Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4286/17 (A. Š. i A. Š.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Raskid ugovora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 126
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4286/17
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4286/17, rješavajući apelaciju Amira Šabića i Alme Šabić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Almira Šabića i Alme Šabić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 043938 17 Rev od 22. avgusta 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 043938 16 Gž 3 od 13. februara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 043938 07 P 2 od 3. juna 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Amir Šabić i Alma Šabić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Vogošće, koje zastupa Kemo Kapur, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 17. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 043938 17 Rev od 22. avgusta 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 043938 16 Gž 3 od 13. februara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 043938 07 P 2 od 3. juna 2016. godine. Apelanti su također podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „ukinuo Rješenje Općinskog suda broj 65 0 I 645713 17 I od 23. maja 2017. godine“. Apelanti su 15. novembra 2017. godine ponovo podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje Presude Kantonalnog suda od 23. maja 2017. godine u izvršnom postupku Općinskog suda broj 65 0 I 645713 17 I do donošenja odluke o ovoj apelaciji“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlučujući o zahtjevima apelanata za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio dvije odluke kojima je zahtjeve odbio (vidi odluke o privremenim mjerama br. AP 4286/17 od 30. novembra 2017. godine i 6. decembra 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te Mirjane Dragović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 20. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore 27. marta i 1. aprila 2019. godine. Općinski sud i tužiteljica u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Općinski sud je odlučujući u pravnoj stvari tužiteljice protiv apelanata radi raskida ugovora donio Presudu broj 65 0 P 043938 07 P 2 od 3. juna 2016. godine kojom je raskinut ugovor o kupoprodaji stana u Vogošći preciznije označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je zaključen 8. januara 2004. godine između tužiteljice kao prodavca i apelanata kao kupaca, te aneks na ugovor zaključen između istih ugovarača 28. septembra 2004. godine, a ovjeren 6. oktobra 2004. godine pred Općinskim sudom u Sarajevu, te je apelantima naloženo da predmetni stan predaju tužiteljici u posjed i slobodno raspolaganje (st. 1. i 2. izreke presude). Istom presudom odbijen je tužiteljicin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se apelanti obavežu da joj na ime naknade za neosnovano bogaćenje isplate iznos preciziran u stavu 3. izreke presude. Stavom 4. izreke presude tužiteljica je obavezana da apelantima vrati primljeni iznos na ime kupoprodajne cijene iz raskinutog ugovora u visini pobliže navedenoj u izreci osporene odluke, uz obavezu apelanata da tužiteljici naknade troškove postupka.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužiteljica 18. aprila 2006. godine podnijela Općinskom sudu tužbu protiv apelanata radi isplate duga, te da je na ročištu za glavnu raspravu od 24. juna 2008. godine precizirala tužbeni zahtjev tako da je tražila raskid predmetnog ugovora. Također, Općinski sud je naveo da je nakon provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je između tužiteljice kao prodavca i apelanata kao kupaca 8. januara 2004. godine zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana za kupoprodajnu cijenu od 35.000,00 KM, te da je ugovoreno da će apelanti tužiteljici odmah isplatiti 24.000,00 KM, a ostatak od 11.000,00 KM u mjesečnim ratama. Ugovoreno je i da pri isteku posljednje rate uz adekvatne priznanice vlasništvo na predmetnom stanu prelazi u potpunosti s tužiteljice na apelante kao kupce. Aneksom ugovora od 28. septembra 2004. godine je samo preciziran predmet kupoprodaje s bližim zemljišnoknjižnim oznakama, dok ne sadrži odredbe o roku i načinu ispunjenja ugovorenih obaveza. Utvrđeno je da je tužiteljica prodala svoj suvlasnički dio na predmetnom stanu, te se obavezala da će etažiranjem omogućiti apelantima kao kupcima da se uknjiže na prodatom suvlasničkom dijelu predmetnog stana. Utvrđeno je da su apelanti prilikom zaključenja ugovora tužiteljici isplatili iznos od 24.000,00 KM, a kasnije u ratama i prema uplatnicama 2.420,00 KM, dok je ostao neisplaćen dug apelanata prema tužiteljici u iznosu od 8.580,00 KM, što apelanti tokom postupka nisu ni osporavali. U vezi s tim, Općinski sud je zaključio da iz provedenih dokaza (iskazi svjedoka i materijalni dokazi) proizlazi da je „tužiteljica izvršila svoju ugovorenu obavezu predajom predmetnog stana tužiteljima (apelantima) u posjed i etažiranjem stana, dok tuženi (apelanti) svoj dio obaveze nisu ispunili niti su htjeli ispuniti“.
8. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da apelanti nisu isplatili tužiteljici cjelokupnu kupoprodajnu cijenu ni u naknadno datom roku za ispunjenje (11. februar 2005. godine), te da su ispunjeni uslovi za raskid ugovora shodno odredbi člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 043938 16 Gž 3 od 13. februara 2017. godine tužiteljicina žalba je djelimično uvažena, te je prvostepena presuda ukinuta u dijelu kojim je tužiteljica obavezana da apelantima vrati primljeni iznos na ime kupoprodajne cijene u visini od 26.420,00 KM i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u ostalom dijelu tužiteljicina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom žalba apelanata je odbijena kao neosnovana. Tužiteljici je odbijen zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu apelanata.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da je tužiteljica tužbom prvobitno tražila isplatu dugovanog iznosa, a potom raskid ugovora zbog neispunjenja, a kojem zahtjevu je prvostepeni sud udovoljio. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da posljedice raskida ugovora nemaju povratno dejstvo (ex tunc) nego djeluju ex nunc, od momenta raskida pa ubuduće, te cijeneći da su apelanti imali valjan pravni osnov za korištenje stana od trenutka zaključenja kupoprodajnog ugovora, pa do odluke o raskidu ugovora, Kantonalni sud je zaključio da nema mjesta primjeni odredbe člana 219. ZOO-a, kako tužiteljica neosnovano ističe, jer prema ovoj zakonskoj odredbi lice koje upotrijebi tuđu stvar u svoju korist treba naknaditi korist koju je imalo od upotrebe, ukoliko imalac stvari to zahtijeva. Kako se pod imaocem stvari ne podrazumijeva samo vlasnik stvari nego i zakoniti korisnik, prema stavu Kantonalnog suda, to ne postoji pravni osnov za obavezivanje apelanata za naknadu zbog korištenja predmetnog stana koji su koristili po osnovu ugovora o kupoprodaji. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da raskidom ugovora svaka strana duguje drugoj naknadu koristi koje je u međuvremenu imala od onog što je dužna vratiti, prema odredbama člana 132. stav 4. ZOO-a, a u konkretnoj pravnoj stvari to bi bila korist koju su apelanti imali od korištenja stana dok je na snazi bio ugovor o kupoprodaji stana. Međutim, prema ocjeni Kantonalnog suda, tužiteljica je kao dokaz ponudila nalaz vještaka građevinske struke kojim se dokazuje kolika je prosječna zakupnina za stan površine 83,24 m², i to u općinama Novi Grad i Novo Sarajevo, ali ne na području Vogošće gdje se nalazi predmetni stan, pa se iz nalaza vještaka ne može saznati koja je prosječna tržišna vrijednost zakupa stanova u Vogošći. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da tužiteljica nije dokazala postojanje odlučnih činjenica o potraživanim iznosima stečene koristi zbog toga što su apelanti upotrebljavali stan, odnosno izvedeni dokazi očigledno ne pružaju pouzdan osnov o tome, pa u nedostatku dokaza o visini duga nije bilo mjesta usvajanju ovog dijela tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda, prema kojoj su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za raskid ugovora iz člana 124. ZOO-a.
11. Pored navedenog, Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da apelanti tokom prvostepenog postupka nisu postavili protivtužbeni zahtjev da se tužiteljica obaveže na vraćanje novca koji su joj isplatili na ime kupoprodajne cijene predmetnog stana, te je u vezi s tim zaključio da je prvostepeni sud u dijelu prvostepene presude kojim je naložio tužiteljici da apelantima vrati primljeni iznos na ime kupoprodajne cijene iz raskinutog ugovora u visini pobliže navedenoj u izreci prvostepene presude odluke odlučivao izvan granica zahtjeva koji su stavljeni u postupku, čime je počinio povredu odredaba paničnog postupka koja je od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke iz člana 209. stav 2. tačka 11. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), što za posljedicu ima ukidanje tog dijela prvostepene presude u skladu sa odredbom člana 227a. ZPP.
12. Razmatrajući žalbene prigovore apelanata da tužiteljici nisu isplatili ostatak duga jer je tužiteljica zatvorila bankovni račun na koji su vršili uplatu, Kantonalni sud je zaključio da oni ne mogu uticati na drugačiju odluku jer se radi o paušalnim i nedokazanim navodima. Naime, Kantonalni sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužiteljica obavijestila apelante da je izvršila etažiranje stana, da je prije podnošenja tužbe apelante pozivala i ostavljala im rok za isplatu duga, a zatim dostavljala opomene pred tužbu sa zahtjevom za isplatu duga (11. februara 2005. godine i 15. jula 2005. godine). Također, Kantonalni sud je naveo da je tužiteljica prvobitno postavila tužbeni zahtjev koji je glasio na isplatu duga, što, prema ocjeni Kantonalnog suda, apelante nije tokom postupka motiviralo da izvrše ugovorenu obavezu isplate ostatka dugovanog iznosa, pa je apelantica preinačila svoj tužbeni zahtjev kojim je tražila raskid predmetnog ugovora o kupoprodaji. Također, Kantonalni sud je ocijenio da nije osnovan ni prigovor apelanata da je u „pretežnom dijelu isplaćena ugovorena cijena“. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da prema odredbi člana 131. ZOO-a ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obaveze, a kako apelanti nisu isplatili više od ¼ ugovorene cijene, to se dugovani iznos ne može smatrati neznatnim, kako apelanti tvrde. Također, Kantonalni sud smatra da je bez značaja upoređivanje „vrijednosti novca i nekretnina u 2006. i 2016. godini“ jer to ne može uticati na tužiteljicino pravo da traži raskid ugovora prema odredbi člana 124. ZOO-a.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 043938 16 Rev od 22. avgusta 2017. godine revizija apelanata je odbijena i drugostepena presuda potvrđena. Apelantima je odbijen zahtjev za naknadu troškova sastavljanja revizije. U obrazloženju presude Vrhovni sud je nakon što je ponovio utvrđeno činjenično stanje pred nižestepenim sudovima zaključio da se apelanti neosnovano pozivaju na odredbu člana 131. ZOO-a jer se prema mišljenju Vrhovnog suda ugovor po toj zakonskoj odredbi ne može raskinuti samo onda ako se radi o neispunjenju neznatnog dijela obaveze, a o takvom slučaju nije riječ u ovom predmetu jer apelanti nisu ispunili gotovo ¼ ugovorene obaveze. Vrhovni sud je također ukazao da iz sadržaja ugovora i aneksa jasno proizlazi da su stranke izričito ugovorile slijed ispunjenja obaveza po ugovoru i da je pri tome obaveza apelanata bila jasno određena, tj. da oni trebaju isplatiti ugovorenu cijenu u cijelosti prije uknjižbe i pribavljanja dokumentacije za uknjižbu. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da nižestepeni sudovi nisu povrijedili načelo istodobnog ispunjenja ugovorenih obaveza, kako to apelanti neosnovano ističu u reviziji, smatrajući da nije bilo osnova da se raskine kupoprodajni ugovor. Također, Vrhovni sud je zaključio da na pravilnost i zakonitost pobijane presude nemaju uticaj ni prigovori apelanata da ostaju bez povrata novca kao kupoprodajne cijene koju su isplatili tužiteljici. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da apelanti povrat isplaćene kupoprodajne cijene imaju pravo zahtijevati u smislu odredbe člana 132. st. 2. i 3. ZOO-a, međutim, takav zahtjev tuženi nisu postavili u predmetnom postupku i takav zahtjev nije bio predmet ove parnice. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je u skladu sa odredbom člana 248. ZPP odbio reviziju apelanata. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije je opisan hronološki tok postupaka, a zatim odlučenja osporenih presuda koje su, prema mišljenju apelanata, zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. U vezi s tim, apelanti uglavnom ponavljaju navode koje su isticali u žalbenom postupku i povodom revizije, između ostalog da je između tužiteljice kao prodavca i apelanata kao kupaca zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana u kojem je utvrđena cijena stana (35.000 KM) s načinom plaćanja, uz aneks u kojem je određen način podjele, etažiranja i prijenos prava vlasništva na predmetnom stanu u korist apelanata. Također navode da je u postupku dokazano da su odmah po zaključenju ugovora uplatili na tužiteljicin račun iznos od 24.00,00 KM, da je tužiteljica tražila da joj se uplati ostatak duga iako nije ispunila svoju obavezu „etažiranja predmetnog stana i predaje dokumentacije apelantima“. U tom kontekstu, apelanti su istakli da je u postupku dokazano da su „imali ozbiljnu namjeru“ da u cijelosti ispune ugovorenu obavezu, odnosno isplate ostatak duga, ali je tužiteljica zatvorila bankovni račun zbog čega su bili onemogućeni da joj isplate ostatak duga, pa je u tom smislu, prema njihovom mišljenju, došlo do pogrešne primjene člana 126. ZPP u vezi sa članom 124. ZOO-a.
II.Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je apelaciju ocijenio neosnovanom, te je istakao da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi smatrajući da navodima apelacije nije dovedena u pitanje zakonitost osporene presude, niti su povrijeđena prava na koja apelanti ukazuju. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Kantonalni sud je naveo da je presuda tog suda donesena na osnovu pravilne primjene procesnog i materijalnog prava o čemu je dato jasno obrazloženje, te smatra da nije došlo do kršenja prava apelanata na koja su se neosnovno pozvali u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Član 132.
(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
(3) Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.
(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.
(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 043938 17 Rev od 22. avgusta 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 3. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 17. oktobra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje raskida kupoprodajnog ugovora zbog neispunjenja obaveza, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Ustavni sud zapaža da apelanti suštinski ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava u vezi s ocjenom dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na pogrešno utvrđenim činjenicama i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
29. Polazeći od navedenih standarda, a imajući u vidu obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud ne uočava ništa što bi opravdalo prigovore apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su predmetni spor redovni sudovi sagledali, prije svega, u skladu s relevantnim odredbama ZPP i ZOO-a, pri čemu je detaljno ispitan pravni osnov tužiteljicinog tužbenog zahtjeva za raskid ugovora, nakon čega je izveden dokazni postupak i analiza svih izvedenih dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te potom izveden zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva za raskid ugovora i neosnovanosti zahtjeva apelanata za isplatu novčane protivvrijednosti. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05). Osim toga, član 6. Evropske konvencije ne zahtijeva od redovnih sudova da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 8. ZPP), ali zahtijeva ocjenu svih dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, kao i brižljivo izvođenje zaključka u pogledu dokazanosti određenih činjenica (član 123. ZPP), po principu slobodne ocjene dokaza.
30. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje stavove i zaključke u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva za raskid ugovora detaljno i jasno obrazložili, pri čemu je apelantima, kao i tužiteljici, s aspekta građanskog postupka data razumna mogućnost da predstave svoje viđenje pravnog odnosa s tužiteljicom izvođenjem svojih dokaza i osporavanjem dokaza suprotne strane s ciljem zaštite svojih prava. Također, Ustavni sud zapaža da su sudovi detaljno obrazložili primjenu pravila o teretu dokazivanja, te navodi apelanata o tome ni na koji način ne dovode u pitanje pravičnost konkretnog postupka budući da apelanti i ne tvrde da im je bilo onemogućeno da predlažu i izvode dokaze, već svoje tvrdnje zasnivaju isključivo na svom shvaćanju ocjene dokaza, koja nije podudarna s ocjenom dokaza suda. Međutim, ta činjenica se ne može na bilo koji način staviti na teret sudovima, niti u osporenim odlukama postoji bilo šta što bi ukazivalo na proizvoljnost kod ocjene dokaza i utvrđivanja činjenica ili kod primjene materijalnog i procesnog prava. Dalje, u vezi sa apelacionim navodima da je u predmetnom postupku dokazano da su „imali ozbiljnu namjeru“ da u cijelosti ispune ugovorenu obavezu, odnosno isplate ostatak duga, ali je tužiteljica zatvorila bankovni račun zbog čega su bili onemogućeni da tužiteljici isplate ostatak duga, pa je u tom smislu, prema mišljenju apelanata, došlo do pogrešne primjene člana 126. ZPP u vezi sa članom 124. ZOO-a, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene drugostepene presude, s kojim obrazloženjem se saglasio i Vrhovni sud u osporenoj presudi tog suda kao konačnoj odluci u konkretnom slučaju, razmotrio te navode i dao dovoljno jasne razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio da je u postupku utvrđeno da je tužiteljica u cijelosti izvršila svoju ugovorenu obavezu (etažiranje predmetnog stana), te da apelanti svoju ugovorenu obavezu isplate određenog iznosa nisu ispunili kako je ugovoreno predmetnim ugovorom, niti su dokazali da su bili spriječeni da tu obavezu izvrše u cijelosti. Imajući u vidu navedeno obrazloženje i sadržaj navedenih odredbi ZOO-a, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti takvom obrazloženju redovnih sudova.
31. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
32. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršeni i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su naveli u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu i kršenju prava apelanata iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljnom ocjenom dokaza pogrešno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su predmetni ugovor o kupoprodaji proglasili ništavim, a s obzirom na to da apelanti nisu dokazali da su realizirali predmetni kupoprodajni ugovor.
34. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelanti kršenje ovih prava vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević