Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3670/17 (F. M.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Istraga
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3670/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3670/17, rješavajući apelaciju Filipa Miloža, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Filipa Miloža podnesena zbog navodne nerazumne dužine trajanja istrage protiv apelanta zbog krivičnog djela Teška krađa iz člana 287. stav 2 tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Filip Miloža (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 30. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) u kojoj je naveo da istu podnosi zbog dužine trajanja istrage koja je u odnosu a njega počela 22. marta 2013. godine, kada je nadležni policijski organ poduzeo prve radnje protiv apelanta, zbog krivičnog djela Teška krađa iz člana 287. stav 2 tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ).

2. Apelant je uz apelaciju dostavio zapisnik o lišenju slobode apelanta od 21. marta 2013. godine „zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo teška krađa iz člana 287. KZ“, potvrdu o otpustu apelanta odnosno osobe lišene slobode nakon završene kriminalističke obrade od 22. marta 2013. godine, koje je izdao MUP; potvrdu o oduzimanju predmeta od 21. marta 2013. godine i potvrdu o vraćanju predmeta (novčanik, mobitel, kaiš, pertle, ogrlica) apelantu od 22. marta 2013.godine, koje je izdao MUP; zapisnik o pretresanju kuće i pomoćnih prostorija vlasništvo apelanta od 22. marta 2013. godine, koje je sačinio MUP (na osnovu člana 78. stav 1. Zakona o krivičnom postupku –bez naredbe suda – kako proizilazi iz spisa predmeta jer je apelant dao pristanak), kao i zapisnik o ispitivanju osumnjičenog-apelanta od 24. septembra 2014. godine zbog krivičnog djela Teška krađa iz člana 287.stav 2. tačka a) KZ, sačinjen u prostorijama MUP-a, u kojem je navedeno da je apelantu saopšteno, u skladu sa članom 92. stav 2. ZKP, da je osumnjičen da je dana 28. februara 2013. godine skupa sa još više za sada NN osoba izvršio provalnu krađu u porodičnu kuću familije P., u kojoj se nalaze prostorije za proizvodnju nakita kojom prilikom je otuđeno 90 kg srebra i 3 kg zlata čime bi počinili krivično djelo Teška krađa iz člana 287. stav 2. KZ . Osnovi sumnje (kako je navedeno u zapisniku) da je apelant počinio krivično djelo proizilaze iz okolnosti da je apelant sa svojom majkom dana 19. maja 2014. godine kod notara u Uskoplju - Gornjem Vakufu sačinio ugovor o poklonu u kojem mu majka daruje 50 kg srebra, za koje majka apelanta ne navodi da se radi o tolikoj količini.

3. Uz apelaciju dostavljen je i zapisnik o saslušanju svjedoka - majke apelanta sačinjen 24. septembra 2014. godine, u kojem majka apelanta izjavljuje da je apelantu dala srebro koje je naslijedila od svojih roditelja, pribor za jelo, prstenje, a da misli da je bilo manje od 50 kg, ne može tvrditi koliko je kila bilo.

4. Takođe, uz apelaciju apelant je dostavio akt MUP-a gonjenja (Uprave policije Livno) od 16. maja 2017. godine dostavljen apelantu kao „Informacija“ u kojem je navedeno da se predmet u kojem je apelant ispitan u svojstvu osumnjičenog i zadržan u prostorijama MUP-a radi kriminalističke obrade, zbog svoje kompleksnosti, nalazi u fazi istrage. Kako je navedeno u dopisu upućenom apelantu „Po završetku istrage bit ćete blagovremeno izviješteni sukladno [ZKP]“. Apelant je dostavio dopis MUP-a od 9. avgusta 2017. godine upućen apelantu, u kojem je opet navedeno (u vezi apelantovog upita) da „se istraga zbog svoje kompleksnosti nalazi u operativnoj fazi i da ste vi [apelant] jedna od osumnjičenih osoba“. Takođe, apelant je upućen da se za dalje informacije obrati Kantonalnom tužilaštvu u Livnu ( u daljnjem testu: Tužilaštvo).

5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava apelant nalazi u činjenici da je priveden u policijsku stanicu Livno, lišen slobode da je obaviješten za tešku krađu koja se desila u kući P. za koju je on osumnjičen. Apelant navodi da je ispitan u svojstvu osumnjičenog (kako navodi nekoliko puta) od strane (istog) policijskog službenika te je „pritiskan da prizna izvršenje krivičnog djela“. Poljednji put je ispitan 24. septembra 2014. godine, a nakon toga je od strane organa gonjenja (Uprave policije Livno) obaviješten da je predmet u fazi istrage. Apelant se žali na dužinu trajanja istrage i to od dana 22. marta 2013. godine, kada su istražni organi poduzeli prvu radnju protiv apelanta, te je od tada „svjestan krivične optužbe“ protiv sebe. Bez obzira na složenost predmeta, kako apelant navodi, postoji potreba da se slučaj rasvijetli i počinioci izvedu pred sud, a u odnosu na apelanta, kao navodi ne postoje bilo kakvi relevantni dokazi koji bi opravdali dužinu trajanja istrage. Apelant je ukazao da dužina trajanja istrage nije utvrđena zakonom, kao i da ne postoji drugi efikasan pravni lijek. Takođe, zbog tjeskobe i neizvjesnosti „zbog moguće krivične optužbe koja može ishodovati visokom kaznom zatvora“ apelant smatra da mu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 12.000,00 KM (koliko je tražio u momentu podnošenja apelacije, odnosno po 3.000,00 KM za svaku godinu tranja istrage).

6. Ustavni sud je tražio od MUP-a i Tužilaštva da daju odgovor na navode iz apelacije. Uglavnom potvrđujući navode iz apelacije (osim da je bilo prisile prema apelantu da prizna da je počinio krivično djelo) Tužilaštvo je ukazalo da provodi istragu (još uvijek) u predmetu koji je jako složen i još se ne zna ko su počinioci krivičnog djela Teška krađa u kući P.. Tužilaštvo je navelo da Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu podnesen protiv NN počinilaca, a Tužilaštvo nikada nije donijelo naredbu o sprovođenju istrage protiv apelanta. MUP je u odgovoru naveo da istraga koju provodi Tužilaštvo je još u toku i ista će se okončati kada se pronađu počinioci krivičnog djela, a Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu je podnijet protiv N.N. lica, a ne protiv apelanta, to je neutemeljen njegov zahtjev za naknadu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na dužinu trajanja istrage jer (kako je navedeno u apelaciji) istraga protiv apelanta je u toku, a počela je 22. marta 2013. godine kada je apelant „suočen sa krivičnim optužbama“. Uglavnom sve radnje koje su poduzete, kao i informacije koje je apelant dostavio donijete su od strane MUP-a. Suprotno navodima apelanta Ustavni sud primjećuje da nadležno Tužilaštvo, koje jedino može pokrenuti istragu, nikada nije donijelo naredbu o sprovođenju istrage protiv apelanta. Kako proizilazi iz spisa predmeta nakon izvršenja krivičnog djela MUP jeste poduzimao određene radnje prema apelantu (ispitan u svojstvu osumnjičenog, odnosno izvršena kriminalistička obrada apelanta), ali je Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu dostavljen Tužilaštvu (a sačinjen od strane MUP-a) protiv N.N. počinilaca. Od značaja nisu ni informacije koje je apelant dostavio uz apelaciju, a koje mu je dostavio MUP - da je istraga u toku i da je apelant jedan od osumnjičenih - jer adekvatnu informaciju o pokretanju istrage ima samo Tužilaštvo koje je nadležno za navedeni predmet. Stoga, bez obzira na eventualnu nelagodnost i tjeskobu koju apelant imao zbog radnji koje su prema njemu poduzete od strane pripadnika MUP-a, u situaciji kada se istraga ne vodi protiv apelanta, bez obzira što je ista još u toku, Ustavni sud ne nalazi da u apelaciji postoji bilo šta što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3670/17 (F. M.) | Sudska praksa | Aktio