Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3445/19 (D. O.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3445/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-3445/19, rješavajući apelaciju Damira Omerbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Damir Omerbegović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 566802 18 Kž od 13. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Damir Omerbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Enver Baždar advokat iz Sarajeva, podnio je 2. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 566802 18 Kž od 13. maja 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav 3., a sve u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH i izrečena mu uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja kazna se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti prvostepene presude ne počini novo krivično djelo.

3. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da vještak Š.K. (dokazni prijedlog optužbe) naveo da se pješak (oštećeni J.N.) kretao brzinom od oko 4,5 km/h, dok je vještak F.K. (dokazni prijedlog odbrane) naveo da je uzrok saobraćajne nezgode pretrčavanje pješaka preko kolovoza pri čemu se pješak kretao brzinom od 12,6 km/h i bio u stanju teškog pijanstva sa 2,14 promila alkohola u krvi. S tim u vezi, prvostepeni sud je zaključio da oštećeni s koncentracijom alkohola od 2,14 gram promila u krvi (što se u skladu sa stajalištem teorije smatra srednjim pijanstvom) nije bio u stanju da trčati brzinom od 12,6 km/h, zbog čega je navode vještaka F.K. ocijenio nelogičnim, te u odnosu na ove odlučne činjenice poklonio vjeru iskazu te nalazu i mišljenju vještaka Š.K. Prvostepeni sud je naveo da vještak Š.K. navodi da se u trenutku kontakta vozila i pješaka pješak nalazio na kolovozu oko četiri sekunde, te da je prešao oko 5,00 metara kolovoza prije nego se desio kontakt s vozilom (a što proizlazi iz materijalnih dokaza koje je izvela optužba).

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud osnovu provedenih dokaza ispravno zaključio da je apelant počinio krivično djelo pobliže navedeno u izreci prvostepene odluke. Kantonalni sud je naveo da je kritične prilike došlo do saobraćajne nezgode koju je prouzrokovao apelant jer je propustio obratiti pažnju na pješaka J.N. na kolovozu krećući se neprilagođenom brzinom saobraćajnim uslovima na kolovozu budući da se približavao raskrsnici te propustio da blagovremeno obrati pažnju na pješaka koji je započeo prelaziti kolovoz s desne na lijevu stranu. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je vještak saobraćajne struke Š.K. dao određene i pouzdane razloge u objašnjenju okolnosti kritičnog događaja, odnosno da se pješak nalazio na kolovozu prije kontakta oko 4 sekunde zbog čega je apelant u skladu s članom 28. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH bio dužan tokom upravljanja vozilom obratiti pažnju na pješaka koji se nalazio na kolovozu i upravljati vozilom s naročitom opreznošću. Kantonalni sud je naveo, s obzirom da je nesporno pored puta bilo i nisko rastinje, da je apelant bio dužan predvidjeti mogućnost da u takvim uvjetima može naići na prepreku i shodno tome prilagoditi brzinu na način da vozilo može zaustaviti ispred te prepreke.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Također, apelant navodi da se odluke prvostepenog i drugostepenog suda isključivo baziraju na nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke Š.K. koji je kontradiktoran, te naglasio da je vještak saobraćajne struke F.K. svojim nalazom i mišljenjem potvrdio da je jedini uzrok saobraćajne nezgode pretrčavanje pješaka preko kolovoza.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari ocijenjeni dokazi, te s tim u vezi utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a što je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno obrazložio zašto te navode smatra neosnovanim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3445/19 (D. O.) | Sudska praksa | Aktio