Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5343/17 (M. J.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5343/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-5343/17, rješavajući apelaciju Mensura Junuzovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mensura Junuzovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 318775 15 Gži od 18. oktobra 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 318775 13 I od 1. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mensur Junuzović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Hadžića, kojeg zastupa Galiba Hrvačić- Karačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 318775 15 Gži od 18. oktobra 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 318775 13 I od 1. decembra 2014. godine.
2. Rješenjem Općinske službe za boračko-invalidsku zaštitu, socijalnu i zdravstvenu zaštitu, izbjegla i raseljena lica Općine Hadžići (u daljnjem tekstu: Općinska služba) broj 06-41.7- 3049/2007 od 5. novembra 2007. godine apelantu je priznat status civilne žrtve rata i po ovom osnovu ima pravo na isplatu lične invalidnine u iznosu od 92,00 KM mjesečno.
3. Apelant je 10. januara 2013. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu rješenja Općinske službe od 5. novembra 2007. godine protiv Federacije Bosne i Hercegovine, kao izvršenika radi namirenja preciziranog novčanog iznosa i troškova izvršenja.
4. Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj 65 0 I 318775 13 I od 2. aprila 2013. godine kojim je odredio predloženo izvršenje, protiv kojeg rješenja je Federacija BiH, kao izvršenik izjavila prigovor.
5. Odlučujući o prigovoru, Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 I 318775 13 I od 1. decembra 2014. godine kojim je usvojen prigovor, ukinute sve provedene izvršne radnje i obustavljeno izvršenje u cijelosti.
6. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u Rješenje Općinske službe od 5. novembra 2007. godine (pravosnažno i izvršno 19. februara 2008. godine) kojim je apelantu priznato pravo na ličnu invalidninu u iznosu od 92,00 KM, a da je uvidom u prijedlog za izvršenje utvrđeno da apelant potražuje ukupan iznos od 22,40 KM za period od 1. avgusta 2009. godine do 1. jula 2012. godine prema Federaciji BiH, kao izvršeniku. Općinski sud je ukazao na sadržaj odredaba člana 27. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te je istakao da su prema navedenoj zakonskoj odredbi kumulativno određeni elementi koji čine izvršnu ispravu podobnom za izvršenje, a prema načelu formalnog legaliteta u postupku izvršenja nedostatak bilo kojeg od zakonom određenih elemenata čini izvršnu ispravu nepodobnom za određivanje izvršenja. Dalje je ukazao da u rješenju Općinske službe od 5. novembra 2007. godine, kao izvršnoj ispravi nema označenog izvršenika, kao zakonom određenog elementa koji mora biti sadržan u izvršnoj ispravi da bi mogla biti podobna za izvršenje, odnosno nije navedeno iz kojih sredstava se isplaćuje priznato potraživanje. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da, shodno odredbama člana 27. ZIP, izvršna isprava na osnovu koje je podnesen prijedlog za izvršenje, ne sadrži sve bitne elemente koji je čine podobnom za izvršenje. Općinski sud je naveo da u skladu sa odredbama člana 36. ZIP prijedlog za izvršenje mora biti u cijelosti saglasan sa izvršnom ispravom, kako u pogledu pravilnog označavanja izvršne isprave i izvršenika, tako i u smislu označavanja drugih podataka koji su potrebni za izvršenje. Takođe je ukazao da prijedlog za izvršenje mora biti usklađen i sa visinom potraživanja priznatog prava, posebno u odnosu na označenog izvršenika Federaciju BiH, imajući u vidu da se u smislu Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom, odnosno u smislu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice, novčana primanja civilnih žrtava rata osiguravaju ne samo iz federalnog budžeta, nego i kantonalnog budžeta, u određenom omjeru. S obzirom na to da je izvršenje određeno na osnovu izvršne isprave u kojoj nije naveden izvršenik, niti iz kojih sredstava se isplaćuje priznato potraživanje, te da je naprijed navedenim zakonskim odredbama propisano da se novčana sredstva za isplatu predmetnih naknada osiguravaju ne samo iz federalnog budžeta, već i iz kantonalnog budžeta u određenom omjeru, Općinski sud je ukazao da izvršna isprava, koja je dostavljena uz prijedlog za izvršenje, nije podobna za izvršenje u skladu sa članom 27. ZIP, jer se ne može odrediti ko i u kojem iznosu je obveznik isplate novčanog potraživanja.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 318775 15 Gži od 18. oktobra 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda broj 65 0 I 318775 13 I od 1. decembra 2014. godine.
8. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da apelant neosnovano ukazuje u žalbi da je izvršna isprava podobna za izvršenje. Dalje je naveo da je odredbama člana 27. stav 1. ZIP propisano da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da u izvršnoj ispravi, koja je dostavljena uz prijedlog za izvršenje, nije naveden izvršenik koji ima da izvrši obavezu, niti je navedeno iz kojih sredstava se isplaćuje iznos priznate lične invalidnine, iz kog razloga predmetno rješenje ne ispunjava uslove propisane odredbama člana 27. stav 1. ZIP i nije podobno za izvršenje.
Apelacioni navodi
9. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je ukazao da je njegovo pravo utvrđeno na osnovu odredaba čl. 58. i 59., a u vezi sa članom 97. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom, ali da sudovi u konkretnom slučaju nisu imali u vidu navedene odredbe. Takođe je ukazao da su sudovi na pogrešan način primijenili odredbe materijalnog prava, naročito član 27. ZIP, jer je samim zakonom jasno definisan način finansiranja utvrđenih prava. Apelant je naveo da je onemogućen da koristi svoja prava, jer su sudovi samovoljno primijenili zakonske odredbe.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud nalazi da apelant povredu ustavnih prava na koja se pozvao nalazi u proizvoljnoj primijeni pozitivno-pravnih propisa. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Ustavni sud prije svega uočava da je apelant podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu rješenja Općinske službe od 5. novembra 2007. godine protiv Federacije Bosne i Hercegovine, kao izvršenika. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja rešenja Kantonalnog suda slijedi da u izvršnoj ispravi, odnosno rješenju na osnovu koje je apelant pokrenuo izvršni postupak, nije naveden izvršenik koji ima da izvrši obavezu, kao ni iz kojih sredstava se isplaćuje iznos priznate lične invalidnine, slijedom čega predmetno rješenje ne ispunjava uslove propisane odredbama člana 27. stav 1. ZIP i stoga nije podobno za izvršenje.
14. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao iste apelacione navode u sličnom činjeničnom i pravnom pitanju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5342/17 od 10. septembra 2019. godine). U navedenoj odluci, Ustavni sud je konstatovao da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do povrede apelantičinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, u obrazloženju navedene odluke, Ustavni sud je ukazao: „…da je, u situaciji kada su način osiguravanja sredstava za isplatu predmetnih potraživanja, način isplate, kao i obveznik isplate, jasno utvrđeni zakonom, proizvoljno obrazloženje Kantonalnog suda prema kojem predmetna izvršna isprava nije podobna za izvršenje u smislu odredbe člana 27. stav 1. ZIP-a, jer obaveza izvršenika nije jasno određena u konkretnom slučaju, niti je odrediva“. Takođe, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao „Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantica u konkretnom slučaju, za razliku od apelanata u gore navedenim citiranim predmetima koji su kao izvršenika označili Kanton, označila Federaciju Bosne i Hercegovine, kao izvršenika, a iz naprijed navedenih zakonskih propisa, kao i citiranih odluka Ustavnog suda, nesporno proizilazi obaveza Kantona, odnosno nadležnog kantonalnog organa uprave za isplatu predmetnih potraživanja, odnosno da preduzme neophodne korake, odnosno podnese zahtjev za doznačivanje neophodnih sredstava za realizaciju potraživanja koje imaju lica prema Zakonu o osnovama socijalne zaštite… “.
15. S obzirom na navedeno, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, poziva na razloge navedene u Odluci broj AP-5342/17 i slijedom toga zaključuje da ni u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević