Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-153/18 (M. N.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-153/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 153/18, rješavajući apelaciju Mehmeda Nuhića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. listopada 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Mehmeda Nuhića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 020536 17 Rev 2 od 3. listopada 2017. godine.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa člankom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Mehmedu Nuhiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da apelantu nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Mehmeda Nuhića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 020536 17 Rev 2 od 3. listopada 2017.
godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 020536 15 Gž 3 od 23. svibnja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 P 020536 14 P 2 od 23. siječnja 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mehmed Nuhić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić-Crnjac“ iz Mostara, podnio je 9. siječnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 020536 17 Rev 2 od 3. listopada 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 020536 15 Gž 3 od 23. svibnja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 P 020536 14 P 2 od 23. siječnja 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo – Hidroelektrane na Neretvi (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. kolovoza 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u razdoblju od 27. do 30. kolovoza 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 14. listopada 2008. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv tuženog radi naknade štete (isplate plaća za razdoblje od 12. rujna 1999. godine do 11. listopada 2004. godine), a koja je nastala nezakonitim postupanjem tuženog kao apelantovog poslodavca, odnosno protivno odredbama članka 143. Zakona o radu, jer je nakon prestanka apelantovog radnog odnosa u roku od jedne godine zaposlio druge osobe sa istim kvalifikacijama.
6. Rješenjem Općinskog suda broj 56 0 P 020536 08 P od 5. veljače 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 56 0 P 020536 09 Gž od 4. rujna 2012. godine, odbačena je apelantova tužba u ovoj pravnoj stvari uz obrazloženje da se radi o presuđenoj stvari.
7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 56 0 P 020536 12 Rev od 24. listopada 2013. godine uvažena je apelantova revizija, ukinuto drugostupanjsko rješenje i predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz obrazloženje da ocjena drugostupanjskog suda da su se u ovoj pravnoj stvari ispunile pretpostavke o presuđenoj stvari nije pravilna.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 56 0 P 020536 14 Gž 2 od 20. kolovoza 2014. godine uvažena je apelantova žalba, prvostupanjsko rješenje je ukinuto i predmet vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
9. Općinski sud je 2. listopada 2014. godine održao pripremno ročište, a ročište za glavnu raspravu održano je 24. prosinca 2014. godine na kojem je apelant konačno precizirao tužbeni zahtjev tako da mu tužena na ime naknade isplati ukupan iznos od 35.389,82 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
10. Presudom Općinskog suda broj 56 0 P 020536 14 P 2 od 23. siječnja 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev.
11. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant bio dugogodišnji zaposlenik tuženog i obavljao poslove vozača D kategorije, te da mu je radni odnos prestao odlukom tuženog od 6. svibnja 1996. godine. Općinski sud je ukazao da nije sporno da je pravomoćnim rješenjem Kantonalnog povjerenstva za implementaciju članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) od 23. veljače 2001. godine poništena odluka tuženog iz 1996. godine, te je tuženi postupio po rješenju Povjerenstva i uspostavio apelantu radnopravni status zaposlenika na čekanju posla od 28. siječnja 2000. godine do 5. svibnja 2000. godine i utvrdio visinu naknade za vrijeme čekanja posla od 85,00 KM mjesečno. Također je navedeno da je taj status apelantu prestao 5. svibnja 2000. godine po odluci tuženog od 11. listopada 2004. godine. Općinski sud je podsjetio na to da je apelant prije uspostave radnopravnog statusa pokrenuo postupak radi poništenja odluke tuženog iz 1996. godine o prestanku radnog odnosa, te da je pravomoćnom presudom Općinskog suda broj P-469/03 od 22. srpnja 2004. godine navedena odluka tuženog poništena, te je apelant naknadno pokrenuo i parnični postupak za isplatu štete po osnovi dospjelih, a neisplaćenih plaća, a taj zahtjev je u cijelosti odbijen pravomoćnom presudom Općinskog suda broj P-84/02 od 6. srpnja 2005. godine.
12. Općinski sud je ukazao da u konkretnom slučaju u predmetnom postupku apelant ističe da tuženi nije poštovao zakonsku odredbu iz članka 143. Zakona o radu o zabrani prijema drugih radnika u zakonom preciziranom roku, a donio je rješenje o prestanku njegovog radnog odnosa kao zaposlenika u statusu radnika na čekanju. Dalje, apelant je u svom iskazu sam istaknuo da je pratio dinamiku zapošljavanja radnika u njegovoj firmi, pa i radnika koji se primaju na njegovo radno mjesto, i precizirao da mu je bilo poznato da su u radni odnos primljene dvije osobe tijekom 1999. godine. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da apelant nije ponudio niti jedan dokaz da je pokrenuo postupak za poništenje odluka o prijemu u radni odnos navedenih osoba, odnosno da je zatražio intervenciju nadležnih organa radi poništenja tih odluka, odnosno radi pokretanja prekršajnog postupka protiv poslodavca ili odgovorne osobe u smislu odredaba članka 140. stavak 1. točka 58. Zakona o radu u svezi sa člankom 143. stavak 8. istog Zakona. Općinski sud je također ukazao na članak 154. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te naveo da iz citirane odredbe proizlazi da apelant kao zaposlenik ima pravo zahtijevati naknadu štete po općim načelima o odgovornosti za štetu u situaciji kada poslodavac svojom radnjom ili nezakonitim aktom onemogući radniku da radi i po toj osnovi ne ostvari plaću. Naime, tuženi je postupajući po članku 143. Zakona o radu odlučio da ne pozove apelanta na rad i ponudio mu isplatu otpremnine u smislu članka 143. stavak 4. Zakona o radu, kojim radnjama nije postupao nezakonito jer u smislu navedenih zakonskih odredaba poslodavac ima mogućnost, ali ne i obvezu, apelantu omogućiti rad. Općinski sud je ukazao da zaposlenjem osoba sa istim kvalifikacijama u vrijeme kada apelant još uvijek nije podnio ni zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa (zahtjev podnesen 28. siječnja 2000. godine), tuženi, prema ocjeni tog suda, nije povrijedio odredbe članka 143. stavak 8. Zakona o radu. Naime, apelantu je prestao radni odnos 5. svibnja 2000. godine, a osobe sa istim kvalifikacijama i radnom sposobnošću su zaposlene tijekom 1999. godine, dakle prije početka roka od godinu dana od dana od kojeg je apelant bio nezaposlen. Stoga je Općinski sud ocijenio da te osobe nisu primljene umjesto apelanta kojem je prestao radni odnos u skladu sa odredbama članka 143. Zakona o radu. Općinski sud je ukazao da se poništenje odluke tuženog Presudom broj P-469/03 od 22. srpnja 2004. godine ne može dovesti u svezu s predmetnim potraživanjem jer apelant u ovom postupku svoje potraživanje isključivo temelji na odredbama članka 143. stavak 8. Zakona o radu, u kojem pravcu je i precizirao svoje zahtjeve za naknadu štete, te ocijenio da tuženi nije odgovoran za predmetnu štetu, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neutemeljen.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 56 0 P 020536 15 Gž 3 od 23. siječnja 2017. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba i prvostupanjska presuda potvrđena u cijelosti.
14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu članka 143. Zakona o radu. Kantonalni sud je ukazao da je točno da tuženi ne može u roku od jedne godine zaposliti drugu osobu koja ima istu kvalifikaciju ili isti stupanj stručne spreme u odnosu na apelanta za čijim radom je prestala potreba. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je tijekom prvostupanjskog postupka nesporno dokazano da su dvije osobe zaposlene tijekom 1999. godine na radno mjesto vozača, odnosno da navedeni zaposlenici nisu primljeni u razdoblju od godine dana od dana prestanka apelantovog radnog odnosa.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 56 0 P 020536 17 Rev 2 od 3. listopada 2017. godine odbijena je apelantova revizija protiv drugostupanjske presude.
16. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je drugostupanjski sud zauzeo pravni stav da u primjeni članka 143. stavak 8. Zakona o radu rok od godinu dana teče od dana prestanka apelantovog radnog odnosa prema članku 143. stavak 4. Zakona o radu (od 5. svibnja 2000. godine), da ostali žalbeni navodi nisu bili od odlučnog značaja pa ih drugostupanjski sud nije trebao posebno ni cijeniti, te da zbog toga nije učinjena povreda odredaba parničnog postupka iz članka 209. u svezi sa čl. 221. i 231. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je naveo da apelant i u reviziji ponavlja da se rok od godinu dana iz članka 143. stavak 8. Zakona o radu ne može računati od dana prestanka njegovog radnog odnosa jer je razdoblje čekanja posla kod tuženog trajalo od 3. travnja 1991. do 5. svibnja 2000. godine i da u tom cijelom vremenu tuženi nije mogao zaposliti drugu osobu na njegovo radno mjesto. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan stav nižestupanjskih sudova da tuženi nije odgovoran za štetu koju je apelant pretrpio u vidu izgubljenih plaća. Vrhovni sud je podsjetio na odredbu članka 143. stavak 8. Zakona o radu i naveo da pravilnim tumačenjem ove zakonske odredbe proizlazi da rok od godinu dana iz odredbe teče od 5. svibnja 2000. godine i da od tog datuma poslodavac ne može zaposliti drugu osobu, a što u konkretnom slučaju tuženi nije ni učinio. Vrhovni sud je naveo da je točan navod da se apelantu status zaposlenika na čekanju posla proteže kroz navedeno razdoblje, ali da poslodavcu niti jednom odredbom članka 143. Zakona o radu, niti bilo kojom drugom materijalnopravnom odredbom nije utvrđena obveza da zaposlenika mora pozvati na rad i da u tom razdoblju ne može zaposliti drugu osobu. Stoga je Vrhovni sud ukazao da je apelantu, ukoliko je smatrao da je tuženi povrijedio njegovo pravo time što je u razdoblju čekanja na posao primio u radni odnos druge osobe, preostajalo da pobija prijem tih osoba u radni odnos i zahtijeva da poslodavac s njim zasnuje novi radni odnos, a taj zahtjev apelant nije postavio u ovoj parnici.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant navodi da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant navodi da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Naime, suština apelantovih navoda jeste da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen Zakon o radu, te da je neodrživ stav redovnih sudova koji čini zakonitim ponašanje tuženog koji ima na čekanju svog dugogodišnjeg zaposlenika, u konkretnom slučaju apelanta, te umjesto njega na njegovo radno mjesto prima dva nova zaposlenika sa istim kvalifikacijama, a apelantu utvrđuje prestanak radnopravnog statusa po sili zakona navodeći da je za njegovim radom prestala potreba. Apelant navodi da se prvi put u odluci Vrhovnog suda navodi da apelant nije tražio povrat na rad, što je krajnja neistina, te ukazuje na činjenicu da se kod odluke o njegovom pravnom lijeku uopće nije niti pročitao spis jer se to kao dokaz provlači kroz cijelu parnicu koja se vodi deset godina i kao dokaz izvodi pravomoćna presuda P-84/02 kojom je okončan postupak koji je apelant vodio prije nego je pokrenuo tužbu za naknadu štete. U pogledu duljine trajanja postupka, apelant navodi da je tužba podnesena 2008. godine i da ne postoji bilo koji razlog koji bi opravdao odlučivanje o zahtjevu iz radnog odnosa koji ima hitan karakter u razdoblju od deset godina, od čega punih šest godina sudovi uopće nisu apelantu dali pristup sudu u smislu meritornog rješavanja spora.
II.Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je istaknuo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju presude od 3. listopada 2017. godine navodeći da, suprotno apelantovom stajalištu, smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, niti da je primjena prava bila proizvoljna u donesenoj odluci.
19. Kantonalni sud je naveo da je odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava bez počinjenih povreda odredaba parničnog postupka navodeći razloge navedene u pobijanoj presudi od 23. svibnja 2017. godine i da nije povrijedio pravo na pravično suđenje, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
20. Općinski sud je ukratko naveo kronološki tijek parničnog postupka kako je izloženo u činjeničnom dijelu odluke. Općinski sud je naveo da se postupanje prvostupanjskog suda ne može smatrati nepravičnim, niti da su zaključci izvedeni u odluci tog suda proizvoljni, a što proizlazi i iz odluka viših instanci.
21. Tuženi je naveo da su apelantovi navodi o kršenju prava na koje apelant ukazuje u apelaciji paušalni i nisu argumentirani nikakvim dokazima. Apelant u apelaciji ponovno iznosi navode koje je već iznosio u postupku pred redovnim sudovima, te je evidentno da su redovni sudovi svoje odluke jasno, potpuno i argumentirano obrazložili i pravilno i detaljno obrazložili mjerodavne propise na kojima temelje svoje stavove i odluke. U pogledu duljine trajanja sudskog postupka, tuženi je naveo da su sve tri redovna suda donijela svoje odluke u razumnom roku. Tuženi je stoga predložio da Ustavni sud odbaci predmetnu apelaciju kao očito neutemeljenu.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 143. st. (4) i (8) (4)Ako uposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovoga članka ne bude pozvan na rad u roku iz stavka 1. ovoga članka, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na temelju prosječne mjesečne plaće isplaćene na razini Federacije, na dan stupanja na snagu ovoga zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
(8)Ako uposleniku prestane radni odnos u smislu stavka 4. ovoga članka, poslodavac ne može u roku od jedne godine uposliti drugu osobu koja ima istu kvalifikaciju ili isti stupanj stručne spreme, osim osobe iz stavka 1. i 2. ovoga članka, ako je ta osoba neuposlena.
23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 56 0 P 020536 17 Rev 2 od 3. listopada 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 15. studenog 2017. godine, a apelacija je podnesena 9. siječnja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući razuman rok kao segment prava na pravično suđenje, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
30. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […].
a) U odnosu na pobijane odluke
31. U odnosu na apelantove navode da je u pobijanim odlukama proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da u primjeni članka 143. stavak 8. Zakona o radu rok od godinu dana teče od dana prestanka radnog odnosa apelantu po članku 143. stavak 4. Zakona o radu, odnosno u konkretnom slučaju od 5. svibnja 2000. godine i da od tog datuma poslodavac ne može zaposliti drugu osobu, a što u konkretnom slučaju tuženi nije ni učinio, odnosno da je nesporno dokazano da su dvije osobe zaposlene tijekom 1999. godine na radno mjesto vozača, tj. da navedeni zaposlenici nisu primljeni u razdoblju od godine dana od dana prestanka apelantovog radnog odnosa. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svezi s navedenim zaključcima dali dovoljno jasno i detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud ove apelantove navode ocjenjuje neutemeljenim.
33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom 14. listopada 2008. godine i da je pravomoćno okončan Presudom Vrhovnog suda broj 56 0 P 020536 17 Rev 2 od 3. listopada 2017. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao oko osam godina i 11 mjeseci. Analiza duljine trajanja postupka
35. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu sa odredbom članka 420. ZPP, hitne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta.
36. Analizirajući ponašanje apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud uočava da je apelant na ročištu za glavnu raspravu precizirao tužbeni zahtjev, što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produljuje postupak u kojem se ono konzumira. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred Općinskim sudom trajao nepuna četiri mjeseca. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je žalbeni postupak trajao dulje razdoblje, odnosno da je trajao tri godine i sedam mjeseci (računajući od dana donošenja prvostupanjskog rješenja). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao jednu godinu i jedan mjesec (od donošenja drugostupanjskog rješenja), te da je predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud, također, zapaža da je nakon toga postupak pred Kantonalnim sudom trajao 10 mjeseci (od donošenja rješenja Vrhovnog suda), te da je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Najzad, u ponovnom postupku Ustavni sud primjećuje da je postupak pred Općinskim sudom trajao pet mjeseci, postupak pred Kantonalnim sudom je trajao dvije godine i četiri mjeseca, a postupak pred Vrhovnim sudom nepunih pet mjeseci.
37. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, a odgovornost za duljinu trajanja predmetnog postupka, koji je po zakonu hitne prirode, snosi Kantonalni sud kojem je u prvoj fazi trebalo tri godine i sedam mjeseci da odluči o žalbi protiv prvostupanjskog rješenja, a o žalbi na prvostupanjsku presudu dvije godine i četiri mjeseca, a da se Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju uopće nije osvrnuo na apelacijske navode koji se tiču duljine trajanja predmetnog postupka.
38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
39. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
40. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti ukupni iznos od 1.200,00 KM.
41. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostala prava
42. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmenta prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je predmetni postupak (koji je hitne prirode) trajao oko osam godina i 11 mjeseci, za što najveću odgovornost snosi Kantonalni sud kojem je u prvoj fazi trebalo tri godine i sedam mjeseci da odluči o žalbi protiv prvostupanjskog rješenja, a o žalbi na prvostupanjsku presudu dvije godine i četiri mjeseca, a koji za navedeno nije dao objektivno prihvatljive razloge, odnosno nije dao nikakve razloge.
44. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, niti prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoju odluku kada su, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, odbili apelantov tužbeni zahtjev zaključivši da rok od godinu dana teče od dana prestanka apelantovog radnog odnosa prema članku 143. stavak 4. Zakona o radu i da od tog datuma tuženi kao poslodavac ne može zaposliti drugu osobu, a što u konkretnom slučaju tuženi nije ni učinio, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
45. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević