Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3166/17 (I. J.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratni zločin
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3166/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3166/17, rješavajući apelaciju Ilije Jurića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ilije Jurića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 018179 16 Kžž od 21. marta 2017. godine i broj S1 1 K 018179 16 Krž od 26. septembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ilija Jurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, kojeg zastupa Borislav Pisarević, advokat iz Brčkog, podnio je 24. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 018179 16 Kžž od 21. marta 2017. godine i Presude Suda BiH broj S1 1 K 018179 16 Krž od 26. septembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 22. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Tužilaštvo BiH je 25. marta 2019. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Sud BiH 2. aprila 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Prvostepenom presudom Suda BiH od 9. novembra 2015. godine apelant je oslobođen optužbe da je radnjama detaljno opisanim u tačkama 1, 2 i 3 izreke te presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), te je oslobođen naknade troškova krivičnog postupka i paušala.

6. Rješenjem Apelacionog odjeljenja Suda BiH od 2. marta 2016. godine uvažena je žalba Tužilaštva BiH, te je prvostepena presuda Suda BiH ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred drugostepenim vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.

7. Nakon održanog pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH donesena je drugostepena presuda, koja je potvrđena trećestepenom presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH, a kojom je apelant proglašen krivim da je radnjama detaljno opisanim u tački 1 izreke pravosnažne drugostepene presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZSFRJ, te je za navedeno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe da je radnjama opisanim u tačkama 2 i 3 izreke predmetne presude učinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ.

8. U obrazloženju drugostepene presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da je saslušana svjedokinja/oštećena M. Đ. (u daljnjem tekstu: oštećena), žrtva silovanja, koja je na glavnom pretresu pred prvostepenim vijećem navedeni događaj opisala detaljno i konzistentno s ranije datim izjavama. Sud BiH je naveo da je u pogledu apelantovog identiteta oštećena navodila činjenice na osnovu kojih taj sud nije imao dvojbe da ona poznaje apelanta. Naime, oštećena je u svjedočenju tvrdila da je apelanta od ranije znala dobro, da je poznavala članove njegove porodice, opisala je kako je tada izgledao, a na tužiočev upit ga je i prepoznala u sudnici. Takođe je navela da je kritične noći bila mjesečina kao dan i da je mogla jasno da vidi da je silovao upravo apelant. Sud BiH je naveo da je zbog dosljednosti u opisivanju događaja s ranije datim iskazima i činjenice da njen iskaz nije doveden u pitanje drugim provedenim dokazima prihvatio iskaz u cijelosti ocijenivši ga uvjerljivim, vjerodostojnim i tačnim, te je na osnovu njega zaključio da se inkriminisani događaj desio upravo na način kako je navedeno i opisano u tački 1 osuđujuće presude. Osim toga, Sud BiH je naveo da kod oštećene nije našao motiv niti razlog da apelanta neosnovano tereti za nešto što nije učinio.

9. Pri tome, Sud BiH je naveo da je iskaz oštećene potkrijepljen i drugim provedenim dokazima, posebno činjenicom da je u njenom odvođenju učestvovao apelant. Pored toga, Sud BiH je naveo da je potrebno imati u vidu da je iskaz Lj. L. dokaz koji je korišćen u smislu odredbe člana 273 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), odnosno da je to iskaz koji je dat u istrazi i koji je samo pročitan na glavnom pretresu, bez unakrsnog ispitivanja i mogućnosti provjere nekih tvrdnji i njenog izjašnjavanja u vezi sa okolnostima inkriminisanog događaja.

10. Konačno, Sud BiH je naglasio da je imao u vidu da između kazivanja pojedinih svjedoka kojima poklanja vjeru postoje neznatna odstupanja i razlike, ali je istovremeno ukazao da te razlike nisu od posebnog značaja u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica na kojima se zasniva uvjerenje suda o postojanju krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti. Sud BiH je naveo da je pogotovo značajno imati u vidu vrijeme kada se događaj desio, prirodu i dramatičnost okolnosti u kojima se događaj odvijao, postojanje oružanog sukoba, te prisutnost panike i izuzetnog straha jer su u pitanju kasni noćni sati u kojima više naoružanih ljudi po kućama u kojima su samo žene i mala djeca traži i odvodi veći broj mladih žena od svoje djece, bez objašnjenja i predočavanja nekog racionalnog razloga. Moglo bi se čak reći da je postojanje određenih razlika u kazivanju pojedinih svjedoka, a imajući u vidu već navedene okolnosti pod kojima se inkriminisani događaj odvijao, sasvim logično i prirodno s obzirom na individualne različitosti i mogućnosti ljudske percepcije u odnosu na jedan te isti događaj, različite pozicije u kojima su se svjedoci nalazili u toj situaciji, a na osnovu čega Sud BiH i cijeni da to ne dovodi u pitanje vjerodostojnost, odnosno dokaznu vrijednost navedenih iskaza.

11. U obrazloženju trećestepene presude Sud BiH je naveo da i to vijeće zaključuje da je iskaz oštećene decidiran i dosljedan zbog čega on, naročito kada se dovede u vezu sa ostalim provedenim dokazima subjektivne i objektivne prirode, ne ostavlja nikakvu sumnju da je inkriminisanu radnju učinio upravo apelant. Naime, Sud BiH je naveo da žalba odbrane uporno daje primat iskazu svjedokinje Lj. L. budući da je ona bila apelantova komšinica, pa ga je zbog toga trebala prepoznati inkriminisanog dana. Međutim, Sud BiH je naveo da žalba previđa ključnu činjenicu da je i oštećena de facto bila apelantova komšinica, što proizlazi iz njenog iskaza datog pred prvostepenim vijećem i koji trećestepeno vijeće citira (paragraf 30 osporene presude). Slijedom iznesenog, Sud BiH je naveo da je kod takvog stanja stvari, odnosno situacije u kojoj su obje svjedokinje podjednako poznavale apelanta bezuspješan pokušaj odbrane da svoju tezu gradi isključivo na iskazu one koja apelanta ne pominje, kada svi drugi dokazi jasno ukazuju da je on počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Nadalje, Sud BiH je naveo da je to vijeće dodatno imalo u vidu da je oštećena ne samo potanko opisala hronologiju i mjesto događaja nego je opisala i svoje unutrašnje preživljavanje uoči i nakon događaja, kao i detalje samog silovanja. Izneseni verbalni sadržaji su i prema ocjeni tog vijeća dovoljno slikoviti, plastični u detaljima i na kraju tačni, ne izazivaju bilo kakvu sumnju u istinitost kazivanja o toku događaja, a snagu njenom iskazu daju i navodi koje samo žrtva jednog takvog strašnog čina može izjaviti, a koje trećestepeno vijeće citira (paragraf 38 osporene presude). Slijedom iznesenog, Sud BiH je naveo da je i za to vijeće nesporno da je apelant bio prisutan u vrijeme preduzete radnje odvođenja, te kasnije i silovanja žena civila srpske nacionalnosti, pogotovo ako se uzme u obzir i iskaz svjedoka R. M. koji je potvrdio da je apelant bio prisutan sa ostalim pripadnicima HVO-a kada je odvedena njegova majka Lj. L. Konačno, Sud BiH je naveo da je drugostepeno vijeće temeljito i brižljivo analiziralo postojeće dokaze, naročito iskaz oštećene, iznoseći njegovu sadržajnu ocjenu po kojoj je oštećena dala ne samo pozitivnu identifikaciju apelanta kao izvršioca krivičnog djela već je pri tome njen iskaz konzistentan u odlučnim elementima, detaljan, objektivan, nepristrasan i stoga uvjerljiv.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Sud BiH proizvoljno ocijenio dokaze na osnovu kojih je zasnovao svoju odluku o njegovoj krivici. U vezi s tim, apelant navodi da je Sud BiH osuđujuću presudu zasnovao na iskazu svjedokinje/oštećene M. Đ. uprkos velikom broju nedosljednosti iskaza ovog svjedoka, pogotovo u pogledu identifikacije apelanta kao izvršioca krivičnog djela. Osim toga, apelant smatra da je Sud BiH proizvoljno cijenio iskaze svjedoka Lj. L. i R. M., i to na način da je između dva kontradiktorna svjedočenja ovih svjedoka o istoj činjenici (apelantovo prisustvo prilikom odvođenja Lj. L.) prihvatio svjedočenje koje je na apelantovu štetu (iskaz svjedoka R. M. koji tvrdi da je apelant bio prisutan prilikom odvođenja Lj. L.), dok ono koje je u njegovu korist nije smatrao relevantnim.

b) Odgovor na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je apelacija neosnovana i da su u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta ispoštovana sva zagarantovana procesna prava koja apelant uživa. Sud BiH je naveo da su u osporenim presudama vrlo detaljno obrazložene sve utvrđenje činjenice, kao i ocijenjeni dokazi. To se pogotovo odnosi na ocjenu iskaza oštećene M. Đ. koji je, prema navodima Suda BiH, konzistentan u odlučnim elementima, detaljan, objektivan i nepristrasan, zbog čega mu je sud i poklonio vjeru. Sud BiH podsjeća na princip slobodne ocjene dokaza i ističe da je upravo u skladu s tim principom donesena odluka u ovom krivičnom predmetu.

14. Tužilaštvo BiH je navelo da je apelacija neosnovana i da nije povrijeđeno nijedno od prava zagarantovanih Evropskom konvencijom. Naprotiv, Tužilaštvo BiH je navelo da je prilikom ocjene dokaza obrazložen svaki dokaz pojedinačno, kao i u međusobnoj vezi. Osim toga, Tužilaštvo BiH smatra da je naročito značajna činjenica da je apelant pobjegao iz Bosne i Hercegovine kako bi izbjegao izdržavanje kazne zatvora, što ukazuje na to da je svjestan svoje odgovornosti.

V.Relevantni propisi

15. Krivični zakon Savezne Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 8/92 – ispravka, 10/92, 16/92 i 13/94). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 142.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja;

raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

16. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 018179 16 Kžž od 21. marta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. maja 2017. godine, a apelacija je podnesena 24. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

23. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije.

25. Apelant smatra da je Sud BiH osporenu presudu zasnovao isključivo na iskazu oštećene, iako je taj iskaz u bitnim elementima nedosljedan, pogotovo u odnosu na identifikaciju oštećenog kao izvršioca krivičnog djela, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant smatra da je Sud BiH iskaz dva različita svjedoka (svjedoci Lj. L. i R. M.) na iste okolnosti različito interpretirao na način da iskazu koji je povoljan za apelanta nije pridao važnost, dok je iskazu koji tereti apelanta poklonio punu vjeru. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

26. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene da izvede zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana (član 281 stav 2 ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15 ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

27. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo iz člana 142 KZSFRJ. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH u obrazloženju svoje odluke detaljno i jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud na prvom mjestu zapaža da je Sud BiH detaljno obrazložio da je iskaz oštećene prihvatio kao vjerodostojan. Naime, Ustavni sud zapaža da je u pogledu radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela, kao i u pogledu apelantovog identiteta Sud BiH detaljno i sveobuhvatno analizirao iskaz oštećene, te je argumentovano obrazložio zbog čega ga je prihvatio kao uvjerljiv i vjerodostojan, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH iskaz oštećene prvo analizirao sam za sebe, a onda ga doveo u vezu sa ostalim provedenim dokazima kako subjektivne tako i objektivne prirode, posebno iskazom svjedoka R. M. koji je potvrdio apelantovo prisustvo u vrijeme odvođenja žena. Sud BiH je obrazložio da je poklonio vjeru iskazu svjedoka R. M. koji potkrjepljuje iskaz oštećene da je apelant učestvovao u odvođenju žena jer je i ovaj svjedok uvjerljivo objasnio da je apelanta poznavao od ranije, opisao ga je, te u konačnici i prepoznao u sudnici. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH iskaz oštećene i svjedoka R. M. doveo u vezu i sa iskazom svjedokinje Lj. L. datim u istrazi na način da je analizirao ono u čemu se ti iskazi poklapaju, kao i ono u čemu se razlikuju. Sud BiH je naveo da iskaz svjedokinje Lj. L. nije doveo u sumnju vjeru koju je taj sud dao iskazu oštećene budući da je svjedokinja Lj. L. dala iskaz na okolnosti svog odvođenja i silovanja koje su počinili drugi pripadnici HVO-a, a da pri tome nije pitana na okolnosti odvođenja i silovanja oštećene. Slijedom iznesenog, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH dao sveobuhvatnu analizu iskaza oštećene, kao i obrazloženje zbog čega ipak smatra da su iskazi svjedoka R. M. i Lj. L. na određeni način potkrjepljujući iskazu oštećene, a na osnovu čega je i donio osuđujuću presudu.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, primjenjujući relevantne odredbe ZKPBiH i KZSFRJ, u obrazloženju osporenih odluka dao detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te za svoje odlučenje dao detaljno i jasno obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja.

30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3166/17 (I. J.) | Sudska praksa | Aktio