Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4545/17 (A. B.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Stanarsko pravo
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Miješanje u pravo na dom
  • Legitiman cilj
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4545/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4545/17, rješavajući apelaciju Anđe Bašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Anđe Bašić podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 087050 17 Už od 25. septembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Anđa Bašić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Distrikta Brčko BiH, podnijela je 2. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 087050 17 Už od 25. septembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Apelacione komisije, Kancelarije gradonačelnika Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 10. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni i Osnovni sud, kao i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 21. do 28. januara 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Odjeljenja za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja Vlade Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 11-35-038685 /08 od 13. januara 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev da se utvrdi da je ona nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Vase Pelagića broj 9 u Brčkom (u daljnjem tekstu: sporni stan) na kojem je raniji nosilac stanarskog prava bio njen suprug (stav I izreke). Stavom II izreke rješenja obavezana je apelantica da sporni stan oslobodi od lica i stvari i zapisnički ga preda Odjeljenju u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.

6. Rješenjem tužene broj UP-II-35-000001/15 od 13. februara 2015. godine odbijena je apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja Odjeljenja od 13. januara 2015. godine.

7. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 U 087050 15 U od 1. juna 2017. godine apelanticina tužba kojom je pokrenula upravni spor protiv rješenja tužene je u cijelosti odbijena kao neosnovana.

8. U obrazloženju odluke Osnovni sud je naveo da je shodno odredbama člana 29. stav 3. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) riješio da sam utvrdi činjenično stanje na raspravi (s obzirom na to da je u toj upravnoj stvari već dva puta poništen upravni akt). Dalje je istaknuto da je apelantica u tužbi tražila da sud poništi prvostepeni upravni akt i rješenje tužene kojim je kao neosnovana odbijena njena žalba izjavljena protiv prvostepenog upravnog akta.

9. Osnovni sud je u dokaznom postupku utvrdio da je apelantica shodno odredbi člana 19. st. 2. i 3. Zakona o stambenim odnosima bila dužna nakon smrti supruga nadležnom organu podnijeti zahtjev da s njom kao nadživjelim bračnim drugom zaključi ugovor o korištenju spornog stana (s obzirom na to da je za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice samo apelanticin suprug 4. oktobra 2007. godine zaključio ugovor o korištenju stana) i da taj zahtjev podnese u roku predviđenom odredbom člana 25. stav 1. Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o otkupu stanova). Budući da apelantica nije postupila u skladu s navedenom zakonskom odredbom jer je rok do kojeg je mogla podnijeti zahtjev za zaključenje ugovora o korištenju stana bio 19. juni 2008. godine, a zahtjev je podnijela 6. augusta 2008. godine, Osnovni sud je utvrdio da je ugovor o korištenju stana koji je 4. oktobra 2002. godine zaključio apelanticin suprug prestao da važi, a samim tim i apelanticino pravo da prvo zaključi ugovor o korištenju stana, a zatim i da podnese zahtjev za otkup. Kako je apelantica propustila zakonom propisane rokove za podnošenje zahtjeva za zaključenje ugovora o korištenju stana, Osnovni sud je zaključio da donošenjem prvostepenog upravnog akta apelantici nije oduzeto pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), niti joj je povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije.

10. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 U 087050 17 Už od 25. septembra 2017. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda od 1. juna 2017. godine.

11. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da apelantica u žalbi prvo tvrdi da je na zakonit način kao supruga svog umrlog supruga (koji je zaključio ugovor o korištenju stana 4. oktobra 2002. godine) stekla stanarsko pravo, a zatim i da je zbog propuštanja radnji službenog lica prvostepenog upravnog organa neosnovano lišena kako prava na dom i imovinu (s obzirom na to da je prvostepeni upravni organ trebao utvrditi sve činjenice odlučne za ostvarivanje njenog prava) tako i prava na djelotvoran pravni lijek. Navedeno je da se apelantica pri tome pozvala na odluke Ustavnog suda br. AP 1634/07 i AP 1000/06.

12. Apelacioni sud je smatrao da apelantica navodima žalbe nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Istaknuto je da nije sporno da su apelantica i njen umrli suprug bili u braku i da je za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice apelanticin suprug stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu (na osnovu ugovora o korištenju stana), a što u smislu odredbe člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima znači da se i apelantica zajedno s njim smatra nosiocem stanarskog prava. Imajući u vidu odredbu člana 19. stav 3. Zakona o stambenim odnosima (kojom je propisano da, ako su oba bračna druga nosioci stanarskog prava pa jedan od njih umre, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava) Apelacioni sud je, cijeneći i činjenicu da apelantica kao nadživjeli bračni drug nije zaključila ugovor o korištenju stana, zaključio da je iz navedenog proizašla potreba da se i sa apelanticom zaključi ugovor o korištenju spornog stana.

13. Nadalje je istaknuto da je odredbom člana 25. stav 1. Zakona o otkupu stanova propisano da ugovori, odnosno rješenja o korištenju stanova koji su zaključeni u skladu s odredbama važećih zakona o stambenim odnosima prestaju da važe najkasnije u roku od pet godina od dana stupanja na snagu navedenog zakona, odnosno sa 1. septembrom 2007. godine, ili nakon isteka roka od tri mjeseca po okončanju upravnog postupka za utvrđivanje nosioca stanarskog prava, odnosno po okončanju sudskog postupka. Stavom 2. istog člana je propisano da ukoliko je zahtjev za otkup stana podnesen u skladu sa zakonom, ugovori, odnosno rješenja o korištenju stanova koji su zaključeni u skladu s odredbama važećih zakona o stambenim odnosima važe i po isteku roka od pet godina od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno i poslije 1. septembra 2007. godine, ali samo do donošenja odluke po zahtjevu za otkup stana, odnosno do donošenja pravosnažnog rješenja u vanparničnom postupku. Zaključeno je da je apelantica (kao nadživjeli bračni drug) bila dužna da postupi u smislu navedene odredbe člana 25. stav 1. Zakona o otkupu stanova i svoj zahtjev za zaključenje ugovora o korištenju spornog stana podnese u roku koji propisuje ta zakonska odredba, kako u protivnom ne bi došlo do prestanka njenog stanarskog prava na spornom stanu, a samim tim i gubitka mogućnosti podnošenja zahtjeva za otkup stana (zbog proteka prekluzivnih rokova unutar kojih se taj zahtjev može realizovati). Apelacioni sud je utvrdio da apelantica svoj zahtjev za zaključenje ugovora o korištenju spornog stana nije podnijela u roku iz odredbe člana 25. stav 1. Zakona o otkupu stanova s obzirom na to da je zahtjev podnijela tek 6. augusta 2008. godine, a bila ga je dužna podnijeti najkasnije do 1. septembra 2007. godine. Također je utvrđeno da se rok u kojem je apelantica mogla podnijeti zahtjev za zaključenje ugovora o korištenju spornog stana ne može vezati za okončanje parničnog postupka po tužbi Ljubice Božić koji se vodio pod brojem P- 169/03-I i u kojem je Ljubica Božić zahtijevala da se utvrdi da je ona nosilac stanarskog prava umjesto apelanticinog supruga. Dalje je utvrđeno da sve i da se cijeni taj rok u apelanticinu korist, ona je i u tom slučaju svoj zahtjev podnijela protekom prekluzivnog roka jer je Presudu Apelacionog suda broj 097-0-GŽ-06-000383 od 14. decembra 2007. godine, a kojom je pravosnažno okončan navedeni parnični postupak, zaprimila 19. marta 2008. godine, pa je zadnji dan za podnošenje zahtjeva bio 19. juni 2008. godine (shodno članu 25. stav 1. Zakona o otkupu stanova). Kako apelantica nije blagovremeno podnijela zahtjev, ugovor o korištenju stana koji je zaključio njen suprug je, shodno odredbi člana 25. stav 1. Zakona o otkupu stanova, prestao da važi, a što u konačnom za posljedicu ima i gubitak apelanticinog prava da ostvari otkup predmetnog stana.

14. Apelacioni sud je zaključio da kada je Zakon o otkupu stanova odredio rokove do kojih važe rješenja, odnosno ugovori o korištenju stanova, te kada apelantica nije, poštujući te rokove, blagovremeno podnijela svoj zahtjev za zaključenje ugovora o korištenju stana (zahtjev koji je, imajući u vidu pravni smisao odredbe člana 19. stav 3. Zakona o stambenim odnosima, morala podnijeti kako bi nakon toga mogla podnijeti i zahtjev za otkup stana), onda su u takvoj pravnoj situaciji neosnovani apelanticini navodi o tome da je postupcima organa uprave i donošenjem osporavanih upravnih akata lišena kako prava na dom i prava na imovinu tako i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

15. Apelacioni sud je također utvrdio da na pravilnost i zakonitost prvostepene presude i osporenih upravnih akata ne može uticati ni apelanticino pozivanje na odluke Ustavnog suda br. AP 1634/07 i AP 1000/06 s obzirom na to da se situacije iz navedenih predmeta ne mogu primijeniti i na konkretni slučaj. Naime, u Odluci broj AP 1634/07 govori se o apelantovom pravu na vraćanje stana u posjed i o iseljenju druge osobe koja taj stan koristi, dok je u Odluci broj AP 1000/06 riječ o pravu apelantice kao nosioca stanarskog prava da joj se dodijeli drugi stan budući da je zgrada u kojoj se nalazi apelanticin stan na kojem ima stanarsko pravo proglašena ruševnom ili da joj se isplati protivvrijednost stana.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantica navodi da su joj končanom odlukom Apelacionog suda povrijeđena prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u tome što se odluke upravnih organa i redovnih sudova zasnivaju na proizvoljnoj primjeni odredbe člana 25. stav 1. Zakona o otkupu stanova. Istaknuto je da je apelantica na zakonit način stekla stanarsko pravo kao supruga njenog pokojnog supruga. Također je navela da je njen suprug započeo privatizaciju spornog stana, a da je 4. oktobra 2002. godine sa Odjeljenjem za urbanizam, imovinskopravne poslove i privredni razvoj zaključio ugovor o korištenju spornog stana. Navela je da je ona ex lege, dakle na zakonit način stekla stanarsko pravo jer je njen suprug započeo privatizaciju spornog stana. Prema apelanticinom mišljenju, osporenom odlukom je lišena prava na dom i imovinu. U prilog svojim tvrdnjama apelantica se pozvala na odluke Ustavnog suda br. AP 1634/07 i AP 1000/06.

b) Odgovor na apelaciju

17. Apelacioni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je prvostepeni sud pravilno našao da kada apelantica nakon smrti supruga nije postupila saglasno članu 19. st. 2. i 3. mjerodavnog Zakona o stambenim odnosima i da ona u roku propisanom članom 25. stav 1. Zakona o otkupu stanova zahtjev za zaključenje ugovora o korištenju spornog stana nije podnijela (podnijela je zahtjev nakon roka, odnosno 6. augusta 2008. godine), što je dovelo do toga da je prestao da važi ugovor o korištenju stana koji je njen suprug zaključio (prema odredbi člana 25. stav 1. Zakona o otkupu stanova). Navedeno je da je kao posljedica takvog stanja stvari prestalo i apelanticino pravo da zaključi ugovor o korištenju stana, što za posljedicu ima gubitak njenog prava na otkup stana. Prema navedenom, donošenjem upravnih akata kojima nije udovoljeno apelanticinom zahtjevu da se utvrdi da je ona nosilac stanarskog prava na spornom stanu nije povrijeđeno ni njeno pravo na imovinu, ni pravo na dom. Istaknuto je da su u presudi tog suda navedeni jasni i potpuni razlozi zašto je taj sud našao da su razlozi obrazloženja prvostepene presude relevantni razlozi za odluku koju je sud donio.

18. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da njegovom odlukom, koja je donesena povodom apelanticine tužbe kojom je pokrenula upravni spor protiv rješenja tužene, nisu povrijeđena apelanticina prava zagarantovana Ustavom BiH. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da su u postupku utvrđene sve relevantne činjenice neophodne da bi se donijela na zakonskim odredbama ispravna odluka, te da su navodi apelacije paušalni. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

20. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – Odluka USJ) relevantna odredba glasi:

Član 19.

Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.

Ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Kad su u smislu prethodnog stava oba bračna druga nosioci stanarskog prava, pa jedan od njih umre, ili trajno prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

21. Zakon o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ broj 18/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 25.

(1) Ugovori, odnosno rješenja o korištenju stanova koji su zaključeni u skladu s odredbama važećih zakona o stambenim odnosima, prestaju da važe najkasnije u roku od pet godina od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno s 1. 9. 2007. godine, ili nakon isteka roka od tri mjeseca po okončanju upravnog postupka za utvrđivanje nosioca stanarskog prava, odnosno po okončanju sudskog postupka.

(2) Ukoliko je zahtjev za otkup stana podnesen u skladu sa Zakonom, ugovori, odnosno rješenja o korištenju stanova koji su zaključeni u skladu s odredbama važećih zakona o stambenim odnosima, važe i po isteku roka od pet godina od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno i poslije 1. septembra 2007. godine, ali samo do donošenja odluke po zahtjevu za otkup stana, odnosno do donošenja pravosnažnog rješenja u vanparničnom postupku.

(3) Istekom rokova iz stavova 1 i 2 ovog člana Distrikt slobodno raspolaže stanovima za koje nisu zaključeni ugovori o otkupu stana.

(4) Stupanjem na snagu ovog zakona na stanove u svojini Distrikta ne može se steći stanarsko pravo, osim u slučaju prijenosa stanarskog prava u skladu s članovima 20 i 22 Zakona o stambenim odnosima SRBiH («Službeni list SRBiH» brojevi:14/84,12/87i 13/89).

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 U 087050 17 Už od 25. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 25. septembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 2. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantica pobija osporenu odluku tvrdeći da su joj povrijeđena prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na poštovanje doma

27. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

28. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

29. Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8. Evropske konvencije.

30. U konkretnom predmetu Ustavni sud u vezi s povredom ovog prava mora prvo utvrditi da li se stan o kojem je riječ može smatrati apelanticinim „domom“ u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju „miješanje“ u njeno pravo na poštovanje doma, te da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.

31. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pojam „dom“ obuhvata kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46.f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/99). Također, Ustavni sud je usvojio stav da se „domom“, u smislu člana 8. Evropske konvencije, može smatrati i stan u koji se neko lice uselilo na osnovu rješenja o dodjeli stana čak i ukoliko nije zaključilo ugovor o korištenju stana (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 102/03 od 14. oktobra 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/04). Ustavni sud je također u svojim odlukama zaključio da je „dom“ faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 323/04, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 34/05).

32. Što se tiče pitanja da li se sporni stan može smatrati apelanticinim „domom“ u svrhu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je apelantica u spornom stanu živjela najprije zajedno sa svojim suprugom (nosiocem stanarskog prava), te da je nakon njegove smrti nastavila koristiti sporni stan kao svoj dom. Ustavni sud zaključuje da sporni stan predstavlja apelanticin dom u smislu člana 8. Evropske konvencije.

33. Ustavni sud, dalje, mora utvrditi da li je osporenom odlukom došlo do miješanja javne vlasti u apelanticino pravo na poštovanje njenog doma i, ako je to slučaj, da li je to miješanje bilo opravdano. Ustavni sud smatra da je osporena presuda Apelacionog suda kojom je u konačnici odbijen apelanticin zahtjev za utvrđenje da je ona nosilac stanarskog prava na spornom stanu i naloženo joj da ga oslobodi od lica i stvari i preda nadležnom organu rezultirala miješanjem javne vlasti u apelanticino pravo na poštovanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud, dalje, u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije mora utvrditi opravdanost ovog miješanja, odnosno da li je ono bilo u skladu sa zakonom. Miješanje koje je u skladu sa zakonom mora istovremeno biti i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. „Neophodno“ u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A broj 251).

35. Ustavni sud ističe da je Apelacioni sud u osporenoj presudi naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelantica propuštanjem rokova iz člana 25. stav 1. Zakona o otkupu stanova izgubila pravo da zaključi ugovor o korištenju stana i u konačnici otkupi sporni stan u svoje vlasništvo. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud polazeći od odredbe člana 19. stav 3. Zakona o stambenim odnosima zaključio da je apelantica kao bračni drug koji je ostao sam nosilac stanarskog prava nakon smrti supruga, a budući da nije bila zajedno sa suprugom navedena u ugovoru o korištenju stana od 4. oktobra 2002. godine, bila dužna zaključiti novi ugovor o korištenju stana. Također, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud cijeneći odredbu člana 25. stav

1. Zakona o otkupu stanova kojom je propisano da ugovori, odnosno rješenja o korištenju stanova koji su zaključeni u skladu s odredbama važećih zakona o stambenim odnosima prestaju da važe 1. septembra 2007. godine, odnosno nakon isteka roka od tri mjeseca po okončanju upravnog postupka za utvrđivanje nosioca stanarskog prava, tj. po okončanju sudskog postupka u konačnici zaključio da je apelantica propustila da u prekluzivnom zakonskom roku do 1. septembra 2007. godine preduzme pravne radnje (zaključi novi ugovor o korištenju stana ili u slučaju spora eventualno pokrene sudski postupak, odnosno podnese zahtjev za otkup spornog stana) koje bi joj omogućile realizaciju prava na otkup stana. Primjenom člana 25. stav 1. Zakona o otkupu stanova, kako je utvrdio Apelacioni sud, prestao je da važi ugovor o korištenju spornog stana koji je zaključio apelanticin suprug, a što u konačnom ima za posljedicu i gubitak apelanticinog prava da kao nosilac stanarskog prava otkupi sporni stan i nastavi korištenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da tumačenje i primjena navedenih zakonskih odredbi Apelacionog suda u konkretnom slučaju nije proizvoljna, odnosno da obrazloženja koja je dao Apelacioni sud u vezi s tim ne sadrže elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. Polazeći od navedenog, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelanticino pravo na dom u konkretnom slučaju bilo u skladu sa Zakonom o otkupu stanova. Cilj navedenog zakona je bio da se nosiocima stanarskih prava koji su do tada koristili stanove u državnom vlasništvu omogući kupovina stanova koji će na taj način postati njihovo vlasništvo.

36. Ustavni sud dalje treba odgovoriti na pitanje da li je „miješanje“ koje je u skladu sa Zakonom o otkupu stanova u konkretnom slučaju predstavljalo neophodno „miješanje u demokratskom društvu“ u apelanticino pravo na dom. Ustavni sud smatra da činjenica da je u konkretnom postupku odbijen apelanticin zahtjev da se utvrdi da je ona nosilac stanarskog prava nije sama po sebi dovoljna da se utvrdi da sporni stan nije njen dom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud najprije zapaža da je za otkup stanova članom 25. Zakona o otkupu stanova bio propisan rok od pet godina od dana stupanja na snagu zakona, to jeste do 1. septembra 2007. godine, odnosno nakon isteka roka od tri mjeseca od okončanja upravnog ili sudskog postupka. Prema ocjeni Ustavnog suda, rok od pet godina (ili duži u slučaju vođenja postupaka) koji je zakonodavac ostavio nosiocima stanarskih prava za otkup njihovih stanova predstavlja razuman rok za preduzimanje pravnih radnji radi otkupa stana. Također, Ustavni sud zapaža da je članom 25. stav 3. Zakona o otkupu stanova propisano da istekom rokova iz st. 1. i 2. tog člana Distrikt Brčko slobodno raspolaže stanovima za koje nisu zaključeni ugovori o otkupu stana. Nadalje, Ustavni sud ističe da apelantica u apelaciji, a niti tokom postupka pred redovnim sudovima nije navela posebne razloge i okolnosti zbog kojih bi objektivno bila spriječena preduzeti pravne radnje radi otkupa spornog stana. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je postojao značajan javni interes za privatizaciju stanova koji su do tada bili državno vlasništvo, odnosno za pretvorbu državnog vlasništva u privatno.

37. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, da su rokovi za preduzimanje pravnih radnji radi otkupa stanova jasno propisani Zakonom o otkupu stanova, da se vrijeme od pet godina (ili duže u određenim slučajevima) može smatrati razumnim rokom za podnošenje zahtjeva, da je apelantica propustila da blagovremeno preduzme pravne radnje s ciljem otkupa spornog stana, zatim da apelantica u apelaciji osim istaknutih navoda o pogrešnoj primjeni Zakona o otkupu stanova nije ponudila i eventualne druge razloge zbog kojih joj je povrijeđeno pravo na dom, Ustavni sud smatra da je miješanje javne vlasti u apelanticino pravo na poštovanje doma predstavljalo neophodnu mjeru u demokratskom društvu u svrhu postizanja legitimnog cilja. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u navedenim okolnostima na apelanticu nije stavljen prekomjeran teret, odnosno da je postignut proporcionalan odnos između potrebe zaštite apelanticinog prava na dom i zaštite javnog interesa kojem se teži, to jeste pretvorbi državnog vlasništva u privatno.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na poštovanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

39. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da osporena odluka Apelacionog suda ne pokreće pitanja prava na imovinu u situaciji kada je odbijen apelanticin zahtjev da se utvrdi da je ona nosilac stanarskog prava na spornom stanu kao njenoj imovini, pri čemu su po samom zakonu prestali da važe ugovori, odnosno rješenja o korištenju stanova koji su zaključeni u skladu s odredbama važećih zakona o stambenim odnosima. Stoga, Ustavni sud navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer je miješanje u apelanticino pravo na dom zakonito i proporcionalno legitimnom cilju.

41. Također, nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je odbijen apelanticin zahtjev za utvrđenje da je ona nosilac stanarskog prava na spornom stanu pri čemu su po samom zakonu prestali da važe ugovori, odnosno rješenja o korištenju stanova koji su zaključeni u skladu s odredbama važećih zakona o stambenim odnosima.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4545/17 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio