Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-479/18 (B. D. i drugi)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Dosjelost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-479/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 479/18, rješavajući apelaciju Besima Dedića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Besima Dedića, Enesa Dedića i Zekire Dedić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 095734 17 Gž od 29. novembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Besim Dedić, Enes Dedić i Zekira Dedić (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant, drugoapelant i trećeapelantica) iz Zenice, koje zastupaju Zahid Kovač i Nermin Kovač, advokati iz Zenice, podnijeli su 24. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 095734 17 Gž od 29. novembra 2017. godine. Apelanti su u dopuni apelacije od 31. januara 2019. godine osporili i Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 095734 18 rev od 6. decembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Hanadi Salkice, advokata iz Zenice i pravnog zastupnika tužiteljice H. D. (u daljnjem tekstu: tužiteljica), zatraženo je 17. i 19. jula 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljicin pravni zastupnik dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 19. do 24. jula 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužiteljica je 27. avgusta 2013. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv apelanata radi predaje u posjed nekretnina.

6. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 095734 13 P2 od 8. juna 2017. godine obavezani su apelanti da tužiteljici predaju u posjed dio određene parcele (bliže opisane u izreci te presude, u daljnjem tekstu: predmetne parcele), te da tužiteljici solidarno naknade troškove postupka u određenom novčanom iznosu. Zatim, navedenom presudom apelantima je odbijen protivtužbeni zahtjev kojim su tražili da se utvrdi da su po osnovu dosjelosti stekli pravo vlasništva na dijelu predmetne parcele, pa dosljedno tome da je tužiteljica dužna trpjeti da se u Zemljišnoknjižnom uredu upiše pravo vlasništva na dijelu navedene nekretnine na ime apelanata. Takođe, apelantima je odbijen i eventualni protivtužbeni zahtjev kojim su tražili da se utvrdi da im na osnovu dosjelosti kao vlasnicima i posjednicima određene nekretnine (bliže opisane u izreci te presude) pripada pravo služnosti pješačkog i kolskog puta preko dijela predmetne parcele, pa dosljedno tome da je tužiteljica dužna trpjeti da se u zemljišnoj knjizi izvrši i upiše uknjižba prava pješačkog i kolskog zajedničkog puta i da se uzdrži od onemogućavanja apelantima izvršavanja te služnosti.

7. U navedenoj presudi Općinski sud je ukazao da vlasnik, prema članu 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (važećeg u vrijeme nastanka spornog odnosa), mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u posjedu tuženog pa da bi u postupku pred sudom ostvario svoje pravo, odnosno da bi od lica koje posjeduje njegovu stvar mogao da zahtijeva da mu ono preda posjed te stvari. Nadalje je istakao da među parničnim strankama nije sporno da je tužiteljica vlasnica predmetne parcele koju je naslijedila iza umrlog muža H. D. (prvoapelantovog brata), te da apelanti drže u posjedu sporni dio predmetne parcele. Naime, tu činjenicu apelanti nisu ni osporavali, a to proizlazi i iz iskaza prvoapelanta i trećeapelantice, te svjedoka F. I. (sestre prvoapelanta i tužiteljicinog supruga), koji su naveli da sporni dio parcele zapravo predstavlja zajednički pristupni put formiran po želji njihovog pravnog prednika H. D. (oca prvoapelanta i tužiteljicinog umrlog supruga), u čijem su vlasništvu i posjedu, prije poklanjanja, bile kako predmetna parcela tako i parcela apelanata. Takođe, da apelanti drže u posjedu dio predmetne parcele i da su je u cijelosti prilagodili za svoje potrebe proizlazi i iz zapisnika o uviđaju s lica mjesta, te nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke (u kojem vještak navodi, između ostalog, da apelanti drže i za svoje potrebe koriste dio tužiteljicine predmetne parcele, i to dio parcele koji predstavlja jedini pristup prema njoj s javnog puta, a što je utvrđeno i tužiteljicinim iskazom, kojem je sud poklonio vjeru jer nije u suprotnosti s materijalnim dokazima, a potvrđen je i nalazom vještaka). Pored navedenog je istaknuto da zaključak o tome da zauzeti dio jeste sastavni dio predmetne parcele koja je u tužiteljicinom vlasništvu, a ne nekakav zajednički pristupni put posebno proizlazi iz priloga dostavljenih uz nalaz vještaka (bliže navedenih u prvostepenoj presudi).

8. Općinski sud je naveo da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja našao da je tužiteljica dokazala pravno odlučnu činjenicu, propisanu članom 43. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, da je dio predmetne parcele koji od apelanata traži u povrat njeno vlasništvo. Naime, takav zaključak proizlazi iz činjenice da je tokom postupka utvrđeno da je tužiteljica predmetnu parcelu stekla na osnovu nasljeđivanja, te činjenice da je s pravom vlasništva na toj parceli upisana u zemljišnu knjigu. Općinski sud je obrazložio da, s obzirom na to da je identitet predmetne nekretnine utvrđen vještačenjem koje je obavio vještak geodetske struke, te da tužiteljica i sada drži u posjedu preostali, nezauzeti dio predmetne parcele, pa da ne postoji pravni osnov po kome apelanti drže u posjedu dio tužiteljicine nekretnine, što jasno proizlazi i iz ugovora o poklonu (ugovorima o poklonu od 27. februara i 6. marta 1987. godine, otac tužiteljicinog supruga i prvoapelanta je svakom od njih poklonio određene nekretnine, između ostalog tužiteljicinom suprugu predmetnu parcelu, te je u oba ugovora navedeno da su i tužiteljicin suprug i prvoapelant tim poklonom namireni u svom nasljednom dijelu, da nemaju pravo da ga u preostaloj imovini naslijede s drugim nasljednicima), to je tužbeni zahtjev valjalo usvojiti primjenom odredbe iz člana 43. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.

9. Općinski sud je istakao da nije mogao pokloniti vjeru navodima apelanata da zauzeti dio parcele predstavlja zajednički put nastao u aprilu 1987. godine usmenim dogovorom tužiteljicinog supruga, prvoapelanta i njihovih roditelja jer takav zaključak ne proizlazi niti iz jednog izvedenog dokaza, osim što su takvu tvrdnju u svojim iskazima iznosili prvoapelant, trećeapelantica i svjedok F. I. Naime, njihove iskaze sud nije mogao prihvatiti kao istinite i tačne jer su u suprotnosti sa svim drugim izvedenim dokazima, a prije svega sadržajem ugovora o poklonu sačinjenih između njihovog oca kao poklonodavca i tužiteljicinog prednika i prvoapelanta kao poklonoprimaca spornih parcela i u vezi s tim izvršenim cijepanjem prvobitne jedinstvene parcele. Općinski sud je naglasio da su navedenom cijepanju bili prisutni kako poklonodavac tako i poklonoprimci, što su svojim potpisima i potvrdili, a da se pri tome, što je vidljivo iz skice premjeravanja iz 1986. godine, niti ne nagovještava mogućnost formiranja zajedničkog puta uzimanjem od oba poklonoprimca po dio parcela u tu svrhu. Naprotiv, iz navedene skice jasno proizlazi da je pripadajući dio predmetne parcele na kojoj je tužiteljica upisana kao vlasnik upravo pojas u određenoj širini i dužini, očigledno u namjeni jedinog pristupnog puta toj parceli (ako se uzme u obzir nalaz vještaka, a što proizlazi i iz uviđaja lica mjesta), te da predmetna parcela uopće nema pristupni put s bilo koje druge strane za razliku od parcele apelanata koja s južne strane cijelom dužinom graniči s javnim putem (što je vidljivo iz nalaza i mišljenja vještaka).

10. Općinski sud je naveo da je odlučujući o protivtužbenom zahtjevu apelanata, kojim traže da se utvrdi da su po osnovu dosjelosti stekli pravo vlasništva na dijelu predmetne parcele, odbio zahtjev kao neosnovan. U vezi s tim je ukazao da je način sticanja prava vlasništva na nekretninama regulisan odredbama Zakona o stvarnim pravima, koji se primjenjuje od 5. marta 2014. godine, pa kako je protivtužbeni zahtjev istaknut 4. maja 2016. godine on je u primjeni u konkretnom sporu. Zatim je navedeno da iz člana 58. Zakona o stvarnim pravima proizlazi da vrijeme posjedovanja nekretnine za sticanje prava vlasništva po osnovu dosjelosti iznosi deset godina za savjesnog i zakonitog posjednika, odnosno dvadeset godina za posjednika koji je savjestan, a nije zakoniti posjednik, s tim što se u vrijeme posjeda uračunava i vrijeme koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti posjednici, odnosno savjesni posjednici. Nadalje, odredbama člana 326. navedenog zakona propisano je da je posjed savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed. Savjesnost posjeda se pretpostavlja. Isto predviđaju i odredbe čl. 32, 35. i 77. Zakona o vlasničkopravnim odnosima koji je bio u primjeni u vrijeme podnošenja tužbe. Nadalje je navedeno da se apelanti kao na osnov svog posjedovanja pozivaju na usmeni dogovor postignut prije 30 godina između tužiteljicinog supruga, prvoapelanta te njihovih roditelja. Naime, apelanti tvrde da je prilikom diobe tada jedinstvene parcele (bliže opisane u prvostepenoj presudi), nastale u vezi s realizacijom ugovora o poklonu zaključenih između H. D. i njegovih sinova (tužiteljicinog supruga i prvoapelanta), među njima dogovoreno da svaki od poklonoprimaca u svrhu izgradnje zajedničkog pristupnog puta parcelama koje su im poklonjene daje određeni pojas zemljišta. Općinski sud je istakao da iskazima prvoapelanta i trećeapelantice, te svjedoka F. I. na navedene okolnosti nije poklonio vjeru cijeneći ove iskaze subjektivnim, sračunatim na uspjeh u ovoj parnici, te suprotnim izvedenim materijalnim dokazima (određenim slikama nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, te priloga prijavnog lista A i B iz 1986/87. godine iz kojih jasno proizlazi da nije vršeno nikakvo cijepanje parcele, kako su apelanti tvrdili, nego da se radilo o određenom pojasu zemlje koja se prostire uz prvoapelantovu parcelu kao pripitku predmetnoj parceli s očiglednom namjenom pristupnog puta upravo toj parceli). Navedene prijavne listove, koji su provedeni u zemljišnoj knjizi, bez prigovora su potpisali kako poklonodavac tako i tužiteljicin suprug i prvoapelant. Općinski sud je istakao da iz navedenog proizlazi da je prvoapelant od stavljanja svog potpisa na prijavne listove i njihovog provođenja u zemljišnu knjigu (17. januara 1987. godine) znao i morao znati da je na dijelu predmetne parcele uknjižen njegov umrli brat, što znači da nisu ispunjeni uslovi iz člana 58. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima potrebni za sticaje prava vlasništva redovnom dosjelošću jer apelantima nedostaje savjesnost.

11. Nadalje je ukazano da se kvalitet savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda procjenjuje prema postojećem subjektivnom uvjerenju posjednika, da li mu je poznato ili bi prema postojećim okolnostima mogao znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Općinski sud je naveo da su apelanti, prema njegovom mišljenju, bili nesavjesni posjednici jer su od početka znali da stvar koju posjeduju nije njihova. Takođe je naveo da na njihovu nesavjesnost ne utiče činjenica da ih, kako navode, tužiteljicin prednik, a kasnije ni tužiteljica nisu ometali u mirnom uživanju posjeda. Naime, tužiteljica i njen suprug, što je nesporna činjenica, samo su povremeno, sezonski, pristupali na svoju parcelu, te kako su njegovali bratske odnose s apelantima, koji svoju parcelu svakodnevno koriste jer su na njoj izgradili kuću u kojoj žive, nisu imali potrebe da ih ometaju u komfornom korištenju ne samo njihove parcele nego i dijela tužiteljicine parcele, sve dok se okolnosti nisu promijenile i tužiteljica, koja je u međuvremenu postala udovica, nije odlučila prodati svoju parcelu kojoj pojas zemljišta koji su zauzeli apelanti (pri tome mu potpuno promijenivši namjenu) predstavlja jedini mogući pristupni put ostatku njene parcele.

12. Općinski sud je, u vezi sa eventualnim protivtužbenim zahtjevom apelanata, citirao odredbe čl. 199, 201, 209, 210. i 230. Zakona o stvarnim pravima, a koje se odnose na pravo služnosti. Nadalje je istakao da iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da, da bi se zasnovalo pravo služnosti dosjelošću, moraju biti ispunjene pozitivne i negativne pretpostavke, i to: a) faktičko ostvarivanje služnosti, b) protek određenog vremena, odnosno neprekidan posjed prava služnosti u trajanju od 20 godina, c) neprotivljenje vlasnika poslužnog dobra i d) da služnost nije vršena zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, prevarom ili da služnost nije ustupljena do opoziva.

13. U konkretnom slučaju Općinski sud je naveo da je utvrdio da se nisu ostvarile sve pretpostavke za zasnivanje stvarne služnosti dosjelošću u smislu citiranih odredbi Zakona o stvarnim pravima. U vezi s tim je istaknuto da apelanti u smislu odredbi čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nisu dokazali da su kumulativno ispunjeni uslovi propisani citiranim odredbama zakona, a prije svega da su dio predmetne parcele pošteno posjedovali izvršavajući njezin sadržaj tokom dvadeset godina. Naime, uviđajem na licu mjesta, što potvrđuje i nalaz vještaka, utvrđeno je da apelanti dio predmetne parcele uopće ne koriste u svrhu pristupnog puta, osim u dijelu samog ulaza u njihovu parcelu, tj. pristupa garaži, dok je u preostalom dijelu pristupni put u potpunosti uređen i prenamijenjen isključivo za potrebe korištenja parcele apelanata (tako što je u jednom dijelu popločan, u drugom dijelu zasađene određene sadnice, u trećem je to zemljana površina na koju je postavljen sto i stolice za boravak na otvorenom, te je na suprotnom kraju parcele u odnosu na javni put postavljena drvena vratnica za ulazak u tužiteljicinu parcelu, koja i fizički dijeli pojas zemljišta koji je nekad bio pristupni put s ostatkom predmetne parcele). Općinski sud je istakao da iz navedenog proizlazi da su apelanti zloupotrijebivši povjerenje tužiteljice, odnosno njenog pravnog prednika površinu koja je bila namijenjena pristupnom putu njihovoj parceli u potpunosti prenamijenili tako da je ona izgubila sva svojstva puta, te sada čini sastavni dio parcele apelanata koju oni koriste za zadovoljavanje svojih potreba. Nadalje, apelanti nisu dokazali da su sporni put koristili u toj namjeni kontinuirano tokom 20 godina. Naime, iz tužiteljicinog iskaza, a koji je u tom dijelu saglasan izjavi svjedoka F. I., promjene u pogledu otvaranja novog, zajedničkog ulaza u parcele parničnih stranaka postavljanjem kapije desile su se nakon smrti oca prvoapelanta i tužiteljicinog supruga, koji je umro 19. novembra 2001. godine, što znači da apelanti ne samo da nisu dokazali da su pošteno posjedujući dio predmetne parcele izvršavali njen sadržaj nego nisu dokazali ni drugi neophodan uslov, a to je da su parcelu koristili kontinuirano dvadeset godina. Takođe, apelanti nisu dokazali da su sporni dio parcele koristili bez tužiteljicinog protivljenja jer iz njenog iskaza proizlazi da se ona nakon smrti supruga protivila korištenju parcele na način kako su to radili apelanti, tražeći da joj se parcela oslobodi i vrati u posjed, a te tvrdnje apelanti nisu ni negirali niti osporavali.

14. Konačno, Općinski sud je ukazao da, polazeći od principa po kojem se služnosti imaju vršiti civiliter uz što veću pažnju i sa što manje oštećivanja poslužnog dobra, iz izvedenih dokaza, a prije svega nalaza vještaka proizlazi da parcela apelanata s južne strane u značajnom dijelu graniči s javnim putem s kojeg apelanti imaju pristup na svoju parcelu, te da su gradnjom pomoćnih objekata, postavljanjem zidane ograde i garaže na granici svoje parcele prema javnom putu apelanti sebe svjesno lišili pristupa svojoj parceli s tog javnog puta, što ne može biti na tužiteljicinu štetu. Slijedom navedenog, Općinski sud je odbio i eventualni tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan u cijelosti.

15. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 095734 17 Gž od 29. novembra 2017. godine odbijena je žalba apelanata i prvostepena presuda potvrđena.

16. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, a koji nije doveden u sumnju ni primjedbama apelanata, pravilno postupajući i kada je odbio prijedlog za dopunsko vještačenje smatrajući da nisu ispunjeni uslovi iz člana 155. stav 2. ZPP, s obzirom na to da je nalaz jasan i potpun i prema mišljenju suda urađen u skladu s pravilima struke, tim prije što je vještak jasno odgovorio na sve primjedbe apelanata.

17. Nadalje je istaknuto da nije sporno među parničnim strankama da apelanti drže u posjedu dio predmetne parcele, te su citirane odredbe člana 5. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH, člana 43. st. 1. i 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, član 49. stav 1. i član 51. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, član 55, član 199. stav 1, član 199. stav 4. Zakona o stvarnim pravima, član 58. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, te čl. 58, 126. stav 1, član 127. stav 1, član 131. stav 1, član 210. stav 2, član 230. stav 1. i član 326. Zakona o stvarnim pravima.

18. Kantonalni sud je istakao da se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi da pobijana presuda ne sadrži ocjenu dokaza. Naime, prvostepeni sud je izvršio ocjenu dokaza prema svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, a i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka, a kako to propisuje odredba člana 8. ZPP, dajući o tome jasne i valjane razloge u obrazloženju pobijane presude. Zatim je istakao da se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi o pozivanju na iskaze apelanata date u svojstvu parničnih stranaka i svjedoka F. I., koji su u suprotnosti sa ostalim izvedenim dokazima koje je cijenio prvostepeni sud i za njih dao valjane razloge, tim prije što je svjedokinja F. I. u svom iskazu istakla da su apelanti zajednički ulaz napravili nakon smrti oca, odnosno nakon 19. novembra 2001. godine.

19. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio da je tužiteljica vlasnik predmetne parcele, te kada je obavezao apelante da vrate tužiteljici zauzeti sporni dio zemljišta jer su za to ispunjeni uslovi predviđeni članom 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, koji se na tužiteljicin tužbeni zahtjev ima primijeniti shodno članu 372. Zakona o stvarnim pravima, zbog čega se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi apelanata. Nadalje je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da nisu osnovani navodi apelanata o tome da zauzeti dio tužiteljicine parcele predstavlja zajednički put nastao u aprilu 1987. godine, usmenim dogovorom prednika parničnih stranaka iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude, pravilno zaključujući da su apelanti nesavjesni posjednici dijela predmetne parcele koji su zauzeli jer su od početka znali da stvar koju posjeduju nije njihova, niti je njihov posjed dijela predmetne parcele savjestan i zakonit shodno članu 58. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima. Takođe je naveo da je pravilno prvostepeni sud postupio i kada je apelantima odbio eventualno postavljeni protivtužbeni zahtjev s obzirom na to da nisu ispunjeni uslovi iz čl. 199, 201, 209, 210. i 230. Zakona o stvarnim pravima iz razloga navedenih u prvostepenoj presudi, koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud, tim prije što iz nalaza vještaka i uviđaja na licu mjesta proizlazi da apelanti dio predmetne parcele ne koriste u svrhu pristupnog puta, pravilno zaključujući da apelanti koriste dio predmetne parcele zloupotrebom povjerenja vlasnika poslužne nekretnine, zbog čega se u tom pogledu ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi.

20. Rješenjem Vrhovnog suda broj 43 0 P 095734 18 Rev od 6. decembra 2018. godine odbačena je revizija apelanata.

21. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju odlučivao uz tužbeni zahtjev i o protivtužbenom zahtjevu, pa da se dopustivost revizije procjenjuje za svaki od tih zahtjeva pojedinačno (član 318. stav 2. ZPP). Zatim, budući da se tužbenim zahtjevom traži predaja u posjed, a protivtužbenim zahtjevom utvrđenje, radi se o nenovčanim zahtjevima pa za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna je vrijednost spora koju je tužiteljica označila u svojoj tužbi (član 53. stav 2. tačka 5. i član 316. u vezi sa članom 321. stav 2. ZPP), odnosno vrijednost koju su apelanti označili u protivtužbi (član 74. stav 4. ZPP).

22. Vrhovni sud je naveo da je tužiteljica u tužbi označila vrijednost spora u iznosu od 500,00 KM, a apelanti u protivtužbi u iznosu od 11.000,00 KM, što je ispod propisanog iznosa (30.000,00 KM), pa revizija po općem kriterijumu iz člana 237. stav 2. ZPP nije dopuštena. Nadalje je naveo da razmatrajući pitanje izuzetne dopustivosti revizije u smislu odredbi člana 237. st. 3. i 4. ZPP, apelanti u izjavljenoj reviziji nisu određeno označili pravno pitanje zbog kojeg izjavljuju reviziju, o čijem rješenju ovisi odluka o sporu i koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa je revizija apelanata odbačena.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

23. Apelanti smatraju da im je u ovom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

24. Apelanti smatraju da je, u suštini, u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da su pogrešno i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. Apelanti su opširno opisali šta po njima proizlazi iz provedenih dokaza, odnosno da sporni dio predmetne parcele predstavlja zajednički put nastao u aprilu 1987. godine usmenim dogovorom tužiteljicinog supruga, prvoapelanta i njihovih roditelja. Zatim su naveli da korištenje zajedničkog puta niko nikome nije osporavao ni smetao, da put koriste više od 30 godina bez bilo kakvog prekida, te da apelanti nemaju drugi prilaz svojoj nekretnini. Imajući u vidu navedeno, apelanti smatraju da su na osnovu relevantnih zakonskih propisa po osnovu dosjelosti stekli pravo vlasništva, odnosno pravo služnosti prolaza na spornom dijelu predmetne parcele. Istaknuto je da sudovi pogrešno izvode zaključke o savjesnosti posjeda apelanata jer se iz analize posjeda apelanata na dijelu predmetne parcele i ponašanja tužiteljice i njenog prednika može zaključiti da su apelanti uvijek bili u uvjerenju da stvar drže na osnovu valjanog dogovora, te da je taj posjed zakonit (da nije pribavljen silom, prevarom i zloupotrebom povjerenja). Apelanti smatraju da postoji povreda prava na zakonito i razložno obrazloženje u pogledu odlučnih činjenica.

25. Apelanti su istakli da je drugostepeni sud morao ocijeniti njihove žalbene navode, odnosno da u svojoj odluci iznese konkretne razloge zbog kojih žalbene navode ne usvaja. Zatim su naveli da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava sud usvojio tužiteljicin tužbeni zahtjev i pored toga što ga tužiteljica nije zasnivala na utvrđenim činjenicama, te da je na taj način povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje, pravo na jednakost pred zakonom i pravo na pravnu sigurnost.

26. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu jer ih sudovi na navedeni način lišavaju imovine. Takođe, smatraju da su redovni sudovi bili pristrasni pri donošenju osporenih odluka, a što se ogleda u njihovoj nedjelotvornosti, te donošenju odluke mimo sve sudske prakse i pravne logičnosti. Apelanti su istakli da je praksa sudova nedosljedna u primjeni materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima, a što u konačnici vodi kršenju principa vladavine prava i pravne sigurnosti.

27. Pored navedenog, apelanti su u dopuni apelacije osporavali i rješenje Vrhovnog suda smatrajući da je odlučivanje o njihovoj reviziji bilo od značaja za primjenu prava jer u situaciji kakva je u konkretnom slučaju nije zauzet nikakav stav koji bi se mogao primijeniti. Nadalje su ukazali da su u svojoj reviziji detaljno obrazložili razloge podnošenja revizije, pa da je revizioni sud očigledno „povrijedio prava apelantima na pristup sudu, pravo na fer i pravičan postupak jer pogrešno primjenjuje materijalno pravo koje reguliše ovu oblast, pa i institut utvrđenja prava vlasništva dosjelošću“.

II.Odgovor na apelaciju

28. Općinski sud je istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u presudi od 8. juna 2017. godine, koja je donesena u skladu s važećim propisima Federacije BiH, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Naime, istaknuto je da prilikom donošenja navedene presude nije bilo kršenja zakonskih propisa niti ljudskih prava, kako se to u apelaciji naglašava, nego da je presuda donesena na osnovu utvrđenih činjenica i izvedenih dokaza, uz primjenu svih važećih standarda. S obzirom na navedeno, Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

29. Kantonalni sud je istakao da smatra da odlukama donesenim u osporenom parničnom postupku nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji, te da iz navoda apelacije proizlazi da se apelanti ne slažu sa stavom Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda izraženog u osporenim odlukama, odnosno da se radi o različitim pravnim shvatanjima, a različita pravna shvatanja ne bi se mogla dovoditi u vezu s povredama prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Nadalje je Kantonalni sud ponovio svoje obrazloženje iz osporene odluke, odnosno zašto je smatrao da je žalba apelanata neosnovana, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

30. Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u rješenju od 6. decembra 2018. godine, koje je doneseno u skladu s važećim propisima Federacije BiH, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

31. Tužiteljicin pravni zastupnik je istakao da su osporene odluke zasnovane na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a da su apelacioni navodi neosnovani, paušalni i nisu od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Takođe je navedeno da su navodi apelacije bez uporišta u materijalnim i procesnim propisima, te da nije povrijeđeno nijedno pravo apelanata zagarantovano međunarodnim aktima i propisima BiH, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

32. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. st. 1. i 2.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2)Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

33. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

6. Stjecanje prava vlasništva dosjelošću Član 32.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

Član 35.

Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici.

Na zastoj, odnosno prekid dosjelosti, shodno se primjenjuju zakonske odredbe o zastoju, odnosno prekidu zastarjelosti potraživanja.

III ZAŠTITA PRAVA VLASNIŠTVA

Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

V PRAVO STVARNE SLUŽNOSTI

1. Opće odredbe Član 55.

Stvarna služnost je pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasna nekretnina) da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužna nekretnina) ili da zahtijeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini.

Stvarna služnost se može ustanoviti na određeno vrijeme ili za određeno doba godine.

2. Osnovi zasnivanja stvarne služnosti Član 57.

Stvarna služnost zasniva se pravnim poslom, odlukom nadležnog organa i dosjelošću.

a) Zasnivanje stvarne služnosti pravnim poslom Član 58.

Na osnovu pravnog posla stvarna služnost stječe se upisom u javnu knjigu o nekretninama.

Član 77.

Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.

Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

34. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 55. stav 1.

Zaštita povjerenja u zemljišne knjige (1)Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno održava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa ko je u dobroj vjeri postupio s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa u pogledu toga sticanja zaštitu prema odredbama zakona. U pogledu činjeničnog stanje nekretnine smatra se da je zemljišna knjiga istinita i potpuna ukoliko je zemljišna knjiga uspostavljena na osnovu podataka novog premjera.

Član 58. st. 1., 2., 3. i 4.

Sticanje dosjelošću (1)Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.

(2)Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.

(3)Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

(4)U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici.

Član 199. st. 1., 2. i 4.

Osnivanje služnosti (1)Služnost se osniva pravnim poslom, odlukom suda ili drugog organa odnosno zakonom.

(2)Ako se služnost osniva pravnim poslom, način na koji je nosilac prava služnosti ovlašten služiti se poslužnom stvari, određuje vlasnik svojom voljom ili sporazumom sa sticaocem.

(4)Na osnovu pravnog posla služnost se stiče upisom u zemljišne knjige.

Član 201. stav 1.

Način osnivanja služnosti na nekretninama (1)Pravo služnosti na nekretnini osniva se uknjižbom toga prava u zemljišnoj knjizi kao tereta na poslužnoj nekretnini, osim ako zakon omogućuje da se služnost osnuje drukčije.

c) Osnivanje na osnovu zakona Član 209.

Općenito (1)Neposredno na osnovu zakona pravo služnosti osnovat će se kad se ispune sve zakonom predviđene pretpostavke za dosjelost služnosti na način kako je propisano posebnim zakonom.

(2)Ko stekne pravo služnosti nekretnine na osnovu zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

Član 210. st. 1. i 2.

Dosjelost služnosti (1)Stvarna služnost osniva se na osnovu zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio.

(2)Ne može se dosjelošću osnovati stvarna služnost ako se njezin sadržaj izvršavao zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, potajno ili na zamolbu do opoziva.

2. Stvarne služnosti

a) Opće odredbe Član 226. st. 1. i 2.

Pojam (1)Stvarna služnost je ograničeno stvarno pravo vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje u pogledu svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti.

(2)Stvarna služnost vrši se na način kojim se najmanje opterećuje poslužna nekretnina.

Član 230. st. 1. i 2.

Osnivanje stvarne služnosti (1)Stvarna služnost zasniva se pravnim poslom, odlukom suda ili drugog nadležnog organa i dosjelošću.

(2)Stvarna služnost osnovana pravnim poslom stiče se upisom u zemljišne knjige.

Član 326. st. 1. i 2.

Savjestan posjed (1) Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da nema pravo na posjed. Savjesnost prestaje saznanjem posjednika da mu ne pripada pravo na posjed.

(2)Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. Ustavni sud zapaža da apelanti u konkretnom slučaju osporavaju, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 43 0 P 095734 18 rev od 6. decembra 2018. godine kojim je odbačena njihova revizija kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 P 095734 17 Gž od 29. novembra 2017. godine (jer je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek) kojom je meritorno odlučeno kako o tužbenom zahtjevu tako i o protivtužbenim zahtjevima u konkretnom slučaju, pa će Ustavni sud navode apelanata ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud primjećuje da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena 29. novembra 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova, a apelacija je podnesena 24. januara 2018. godine. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelanti smatraju da su im u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […].

42. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor povodom tužbenog zahtjeva za predaju u posjed nekretnine, odnosno povodom protivtužbenog zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva i prava služnosti. Dakle, nesumnjivo je riječ o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u konkretnom predmetu uživaju garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

U odnosu na osporenu presudu

43. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski temelje na nezadovoljstvu odlukama donesenim u osporenom parničnom postupku. U tom pravcu apelanti ukazuju da je u osporenom parničnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su proizvoljno primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, da nisu obrazložene odluke, odnosno da nisu obrazložene odlučne činjenice, kao i da Kantonalni sud nije obrazložio zašto nije usvojio žalbene prigovore apelanata. Takođe apelanti ukazuju na pristrasnost suda, kršenje principa ravnopravnosti i na povredu pravne sigurnosti.

44. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoj zaključak da je tužiteljicin tužbeni zahtjev (kojim je tražila predaju u posjed dijela predmetne parcele) osnovan, odnosno da protivtužbeni i eventualni protivtužbeni zahtjev apelanata (kojim su tražili da se utvrdi da su po osnovu dosjelosti stekli pravo vlasništva na dijelu predmetne parcele, odnosno pravo služnosti pješačkog i kolskog puta preko dijela predmetne parcele) nisu osnovani. Naime, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene odluke detaljno i jasno obrazložio proces izvođenja dokaza u predmetnom postupku, dovođenje izvedenih dokaza u međusobnu vezu i da u tom smislu niti jedna činjenica bitna za odlučivanje u konkretnom slučaju nije ostala nerazjašnjena, a što je kao pravilno prihvatio i drugostepeni sud. Pogotovo da je jasno i detaljno obrazloženo zašto nije poklonjena vjera navodima apelanata da zauzeti dio parcele predstavlja zajednički put nastao u aprilu 1987. godine usmenim dogovorom tužiteljicinog supruga, prvoapelanta i njihovih roditelja. Pri tome, Ustavni sud smatra da procjena dokaza u okviru redovnih sudova ne djeluje proizvoljno, niti su apelanti na bilo koji način doveli u pitanje utvrđenje redovnih sudova. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud utvrđeno činjenično stanje doveo u vezu s relevantnim zakonskim odredbama, a što je takođe kao pravilno prihvatio i Kantonalni sud, odnosno da su jasno obrazložili da je tužiteljicin tužbeni zahtjev osnovan u skladu sa odredbama člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, te da nisu osnovani protivtužbeni i eventualni protivtužbeni zahtjev jer apelanti nisu dokazali da su ispunili uslove propisane relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima, pa Ustavni sud, nasuprot apelacionim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Ovo naročito imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali pred prvostepenim sudom, te u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode su razmotrili Općinski i Kantonalni sud prilikom donošenja prvostepene presude i odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može naći elemente proizvoljnosti u zaključku osporene presude Kantonalnog suda kao konačne odluke u predmetnom parničnom postupku, odnosno u postupanju redovnih sudova u konkretnom slučaju i primjeni pozitivnopravnih propisa.

46. Takođe, Ustavni sud podsjeća da pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32). Naime, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da dâ odgovore na sve iznesene žalbene argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoju odluku, što je i učinio. Stoga, Ustavni sud smatra da se obrazloženja redovnih sudova u predmetnom parničnom postupku ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. U vezi s prigovorima kojima apelanti ukazuju na kršenje principa ravnopravnosti strana, na pristrasnost redovnih sudova u predmetnom parničnom postupku, te povredu prava na pravnu sigurnost, Ustavni sud primjećuje da apelanti navedene prigovore obrazlažu u kontekstu ocjene dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, što je Ustavni sud već ispitao. S obzirom na navedeno, te budući da apelanti nisu ponudili bilo kakve druge argumente u tom pogledu, odnosno da nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su Općinski i Kantonalni sud prilikom odlučivanja o građanskim pravima apelanata prekršili princip „jednakosti oružja“, niti bilo što upućuje na kršenje principa nepristranosti suda i kršenje prava pravne sigurnosti, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i u ovom kontekstu neosnovani.

U odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka

48. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

49. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužiteljicinom tužbom od 27. avgusta 2013. godine, a da je odluka o posljednjem pravnom lijeku (protiv Presude Kantonalnog suda broj 43 0 P 095734 17 Gž od 29. novembra 2017. godine kao konačne odluke u ovoj pravnoj stvari) donesena 6. decembra 2018. godine (Rješenje Vrhovnog suda broj 43 0 P 095734 18 Rev). Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao oko pet godina i tri mjeseca.

50. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud najprije zapaža da se u predmetnom postupku pored postavljenog tužbenog zahtjeva za predaju u posjed nekretnine odlučivalo i o protivtužbenom zahtjevu i eventualnom protivtužbenom zahtjevu kojim se tražilo utvrđenje, te da su u toku dokaznog postupka saslušane parnične stranke, svjedok F. I., proveden uviđaj na licu mjesta, kao i vještačenje koje je obavio vještak geodetske struke i drugi materijalni dokazi, pa Ustavni sud smatra da ima elemenata koji ukazuju da se radilo o relativno složenom postupku. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao oko tri godine i devet mjeseci, a da je drugostepena presuda donesena nakon pet mjeseci (od dana donošenja prvostepene presude), odnosno da je reviziona odluka donesena nakon jedne godine (od dana donošenja drugostepene presude). Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je apelant došao do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije, da su u postupku u okviru analiziranog perioda redovni sudovi donijeli dvije meritorne i jednu procesnu odluku, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta, koji po svojoj naravi nije hitne prirode, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

51. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

52. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra neosnovanim navode i u odnosu na navedena prava.

Ostali navodi

53. U vezi s apelacionim navodima o povredi prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije (zabrana mučenja), Ustavni sud ukazuje da se garancije tog prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst s predmetnim postupkom, zbog čega Ustavni sud te navode neće ni razmatrati.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentovane i jasne razloge. Takođe, Ustavni sud smatra da iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je tokom postupka narušen princip ravnopravnosti strana u postupku, niti bilo što upućuje na kršenje principa nepristrasnosti suda i kršenje prava pravne sigurnosti. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od pet godina i tri mjeseca, u okviru kojeg perioda su donesene dvije meritorne i jedna procesna odluka, prešla granice „razumnog roka“.

55. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelanti kršenje ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.

56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-479/18 (B. D. i drugi) | Sudska praksa | Aktio