Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3710/17 (V. Š.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pretpostavka nevinosti
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
  • Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3710/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3710/17, rješavajući apelaciju Vesne Švancer, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vesne Švancer podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 120714 17 Kž 2 od 25. maja 2017. godine i Presude Opštinskog suda u Zenici broj 43 0 K 120714 15 K od 23. januara 2017.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vesna Švancer (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zenice, koju zastupa Petko Budiša, advokat iz Bijeljine, podnijela je 1. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 120714 17 Kž 2 od 25. maja 2017. godine i Presude Opštinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 43 0 K 120714 15 K od 23. januara 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 22. marta 2019. godine zatraženo je od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Opštinski sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 26. marta i 3. aprila 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Opštinskog suda broj 43 0 K 120714 15 K od 23. januara 2017. godine apelantkinja je proglašena krivom da je u vrijeme i na mjestu, te na način pobliže opisan u izreci presude počinila krivično djelo prevara iz člana 294 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa joj je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a koja se neće izvršiti ukoliko apelantkinja u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Presudom je apelantkinja, takođe, obavezana da naknadi troškove krivičnog postupka u određenom novčanom iznosu.

6. U obrazloženju presude Opštinski sud je, prije svega, naveo koje dokaze optužbe i odbrane je izveo na glavnom pretresu, a potom ukazao na sadržaj iskaza svjedoka, kao i materijalnih dokaza (str. 2-7 presude). Potom je Opštinski sud istakao da je, analizirajući sprovedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi i na osnovu rezultata cjelokupnog krivičnog postupka, utvrdio da je apelantkinja počinila predmetno krivično djelo (prevara) koje joj je stavljeno na teret, dok je apelantkinjinu odbranu ocijenio kao neosnovanu i sračunatu na izbjegavanje krivične odgovornosti. Ovo zbog toga što je apelantkinjina odbrana opovrgnuta sprovedenim dokazima. Naime, Opštinski sud je na detaljan način ukazao (str. 7-9 presude) na utvrđene činjenice kojima se rukovodio pri utvrđivanju apelantkinjine krivičnopravne odgovornosti u konkretnom slučaju, navodeći da je apelantkinja lažno prikazala oštećenoj D.V. (koju je apelantkinja upoznala u kancelariji advokata Arnauta Kočiza) da će u njeno ime i za njen račun prodati stan u svojini oštećene (u daljnjem tekstu: predmetni stan) za određeni novčani iznos koji će potom predati. S tim u vezi je Opštinski sud, između ostalog, naveo da je apelantkinja prodala predmetni stan, a što je potvrđeno izvedenim dokazima, dok je utvrđeno da apelantkinja nije imala namjeru da preda novac od prodaje predmetnog stana oštećenoj, već da je prevari i da novac prisvoji sebi ne obavještavajući oštećenu da je prodala predmetni stan. Nadalje je Opštinski sud ukazao da je utvrdio da je apelantkinja tek nakon što je obaviještena da je protiv nje podnesena krivična prijava zaključila vansudsku nagodbu sa advokatom oštećene (koji je, takođe, bio i svjedok odbrane u ovom predmetu) o naplati duga po osnovu neisplaćene kupoprodajne cijene predmetnog stana. S obzirom na navedeno, Opštinski sud je naveo da su se u navedenim radnjama stekla obilježja bića krivičnog djela prevara iz člana 294 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZFBiH. Pri tome je Opštinski sud ukazao da su apelantkinjini navodi koje je dala u svojstvu svjedoka potpuno neargumentovani i štaviše opovrgnuti dokazima koji su sprovedeni po njenom prijedlogu. Osim toga, Opštinski sud je naveo da je predmetno krivično djelo apelantkinja počinila umišljajno, jer je bila svjesna svojih radnji i htjela da ih izvrši, zbog čega je proglašena krivom. Kod odlučivanja o vrsti i visini kazne Opštinski sud je naveo da na strani apelantkinje nije našao otežavajuće okolnosti, niti je njenu raniju osuđivanost ocijenio kao otežavajuću okolnost, jer se ne radi o istovrsnoj osudi, slijedom čega joj je izrekao uslovnu osudu kojom će se ostvariti svrha kažnjavanja iz člana 42 KZFBiH.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 120714 17 Kž 2 od 25. maja 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda od 23. januara 2017. godine.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da, suprotno žalbenim navodima, prvostepena presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te da je prvostepeni sud tokom cijelog postupka ispoštovao pravo na odbranu apelantkinje. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je apelantkinjinoj odbrani omogućeno izvođenje dokaza u toku postupka a koje je prvostepeni sud prihvatio i izveo na glavnom pretresu. Dakle, ispoštovano je pravo odbrane da izvodi svoje dokaze, dok je prvostepeni sud u potpunosti na fer i jednak način postupao prema strankama u toku ovog krivičnog postupka. Nadalje je Kantonalni sud naveo da nema ni kontradiktornosti u činjeničnom opisu izreke prvostepene presude, te da je jasno ukazano kako na radnje izvršenja, tako i na posljedice, uz navođenje činjenica koje čine obilježja predmetnog krivičnog djela u objektivnom i subjektivnom smislu. U kontekstu ocjene dokaza Kantonalni sud je istakao da su neprihvatljivi navodi odbrane da je svjedok Arnaut Kočiz doveo u zabludu sud u pogledu odlučnih činjenica, jer on nije bio ni u kakvom pravnom odnosu sa oštećenom, već je apelantkinja bila neposredni i jedini ovlašćeni punomoćnik za prodaju predmetnog stana oštećene, a ne navedeni svjedok. Stoga su neprihvatljivi žalbeni prigovori apelantkinjine odbrane kojima se želi dovesti u sumnju utvrđenje odlučnih činjenica prvostepenog suda, koji je u cijelosti donošenjem osporene prvostepene presude postupio u smislu odredbe člana 305 stav 7 Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Takođe, Kantonalni sud je naveo da su u konkretnom slučaju nedvosmisleno utvrđena sva bitna obilježja predmetnog krivičnog djela, te da je pravilno postavljeno i riješeno pitanje sadržaja voljnog elementa koji se odnosi na postojanje apelantkinjine prevarne namjere s ciljem sticanja protivpravne imovinske koristi. Svi dokazi koji se odnose na ove okolnosti i činjenice su pravilno prezentovani u obrazloženju prvostepene presude, te pravilno analizirani kod prihvatljivog zaključka da je apelantkinja sa direktnim umišljajem izvršila predmetno krivično djelo. Pri tome je Kantonalni sud, suprotno žalbenim navodima, istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o građanskopravnom odnosu, već o krivičnom djelu. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

9. Apelantkinja smatra da je osporenim odlukama prekršeno njeno pravo iz člana II/3e) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6 i 7 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantkinja, prije svega, ističe da redovni sudovi u predmetnom krivičnom postupku nisu mogli naći vjerodostojne, validne i na zakonu zasnovane dokaze i kao jedinu mogućnost utvrditi njenu krivicu. S tim u vezi, navodi da je osuđena za predmetno krivično djelo koje je izvršilo drugo lice, a da se u konkretnom slučaju radilo „očigledno o nesporazumu koji je nastao između oštećene i advokatske kancelarije Kočiza Arnauta“. Pri tome navodi da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da svjedok Arnaut Kočiz nije bio u neposrednom formalno-pravnom odnosu sa oštećenom i da nije bio njen punomoćnik. Nadalje, apelantkinja ukazuje da je prvostepeni sud ekstenzivno posmatrao optužbu i tumačio zakon na njenu štetu, te da se radi o očiglednoj arbitrarnosti kako prvostepenog, tako i drugostepenog suda. U tom smislu ukazuje da u konkretnom slučaju nije ispoštovana pravičnost postupka, odnosno jednakost strana i oružja, kao i pravnih sredstava, te u krajnjoj instanci pravilno razmotrena ocjena dokaza. Takođe, navodi da redovni sudovi nisu ispoštovali načelo in dubio pro reo. Konačno, apelantkinja ističe da su donošenjem osuđujuće presude u okolnostima konkretnog predmeta prekršena navedena prava na koja se pozvala. Pri tome apelantkinja navodi da osporene odluke ne sadrže meritorne i adekvatne razloge, odnosno da ne zadovoljavaju standard prava na obrazloženu sudsku odluku i prava na žalbu. S tim u vezi, apelantkinja ukazuje da osporena drugostepena odluka nije stvarno i suštinski ispitala njene žalbene navode, već da je samo formalno ispoštovala navedena načela. Slijedom navedenog, apelantkinja predlaže Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava, ukine osporene odluke i predmet vrati prvostepenom ili drugostepenom sudu na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

10. Kantonalni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda nije povrijedio prava na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, te da se ne može prihvatiti njen stav da je taj sud dao nedovoljno jasno obrazloženje i razloge zbog kojih nije prihvatio tvrdnje iz žalbe protiv osporene prvostepene presude. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

11. Opštinski sud je naveo da je u predmetnom postupku pravilno primijenjen kako KZFBiH, tako i ZKPFBiH, a koji je vođen na pravičan način, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

12. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su navodi apelacije neosnovani, pa je predloženo da se ona kao takva odbije.

V.Relevantni propisi

13. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 294. st. (1) i (2) Prijevara (1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

(2) Ako šteta prelazi 30.000 KM, a učinitelj je postupao s ciljem pribavljanja imovinske koristi takve vrijednosti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

14. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 K 120714 17 Kž 2 od 25. maja 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelantkinja je primila 3. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 1. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelantkinja tvrdi da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) i

d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6 i 7 Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

22. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelantkinja proglašena krivom i osuđena za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelantkinje, pa ona u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

23. Stoga, Ustavni sud treba, imajući u vidu apelacione navode, ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje na način na koji to ona tvrdi, odnosno da li su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u predmetnom krivičnom postupku postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije primjenjujući kako relevantne materijalnopravne, tako i procesnopravne norme.

24. Naime, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelantkinja navela da su redovni sudovi u predmetnoj krivičnopravnoj stvari proizvoljno ocijenili dokaze kod utvrđivanja njene krivice za predmetno krivično djelo koje joj je stavljeno na teret (prevara iz člana 294 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZFBiH), što je u konačnom rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, s tim u vezi, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Istovremeno, redovni sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

25. Takođe, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, apelantkinja je ukazala i na povredu načela in dubio pro reo. Navedeni princip u konvencijskom smislu konstituiše poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi, Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39, i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora van razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi, Melicx i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji-dvojbi oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivici, rješava u korist okrivljenog. Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih sprovedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Dakle, u ZKPFBiH je propisana pretpostavka nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivicu već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se, i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50 i 51).

26. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U tom smislu Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Kantonalno tužilaštvo, tako i onih koje je predlagala apelantkinjina odbrana. Opštinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim sprovedenim dokazima. Upravo je na ovu činjenicu ukazao i Kantonalni sud odlučujući o žalbi apelantkinjine odbrane. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Opštinski sud, čija presuda je potvrđena presudom Kantonalnog suda, izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza sprovedenih u postupku, te da i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelantkinju. Opštinski sud je iskaze svjedoka detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Opštinskog suda da je apelantkinja bila učesnik inkriminisanih radnji. Dakle, Opštinski sud je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelantkinja počinila krivično djelo za koje je optužena, tj. Prevara iz člana 294 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZFBiH. Slijedom ovakve ocjene sprovedenih dokaza, Opštinski sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantkinjine tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, niti da je u predmetnom postupku došlo do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

27. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja problematizovala i pitanje jednakosti u postupanju strana u predmetnom krivičnom postupku. Ovi navodi se, po ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju suštinski tiču same ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima ujedno nerijetko podudara sa pravom na „jednakost oružja“ kao elementom pravičnog suđenja koji se podrazumijeva po članu 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na „jednakost oružja“ nalaže da se svakoj strani pruži razumna (procesna) mogućnost da predoči svoj slučaj pod uslovima koji je ne dovode u suštinski nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu. Pri tome neka manja nejednakost koja ne utiče na pravičnost postupka u cjelini neće dovesti do kršenja člana 6 Evropske konvencije (Verdú Verdú protiv Španije, st. 23 - 29). Dovodeći navedene stavove u vezu sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud ima u vidu da je apelantkinji, odnosno njenom braniocu u predmetnom krivičnom postupku bilo omogućeno da predlaže svoje svjedoke, kao i da ispituje svjedoke tužilaštva i opovrgava njihove navode iz iskaza date na glavnom pretresu, zbog čega Ustavni sud smatra da apelantkinja nije dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na Kantonalno tužilaštvo i da joj nije povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije.

28. Konačno, kada je u pitanju apelantkinjino ukazivanje na proizvoljnost u postupanju više sudske instance, u konkretnom slučaju Kantonalnog suda, kod odlučivanja o njenoj žalbi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da pravo na žalbu u krivičnopravnim stvarima kao takvo samostalno nije garantovano članom 6 Evropske konvencije, već članom 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, po ocjeni Ustavnog suda, suština apelantkinjinih navoda u vezi sa tim pravom pokreće pitanje prava na obrazloženu sudsku odluku. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da obrazložena odluka mora biti zasnovana na objektivnim kriterijumima i da štiti pravo na odbranu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argumenat (vidi, Evropski sud, Van den Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, Serija A broj 288, strana 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi, Boldea protiv Rumunije, stav 30). U svjetlu navedenih principa Ustavni sud primjećuje da je osporena odluka Kantonalnog suda posebnu pažnju posvetila svim apelantkinjinim navodima od suštinskog značaja, kojima je osporavala stavove Opštinskog suda iz prvostepene presude i koje je ponovila u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj drugostepenoj presudi dato obrazloženje zašto apelantkinjini navodi ne utiču na konačnu odluku koja se tiče njene krivice za počinjeno predmetno krivično djelo prevara. Kako se suština žalbenih navoda u postupku pred Kantonalnim sudom odnosila na tvrdnje apelantkinjine odbrane o pogrešnom zaključku prvostepenog suda da je ona počinilac predmetnog krivičnog djela, Ustavni sud nalazi da samo prihvatanje činjenično-pravnih zaključaka Opštinskog suda od Kantonalnog suda u tom smislu nije ugrozilo poštivanje garancija prava na obrazloženu sudsku odluku na apelantkinjinu štetu s obzirom na prethodno usvojeni stav Ustavnog suda da nema proizvoljnosti u načinu na koji je Opštinski sud ocijenio dokaze i izveo zaključak o apelantkinjinoj krivici. Pri tome Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvatanja iz nižestepene sudske odluke od više sudske instance, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40).

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantkinjine krivičnopravne odgovornosti, apelantkinji nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije.

40. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d)Evropske konvencije.

Ostali navodi

29. U pogledu apelantkinjinih navoda o povredi prava iz čl. 5 i 7 Evropske konvencije (pravo na ličnu slobodu i bezbjednost i kažnjavanje samo na osnovu zakona), kao i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju (pravo na žalbu u krivičnim stvarima), Ustavni sud zapaža da ove navode apelantkinja nije obrazložila i konkretizovala, ali da se oni suštinski dovode u kontekst povrede prava na pravično suđenje, pa Ustavni sud, s obzirom na zaključak u vezi s navodnom povredom prava na pravično suđenje, i ovo pozivanje na povredu navedenih prava smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije kada su, sagledajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, kada je apelantkinjina odbrana imala jednaku mogućnost kao i Kantonalno tužilaštvo da iznosi i predlaže dokaze, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja o tome da je dokazano da je apelantkinja počinila krivično djelo prevara iz člana 294 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZFBiH. Takođe, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizilazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantkinji stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelantkinju.

31. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz čl. 5 i 7 Evropske konvencije, kao i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, budući da se radi o navodima koji se vežu za pogrešnu primjenu prava u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3710/17 (V. Š.) | Sudska praksa | Aktio