Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3468/19 (A. H.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3468/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. listopada 2019. godine, u predmetu broj AP-3468/19, rješavajući apelaciju Armina Hasanagića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Armin Hasanagić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 239539 18 Rev od 30. svibnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Armin Hasanagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banjaluke, podnio je 2. rujna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 239539 18 Rev od 30. svibnja 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je, nakon smrti njegove tetke (B.J.), nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, kao član njenog obiteljskog domaćinstva stekao pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana, pa da se tuženom (Grad Banjaluka) naloži da sa apelantom zaključi ugovor o otkupu stana, te da tuženi trpi da se apelant na osnovu ugovora o otkupu upiše kao vlasnik na predmetnom stanu sa 1/1 dijela u evidenciji Republičke uprave za imovinsko-pravne i geodetske poslove, Područna jedinica Banja Luka, te da se tuženom naloži da označeni stan preda apelantu u posjed, slobodan od osoba i stvari.

3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud zaključio da apelant nije dokazao da je postojala trajna zajednica života između njega i njegove tetke, jer iz izvedenih materijalnih dokaza (uvjerenja o prebivalištu apelanta) proizlazi da je apelant živio u drugom stanu koji se nalazi na istoj adresi kao predmetni stan. Pri tome je naveo da prvostupanjski sud nije poklonio vjeru izjavama saslušanih svjedoka V.S. i N.B. nalazeći da su u suprotnosti uvjerenjima Ministarstva unutrašnjih poslova o mjestu prebivališta od 2010. i 2017. godine, dok je izjava apelantove supruge G.H. (da je nakon zaključenja braka 1989. godine živjela u spornom stanu) u suprotnosti sa uvjerenjem Centra javne bezbjednosti Banja Luka 2010. godine (iz kojeg proizilazi da je apelantova supruga živjela na drugim adresama do 2008. godine, kad se prijavila na adresi gdje se nalazi i predmetni stan). Prema odredbama članka 21. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima članovima obiteljskog domaćinstva pripada pravo trajnog korištenja stana, poslije smrti nositelja stanarskog prava. Kako apelant ne ulazi u krug srodnika nositelja stanarskog prava, koje ima u vidu odredba člana 6. stav 2. navedenog zakona, Vrhovni sud je ukazao da je svojstvo člana obiteljskog domaćinstva mogao steći na temelju ekonomske zajednice sa nositeljem stanarskog prava koja je trajala više od 10 godina ili ukoliko je u stanu stanovao na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju nositelja stanarskog prava u periodu dužem od 5 godina. Naime, Vrhovni sud je istakao da sve i kad bi prihvatio navode da je apelant predmetni stan napustio usljed rata, stoji činjenica (apelant ni ne tvrdi suprotno), da je nakon rata povremeno dolazio u predmetni stan i da se nije vratio u stan (što objektivno nije ni moguće jer živi i radi u Americi), niti je svoju tetku poveo u inozemstvo da o njoj brine kako je regulirano ugovorom o doživotnom izdržavanju, te nije živio u stanu u trenutku tetkine smrti (2003. godine). Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da je apelant izgubio svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoje tetke jer nakon rata nije živio u predmentom stanu, niti je živio odnosno bio korisnik stana u trenutku tetkine smrti. Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise. Između ostalog apelant ističe da je sud selektivno cijenio dokaze ne dovodeći ih u vezu s ostalima, pri tome ukazujući da su svjedoci N.B. i V.S. kao i supruga G.H. potvrdili da je apelant živio u predmetnom stanu. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (povredu zabrane diskriminacije i prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke ukazao da je prvostepeni sud dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, te zašto nije prihvatio iskaze svjedoka V.S., N.B., G.H., tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi bilo proizvoljnost u tom pogledu. Nadalje, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3468/19 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio