Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4192/17 (M. B.-X.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

  • Neovlašteno lice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4192/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-4192/17, rješavajući apelaciju Marsele Bećirović-Xafis, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marsele Bećirović- Xafis podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 199493 17 Rev od 3. augusta 2017. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

OBRAZLOŽENJE

1. Marsela Bećirović-Xafis (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banjaluke, podnijela je 10. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 199493 17 Rev od 3. augusta 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 199493 14 P od 26. marta 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja (I.X.), radi naknade štete, kojim je tražio da sud obaveže tuženu Republiku Srpsku (u daljnjem tekstu: tužena) da mu isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama od 17. maja 1999. godine do isplate, kao i njegov zahtjev za naknadu troškova postupka, dok je tužitelj obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka, sve pobliže precizirano u izreci presude.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je predmet spora u ovoj parnici zahtjev tužitelja za naknadu štete po osnovu nezakonitog postupanja organa tužene. Naime, ukazano je da tužitelj svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da založno pravo na poslovnom prostoru koji je predmet sporazuma o hipoteci zaključenog sa DJL „Poljoeksport“ Sarajevo, nije uknjižio jer tužena nije bila formirala zemljišne knjige za upis etažne svojine, kao i da je sud pred kojim je zaključen taj sporazum nezakonito postupio kada nije proveo postupak prodaje založenih nekretnina, kao predmeta izvršenja. Također, navedeno je i da tužitelj svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da mu je neosnovano oduzeto založno pravo – usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja „Poljoeksport“ d.o.o. Banjaluka (od strane Vrhovnog suda presudom od 9. septembra 2009. godine) u parnici koja je vođena za proglašenje nedopuštenim izvršenja na predmetnom prostoru. Između ostalog, Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da u postupanju sudija u predmetnim sudskim postupcima, nije ostvaren sadržaj standarda „dovoljno ozbiljne povrede“ i da tužitelj provedenim dokazima nije dokazao postojanje pretpostavke iz odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), za naknadu predmetne štete. Prema tome, Osnovni sud je naveo da je pozivom na tu odredbu i druge relevantne odredbe materijalnog prava, odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan.

4. Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 199493 15 Gž od 10. marta 2017. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

5. Vrhovni sud je 3. augusta 2017. godine donio Presudu broj 71 0 P 199493 17 Rev, kojom je odbio reviziju tužitelja izjavljenu protiv drugostepene presude.

6. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je, između ostalog, navela da je I.X., tužitelj u predmetnoj parnici, umro 9. februara 2016. godine, u toku postupka pred redovnim sudovima (priložen izvod iz matične knjige umrlih), a da je ona, njegova supruga i jedini nasljednik, podnijela ovu apelaciju Ustavnom sudu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

8. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 16. stav (1) tačka b) Pravila Ustavnog suda propisano da su učesnici u postupku stranke u postupku u kojem je donesena odluka koja se osporava apelacijom i sud, odnosno organ čija je presuda, odnosno odluka, predmet apelacije (član VI/3.b) Ustava).

9. Također, Ustavni sud, dalje podsjeća da je odredbama člana 63. stav (2) Pravila Ustavnog suda predviđeno da će se u slučaju da ako apelant umre u toku postupka po apelaciji, postupak obustaviti ukoliko nasljednik u roku od 30 dana od dana smrti ne podnese pismeni zahtjev da preuzima nastavak postupka. Dakle navedenom odredbom regulirana je situacija ukoliko apelant umre u toku postupka po apelaciji.

10. Međutim, u konkretnom slučaju, postavlja se pitanje da li je apelantica koja je apelaciju podnijela 10. oktobra 2017. godine protiv presude Vrhovnog suda koja je donesena 3. augusta 2017. godine ovlašteno lice za podnošenje apelacije u svoje ime u slučaju kada je njen suprug, koji je bio stranka u postupku, preminuo 9. februara 2016. godine, dakle prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu.

11. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) ako je navodna žrtva povrede umrla prije podnošenja zahtjeva, moguće je da osoba koja ima potreban pravni interes, kao ona u bliskom srodstvu, podnese zahtjev u kojem navodi prigovore vezane uz smrt; međutim, zahtjev se vodi pod imenom osobe koja je srodnik (vidi, Varnava i drugi protiv Turske, presuda od 18. septembra 2009. godine, zahtjevi br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90). Također, Ustavni sud ukazuje da Evropski sud, iznimno, bliskom srodniku izravne žrtve povrede nekog konvencijskog prava, priznaje aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva u vlastito ime i kad njegovi prigovori nisu vezani uz smrt izravne žrtve, obrazlažući to time da podnositelj ima „nasljedni interes“ povratiti troškove postupka pred domaćim sudovima koje je poslije sestrine smrti on platio i, drugo, da njegovi prigovori otvaraju pitanja koja se tiču pravilnog upravljanja pravosuđem, pa stoga i važnog pitanja koje se odnosi na opći interes (vidi, Evropski sud, Micallef protiv Malte, presuda od 7. oktobra 2009. godine, zahtjev broj 17056/06). Isto tako, Ustavni sud ukazuje da bi, s obzirom na prigovore na temelju člana 6. Evropske konvencije, Evropski sud bi bio spreman priznati aktivnu legitimaciju srodnika bilo kad su prigovori bili od općeg interesa, a podnositelji zahtjeva su, u svojstvu nasljednika, imali legitiman interes nastaviti sa zahtjevom (vidi, Evropski sud, Marie-Louise Loyen i Bruneel protiv Francuske iz 2005. godine, i obrnuto, Bič i drugi protiv Turske, presuda od 3. jula 2006. godine, aplikacija broj 55955/00), bilo na osnovi izravna učinka na podnositeljeva nasljedna prava (vidi, Evropski sud, Ressegatti protiv Švicarske, presuda od 13. jula 2006. godine, aplikacija broj 17671/02).

12. Dovodeći navedene standarde u kontekst konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije riječ o prigovorima koji se neposredno odnose na prethodnu smrt izravne žrtve, tj. apelantičinog supruga, te je potrebno utvrditi da li se radi o „nasljednom interesu“ apelantice ili nekom važnom pitanju koje se odnosi na upravljanje pravosuđem u općem interesu ili ishod osporene presude ima izravan učinak na nasljedna prava apelantice.

13. Prema tome, Ustavni sud navodi da se tužiteljev zahtjev za naknadu štete po osnovu nezakonitog postupanja organa tužene ne može po svojoj prirodi podvesti pod nasljedni interes apelantice, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju ne radi o nekom npr. suvlasničkom pravu već o naknadi štete u predmetu u kojem pred redovnim sudovima nije učestvovala apelantica. Također, Ustavni sud zapaža da pitanje navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te preuranjenosti tužbe, kao i toga da li je tužitelj dokazao da mu je nanesena šteta, te da li postoji zakonski osnov za odgovornost tužene zbog nepostojanja zemljišnih knjiga za etažnu svojinu u navedenom relevantnom periodu, nije stvar koja otvara pitanja koja se tiču pravilnog upravljanja pravosuđem, pa stoga i važnog pitanja koje se odnosi na opći interes. Najzad, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju ishod osporene presude nema izravan učinak na nasljedna prava apelantice, jer ona sama nije izravno pogođena onim što smatra štetnom posljedicom navodne povrede, tj. nije žrtva povrede.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4192/17 (M. B.-X.) | Sudska praksa | Aktio