Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3687/17 (N. P., G. P. i S. M.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nematerijalna šteta
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Kleveta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 123
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3687/17
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3687/17, rješavajući apelaciju Neđeljka Petkovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Neđeljka Petkovića, Gospave Petković i Sanje Malešević podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 153571 17 Gž od 13. juna 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Neđeljko Petković, Gospava Petković i Sanja Malešević (u daljnjem tekstu: apelant, apelantica G. P. i apelantica S. M. ili apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Ljubiša Dragičević, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 31. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 153571 17 Gž od 13. juna 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Jelene Smiljanić (tužiteljice – protivtužene u parničnom postupku u kojem je donesena osporena odluka; u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 11. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužiteljica su u periodu od 23. do 29. januara 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 153571 12 P od 30. novembra 2016. godine (stav I izreke presude) obavezani su apelanti da tužiteljici na ime naknade štete zbog povrede časti i ugleda i zbog povreda prava na lični i porodični život za period od juna 2012. do 2. septembra 2016. godine solidarno isplate iznos od 9.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Dalje, predmetnom presudom (stav II izreke presude) apelant i apelantica S. M. obavezani su da tužiteljici solidarno isplate i naknadu štete na ime klevete u iznosu od 4.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Također, predmetnom presudom (stav III izreke presude) obavezani su apelanti da tužiteljici solidarno isplate troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu, a (stav IV izreke presude) u cijelosti je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužiteljica obaveže da im na ime naknade neimovinske štete isplati iznose od po 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je (stav V izreke presude) utvrđeno povlačenje tužbe u odnosu na drugotužiteljicu Lutfiju Šabić (u daljnjem tekstu: tužiteljicina majka).
6. U obrazloženju presude je konstatirano da je, prema činjeničnim navodima tužbe, tužiteljica prije ratnih dejstava u BiH „bila lice bošnjačke vjeroispovijesti“ i da je u toku rata promijenila ime zbog određenih pritisaka koje je imala uslijed ostanka u Banjaluci. Dalje, prema tim navodima, tužiteljica je sa svojom majkom kupila parcelu i sagradila kuću u preciziranoj ulici u naselju Drakulić u Banjoj Luci, a nakon nekog vremena apelant je, zajedno sa svojom suprugom (apelanticom G. P.) i kćerkom (apelanticom S. M.), počeo sa gradnjom kuće na susjednoj parceli, za šta su dobili saglasnost od tužiteljice koja im je bila potrebna za dobivanje urbanističke saglasnosti. Također, prema tim navodima, takvi susjedski odnosi trajali su sve dok apelanti nisu saznali da su tužiteljica i njena majka „bošnjačke vjeroispovijesti“, nakon čega su „počeli problemi“.
7. Naime, prema činjeničnim navodima tužbe, prvo su apelanti otrovali psa koji je pripadao tužiteljici i njenoj majci, da bi nakon toga počele prijetnje, prozivke, uvrede i psovke na nacionalnom osnovu i sl. Prema tim navodima, „dana 2. 10. 2012. godine [apelantica S. M.], znajući da [tužiteljica] nije u kući jer je u to vrijeme bila na poslu, provalila je balkonska vrata i ušla u kuću prijeteći [tužiteljicinoj majki] i njenoj drugoj kćerki koja je bila u gostima da će ih pobiti, psujući im majku balijsku i tražeći [tužiteljicu] da je ubije i kako se navodi zapali joj kuću“. Dalje, prema tim navodima, loši odnosi su se nastavili i kada je tužiteljica pozvala policiju koja je obavila razgovor s apelanticom S. M. „zbog navoda da je [tužiteljica] bila u školi koju pohađa njen sin i da je govorila razrednici protiv sina, odnosno da isti propagira četnicizam“. Zatim, prema tim navodima, „nakon uvida u situaciju policija je s [tužiteljicom] otišla u školu, nakon čega su utvrdili da ista nije nikada bila u školi, niti je razgovarala s razrednicom“. Nadalje, prema tim navodima, apelantica G. P. je 6. oktobra 2012. godine pocijepala mrežu na ogradi koja dijeli dvije parcele, odnosno tužiteljicinu parcelu i parcelu apelanata, nastavljajući s psovkama i prijetnjama. Prema tim navodima, tužiteljica je 8. oktobra 2012. godine ponovo prijavila PS Lazarevo „ponovne napade, vrijeđanja, pljuvanje s balkona na [tužiteljicu u njenu majku] i nacionalne ispade od strane [apelanata], koji su došli čak do toga da je [apelant] rekao da će ih sve pobiti pištoljem, isto sve ponovo prijavila PS Lazarevo dana 11. 10. 2012. godine jer je [apelant] pokušao da [tužiteljicu] i njenog psa ubode vilama“. Pored toga, prema tim navodima, tužiteljica se 8. oktobra 2012. godine čak obratila sa zahtjevom za zaštitu ljudskih prava i Ombudsmenu BiH, a prijetnje su se nastavljale iz dana u dan. Prema tim navodima, tužiteljica i njena majka trpe konstantni strah, bojeći se za život i da ih apelanti ne povrijede. Također, prema tim navodima, ovakvim postupcima apelanata je nanesena duševna bol u vidu prijetnji, pritisaka, uznemiravanja i sl. Prema navodima tužbe, sve prethodno opisano je grubo povrijedilo nematerijalna prava tužiteljice i njene majke, njihovu čast, ugled i ljudsko dostojanstvo, te prouzrokovalo izuzetno depresivno raspoloženje i intenzivan strah koji je trajao duže vrijeme, uslijed čega su zatražile i ljekarsku pomoć, a iznesene klevete su također „štetile časti i ugledu tužilaca u njihovoj životnoj i radnoj sredini“.
8. Dalje, u obrazloženju presude je konstatirano da je tužiteljica na ročištima precizirala tužbeni zahtjev kao u izreci presude, te povukla tužbu u odnosu na svoju majku, obrazloživši da je ona u međuvremenu preminula, što je utvrđeno i rješenjem tog suda. Zatim je konstatirano da je apelantica S. M. u odgovoru na tužbu „izjavila da se njeno maloljetno dijete etiketira od strane [tužiteljice], te da je ista išla u školu i mjesnu zajednicu te pričala da je dijete veliki problem, da ga djeca u školi vrijeđaju i etiketiraju“. Nadalje, konstatirano je da su apelant i apelantica G. P. u odgovoru na tužbu izjavili da su bili u dobrim komšijskim odnosima s tužiteljicom i njenom majkom sve dok njoj nije počelo smetati sve što se radi u njihovom dvorištu, a najviše joj je smetao njihov unuk, kojeg je etiketirala kao problematično dijete. Također je konstatirano da su apelanti preciziranog datuma podneskom zatražili da se odbije tužiteljicin tužbeni zahtjev, a da se usvoji njihov protivtužbeni zahtjev (onako kako je preciziran u stavu IV izreke predmetne presude).
9. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da su u postupku pred Osnovnim sudom izvedeni dokazi uvidom i čitanjem većeg broja materijalnih dokaza (preciziranih na str. 3. i 4. predmetne presude), te saslušanjem tužiteljice i apelanata kao parničnih stranaka, kao i saslušanjem (jedanaest) poimenično nabrojanih svjedoka, a sadržaj izvedenih dokaza detaljno je prezentiran na str. od 4. do 12. predmetne presude. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da su apelanti u dužem vremenskom periodu, i to od juna 2012. pa do 2. septembra 2016. godine (kada je vođen prekršajni postupak protiv apelanta) kontinuirano i na više načina povrijedili tužiteljicin čast i ugled, zbog čega su kod nje prouzrokovali viši stepen uznemirenja, a i strah za lični život i sigurnost. U vezi s tim, Osnovni sud je konstatirao da su apelanti uznemiravali tužiteljicu i njenu majku do njene smrti (2013. godine) paljenjem smeća u blizini međe i zaštitne ograde, čime su vršili namjernu emisiju nedopuštenih štetnih gasova, sve usmjerivši prema tužiteljicinoj porodičnoj kući. Dalje je naveo da su apelanti otrovnim rastvorenim i nerastvorenim herbicidima uništavali ukrasno zelenilo, travu i zasađene voćke na tužiteljicinom imanju. Zatim je konstatirao da je apelantica S. M. 2. oktobra 2012. godine izvršila krivično djelo oštećenja tuđe stvari i krivično djelo narušavanja nepovredivosti stana kada je navedenog dana nasilnim putem ušla u posjed tužiteljicine porodične kuće i u prisustvu tužiteljicine majke i sestre oštetila ulazna vrata, ogradu na terasi, te prijetila da će ubiti tužiteljicu koja se u tom momentu nalazila na poslu. Osnovni sud je zaključio da je apelantica S. M. s prijetnjama nastavila i pred ovlaštenim službenim licima PS Lazarevo, zbog čega je na kraći period bila lišena slobode. Osim toga, Osnovni sud je konstatirao da je apelant javnim vršenjem male nužde na tužiteljicinom imanju „s terase pozadi kuće i neprimjerenim gestikulacijama pokazivanjem srednjeg prsta ruke“, na najbezobzirniji način vršio povrede tužiteljicine časti i ugleda. Također je konstatirao da su apelanti u više navrata, verbalnim istupima, a na tužiteljicinu štetu, izazivali nacionalnu i vjersku netrpeljivost, te u tim istupima prijetili da će ubiti tužiteljicu i uništiti njenu imovinu. Pri tome je ukazao da je na video zapisima koji su izvedeni kao dokaz na glavnoj raspravi jasno zabilježeno kako su apelanti uništavali imovinu, te vršili druge radnje kojima su povrijedili tužiteljicina zaštićena prava, čime su joj nanijeli duševnu bol i strah za egzistenciju. Pored toga, Osnovni sud je konstatirao da „iz nalaza i mišljenja iz augusta 2012. godine“ proizlazi da kod tužiteljice postoje pojačani zdravstveni problemi.
10. Osnovni sud je također utvrdio da je apelantica S. M. 2. oktobra 2012. godine pred pripadnicima policije oklevetala tužiteljicu „na način što je uporno tvrdila da je navedenog dana tužiteljica dolazila u prostorije OŠ 'Aleksa Šantić' i da je njenog maloljetnog sina [D. M.] okarakterizirala kao srpskog nacionalistu i da je kao takav evidentiran u MZ Drakulić, a ne kao asocijalno maloljetno lice u Centru za socijalni rad Banjaluka kao jedinoj nadležnoj državnoj ustanovi“. Osnovni sud je također naveo da je ova izmišljotina apelantice S. M. bila samo opravdanje za njeno kriminalno postupanje 2. oktobra 2012. godine kada je napala na tužiteljicinu imovinu i njenu ličnost. Osim toga, naveo je da je neutvrđenog datuma u jesen 2012. godine apelant lažno prijavio i time oklevetao tužiteljicu kod pripadnika CJB Banjaluka – Odsjeka koji se bavi izučavanjem i praćenjem terorizma i vjerskog ekstremizma, tvrdeći da se u tužiteljicinoj kući okupljaju pripadnici vehabijskog pokreta, a na šta ukazuju iskazi saslušanih svjedoka Predraga Vukovića i Miodraga Karanovića. Osnovni sud je dalje istakao da je apelant u prekršajnom postupku vođenom pred tim sudom u preciziranom predmetu na usmenom pretresu od 2. septembra 2016. godine ponovo iznosio neistine „tvrdeći da ima direktna saznanja da su nepoznate osobe dolazile kući tužiteljice, te da su te osobe prijetile tužiteljici da će joj osjeći glavu i staviti na kapiju i bombom je raznijeti, pa makar i oni poginuli, jer im tužiteljica nije otvarala vrata kuće“. Osim toga, Osnovni sud je ukazao da iz iskaza svjedoka Svjetlane Radusin, Tatjane Radoja (direktorice OŠ „Aleksa Šantić“), te policajaca Bojana Pepinovića i Gojka Jokića, proizlazi da tužiteljica nikada nije dolazila u prostorije OŠ „Aleksa Šantić“, niti je ikada prijavila mldb D. M. „kao srpskog nacionalistu“.
11. Osnovni sud je konstatirao da je visina naknade utvrđena imajući u vidu dužinu i učestalost, kao i jačinu povrijeđenog prava, prijetnje smrću, uništavanje imovine i povrede nacionalnih i vjerskih opredjeljenja, neovlaštene povrede stana, kao i težinu i ozbiljnost izrečenih kleveta pred pripadnicima policije i u toku drugih postupaka, te se pozvao na odredbe člana 200. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je također zaključio da je tužba u konkretnom slučaju podnesena u subjektivnom prekluzivnom roku iz člana 12. Zakona o zaštiti od klevete s obzirom na to da je podnesena 18. oktobra 2012. godine, „a sporno vrijeđanje i uznemiravanje“ izvršeno je 2. oktobra 2012. godine. Pored toga, zaključio je da ne postoje uvjeti za izuzetak odgovornosti za klevetu u smislu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete. Osnovni sud je nadalje naveo da je također imao u vidu da odgovornost propisana članom 5. Zakona o zaštiti od klevete nije suprotna članu 10. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i da se predviđena odgovornost može podvesti pod ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije. Naime, Osnovni sud je istakao da zagarantirano pravo slobode izražavanja ne znači da to pravo može biti zloupotrijebljeno na takav način da ugrožava druga zagarantirana prava kao što su lična prava u konkretnom slučaju tužiteljice, a da objavljivanje neistinitih činjenica ustvari predstavlja zloupotrebu prava na slobodu izražavanja. Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o iznošenju neistinitih činjenica (da je tužiteljica lično dolazila u OŠ „Aleksa Šantić“ da prijavi sina apelantice S. M. kao srpskog nacionalistu i da su njenoj kući dolazili pripadnici vehabijskog pokreta), a ne mišljenja, odnosno da sporno izražavanje nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koje se ne može dokazati, nego je bilo kao iznošenje činjenica koje su se pokazale neistinitim, a na koji zaključak upućuju iskazi saslušanih svjedoka Svjetlane Radusin, Predraga Vukovića, Miodraga Karanovića, Bojana Pepinovića i Gojka Jokića. Osnovni sud je zaključio da su apelant i apelantica S. M., iznošenjem naprijed navedenih neistinitih činjenica, oklevetali tužiteljicu i time joj nanijeli duševnu bol, zbog čega postoji osnov za njeno obeštećenje shodno članu 5. Zakona o zaštiti od klevete u vezi sa članom 154. ZOO.
12. Osim toga, Osnovni sud je zaključio da je protivtužbeni zahtjev nedokazan i neosnovan zbog toga što apelanti izvedenim dokazima nisu dokazali činjenične navode iz protivtužbe, na šta ih obavezuju odredbe čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
13. Odlučujući o žalbi koju su apelanti podnijeli protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 153571 17 Gž od 13. juna 2017. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
14. Okružni sud je u obrazloženju presude ocijenio da žalbeni razlozi ne utječu na pravilnost i zakonitost osporene odluke. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da uz pravo na naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i/ili časti, te povrede slobode, oštećenik na osnovu člana 200. stav 1. ZOO ima i pravo na naknadu takve štete i za druge povrede prava lica koje nisu izričito imenovane. Naveo je da sudska praksa tu podrazumijeva povrede koje se odnose na osnovne slobode i prava čovjeka i građanina propisane Ustavom, kao što je sloboda savjesti i vjeroispovijesti, nepovredivost doma, sloboda kretanja, te izbora boravišta i druga. U vezi s tim, ukazao je da činjenice koje navodi tužiteljica u bitnom potvrđuju i iskazi svjedoka Gojka Cvijetića, Vinke Cvijetić i Jovane Cvijetić, a to su: „da je porodica Petković provocira zato što je muslimanske nacionalnosti, da joj psuju majku balijsku, da je [apelantica G. P.] zapalila mrežu između ograde njihovih kuća, da sa starim suđem stružu po zidu proizvodeći zvukove koji provociraju, da je [apelant] palio smeće kako bi smrad išao do kuće tužiteljice, da [apelantica G. P.] istresa ponjave sa svog balkona na tužiteljicu, da je [apelantica S. M.] jedne prilike nasilno ušla u kuću tužiteljice u kojoj su bile njena majka i njena sestra i da je tada tražila tužiteljicu prijeteći da će je ubiti, da su prijetili i provocirali i komšije svjedoke jer obilaze tužiteljicu, da su je prijavljivali za krađu struje, da je [apelantica G. P.] prijetila da će to zemljište na kojem je tužiteljica sagradila kuću ponovo biti njihovo“. Nadalje, Okružni sud je konstatirao da ne samo da je apelantica S. M. nasilno ušla u tužiteljicin dom već da je i pred policijskim službenicima, kada su po prijavi izašli na lice mjesta (prema iskazu svjedoka Bojana Pepinovića), nastavila da prijeti i vrijeđa tužiteljicu i njenu majku. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da takvo ponašanje predstavlja uznemiravanje tužiteljice u njenom domu, a koje ponašanje apelanata se odrazilo i na tužiteljicin duševni mir. Za navedeno je, i prema ocjeni Okružnog suda, odmjerena pravična satisfakcija za taj vid nematerijalne štete. Pri tome je Okružni sud ukazao da je u smislu odredbi čl. 7. i 123. ZPP tužiteljica je dokazala svoje činjenične navode, te da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom dokaza u smislu odredbe člana 8. ZPP izveo pravilan zaključak o osnovanosti tužiteljicinog tužbenog zahtjeva.
15. Nadalje, Okružni sud je konstatatirao da su apelant i apelantica S. M., nezavisno od gore navedenog uznemiravanja, iznosili i neistinu u odnosu na tužiteljicu. Shodno tome, zaključio je da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim tvrdnjama, na osnovu izvedenih dokaza pravilno zaključio da su činjenični navodi tužbe dokazani i da takvo njihovo ponašanje ima elemente klevete, zbog čega nije ni pogriješio kada nije dosudio naknadu u jedinstvenom iznosu. U vezi s navedenim, Okružni sud je ukazao da su svjedoci Bojan Pepinović i Gojko Jokić, policijski službenici, izjavili da su na inicijativu apelantice S. M. provjerili u školi i na osnovu izjava službenika škole zaključili da tužiteljica nije dolazila u školu i prijavljivala sina apelantice S. M. da je nacionalista. Okružni sud je dalje ukazao da je svjedok Predrag Vuković, zaposlenik CJB Banjaluka – Sektor krim. policije – Odjeljenje za istrage ratnih zločina i borbu protiv ekstremizma i terorizma, potvrdio je da je tužiteljica prijavljena da održava kontakte s pripadnicima vehabijskog pokreta Gornja Maoča iako apelant nije raspolagao konkretnim činjenicama i dokazima koji bi potkrijepili navedeno operativno saznanje. Okružni sud je zatim ukazao da su apelanti osporili zaključak suda o ispunjenosti uvjeta za klevetu, prikazujući ove situacije na način koji bi opravdao njihovo ponašanje. Međutim, Okružni sud je zaključio da ocjena dokaza u međusobnoj povezanosti ukazuje na pravilan zaključak prvostepenog suda za odgovornost za klevetu jer su apelant i apelantica S. M. javno iznosili neistine o tužiteljici u školi i policiji. Pri tome, Okružni sud je istakao da je visina naknade pravilno utvrđena i nije previsoka s obzirom na to da su apelant i apelantica S. M. oklevetali tužiteljicu šireći neistine u vezi s događajima, koji ne samo ovdje na ovim područjima već i šire predstavljaju veliki i ozbiljan problem (ratni sukobi izazvani nacionalnom mržnjom).
16. Okružni sud je također istakao da je dovoljan broj izvedenih dokaza dokazao tužiteljicine činjenične navode, iz kojeg razloga, a suprotno tvrdnji žalbe, nije bilo potrebno dokazivati i uzročno-posljedičnu vezu između sušenja stabljika voća na tužiteljicinom imanju, uginuća psa ili historije bolesti tužiteljice. Okružni sud je ukazao da to proizlazi i iz izjave svjedoka Đorđa Vulina, prema kojoj je 8. novembra 2012. godine on „bio lično prisutan kada je [apelant] prijetio tužiteljici, govoreći joj da će sve poravnati, misleći na njenu kuću, da se neće smiriti dok ih sve ne pobije, da mu je ona tada rekla da je to neprimjereno ponašanje, a s obzirom na ozbiljnost upućenih prijetnji da je Jeleni predložio da odu u policijsku stanicu da prijavi taj slučaj, da ona nije odgovarala na te njegove prijetnje, da je sjela u auto, da je tada Petković dobacio da džabe ide i da od tog nema ništa, da su zajedno otišli u prostorije PS Lazarevo gdje ih je primio dežurni Košić kojem je [tužiteljica] dala izjavu zajedno s njim. Tada je upozorio Košića na ozbiljnost upućenih prijetnji od strane [apelanta], koji je rekao da će policija preduzeti sve potrebne mjere u svojoj nadležnosti, ali da nikada nije pozivan u svojstvu svjedoka u bilo kakvom postupku vezano za navedeni slučaj“. Okružni sud je pored toga ukazao da, suprotno tvrdnji žalbe, presuda nije preuranjena jer je građanska odgovornost šira i da nema razloga da se čeka okončanje krivičnog postupka s obzirom na to da i u parničnom postupku tužiteljica ima pravo da dokazuje pravno relevantne činjenice koje se tiču uznemiravanja na nacionalnom osnovu.
17. U vezi s činjeničnim navodima protivtužbe, Okružni sud je ukazao da su apelanti kao dokaz predložili saslušanje novinarke Nađe Diklić, ali da su od tog dokaza odustali na ročištu od 19. septembra 2016. godine. Okružni sud je također konstatirao da, suprotno tvrdnji žalbe, svjedok Ratko Tešanović u svojoj izjavi ne spori da nikada nije vidio tužiteljicu u OŠ „Aleksa Šantić“, a da „priča koju je čuo u hodniku nije pravno relevantna i ne dokazuje činjenične navode protivtužbe, te posebno kod činjenice da su suprotno izjavili pedagog Svjetlana Radusin i razrednica Irena Bojičić“. Okružni sud je istakao da, suprotno tvrdnji žalbe, a prema izvedenim dokazima koje je prvostepeni sud pravilno cijenio, tužiteljica nije dala pogrešne informacije novinarki, slijedom čega nije bilo mjesta usvajanju protivtužbenog zahtjeva.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
18. Apelanti tvrde da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. Apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju izostala savjesna, brižljiva i objektivna ocjena dokaza u skladu sa članom 8. ZPP, te da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, a da obrazloženje prvostepene presude ne zadovoljava standarde člana 191. ZPP i standarde prava na pravično suđenje. Naime, apelanti tvrde da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na kvantitetu izvedenih dokaza, a ne na njihovom kvalitetu, te da nije cijenio dokaze koje su predložili apelanti – „novinske članke i internet portale“. Također smatraju da taj sud nije obrazložio zbog čega je njihov protivtužbeni zahtjev odbijen. Dalje tvrde da je prvostepeni sud zanemario dio iskaza svjedoka Ranka Tešanovića koji je, kako navode, potvrdio njihove navode da je tužiteljica dolazila u školu zbog mldb. D. M, sina apelantice S. M. Ukazuju da je to bitno u kontekstu ponašanja apelantice S. M. kao samohrane majke koja, kako navode, instinktivno štiti svoje jedino dijete i priznala je krivicu za svoje reakcije, ali ne i za navodno oštećenje tuđe stvari, koje nema nikakve veze s povredom časti i ugleda jer se kritičnog dana kada se desio događaj, opisan u krivičnoj presudi, tužiteljica nije ni nalazila u kući. Apelanti dalje navode da vrijeđanje na nacionalnom osnovu ne predstavlja klevetu, niti povredu časti i ugleda i da ne može biti osnov za dosuđivanje te vrste naknade štete. Naime, tvrde da pravo na naknadu štete po ovom osnovu ne poznaje ni ZOO, ni Zakon o zaštiti od klevete. Dalje ukazuju da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da se kod nadležnog suda vodi krivični postupak protiv apelanata zbog krivičnog djela izazivanja nacionalne mržnje i netrpeljivosti iz KZRS. Shodno tome, smatraju da je tužba koju je tužiteljica podnijela protiv njih u konkretnom slučaju preuranjena. Također navode da je konflikt između njih i tužiteljice imovinsko-pravne prirode, a ne nacionalne, na šta, prema njihovom mišljenju, ukazuju i dokazi izvedeni tokom postupka. Navode da u konkretnom slučaju nije dokazana protivpravnost kao jedan od elemenata za dosuđivanje naknade štete jer je prekršajni postupak protiv apelanta obustavljen ili je pravomoćno oslobođen odgovornosti za prekršaj. Pored toga, navode da je redovni sud, dosuđujući naknadu i po članu 200. ZOO i po Zakonu o zaštiti od klevete tužiteljicu „nagradio“ dvostrukom naknadom suprotno propisima i načelima koji reguliraju predmetnu materiju. Osim toga, smatraju da je naknada štete u konkretnom slučaju previsoko dosuđena. Ovo jer se, kako tvrde, prema Zakonu o visini materijalne i nematerijalne štete pretrpljene u ratu, te shodno sudskoj praksi sudova u RS, naknada štete za ranjavanje dosuđuje u iznosu od 2.000 KM, a naknada štete zbog smrti bliskog lica u iznosu od 7.000 KM. Ukazuju i da je naknada štete u konkretnom slučaju previsoko određena imajući u vidu i, kako navode, dobro imovno stanje tužiteljice, te činjenicu da su apelanti bolesni, a apelantica S. M. samohrana majka.
II.Odgovori na apelaciju
20. Okružni sud i Osnovni sud smatraju da su apelacioni navodi neosnovani i da presudama donesenim u predmetnom postupku nisu povrijeđena prava apelanata zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom na čiju povredu ukazuju u apelaciji. Okružni sud, pri tome, navodi da ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci, a Osnovni sud da su u obrazloženju prvostepene presude detaljno obrazloženi pravni razlozi za njeno donošenje.
21. Tužiteljica, između ostalog, ukazuje da apelanti ne mogu podnijeti apelaciju s tvrdnjama koje se odnose na pogrešnu ocjenu dokaza i na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je u tom smislu apelacija neosnovana. Tužiteljica dalje tvrdi da su apelanti u toku predmetnog spora imali mogućnost izvođenja dokaza, što su i koristili. Tužiteljica, također, tvrdi da apelanti nisu uredili ni dokazali osnovanost svog protivtužbenog zahtjeva jer „nisu izvršili valjanu pasivnu legitimaciju svih protivtuženih (označavanje 'protivtuženog' medij, odgovornog urednika, novinara) i nisu izvodili dokaze vezano za procesno-invalidni zahtjev“. Konačno, tužiteljica smatra da su redovni sudovi pravilno primijenili relevantno materijalno pravo. Imajući u vidu navedeno, tužiteljica predlaže da se apelacija odbije ili odbaci kao prima facie neosnovana.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst navedenog zakona sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji, u relevantnom dijelu, glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
[…] Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
24. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:
ODGOVORNOST ZA KLEVETU
Član 5.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
[…]
IZUZECI OD ODGOVORNOSTI
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
NAKNADA ŠTETE
Član 11.
1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
[…] VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 153571 17 Gž od 13. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 4. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 31. augusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelanti pobijaju navedenu presudu Okružnog suda, eksplicitno tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
30. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su osporenom odlukom usvojeni tužiteljicini tužbeni zahtjevi kojima su apelanti obavezani da tužiteljici naknade štete zbog povrede časti i ugleda i povreda prava na lični i porodični život za precizirani period, a apelant i apelantica S. M. i naknadu štete na ime klevete u preciziranim iznosima. Ustavni sud dalje ukazuje na svoju praksu u predmetima u kojima su apelanti osporavali presude kojima je odbijen njihov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti prouzrokovane klevetničkim izražavanjem (vidi, između ostalih, odluke Ustavnog suda br. AP 3938/16 od 6. decembra 2018. godine i AP 379/13 od 10. oktobra 2016. godine), a u kojima su se apelanti eksplicitno pozivali samo na povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zaključio da se suština zahtjeva apelanata odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud je navode tih apelacija razmatrao i u kontekstu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pa je razmatrao da li je osporenim odlukama u tim predmetima postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: prava apelanata na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja (zaštićenog članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije).
31. S druge strane, Ustavni sud napominje da je u predmetima br. AP 2197/15 i AP 1670/15 (vidi odluke Ustavnog suda AP 2197/15 od 31. januara 2018. godine i AP 1670/15 od 6. decembra 2017. godine) u kojima su apelanti osporavali presude redovnih sudova kojima su obavezani da tužiocima naknade štetu zbog klevete, odnosno povrede časti i ugleda, a u kojima su apelanti eksplicitno ukazivali samo na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, apelacije razmatrao isključivo u kontekstu navoda o povredi tog prava, a ne i prava na slobodu izražavanja. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud će u skladu s praksom u predmetima AP 2197/15 i AP 1670/15, imajući prevashodno u vidu sadržaj apelacionih navoda, predmetnu apelaciju razmatrati isključivo u kontekstu navoda o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, na koja su se apelanti eksplicitno i pozvali.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
34. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete tužiteljici zbog povrede časti i ugleda i zbog povreda prava na lični i porodični život, te zbog klevete, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je nesporno da u navedenom postupku apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (op. cit. AP 2197/15, stav 31. i AP 1670/15, stav 23). Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan na način kako to zahtijevaju navedene odredbe.
35. Apelanti, u suštini, smatraju da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne ocjene dokaza, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka, te da prvostepeni sud nije dao obrazloženje svoje odluke koje bi bilo u skladu sa standardima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
38. Dalje, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Dalje, Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, st. 83 s daljnjim referencama,i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
39. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene i prvostepene presude i dostavljene dokumentacije, nasuprot apelacionim navodima, proizlazi da je dokazni postupak u konkretnom slučaju proveden u skladu s relevantnim odredbama ZPP, odnosno da je prvostepeni sud cijenio sve dokaze provedene u postupku pred tim sudom kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te da je prvostepena presuda donesena nakon na osnovu tako provedenog postupka. Osim toga, u vezi s apelacionim navodima da prvostepeni sud nije cijenio dokaze koje su predložili apelanti – „novinske članke i internet portale“, Ustavni su zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da su apelanti u predmetnom postupku uopće predložili da se oni izvedu kao dokaz. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi u prvostepenoj i osporenoj odluci, nasuprot navodima apelanata, dali dovoljno jasne, logične i argumentirane razloge za svoj zaključak da iz provedenih dokaza proizlazi da su apelanti na navedeni način i pričinili štetu tužiteljici povredom njene časti i ugleda i prava na lični i porodični život, te apelant i apelantica S. M. i klevetom tužiteljice (da je tužiteljica lično dolazila u OŠ „Aleksa Šantić“ da prijavi sina apelantice S. M. kao srpskog nacionalistu i da su njenoj kući dolazili pripadnici vehabijskog pokreta). Pri tome, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi pozvali na relevantne odredbe ZOO, Zakona o zaštiti od klevete i ZPP. Ustavni sud, također, zapaža da iz obrazloženja osporene i prvostepene presude proizlazi da su redovni sudovi, nasuprot navodima apelanata, dali dovoljno jasne razloge i za svoju odluku da odbiju protivtužbeni zahtjev apelanata. Ustavni sud, također, ukazuje da je drugostepeni sud u osporenoj presudi razmatrao žalbene navode apelanata, kakve apelanti u ovom kontekstu zapravo ponavljaju i u apelaciji, da je dao dovoljno jasne, logične i argumentirane razloge za svoj zaključak da su takvi žalbeni navodi neosnovani. Pri tome, u vezi s navodima apelanata da je redovni sud, dosuđujući naknadu i po članu 200. ZOO i po Zakonu o zaštiti od klevete, tužiteljicu „nagradio“ dvostrukom naknadom suprotno propisima i načelima, Ustavni sud smatra potrebnim ukazati i da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je tužiteljici naknada štete po osnovu povrede njene časti, ugleda i prava na lični i porodični život (shodno odredbama ZOO) i naknada štete po osnovu klevete (po osnovu Zakona o zaštiti od klevete), dosuđena posebno povodom odvojenih događaja odnosno određenih postupanja apelanata i izražavanja apelanta i apelantice S. M., kako je sve detaljno prezentirano u obrazloženju osporene i prvostepene presude. Shodno tome, prema mišljenju Ustavnog suda, nema proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da tužiteljici pripada naknada štete po oba ova osnova, te se stoga pokazuju neosnovanim apelacioni navodi apelanata da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o kumulaciji naknade. Imajući u vidu navedeno, kao i sadržaj relevantnih odredbi Zakona o zaštiti od klevete, ZOO i ZPP, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlaze elementi proizvoljnosti u primjeni relevantnog materijalnog i procesnog prava u ovom dijelu.
40. U vezi s dosuđenom visinom naknade štete tužiteljici povredom njene časti i ugleda i prava na lični i porodični život (u iznosu od 9.000,00 KM) i zbog klevete (u iznosu od 4.000,00 KM), za koje iznose apelanti smatraju da su previsoki, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav izražen u odlukama koje su se bavile pitanjem načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, stav 47), prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Pri tome, Ustavni sud naglašava da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih boli“.
41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi odluku o određivanju naknade štete zasnivali na činjenici da je tužiteljica pretrpjela povrede časti i ugleda i prava na lični i porodični život od strane apelanata, te da su je apelant i apelantica S. M. oklevetali. Ustavni sud nadalje zapaža da su prilikom utvrđivanja visine naknade redovni sudovi cijenili dužinu i učestalost povreda, kao i jačinu povrijeđenog prava, prijetnje smrću, uništavanje imovine i povrede nacionalnih i vjerskih opredjeljenja, neovlaštene povrede stana, kao i težinu i ozbiljnost izrečenih kleveta pred pripadnicima policije i u toku drugih postupaka, kao i cjelokupni kontekst u kojem su izvršene povrede tužiteljicinih prava. Dalje, Ustavni sud imajući u vidu sadržaj odredbi čl. 200. ZOO i 11. Zakona o zaštiti od klevete, a kojima je regulirano pitanje visine naknade štete po ovim osnovima, ukazuje da iz tih odredbi proizlazi da je visina naknade zapravo determinirana činjenicama svakog konkretnog predmeta i da zapravo sud, u smislu naprijed navedenog stava Ustavnog suda (AP 3222/12), treba da izvrši njenu konkretizaciju „s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih“, a nesporno je da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja upravo tako postupili. Dovodeći naprijed navedeno u vezu s obrazloženjem osporene i prvostepene presude, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naknadu nematerijalne štete u visini preciziranoj u izreci prvostepene presude dosudili upravo imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja, pri čemu iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlaze elementi proizvoljnosti u primjeni relevantnih propisa (ZOO i Zakona o Zaštiti od klevete) u ovom dijelu. Pored toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata da je visina naknade štete u konkretnom slučaju previsoko određena imajući u vidu odredbe Zakona o visini materijalne i nematerijalne štete pretrpljene u ratu i sudsku praksu sudova u RS u odnosu na naknadu štete za ranjavanje i smrt bliskog lica budući da je evidentno da se ne radi o istom osnovu naknade štete.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
43. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelanti nisu posebno obrazložili svoje navode o kršenju tog prava, odnosno da su oni, u suštini, isti kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su nakon provedenog postupka redovni sudovi ocijenili dokaze i utvrdili činjenice, te donijeli odluku kojom su apelanti obavezani da tužiteljici plate naknadu štete zbog povrede njene časti i ugleda i prava na lični i porodični život, a apelant i apelantica S. M. i zbog klevete, pri čemu su dali dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje za tu odluku u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, a iz kojeg obrazloženja ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava.
45. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju ovih prava vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević