Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2439/19 (D.D.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2439/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-2439/19, rješavajući apelaciju D. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. D.
protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 027824 19 Rev od 11. aprila 2019. godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 027824 18 Gž od 29. novembra 2018. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 027824 18 P od 31. jula 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nedžad Beća advokat iz Sarajeva, podnio je 7. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 027824 19 Rev od 11. aprila 2019. godine, Presude Suda BiH broj S1 3 P 027824 18 Gž od 29. novembra 2018. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 027824 18 P od 31. jula 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH od 11. aprila 2019. godine, obavezana je tužena (BiH) da apelantu na ime naknade nematerijalne štete (po više vidova) zbog neosnovanog lišenja slobode u periodu od 9. juna do 7. jula 2014 godine i mjera zabrane od 7. jula 2014. do 22. oktobra 2016. godine, isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Osim toga, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da tužena apelantu za period od 1. januara 2016. do 31. maja 2018.godine, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom na ime razlike plaće, odnosno naknade plaće koju je apelant ostvario kao vođa tima u Grupi za sprječavanje krijumčarenja i prekršaja u UIO-RC Sarajevo odnosno kao stručni savjetnik za carinsku tarifu UIO-RC Sarajevo u odnosu na onu koju bi ostvario kao rukovodilac unutrašnje organizacione jedinice-šef Grupe za sprečavanje krijumčarenja i prekršaja UIO-RC Sarajevo. Nadalje, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom na ime novčanog iznosa kojeg je apelant potrošio na kupovinu lijekova radi otklanjanja štetnih posljedica neosnovanog ograničenja prava slobode i prava na privatan i porodičan život, na ime zakonske zatezne kamate obračunate na iznos 3.680.00 KM koji je od apelanta bio oduzet. Također, odbijen je apelantov alternativni tužbeni zahtjev da mu tužena isplati određeni novčani iznos koji je jednak visini srednje bankarske kamate koja bi pripala apelantu da je iznos 3.680,00 KM položio u banku kao štedni ulog u periodu od 9. juna 2014. do 20. novembra 2017. godine, kao i apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena isplati zakonske zatezne kamate na iznos dijela plaće koji je apelantu obustavljen po osnovu rješenja UIO o suspenziji sa dužnosti za period od 9. juna 2014. do 30. aprila 2018. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je apelant u pritvoru proveo 29 dana, a potom su mu izricane različite mjere zabrane (koje su trajale određeni period), da je apelantu u tom periodu konstatovana dijagnoza „srednje teška depresivna epizoda“ uz propisane lijekove, te da je suspendovan s dužnosti počev od 9. juna 2014.godine. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je apelant oslobođen od optužbe za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa ima pravo na naknadu štete u smislu člana 436. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH. Sud BiH je naveo da je drugostepeno vijeće pravilno zaključilo da mjere koje su izrečene apelantu (izuzev mjere zabrane napuštanja doma u trajanju od 60 dana) nisu prouzrokovale duševne bolove koji bi zasluživali dosuđenje novčane naknade nematerijalne štete, a što je bio razlog smanjenja dosuđen visine naknade nematerijalne štete. Pri tome je naglasio da ovo utvrđenje proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, kojeg je drugostepeno vijeće prihvatilo te pravilnom primjenom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima apelantu dosudilo naknadu koja je razmjerna utvrđenim duševnim bolovima. Sud BiH je naveo da je tužena pravilno obavezana da na dosuđeni iznos nematerijalne štete isplati apelantu zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostepene odluke (čl. 277. i 394 Zakona o obligacionim odnosima). Nadalje, Sud BiH je naveo da je pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće, jer apelant nije dokazao (član 90. Zakona o parničnom postupku BiH i član 189. stav 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima) da bi u predmetnom periodu zaista i bio unaprijeđen na radno mjesto višeg ranga da nije bilo štetnog događaja, već svoj zahtjev zasniva na optimističnoj pretpostavci da bi u dogledno vrijeme napredovao. Sud BiH je naveo da je pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete na ime kupovine lijekova, jer je utvrđeno (nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra) da je apelant kao osigurano lice lijekove koji su mu propisani kao terapija za psihičko stanje u kojem se nalazio (zbog pritvaranja i drugih mjera preduzimanih u krivičnom postupku) mogao dobiti besplatno. Također, Sud BiH je naveo da je pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate (akcesorne prirode) na iznos dijela plaće koji mu je umanjen po osnovu rješenja o suspenziji (član 20. stav 2. tačka 1) Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH u vezi s članom 3. stav 6. Zakona o upravo za indirektno oporezivanje), jer o zahtjevu za isplatu razlike plaća do zaključenja glavne rasprave nije odlučeno, pa nije bilo osnova ni za dosuđenje zakonskih zateznih kamata. Osim toga, Sud BiH je naveo da je drugostepeni sud valjano obrazložio odluku kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete na ime zakonske zatezne kamate obračunate na iznos oduzetog novca kao i alterativni tužbeni zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo.
5. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Suda BiH vezano za primjenu odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene odluke, a koje navode je razmotrio Sud BiH prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević