Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6686/18 (S. S.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Stanarsko pravo
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Naknada
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6686/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-6686/18, rješavajući apelaciju Slobodanke Stajić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Slobodanka Stajić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 038337 17 Rev od 5. jula 2018. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 038337 17 Gž 3 od 26. aprila 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 038337 15 P 2 od 15.
februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodanka Stajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Slobodan Stajić advokat iz Banjaluke, podnijela je 16. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 038337 17 Rev od 5. jula 2018. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 038337 17 Gž 3 od 26. aprila 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 038337 15 P 2 od 15. februara 2017. godine. Apelantica je 22. maja 2019. godine dopunila apelaciju.
2. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude kojom je odbijena apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda. Prvostepenom presudom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ona posjednik i korisnik jednosobnog stana, bliže opisanog u izreci prvostepene presude, umjesto pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 30. decembra 2009. godine dosuđenog duga, dužnika prvotuženog SUBNOR Opštinski odbor Doboj (u daljnjem tekstu: prvotuženi) u iznosu od 37.737,89 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Istom prvostepenom presudom odbijen je i eventualni tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obavežu tuženi Grad Doboj (u daljnjem tektu: drugotuženi) i Republika Srpska - Vlada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: trećetužena) da joj solidarno naknade materijalnu štetu u određenom novčanom iznosu, a koju materijalnu štetu su tuženi pričinili nezakonitim sprečavanjem apelantice da predmetnom tužbom naplati dug od prvotuženog u iznosu od 37.737,69 KM, po pravosnažnoj presudi Osnovnog suda u Doboju od 30. decembra 2009. godine i iznos od 37.337,69 KM na ime zakonskih zateznih kamata. Takođe je odbijen zahtjev apelantice da joj prvotuženi i drugotuženi predaju predmetni stan prazan od lica i stvari, u posjed i na korištenje, kao i zahtjev apelantice da se obaveže drugotuženi da s njom zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana, te da se obaveže trećetužena da s njom zaključi ugovor o otkupu predmetnog stana. Istom presudom odbijen je i prijedlog tužiteljice za donošenje sudske mjere obezbjeđenja kojom bi se zabranilo tuženima, kao protivnicima obezbjeđenja, da na bilo koji način i po bilo kom osnovu raspolažu sa predmetnim stanom, te da se zabrani Republičkoj upravi za geodetsko i imovinsko-pravne poslove PJ Doboj da izvrši knjiženje predmetnog stana u Knjizi uloženih ugovora koja se vodi u katastru protivnika predlagača, kao i da to rješenje ostane na snazi do okončanja ovog spora i naplate duga od dužnika. Istom prvostepenom presudom apelantica je obavezana da drugotuženom i trećetuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.200,00 KM.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je između apelantice (kao punomoćnika) i prvotuženog (kao vlastodavca) 5. decembra 2005. godine zaključen ugovor o zastupanju, kojim su regulisana međusobna prava i obaveze kao i način izmirenja odnosno isplate naknada apelantici. Takođe je utvrđeno da je odlukom od 4. februara 2008. godine prvotuženi obustavio postupke vođenja sudskog spora za vraćanje u posjed stanova koji se nalaze u Doboju, te je opozvao punomoć apelantici za zastupanje u svim tim predmetima, nakon čega je stanove ustupio Opštini Doboj na raspolaganje i upravljanje. Dalje je utvrđeno da je apelantica kod prvostepenog suda pokrenula spor protiv prvotuženog, te da je u tom postupku pravosnažnom presudom suda od 30. decembra 2009. godine prvotuženi obavezan da apelantici, na ime naknade za zastupanje, isplati iznos od 37.737,69 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Takođe je utvrđeno da je apelantica na osnovu te presude kod prvostepenog suda pokrenula izvršni postupak koji se vodi pod brojem 85 0 I 027512 12 I, radi naplate dosuđene novčane tražbine, na nepokretnostima prvotuženog - predmetnom stanu. Dalje, apelantica je u tom postupku, a s obzirom da stan na kojem je predloženo izvršenje nije upisan u svojini izvršenika, predložila da se izvršni postupak prekine i da miruje do okončanja parnice, te da će po okončanju predmetne parnice predložiti promjenu predmeta izvršenja. Takođe je utvrđeno da apelantica tokom postupka nije dokazala da je stan koji je predmet ove tužbe u posjedu prvotuženog. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je ukazao da je nižestepenim odlukama tužbeni zahtjev apelantice pravilno odbijen. Naime, Vrhovni sud je ukazao da su odredbom člana 2. predmetnog ugovora, ugovorne strane regulisale način i visinu isplate naknade za zastupanje, dok je odredbom člana 4. stav 1. ugovora regulisano da, ukoliko zbog nedostatka novčanih sredstava prvotuženi ne postupi po članu 2. ugovora, da se vlastodavac obavezuje da „punomoćniku na ime isplate nagrade i naknade troškova iz člana 2. ugovorom prenese u vlasništvo jedan svoj jednosoban ili dvosoban stan u Doboju na ime isplate duga iz člana 2. ugovora“, te da su ugovorne strane „saglasne da vlastodavac utvrdi tržišnu cijenu stana, da se iz tržišne cijene stana izvrši kompenzacija-prebijanje duga iz člana 2. ugovora. Suprotno revizionim navodima, Vrhovni sud je istakao da ugovor na koji se apelantica poziva u ovoj parnici (član 4. ugovora), a s obzirom da nije utvrđeno da je prvotuženi vlasnik predmetnog stana, te s obzirom da nije zaključen poseban ugovor koji bi ispunjavao zakonom propisane uslove za prenos prava svojine ili drugog stvarnog prava na stanu, ne može biti pravno valjan osnov za sticanje prava svojine apelantica na tom stanu, pa ni za sticanje prava posjeda. Navedeno bez obzira na dalje revizione navode da se usvajanjem istaknutog primarnog tužbenog zahtjeva apelantica odriče novčanog potraživanja prema prvotuženom, jer takav način sticanja prava na predmetnoj nekretnini nije u skladu sa zakonom, te bez obzira na navode da je pravo posjeda i korištenja jedino pravo koje prvotuženom pripada na predmetnom stanu. Prema tome, Vrhovni sud je istakao da ugovor na kojem apelantica temelji zahtjev u predmetnoj parnici je valjan osnov samo za obavezivanje prvotuženog na plaćanje ugovorene naknade za zastupanje, te je i bio osnov za donošenje izvršne isprave u pomenutoj drugoj parnici, koja je osnov za pokretanje izvršnog postupka. Kako apelantica nije dokazala, a niti je to u navodima tužbe tvrdila, da joj eventualno po nekom drugom osnovu pripada pravo posjeda i korištenja predmetnog stana, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno odbijen zahtjev apelantice za utvrđenje da joj pripada pravo posjeda na stanu i za predaju u posjed i korištenje stana. Vrhovni sud je dalje ukazao da je pravilno odbijen i zahtjev za naknadu štete iz razloga što apelantica nije dokazala da su joj drugotuženi i trećetužena protivpravnim postupanjem nanijeli štetu, odnosno nije dokazala ispunjenje uslova propisanih odredbom člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani ni revizioni navodi kojima se ističe da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka, jer u odnosu na prvotuženog nije donio presudu zbog propuštanja. Naime, ukazano je da je apelantica na ročištu održanom 7. septembra 2016. godine predložila da se predmetna tužba prvotuženom uruči putem oglasne table suda, te da sud odluči dalje u predmetnoj pravnoj stvari donošenjem presude zbog propuštanja ili zakazivanjem ročišta, ali da na narednom ročištu nije tražila donošenje presude zbog propuštanja, već se upustila u raspravljanje. Uostalom, istaknuto je da imajući u vidu da u dokaznom postupku nije utvrđeno da prvotuženom pripada bilo kakvo pravo na predmetni stan, od donošenja presude zbog propuštanja apelantica ne bi imala ni faktične ni pravne koristi.
Apelacioni navodi
4. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, navodi da su „redovni sudovi svojim pravnim shvatanjima u predmetnoj parnici u potpunosti ignorisali prevarno i nemoralno kršenje ugovornih obaveza od strane SUBNOR-a Doboj, utvrđenih odredbama Ugovora od 5. decembra 2005. godine, kojom prevarom je apelantica ostala uskraćena za svoju navedenu zaradu, iznoseći čitav niz proizvoljnih i potpuno neutemeljenih tumačenja zakonskih odredbi, jer uopšte ne navode na kojim članovima i kojih zakona su takva tumačenja zasnovana, dozvoljavajući nezakonito zastupanje prvotuženog SUBNOR-a Doboj od strane Pravobranioca RS, kojim postupanjem istih redovnih sudova RS je vršenje advokature u Republici Srpskoj i u BiH, po osnovu ugovora zaključenih u skladu sa odredbama čl. 3 i 4. Advokatske tarife AK RS, u potpunosti obesmišljeno jer takvo pružanje advokatskih usluga očigledno nema nikakvu pravnu zaštitu od mogućih prevara klijenata“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelantica u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala u reviziji protiv drugostepene odluke, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević