Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3522/19 („Suša Commerce“ d.o.o. Visoko)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3522/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-3522/19, rješavajući apelaciju „Suša Commerce“ d.o.o. Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Suša Commerce“ d.o.o. Visoko protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Ip 074816 19 Pž od 13. juna 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Suša Commerce“ d.o.o. Visoko protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Ip 074816 19 Pž od 13. juna 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.
OBRAZLOŽENJE
1. „Suša Commerce“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnio je 7. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Ip 074816 19 Pž od 13. juna 2019. godine.
2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 28. decembra 2018. godine usvojen je prijedlog za izvršenje tražitelja izvršenja (Općina Visoko) na osnovu izvršnih isprava-rješenja Općinske službe za urbanizam, stambeno-komunalne poslove i katastar nekretnina od 8. decembra 2014. godine i od 2. decembra 2015. godine protiv apelanta (kao izvršenika), radi naplate glavnog duga i sporednih potraživanja, na način da se izvršenje provede na apelantovim pokretnim stvarima.
3. Općinski sud je rješenjem od 5. marta 2019. godine djelimično usvojio apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 28. decembra 2018. godine i to u dijelu naplate zakonske zatezne kamate na iznose naknada utvrđenih u izvršnim ispravama, te u tom dijelu rješenje o izvršenju stavio van snage, dok je u preostalom dijelu odbio apelantov prigovor i rješenje o izvršenju održao na snazi u tom dijelu.
4. Kantonalni sud je donio rješenje 13. juna 2019. godine kojim je odbio apelantovu žalbu izjavljenju protiv rješenja od 5. marta 2019. godine i navedeno rješenje potvrdio.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da nema uticaja na ovaj postupak to što je Ustavni sud FBiH donio presudu broj U-64/17 od 23. oktobra 2018. godine (kojom su proglašene neustavnim odredbe čl. 63., 73., 74. i 75. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH, kojima je definisano pravo na potraživanje naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta), jer su rješenja na osnovu kojih se traži naplata utvrđene obaveze postala pravosnažna i izvršna 15. januara 2015. godine odnosno 30. decembra 2015. godine (prije donošenja ove Odluke Ustavnog suda FBiH). S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je apelantova žalba neosnovana (a imajući u vidu i dejstvo ove odluke Ustavnog suda FBiH u smislu člana 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH). Kantonalni sud je naveo da nema uticaja na prvostepenu odluku apelantov zahtjev za obnovu upravnog postupka u postupku donošenja izvršnih isprava po osnovu kojih se traži izvršenje, jer nisu ukinute, poništene, preinačene ili na drugi način stavljene van snage, odnosno ako su na drugi način izgubile svoju djelotvornost ili je utvrđeno da su bez učinka, te naglasio da apelant nije dokazao da je oslobođen obaveze plaćanja po predmetnim rješenjima niti je dokazao da je izmirio glavni dug. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud na osnovu člana 49. stav 2. Zakona o izvršnom postupku odbio apelantov prigovor u stavu II prvostepenog rješenja.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
8. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tražitelj izvršenja protiv apelanta, na osnovu pravosnažnih odluka organa uprave. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona utvrđena navedenim izvršnim ispravama. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je stoga apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević