Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4432/17 (B. G.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se smatra imovinom
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
  • Proporcionalnost
  • Stanovi JNA
  • Građanski postupak
  • Legitiman cilj
  • Naknada
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4432/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4432/17, rješavajući apelaciju Božidara Gelevskog, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Božidara Gelevskog.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da apelantu u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva osigura prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Božidar Gelevski (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda podnio je 25. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 114255 15 Rev od 12. septembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom o dopustivosti broj AP 1909/15 Ustavni sud je odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 114255 10 Gz od 26. decembra 2014. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1909/15 od 25. oktobra 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Federalnog pravobranilaštva kao zakonskog zastupnika drugotužene Vlade Federacije BiH – Služba za zajedničke poslove organa i tijela FBiH (u daljnjem tekstu: drugotužena) zatraženo je 28. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i drugotužena su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 1. do 8. aprila 2019. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 114255 09 P od 5. aprila 2010. godine, i to stavom I izreke utvrđeno je da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji tzv. vojnog stana u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) koji je apelant 1. marta 1992. godine zaključio s državom SFRJ – SSNO – Vojnom ustanovom za upravljanje stambenim fondom JNA (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor). Stavom II izreke presude u preostalom dijelu u odnosu na drugotuženu i Fatimu Šljivo (u daljnjem tekstu: trećetužena) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđivanje i upis prava vlasništva na predmetnom stanu u javnim evidencijama i u dijelu predaje u posjed predmetnog stana ili isplate naknade od 116.470,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Stavom III izreke prvostepene presude odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: prvotužena), dok je stavom IV izreke odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci prvostepene presude).

7. Nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da predmetni ugovor ispunjava sve uslove propisane članom 39. stav (1) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Shodno tome, udovoljeno je apelantovom tužbenom zahtjevu u dijelu kojim je traženo utvrđenje da je predmetni ugovor pravno valjan (stav I izreke).

8. U odnosu na ostale zahtjeve za koje je Općinski sud utvrdio da nisu osnovani (uknjižba, predaja u posjed ili isplata), prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je rješenjem organa uprave od 2. aprila 2009. godine pravomoćno odbijen apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana, te je shodno tome taj sud ocijenio neosnovanim dio zahtjeva kojim je apelant tražio uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu u javnim evidencijama. U tom smislu se Općinski sud pozvao na odredbu člana 39a. Zakona o prodaji stanova koja propisuje dva kumulativna uslova za uknjižbu (punovažan ugovor i legalan posjed stana), pri čemu u konkretnom slučaju jedan od navedenih uslova nije ispunjen, a to je legalan posjed stana.

9. U vezi sa zahtjevom za isplatu tržišne vrijednosti predmetnog stana u iznosu do 116.470,00 KM, Općinski sud je naveo da je i taj dio zahtjeva neosnovan jer zahtjev u tom dijelu nije opredijeljen u smislu odredaba Zakona o prodaji stanova koje regulišu ovu vrstu naknade, niti je apelant tokom postupka u vezi s tim izvodio dokaze shodno članu 7. stav 1. ZPP.

10. Prigovor nedostatka pasivne legitimacije prvotužene (Bosna i Hercegovina) Općinski sud je ocijenio osnovanim (o čemu se prvostepeni sud opširnije izjasnio u obrazloženju presude).

11. Kantonalni sud je odlučujući o žalbama parničnih stranaka donio Presudu broj 65 0 P 114255 10 Gz od 26. decembra 2016. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.

12. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova izmijenjen član 39e. tog zakona tako što je u stavu 2. tog člana propisano da nosilac iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona o prodaji stanova, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, ima pravo na naknadu od Federacije BiH. Potom je Kantonalni sud naveo da je zahtjev za isplatu naknade vrijednosti stana postavljen na način alternacije zahtjeva i to nisu zahtjevi sa alternativnom obavezom da se tuženi oslobađa svoje obaveze ako ispuni samo jednu od njih zbog umetnute odrednice „ili“ pa je Kantonalni sud naveo da je zapravo riječ o eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva po odredbama člana 55. stav 4. ZPP, što znači da sud o više postavljenih zahtjeva odlučuje tako da o narednom, podrednom zahtjevu odlučuje ako odbije prethodni zahtjev. To, prema ocjeni Kantonalnog suda, znači da je sud dužan odbiti zahtjeve koji su istaknuti ispred onog koji je usvojio jer je odbijanje prethodnog zahtjeva pretpostavka za usvajanje narednog. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je djelomičnim usvajanjem tužbenog zahtjeva (stav I izreke) odlučio i o prethodna dva zahtjeva, odbijajući i prvi i drugi zahtjev (tužilac određuje redoslijed prema kojem će sud odlučivati o tužbenim zahtjevima) tako da su neosnovani apelantovi prigovori da ima pravo na naknadu štete, odnosno isplatu sume koja predstavlja tržišnu vrijednost stana i da je zahtjev postavio alternativno jer zahtjev za isplatu nije opredijeljen u skladu sa Zakonom o prodaji stanova.

13. Odlučujući o reviziji apelanta i drugotužene, Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 P 114255 15 Rev od 12. septembra 2017. godine kojom je revizija odbijena. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da u situaciji kada je predmetni ugovor pravno valjan, a apelant nema pravo na predaju u posjed stana, niti ima pravo na uknjižbu stana, o čemu su se nižestepeni sudovi detaljno izjasnili pravilno primjenjujući odredbe Zakona o prodaji stanova, apelant nesporno ima pravo na naknadu koja bi bila propisana zakonom, i to odredbom člana 39e. Zakona o prodaji stanova. U tom smislu je Vrhovni sud naglasio da su Rješenjem Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine prestale da važe relevantne odredbe člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova, utvrđujući da propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39e. Zakona o prodaji stanova koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana umjesto povrata i uknjižbe nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu, odnosno da je stavljen preveliki teret na apelante.

14. Vrhovni sud je također podsjetio na odlučenje Ustavnog suda u predmetima u kojima je raspravljano identično činjenično i pravno pitanje (AP 3035/13 od 20. juna 2016. godine, AP 3732/14 od 10. novembra 2016. godine, AP 3810/14 od 11. januara 2017. godine) u kojima je Ustavni sud utvrdio da je u navedenim predmetima došlo do kršenja prava na imovinu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant je podneskom od 25. oktobra 2017. godine dostavio odluku Vrhovnog suda i potvrdu od 20. oktobra 2017. godine, pri čemu niti jednim navodom nije obrazložio zbog čega osporava presudu Vrhovnog suda. Iz naknadno dostavljenog podneska Ustavni sud zapaža da apelant zapravo smatra da se navodi koje je naveo u apelaciji broj AP 1909/15 zapravo odnose i na presudu Vrhovnog suda. Dakle, u apelaciji broj AP 1909/15 (vidi tačku 2. ove odluke) kojom je apelant osporio presudu Kantonalnog suda apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Iz apelacionih navoda, između ostalog, proizlazi da apelant smatra da su odluke redovnih sudova pravno neosnovane i nezakonite, zbog čega predlaže da Ustavni sud donese pravno odgovarajuću odluku u smislu domaćih i međunarodnih standarda o zaštiti apelantovog prava na imovinu i prava na dom i da, u skladu sa standardima iz odluke Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine, apelantu izvrši adekvatnu isplatu na ime vrijednosti predmetnog stana. Apelant se poziva i na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetima AP 1250/08 i AP 1370/08 u kojima je utvrđeno kršenje prava na imovinu u pravno i činjenično gotovo identičnim okolnostima smatrajući da su navedene odluke primjenjive u njegovom slučaju.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da ti sudovi nisu povrijedili apelantova prava na koja se poziva jer su osporene odluke donesene u skladu s procesnim i materijalnim pravom. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Drugotužena u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, navodi da su svi prigovori neosnovani jer osporenim odlukama nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu. Pri tome drugotužena tvrdi da je apelant riješio svoje stambeno pitanje iz novoformiranog vojnog stambenog fonda oružanih snaga R Srbije. Uvjerenje koje je apelant dostavio a iz kojeg proizlazi suprotno nema značaj javne isprave i ne može poslužiti kao dokaz. Drugotužena je još istakla da je činjenična i pravna situacija u konkretnom slučaja identična onoj iz predmeta Aleksić Tihomir protiv BiH, Ivan Čaldović i dr. protiv BiH, Mara Mandić, Krsto Bošković, Strahinja Starčević, Milija Vlahović protiv BiH. Drugotužena se u odgovoru poziva na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetu AP 1207/08 smatrajući je primjenjivom u konkretnom slučaju. Predloženo je da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana ili da se odbije.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.

Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39.e (1) Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.

(2) Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

(3) Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

(4) Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, koje je objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.

19. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 114255 15 Rev od 12. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, iz raspoloživih dokumenata nije vidljivo kada je apelant primio presudu Vrhovnog suda, ali budući da je apelant presudu Vrhovnog suda dostavio 25. oktobra 2017. godine proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, među kojima je i Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 37/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija ocjenom ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje regulišu pravo na povrat vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu vlasništva na takvom stanu i pravo javnih vlasti da umjesto naturalne restitucije isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu s poštovanjem prava na imovinu u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).

26. S obzirom na navedeno, te dovodeći konkretni predmet u kontekst apelacionih navoda o povredi ustavnih prava, Ustavni sud smatra svrsishodnim, imajući u vidu tužbeni zahtjev o kojem je odlučivano u osporenim odlukama, prvenstveno da razmotri apelacione navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

27. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

29. Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama redovnih sudova, između ostalog, odlučivano o više apelantovih zahtjeva, između ostalog, o utvrđivanju pravne valjanosti predmetnog ugovora, uknjižbi i povratu u posjed ili isplati.

30. U konkretnom slučaju, imajući u vidu saglasan stav redovnih sudova koji su tokom postupka utvrdili da je predmetni ugovor pravno valjan, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju može govoriti o apelantovoj imovini koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

31. Ustavni sud će shodno pitanjima koja se pokreću predmetnom apelacijom prvo ukazati na dosadašnju praksu Ustavnog suda usvojenu u predmetima koji su pokretali slična činjenična i pravna pitanja (postojanje pravno valjanog ugovora o otkupu tzv. vojnog stana i nemogućnost ulaska u posjed i upisa prava u zemljišnu knjigu). Ustavni sud podsjeća da je pitanje primjene člana

39. Zakona o otkupu stanova razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 79/12, dostupna i na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojima je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da, prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima tog predmeta djelimično usvojio apelaciju, utvrdio povredu apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koju je obavezao da osigura apelantova ustavna prava u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11.

32. U citiranoj odluci Ustavni sud je, imajući u vidu da je osporenim odlukama utvrđena pravna valjanost ugovora o otkupu vojnih stanova koje su zaključili apelanti (pojedinačno) s pravnim prednikom tužene, zaključio da ti stanovi predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 31), te je razmotrio navode apelanata o povredi prava na imovinu u svjetlu općeg načela mirnog uživanja imovine, te zaključio da je nesporno da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu (tačke od 32. do 34). Odgovarajući na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud se pozvao na odluku u predmetu broj U 83/03 (u kojoj je vršio ocjenu kompatibilnosti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima), Odluku broj U 15/11 (u kojoj je razmatrao član 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade), te odluku u predmetu Đokić protiv BiH (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba). U tom kontekstu, Ustavni sud je zaključio da je „u konkretnom slučaju miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo predviđeno zakonom i da je postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštovanje mirnog i neometanog uživanja imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“ (tačka 40). Osim toga, Ustavni sud je istakao da smatra da je u konkretnom slučaju, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, postignuta i pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva od javnog interesa kada je riječ o propisivanju i odluci da lica kao što je apelant, koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu vojnog stana, nemaju pravo na uknjižbu prava vlasništva na tom stanu, niti na povrat tog stana u posjed, ali imaju pravo na zakonom propisanu novčanu naknadu umjesto naturalne restitucije koja bi podrazumijevala uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama i vraćanje predmetnog stana u posjed (tačka 47).

33. Međutim, i pored navedenog, Ustavni sud je istakao da, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante (tačka 51).

34. Dovodeći u vezu činjenice konkretnog predmeta s navedenim stavovima iz Odluke broj AP 1205/08, Ustavni sud smatra da bi se navedeni stavovi u bitnom mogli primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant posjeduje pravno valjan ugovor o otkupu stana u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da to pravo na predmetnom stanu ne može uknjižiti u javne evidencije jer ne ispunjava jedan od dva kumulativno postavljena uslova za upis u zemljišnu knjigu, a to je legalno korištenje stana. Ustavni sud podsjeća da član 39a. Zakona o otkupu stanova propisuje dva kumulativno postavljena uslova za upis prava u zemljišnim knjigama, i to valjan ugovor o otkupu stana (što u konkretnom slučaju nije sporno), te legalno korištenje stana. Ustavni sud, također, podsjeća da apelant nije ostvario pravo na povrat predmetnog stana u posjed jer je taj njegov zahtjev pravomoćno odbijen u upravnom postupku. Međutim, tokom postupka je nesporno utvrđena pravna valjanost ugovora o otkupu predmetnog stana za koji je utvrđeno da predstavlja apelantovu imovinu, pa apelant ima pravo na zakonom propisanu novčanu naknadu umjesto naturalne restitucije u smislu člana 39.e Zakona o prodaji stanova koji je bio u primjeni u relevantnom periodu.

35. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka, u smislu člana 55. stav 4. ZPP, istakao više tužbenih zahtjeva pa je tako, između ostalog, tražio povrat u posjed ili isplatu naknade u iznosu od 116.470,00 KM, ali je dio zahtjeva koji se odnosio na isplatu odbijen zbog procesne prirode jer apelant nije, u smislu člana 7. stav 1. ZPP, u vezi s tim dostavio relevantne dokaze kojim bi opravdao visinu tražene naknade. Ustavni sud zapaža da pravila procesnog prava obavezuju stranke da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvedu dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. Ustavni sud podsjeća da sud nema ovlaštenje da činjeničnu građu prikuplja po službenoj dužnosti, već samo onu koju stranke prezentuju. Shodno jasnim pravilima procesnog prava, Ustavni sud smatra da je apelant bio u obavezi da za taj dio zahtjeva dostavi relevantnu dokumentaciju kojom bi opravdao traženu visinu novčane naknade.

36. U vezi s tim, Ustavni sud još podsjeća da je Ustavni sud Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“. Shodno tome, čini se neosnovanim obrazloženje redovnih sudova da apelant zahtjev za naknadu nije uskladio sa Zakonom o prodaji stanova jer su sporne odredbe tog zakona prestale da važe.

37. Podržavajući sopstvenu praksu u predmetima koji su pokretali gotovo identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama kojima je saglasno potvrđeno da je predmetni ugovor pravno valjan, ali da apelant nema pravo na uknjižbu prava vlasništva, niti pravo na povrat predmetnog stana ili isplatu (primjenom pravila o teretu dokazivanja), došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da je miješanje bilo zakonito, ali da u konkretnom slučaju nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovo pravo na imovinu.

38. Dakle, shodno navedenom, Ustavni sud je, imajući u vidu praksu iz predmeta broj AP 1205/08, odlučio da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantu u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva osigurala prava u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12.

39. Ustavni sud podsjeća da je prilikom odlučenja imao u vidu i prigovore drugotužene koje je istakla u odgovoru na apelaciju, ali da oni u okolnostima konkretnog slučaja nisu mogli uticati na drugačiju odluku u ovom predmetu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3810/14 od 11. januara 2017. godine, tačka 31, dostupna na www.ustavnisud.ba).

40. Ustavni sud podsjeća da je prilikom razmatranja ove apelacije imao u vidu i svoju noviju praksu zauzetu u predmetu AP 2916/16 (vidi Ustavni sud, odluka od 31. januara 2019. godine, tačke 28-40, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je, u okolnostima tog slučaja, utvrđeno da miješanje u apelanticino pravo na imovinu nije bilo zakonito u situaciji kada su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev za isplatu naknade zbog nemogućnosti povrata tzv. vojnog stana u posjed, odnosno nemogućnosti uknjižbe prava vlasništva na stanu za koji je postojao valjan kupoprodajni ugovor. Međutim, imajući u vidu da je dio zahtjeva kojim je tražena naknada u konkretnom slučaju odbijen primjenom pravila procesnog prava koje stranku obavezuje da sudu predoči činjenice na kojima zasniva zahtjev i izvede dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, Ustavni sud smatra da standardi koji su uspostavljeni u citiranoj odluci nisu primjenjivi u konkretnom slučaju. Ostali navodi

41. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade koja pripada licu koje ima pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana umjesto uknjižbe nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu, odnosno na apelanta je stavljen prevelik teret.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4432/17 (B. G.) | Sudska praksa | Aktio