje na kršenje načela reformatio in peius, jer je izrekom presude u činjeničnom opisu izmijenjena već izmijenjena optužnica, pa je apelantu stavljen na teret veći broj kriminalnih radnji za koje je prethodno bio optužen Radovan Andrić, koji je u konačnici oslobođen optužbi. Smatra da mu je u tom dijelu uskraćeno pravo na odbranu, jer u postupku nije imao mogućnost da se izjasni o radnjama koje su prethodno bile stavljene na teret drugoj osobi, konkretno Radovanu Andriću, da se s tim u vezi brani i da predloži svoje dokaze.
33. Apelant smatra da mu je pravično suđenje povrijeđeno i prilikom provođenja dokaza saslušanjem svjedoka. U tom pravcu ističe da je načinom i postupkom ispitivanja svjedoka predsjedavajuće sudskog vijeća, koja je, kako smatra, preuzela ulogu tužioca nadomještavajući na taj način ulogu tužilačke strane, povrijeđen princip jednakosti u postupanju, jer svjedoci nisu ispitani u smislu odredbe člana 277. ZKP.
34. U apelaciji su, zatim, ponovljeni svi žalbeni navodi istaknuti protiv prvostepene presude, te su u tom kontekstu izneseni vlastiti zaključci iz kojih suštinski proizlazi neslaganje sa zaključcima iz osporene prvostepene presude, koju je, kako smatra, Vrhovni sud potvrdio uz „poznate fraze“. U tom kontekstu je ukazano na nedostatke drugostepene presude koja je, po apelantovom mišljenju, imala samo jedan cilj, i to potvrđivanje prvostepene presude bez jasnih razloga i obrazloženja u pogledu istaknutih žalbenih prigovora. Smatra da Vrhovni sud nije dao odgovore na žalbene tvrdnje ocjenjujući da je prvostepena presuda razumljiva i pravilna iako je, po apelantovom mišljenju, kontradiktorna i nerazumljiva, a Vrhovni sud nije otklonio dileme na koje je žalba ukazala.
35. U dopuni apelacije od 13. novembra 2017. godine apelantov branilac je dostavio Presudu Okružnog suda broj 11 0 K 017025 17 K2 od 8. septembra 2017. godine kojom je, nakon prethodno ukinute odluke, Radovan Andrić oslobođen optužbe da je s umišljajem pomogao apelantu i Daki Pikuli u izvršenju krivičnog djela teško ubistvo i da je neovlašćeno držao i nabavio vatreno oružje.
36. U dopuni apelacije od 30. aprila 2018. godine apelantov branilac je dostavio Odluku Ustavnog suda broj AP 2127/16 koju smatra relevantnom za rješavanje konkretne apelacije.
37. U dopuni od 16. jula 2018. godine apelantov branilac je dostavio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 017025 17 Kž 14 od 23. maja 2018. godine kojom je odbijena žalba Tužilaštva protiv presude Okružnog suda kojom je Radovan Andrić oslobođen optužbi da je pomogao u počinjenju krivičnih djela.
38. Predloženo je da se apelacija usvoji.
II.Odgovor na apelaciju
39. Vrhovni sud je istakao da se navodima apelacije ukazuje na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te, s tim u vezi, povredu principa jednakosti u postupanju i prava na odbranu, zatim, povredu objektivnog identiteta optužnice i time povredu odredaba krivičnog zakona i da je presuda zasnovana na nezakonitom dokazu u vezi s nedostatkom obrazloženja u tom pravcu. Osim toga, kako je dalje navedeno, apelacijom se vrši analiza utvrđenog činjeničnog stanja kako u pogledu apelanta, tako i osuđenog Dake Pikule i osporava zaključak o njihovoj saizvršilačkoj djelatnosti, u vezi s ocjenom dokaza i pravilnosti zaključka o odlučnim činjenicama, te u konačnom osporava se pravilnost primjene krivičnog zakona. Izneseni argumenti, kako je naveo Vrhovni sud, bili su predmet razmatranja u žalbenom postupku o čemu su dati razlozi i obrazloženje po svakom žalbenom prigovoru koji je ponovljen u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
40. Okružni sud je u odgovoru istakao da je apelacija neosnovana, jer su u konkretnom krivičnom postupku ispoštovana sva prava apelanta koja mu garantiraju Ustav BiH i Evropska konvencija, te da stoga nije došlo do povrede prava na pravično suđenje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
41. Republičko tužilaštvo je u veoma opširnom odgovoru navelo da su suštinski apelacioni prigovori identični navodima koji su isticani i prethodno u žalbi protiv presude Okružnog suda i da su o njima svoj pravilan i na zakonu zasnovan stav zauzeli sudovi u osporenim presudama i o tome dali valjano obrazloženje. U vezi sa navodima apelacije koji se tiču postupanja Specijalnog tužilaštva u konkretnom predmetu, navedeno je da je predmet izuzet od Okružnog suda u Trebinju u skladu s važećim zakonskim propisima prema tadašnjem Zakonu o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala o čemu je opširno navedeno u prvostepenoj presudi koju je potvrdio Vrhovni sud. Predmetna apelacija je najvećim dijelom interpretacija obrazloženja prvostepene presude uz vlastitu ocjenu izvedenih dokaza. U tom kontekstu je naveden sadržaj člana
6. Evropske konvencije, te je napomenuto da je apelantu u konkretnom postupku koji se protiv njega vodio bilo omogućeno da se pred nadležnim sudom izjasni o svim činjenicama i okolnostima na kojima se zasniva optužnica, o svim dokazima koje je izvelo Tužilaštvo, kao i da izvodi svoje dokaze i da su mu bila omogućena sva ostala prava zagarantirana Ustavom i Evropskom konvencijom. U pogledu neosnovanosti navoda apelacije kojim je ukazano na ocjenu vrijednosti pojedinih dokaza, Tužilaštvo je uputilo na činjenicu da su identični navodi bili istaknuti i u žalbi o kojoj je odlučio drugostepeni sud i dao iscrpno obrazloženje zbog čega su i u kojim dijelovima izjave pojedinih svjedoka prihvaćene, a u kojim dijelovima nisu, te da stoga nisu narušeni principi presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. U pogledu neosnovanosti tvrdnji da je prvostepeni sud promijenio objektivni identitet optužnice na štetu apelanta i ostalih optuženih, Tužilaštvo je napomenulo da činjenične izmjene u izreci presude koje se odnose na isti događaj i koje se kreću u okviru genusno istog djela nisu dovele do povrede objektivnog identiteta optužnice. U tom pravcu je Tužilaštvo podsjetilo da je, nakon svih izvedenih dokaza, u činjeničnom opisu izreke presude preciziran zajednički dogovor apelanta i drugooptuženog zasnovan na činjeničnom stanju utvrđenom na glavnom pretresu. Najzad, Tužilaštvo smatra da u apelaciji nisu navedeni argumenti ni valjani razlozi u pogledu navodne povrede prava na koja je apelacijom ukazano, te je predloženo da se ona odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
42. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Pomaganje Član 25.
(1) Ko drugome sa umišljajem pomogne u izvršenju krivičnog djela kazniće se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
(2) Kao pomaganje u izvršenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputstava kako da se izvrši krivično djelo, stavljanje učiniocu na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog djela, otklanjanje prepreka za izvršenje krivičnog djela, kao i unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinioca, sredstava kojima je krivično djelo izvršeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.
Svrha kažnjavanja Član 28.
U okviru svrhe krivičnih sankcija, svrha kažnjavanja je:
1) sprečavanje učinioca da čini krivična djela i njegovo prevaspitavanje, 2) uticaj na druge da ne čine krivična djela, 3) razvijanje i učvršćivanje društvene odgovornosti izražavanjem društvene osude za krivično djelo i neophodnosti poštovanja zakona.
Sticaj krivičnih djela Član 42. stav 2.
(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po sljedećim pravilima:
1) ako je za neko krivično djelo u sticaju utvrdio kaznu dugotrajnog zatvora, izreći će samo tu kaznu;
2) ako je za krivična djela u sticaju utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedinačne utvrđene kazne, ali ne smije dostići zbir utvrđenih kazni niti preći dvadeset godina zatvora;
(…) Teško ubistvo Član 149.
(1) Zatvorom najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kazniće se:
(…) 2) ko drugog liši života iz koristoljublja, radi izvršenja ili prikrivanja drugog krivičnog djela, iz bezobzirne osvete, mržnje ili iz drugih naročito niskih pobuda, (…) (2) Kazna iz stava 1. ovog člana primijeniće se i kad je lišenje života izvršeno organizovano ili po narudžbi.
Nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija Član 399.
(1) Ko neovlašćeno izradi, prepravi, drži, proda, nabavi, vrši razmjenu, unese u zemlju ili iz nje iznese, vatreno, hemijsko, biološko ili nuklearno oružje, municiju ili eksplozivne materije, ili kakvo drugo borbeno sredstvo čije izrađivanje, nabavljanje, prodaja, nošenje ili držanje građanima uopšte nije dozvoljeno ili je ograničeno, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je predmet djela iz stava 1. ovog člana oružje, municija ili eksplozivne materije ili druga borbena sredstva u većoj količini ili vrijednosti ili je u pitanju oružje ili druga borbena sredstva velike razorne moći i opasnosti, ili je djelo izvršeno u skupini, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.
43. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Zakonitost dokaza Član 10.
Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Obaveza sastavljanja zapisnika Član 62.
(1)O svakoj radnji preduzetoj u toku krivičnog postupka sastaviće se zapisnik istovremeno kad se radnja obavlja, a ako to nije moguće, onda neposredno poslije toga.
(...)
Sadržaj zapisnika Član 63.
Zapisnik sadrži: naziv državnog organa pred kojim se obavlja radnja, mjesto gdje se obavlja radnja, dan i čas kad je radnja počela i završena, imena i prezimena prisutnih lica, u kojem svojstvu prisustvuju, kao i naznačenje krivičnog predmeta po kojem se preduzima radnja.
Zapisnik treba da sadržava bitne podatke o toku i sadržaju preduzete radnje. U zapisnik se doslovno unose postavljena pitanja i dati odgovori. Ako su prilikom preduzimanja radnje oduzeti predmeti ili spisi, to će se naznačiti u zapisniku, a oduzete stvari će se priključiti zapisniku ili će se navesti gdje se nalaze na čuvanju.
Prilikom preduzimanja radnji kao što su uviđaj, pretresanje stana ili lica ili prepoznavanje lica ili predmeta, u zapisnik će se unijeti i podaci koji su važni s obzirom na prirodu takve radnje ili za utvrđivanje istovjetnosti pojedinih predmeta (opis, mjere i veličina predmeta ili tragova, stavljanje oznake na predmetima i drugo), a ako su napravljene skice, crteži, planovi, fotografije, filmski snimci i slično, to će se navesti u zapisniku i priključiti zapisniku.
Pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari Član 115. stav 2.
(2) Pretresanje pokretnih stvari u smislu odredbe stava 1. ovog člana obuhvata i pretresanje kompjuterskih sistema, uređaja za pohranjivanje kompjuterskih i elektronskih podataka, kao i mobilnih telefonskih aparata. Lica koja se koriste ovim uređajima dužna su da omoguće pristup, predaju medij na kome su pohranjeni podaci, te pruže potrebna obavještenja za upotrebu tih uređaja. Lice koje odbije njihovu predaju može se kazniti prema odredbi člana 129. stav 5.
ovog zakona.
Popis privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Član 132.
Nakon privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije, u zapisnik će se popisati privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija, i izdati o tome potvrdu.
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Član 135.
(1)Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac.
(2)O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužilac je dužan da obavijesti lice ili preduzeće od kojeg su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca.
(...)
Izmjena optužnice Član 290.
Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.
Vezanost presude za optužbu Član 294.
Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Sadržaj presude Član 304.
(...)
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Član 311.
(1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:
a) je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravosnažnom odlukom izuzet od suđenja, (...)
g) je povrijeđeno pravo na odbranu, (...)
e) je sud donio presudu, a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti, (...)
z) se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, (...)
i) je optužba prekoračena iz člana 294. stav 1. ovog zakona,
k) je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
44. Zakon o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 111/07- prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi: Specijalno tužilaštvo Član 4.
(1) U Okružnom tužilaštvu Banja Luka, osniva se Posebno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljem tekstu: Specijalno tužilaštvo), koje postupa u predmetima iz člana 3. ovog zakona.
Posebno odjeljenje suda za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala Član 28. stav 2.
(2) Posebno odjeljenje nadležno je na čitavoj teritoriji Republike Srpske, za postupanje u slučajevima predviđenim članom 3. ovog zakona, bez obzira na propisanu kaznu za pojedino krivično djelo, odnosno u svim slučajevima kada je od glavnog specijalnog tužioca donijeta odluka o preuzimanju predmeta.
VI.Dopustivost
45. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
46. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
47. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 017025 17 Kž 13 od 8. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. jula 2017. godine a apelacija je podnesena 4. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
48. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
49. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 14. Evropske konvencije, te pravo iz člana 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
50. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
[…]
51. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivična djela propisana zakonom za koja mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
52. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi, Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 115, str. 21, stav 54). Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6 (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).
53. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se odnose na povrede pravila postupka u vezi s izmjenom optužnice i narušavanjem identiteta optužbe i presude, ocjenu provedenih dokaza suprotno načelima presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava, nenadležnost suda, kršenje načela reformatio in peius i, s tim u vezi, uskraćivanje prava na odbranu, povredu principa jednakosti u postupanju, nezakonitosti pojedinih dokaza i, u konačnici, nedostatak obrazloženja u pogledu odlučnih činjenica, pri čemu naročito ističe presudu Vrhovnog suda koja, kako smatra, nije dala odgovore na žalbene tvrdnje ocjenjujući da je prvostepena presuda razumljiva i pravilna.
54. Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, koji se u suštini odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, ispitati apelantove navode u smislu stava 1. člana
6. Evropske konvencije.
55. U vezi sa navodima kojima je ukazao da u konkretnom slučaju nije sudio stvarno nadležan sud, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud svoju nadležnost zasnovao na odredbi člana 28. stav
2. Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala koji je važio u vrijeme kada je optužnica podnesena sudu (16. decembra 2015. godine), jer je krivično djelo teško ubistvo od posebnog interesa za Republiku Srpsku zbog čega spada u nadležnost Specijalnog tužilaštva i Okružnog suda.
56. U vezi sa navodima kojima je ukazano na propuste i nepravilnosti prilikom izmjene optužnice u različitim fazama postupka (istraga, glavni pretres) i povrede principa identiteta optužbe i presude u vezi s pravom na odbranu, Ustavni sud zapaža da je apelant identičan prigovor isticao tokom postupka pred prvostepenim sudom i u žalbenom postupku. U tom kontekstu Vrhovni sud je, potvrđujući pravilnost i zakonitost prvostepene presude, podsjetio na odredbu člana 290. ZKP prema kojoj tužilac ima ovlaštenje izmijeniti optužnicu nezavisno od toga da li su se na glavnom pretresu pojavili novi dokazi. Ustavni sud ukazuje da tužiočevo pravo na izmjenu optužnice tokom pretresa za Ustavni sud nije upitno (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1165/10 od 22. oktobra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), jer tužilac u toj fazi postupka ima mogućnost procjene u pogledu eventualne izmjene činjeničnog stanja iznesenog u optužnici. U konkretnom slučaju Vrhovni sud, obrazlažući neosnovanost ovog žalbenog prigovora u kontekstu prava na odbranu, ukazao je da je od ključnog značaja okolnost da je povodom izmijenjene optužnice (izmijenjena 18. oktobra 2016. godine), prema zapisniku sa glavnog pretresa od 14. novembra 2016. godine, glavni pretres odgođen za 25. novembar 2016. godine i na taj način apelantu i njegovoj odbrani omogućeno da pripreme odbranu, konkretno da se izjasne na izmijenjenu optužnicu i po vlastitoj procjeni predlože izvođenje svojih dokaza. Osim toga, kako je dalje navedeno, između prvobitnog opisa krivičnog djela teško ubistvo i opisa djela u izmijenjenoj optužnici postoji istovjetnost o osnovnom događaju, u okviru genusno istog krivičnog djela, zbog čega izmijenjena optužnica, bez obzira na to što se radilo o izmjeni činjeničnih navoda i pravne kvalifikacije, nije zahtijevala pokretanje novog postupka, odnosno novo potvrđivanje optužnice, kako smatra apelant.
57. U pogledu neosnovanosti povrede principa identiteta optužbe i presude iz člana 294. stav 1. ZKP, Vrhovni sud je ukazao da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom djela iz optužnice. Osim toga, u obrazloženju presude je podsjetio da, i pored toga što ne postoji činjenična podudarnost opisa djela datog u optužnici i onog koji je sadržan u izreci pobijane presude, u činjeničnom opisu djela u izmijenjenoj optužnici je sadržan opis zajedničke djelatnosti apelanta i drugookrivljenog Dake Pikule, opisani su motiv, mjesto i način izvršenja djela koje se odnosi na isti događaj i koje se kreće u okviru genusno istog krivičnog djela, pri čemu je preciziran njihov zajednički dogovor, pa je zaključeno da je tužilac pogriješio kada je kvalifikatornu okolnost (ubistvo koje je organiziralo više lica, najmanje dva) doveo u vezu sa članom 149. stav 1. tačka 2. KZRS umjesto sa stavom 2. iste zakonske odredbe. S tog aspekta je Vrhovni sud uputio na obrazloženje i zaključak presude Okružnog suda (strana 87) u kome su navedeni jasni razlozi zbog kojih su činjenični navodi izmijenjene optužnice prilagođeni u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem i pravnom kvalifikacijom krivičnog djela od suda, pri čemu optužba nije prekoračena, niti je izmijenjen njen identitet zbog razloga koji su već navedeni (suštinski isto krivično djelo koje je, zbog načina izvršenja, pravno kvalificirano kao stav 2, a ne stav 1. člana 149. KZRS, kako je bilo u prvobitnoj optužnici).
58. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već razmatrao slična pravna pitanja (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4868/15 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 35), te istakao da, prema krivičnopravnoj teoriji i praksi, objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopćeni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici pod uvjetom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. U konkretnom slučaju Okružni sud je, u skladu s rezultatima izvedenih dokaza, izvršio određene dozvoljene modifikacije činjeničnog opisa optužnice o čemu je na strani 87. presude dato opširno i jasno obrazloženje, radi preciznijeg određenja činjeničnog opisa djela, ne mijenjajući pri tome kvalifikaciju krivičnog djela iz optužnice za koje je apelant osuđen. Imajući u vidu jasna i argumentirana obrazloženja presuda Vrhovnog suda i Okružnog suda, Ustavni sud smatra da u ovom segmentu, dakle primjeni procesnog zakona u vezi s izmjenom optužnice, te principom identiteta optužbe i presude, nisu dovedene u pitanje garancije prava na pravično suđenje na apelantovu štetu.
59. Apelant nadalje ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava, te, s tim u vezi, na pogrešnu ocjenu dokaza suprotno principima ne bis in idem i reformatio in peius tvrdnjama da su osporene presude zasnovane, između ostalog, i na nezakonitim dokazima.
60. U odnosu na apelantove navode u pogledu ocjene dokaza, Ustavni sud ukazuje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koje su u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
61. Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju nasuprot značaju interesa pojedinaca da dokazi protiv njih budu pribavljeni zakonito (vidi, Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).
62. U konkretnom slučaju apelant smatra da je u krivičnom postupku koji se protiv njega vodio proveden veliki broj dokaza, ali da nijedan dokaz ne potvrđuje da je zaista i počinio krivična djela za koja je osuđen. U tom kontekstu, između ostalog, ukazuje na nezakonitost prilikom davanja imuniteta jednom od svjedoka koji je prethodno (prvobitnom optužnicom) bio obuhvaćen u svojstvu osumnjičenog i na iskaz jednog od svjedoka koji je svoj iskaz dao pod prinudom u fazi istrage. Također, ukazuje na materijalne dokaze za koje smatra da su nezakonito pribavljeni i da se stoga na takvim dokazima nije mogla zasnovati presuda, i to: pribavljanje čahura pronađenih na licu mjesta i vještačenje koje je u tom pravcu izvršeno, vještačenje stvari koje su izuzete iz ormarića za garderobu i vještačenje telefonskih aparata, kompjutera i SIM kartica koje je prvostepeni sud u obrazloženju presude prvo izdvojio kao nezakonite, a zatim te iste dokaze koristio pri utvrđivanju činjeničnog stanja i osuđujuće presude.
63. U tom smislu Ustavni sud zapaža da je vijeće Vrhovnog suda imalo u vidu navedene prigovore i da ih je ocijenilo neosnovanim. S tog aspekta, Vrhovni sud je, prije svega, istakao da su neosnovani prigovori koji se odnose na ovlaštenje tužioca pri davanju imuniteta i da je u tom pravcu jasno definirano da se imunitet daje u krivičnom predmetu koji se vodi protiv apelanta i dr. zbog krivičnih djela koja su opisana u optužbi. Također je pojašnjeno da je iskaz svjedoka koji je dobio imunitet pribavljen u smislu odredbe člana 149. ZKP i da je svjedok saslušan uz prethodno upozorenje na sve procesne odredbe koje se odnose na saslušanje svjedoka. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ističe, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1196/09 od 26. januara 2012. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba), da u odnosu na standarde iz člana 6. Evropske konvencije činjenica da je prethodno zaključen sporazum o priznanju krivice s licem koje je imalo svojstvo optuženog u istom predmetu i koje se nakon toga pojavljuje u svojstvu svjedoka u tom postupku ne znači sama po sebi diskvalifikaciju takvog lica kao svjedoka u istom krivičnom postupku. Navedeni stav se može primijeniti i na svjedoka koji je dobio imunitet od krivičnog gonjenja s obzirom na to da je njegov procesnopravni položaj sličan procesnopravnom položaju svjedoka koji je s Tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivice. Ustavni sud, također, podsjeća (vidi, između ostalih, AP 3044/12 od 30. juna 2015. godine, dostupna na www. ustavnisud.ba) da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je iskaz svjedoka koji je dobio imunitet od krivičnog gonjenja potkrijepljen i drugim dokazima čiji je proces izvođenja i analize sud detaljno obrazložio. U odnosu na pitanje koje je problematizirano u predmetu broj AP 3044/12 u kontekstu iskaza svjedoka Ž.J., koji je dobio imunitet od krivičnog gonjenja, tj. da li je u konkretnom slučaju trebalo odstupiti od principa legaliteta prema kojem tužiteljstvo ima obavezu da krivično goni počinioce krivičnih djela, Ustavni sud je ukazao da je jedan od načina koji koriste savremene države i međunarodna zajednica za uspješniju borbu protiv izvršilaca teških krivičnih djela, svakako, stvaranje zakonskih mehanizama koji dopuštaju da tužitelj pod određenim uvjetima odstupi od principa legaliteta krivičnog gonjenja, a to su svakako posebni slučajevi, kada to zahtijeva veći javni interes. U takvim slučajevima radi se o specifičnoj primjeni principa oportuniteta od krivičnog progona za lice koje je na određeni način bilo umiješano u izvršenje krivičnog djela ukoliko takvo lice sarađuje s organima gonjenja u smislu davanja podataka, informacija i dokaza koji imaju presudnu ulogu u otkrivanju teških krivičnih djela i procesuiranju njihovih izvršilaca. Ustavni sud naglašava da u krivičnom postupku i iskaz svjedoka koji je dobio imunitet od krivičnog gonjenja mora biti potkrijepljen i drugim dokazima, što je put pravilne ocjene njegove vjerodostojnosti. Navedeni stav je i stav Evropskog suda, koji je, također, ukazao da je svjedok koji je dobio imunitet „svjedok“ na čijem se iskazu može zasnovati odluka, ali pod uvjetima koji daju garanciju pravičnog suđenja i pod uvjetom da ovo nije jedini ili isključivi dokaz na kojem se presuda zasniva. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su oba vijeća već razmotrila ove apelantove navode i u tom pogledu dali razloge zašto su ti navodi neosnovani, ukazujući pri tome na relevantne odredbe ZKP u pogledu saslušanja svjedoka pod imunitetom i ovlaštenja tužioca u tom pravcu.
64. Isti zaključak je izveden i u pogledu iskaza svjedoka za kojeg apelant smatra da je iznuđen i stoga nezakonito pribavljen. U tom pravcu je navedeno da je svjedok (S.K.) prilikom svjedočenja u fazi istrage upozoren na sva procesna prava u smislu relevantnih odredaba ZKP, kao i na glavnom pretresu, zbog čega je sud imao ovlaštenje da prihvati ili ne prihvati njegov iskaz iz istrage ili sa glavnog pretresa, što nije u domenu nezakonitosti dokaza, već slobodnog sudijskog uvjerenja. Pri tome je napomenuto da navedeni svjedok promjenom iskaza na glavnom pretresu nije doveo u sumnju iskaz dat u fazi istrage, jer za eventualnu iznudu na koju je ukazao na glavnom pretresu nije ponudio niti jedan dokaz.
65. Vrhovni sud je, nadalje, razmatrajući apelantove prigovore o nezakonitosti pojedinih materijalnih dokaza istakao da su čahure pronađene na licu mjesta i garderoba, odnosno stvari iz apelantovog ormarića (sa radnog mjesta) povodom kojih su tokom glavnog pretresa izvršena i odgovarajuća vještačenja, također pribavljeni i ocijenjeni pravilno, budući da se nije radilo o predmetima čije otvaranje i pregled vrši tužilac u smislu člana 135. ZKP.
66. Ovo zbog toga što su spomenuti dokazi prikupljeni uviđajem na licu mjesta, odnosno pretresom ormarića, shodno naredbama Tužilaštva, pri čemu je napravljen zapisnik i popis individualno određenih stvari koje su bez primjedaba potpisala lica od kojih su oduzeti (direktor bolnice, apelantova supruga i otac), pa nije bilo potrebe da takve predmete otvara tužilac u smislu člana 135. ZKP. Slijedom navedenog je zaključeno da svi dokazi koji su proizašli iz navedenih dokaza predstavljaju zakonite dokaze. Ustavni sud, također, zapaža da je Okružni sud na str. 24. i 25. presude naveo koji dokazi i zbog čega su izdvojeni kao nezakoniti u smislu člana 10. stav 2. ZKP. U tom pravcu su pobrojani mobilni telefonski aparati, kompjuteri (njihove marke) i lica od kojih su oduzeti, te, s tim u vezi, propusti učinjeni prilikom pretresanja i oduzimanja tih stvari. Pri utvrđivanju činjeničnog stanja, kako proizlazi iz obrazloženja presude, navedeni dokazi, kao i vještačenja tih dokaza nisu korišteni za utvrđivanje činjeničnog stanja, već su pojedini brojevi mobilnih telefona i njihovo korištenje prije i nakon inkriminiranog slučaja navedeni u kontekstu telefonskog listinga za te brojeve i iskaza pojedinih saslušanih svjedoka i njihove međusobne komunikacije, koje je sud opet ocijenio kako pojedinačno, tako i međusobno, izvodeći zaključak u kojem dijelu i iz koje faze postupka (istraga, glavni pretres) je iskaz prihvaćen u cjelini ili djelomično, koje brojeve telefona su koristili svjedoci, oštećeni i apelant, te drugookrivljeni u ovisnosti o tome koja je odlučna činjenica bila u pitanju.
67. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred vijećem Okružnog suda proveden veliki broj dokaza, da je saslušan veliki broj svjedoka koje su predložili odbrana i Tužilaštvo, da su na sporne okolnosti, između ostalog, saslušani apelant i drugookrivljeni, te da su svi izvedeni dokazi ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala njihova brižljiva analiza i ocjena. Naročita pažnja je pritom poklonjena iskazima apelanta i drugookrivljenog, i to u njihovim kontradiktornim dijelovima, s obzirom na to da su, kako je navedeno u obrazloženju, svaki za sebe pokušavali dokazati da nisu počinioci krivičnog djela koje im je stavljeno na teret. Navedene kontradiktornosti su dovedene u vezu sa ostalim izvedenim dokazima, prije svega sa iskazima apelantovih radnih kolegica saslušanih u svojstvu svjedoka i motiva pri upućivanju telefonskog poziva s jednog na drugo odjeljenje bolnice u Trebinju u kojoj je apelant bio zaposlen. Imajući u vidu iskaze svjedoka, te protivrječnosti u iskazima apelanta i drugookrivljenog, njihovom pojedinačnom i međusobnom analizom i ocjenom, proistekao je zaključak da apelant telefonski poziv nije uputio po molbi drugookrivljenog, kako je tvrdio, s ciljem provjere zdravstvenog stanja zajedničkog poznanika, već radi provjere da li je na Odjeljenju intenzivne njege bilo prijema novih pacijenata, budući da nije bio potpuno siguran da je oštećenog u inkriminirano vrijeme zaista lišio života.
68. Takva obrazloženja, po ocjeni Ustavnog suda, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je vijeće Okružnog suda prekoračilo princip slobodne ocjene dokaza, pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje. Pri tome Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prilikom ocjene provedenih dokaza i utvrđivanja činjenica relevantnih za krivičnu odgovornost apelanta došlo do zanemarivanja obaveze suda da vodi računa i o principu in dubio pro reo i pretpostavci nevinosti, kao ni da je na bilo koji način dovedena u pitanje zakonitost dokaza provedenih na glavnom pretresu. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je u veoma obimnom krivičnom postupku kako zbog broja prvobitno osumnjičenih, tako i zbog bitnih elemenata krivičnog djela koje im je stavljeno na teret proveden veliki broj dokaza kako onih koje je predložilo Tužilaštvo, tako i dokaza koje je predložila ne samo apelantova odbrana već i odbrana ostalih optuženih (Dako Pikula, Radovan Andrić). Svi izvedeni dokazi su ocijenjeni pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, nakon čega je proizašao zaključak o krivičnopravnoj odgovornosti apelanta i drugookrivljenog (nužni saizvršioci) pri čemu osporene presude nisu zasnovane jedino na dokazima za koje je apelant tvrdio da su nezakoniti, odnosno da su nezakonito pribavljeni.
69. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta tvrdnjama o kršenju principa presumpcije nevinosti budući da ništa ne ukazuje da je Okružni sud postupao s predubjeđenjem o apelantovoj krivici. Dalje, Ustavni sud smatra da razlozi koje je naveo Okružni sud ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti u smislu da je neka činjenica ostala nerazjašnjena i što bi vodilo kršenju principa in dubio pro reo. Također, Ustavni sud zapaža da apelant u usku vezu s ocjenom dokaza dovodi princip reformatio in peius smatrajući da je njegova krivičnopravna odgovornost utvrđena i za radnje koje su optužnicom bile stavljene na teret trećeokrivljenom Radovanu Andriću u svojstvu pomagača za koje je trećeokrivljeni u konačnici oslobođen optužbe. Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 313. ZKP propisano da, ako je izjavljena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu. U konkretnoj situaciji apelant je protiv prvostepene presude izjavio žalbu a drugostepenom presudom, kojom je prvostepena presuda potvrđena, ništa nije izmijenjeno na apelantovu štetu, pa navedeni princip u konkretnoj situaciji nije povrijeđen. Također, u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na jednakost strana u postupku, Ustavni sud smatra da su ti navodi neosnovani budući da je u prethodnim stavovima ove odluke detaljno pojašnjeno da je apelant u postupku imao tretman prema kom je objema stranama u postupku data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda Dombo B. V. protiv Holandije od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274, str. 19) i da su tokom postupka (glavni pretres) provedeni svi dokazi koje je predložio. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na jednakost u postupanju.
70. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenih odluka ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge za zaključak da je apelant, zajedno sa drugookrivljenim, počinio krivično djelo teško ubistvo, odnosno da je sam počinio i krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet eksplozivnih materija za koja mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora.
71. Apelant je u dopunama apelacije od 13. novembra 2017. godine i 16. jula 2018. godine dostavio presude Okružnog i Vrhovnog suda kojim je trećeosumnjičeni pravosnažno oslobođen optužbi da je u svojstvu pomagača učinio krivično djelo za koje je njemu (apelantu) utvrđena krivičnopravna odgovornost i izrečena kazna o čemu je bilo više riječi u prethodnom dijelu ove odluke u vezi s neosnovanošću kršenja principa reformatio in peius. U dopuni apelacije od 30. aprila 2018. godine apelant je dostavio Odluku Ustavnog suda broj AP 2127/16 smatrajući je relevantnom za rješavanje konkretne apelacije. U tom predmetu Ustavni sud je utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedostatka obrazloženja u vezi sa ocjenom dokaza, te stava 3.d) navedenog člana Evropske konvencije budući da se osporena presuda u tom predmetu u odlučujućoj mjeri zasnivala na iskazu svjedoka iz istrage za koji je Ustavni sud zaključio da je nezakonit dokaz, koji je na glavnom pretresu iskoristio zakonsko pravo da ne odgovara na pitanje, te na presudi donesenoj nakon što je taj svjedok zaključio sporazum o priznanju krivice, zbog čega apelanti nisu imali priliku dovesti u pitanje njegov iskaz, a taj iskaz je bio od odlučne važnosti za njihovu osudu. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da se garancije ljudskih prava i osnovnih sloboda iz Ustava BiH i Evropske konvencije ispituju u svakom konkretnom slučaju, te stoga stavovi i zaključci iz neke druge, već donesene odluke ne mogu automatski biti prihvaćeni u drugom slučaju, posebno u situaciji kada su u prethodnom dijelu ove odluke ispitani svi standardi iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te su u cijelosti ocijenjeni neosnovanim.
72. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja iz presuda Okružnog i Vrhovnog suda sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispunjavaju standarde koje je taj član Evropske konvencije postavio.
Pravo na žalbu u krivičnim stvarima
73. Apelant je ukazao i na povredu prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, koji u relevantnom dijelu glasi: „Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud.“ Ustavni sud smatra da apelantu nije uskraćeno ovo pravo, budući da je izjavio žalbu na prvostepenu presudu, te da je vijeće Vrhovnog suda ispitalo osporenu presudu u odnosu na sve bitne apelantove žalbene navode. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, a činjenica da je apelant, u konačnici, nezadovoljan ishodom postupka, kao i utvrđenom kaznom, sama po sebi ne ukazuje na povredu ovog prava.
74. Ustavni sud primjećuje da apelantov navod o povredi člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima pokreće pitanje istih garancija koje daje i član 6. Evropske konvencije, a koje je Ustavni sud ispitao u prethodnim tačkama ove odluke, zbog čega ovaj navod nije potrebno posebno ispitivati.
VIII.Zaključak
75. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza ne odaje utisak proizvoljnosti, kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini, kada odluke nisu zasnovane na nezakonitim dokazima, niti je apelantu uskraćeno pravo na odbranu i jednakost strana u postupku, pri čemu nisu ostala nerazjašnjena pitanja u smislu principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo.
76. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada je apelant imao mogućnost i kada je koristio mogućnost da izjavi žalbu, te je žalba ispitana, a apelantovo nezadovoljstvo odlukom suda o žalbi ne pokreće pitanje povrede ovog prava.
77. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
78. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević