Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4166/17 (M. J.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ratni zločin
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4166/17
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4166/17, rješavajući apelaciju Marijana Jovanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Marijana Jovanovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 017259 17 Krž 2 od 16. juna 2017.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Marijan Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čajniča, kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 017259 17 Krž 2 od 16. juna 2017. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 4166/17 od 25. oktobra 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
4. Pozvani su dostavili odgovor.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 017259 15 Kri od 4. novembra 2016. godine apelant i optuženi Milosav Jovanović i Slavko Jovanović (u daljnjem tekstu: optuženi) proglašeni su krivim zato što su radnjama opisanim u osuđujućem dijelu izreke presude počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), u vezi sa članom 22 istog zakona, pa ih je Sud BiH osudio na kazne zatvora u trajanju od po 11 godina, u koje se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru. Istom presudom, na osnovu člana 284 tačka c) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), optuženi, te optuženi Stevo Jovanović su oslobođeni optužbe da su radnjama opisanim u oslobađajućem dijelu izreke pobijane presude počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ, a sve u vezi sa članom 22 istog zakona.
7. Sud BiH je nakon sprovedenog postupka zaključio „da je nesumnjivo dokazano da su optuženi, na način koji je detaljno opisan u osuđujućem dijelu izreke prvostepene presude, za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini između Vojske Republike Srpske i Armije BiH […], kao pripadnici – vojnici Vojske Republike Srpske […], postupali protivno pravilima međunarodnog humanitarnog prava […] tako što su u prvoj polovini juna 1992. godine u selu Medoševići, opština Čajniče, po prethodnom dogovoru, zajedno s umrlim M. J. i G. J., naoružani poluautomatskim puškama, iznenada došli i rasporedili se oko štale u kojoj su se nalazili civili bošnjačke nacionalnosti, i to supružnici A. Medošević i Dž. Medošević (u daljnjem tekstu supružnici Medošević), njihova kći K. Medošević i sin Mevludin Medošević, kao i srodnici, djeca M. B., rođena 1981. godine, i M. B., rođen 1983. godine (u daljnjem tekstu: djeca). Utvrđeno je da su im zatim, u namjeri da ih sve liše života, naredili da izađu iz štale držeći poluautomatske puške u pravcu istih i štale, što su spomenuti Medoševići i djeca zbog straha za život učinili […], nakon čega su dvojica od prisutnih Jovanovića djecu nasilno odvojili od Medoševića, uveli ih i zaključali u obližnju kuću vlasništvo A. Medoševića, na koji način su ih protivzakonito zatvorili onemogućivši im da izađu i pobjegnu iz kuće […]. Zatim su […] na detaljno opisani način fizički maltretirali supružnike Medošević i njihovu kćer i sina […]. Utvrđeno je da je tom prilikom Mevludin Medošević iskoristio nepažnju prisutnih Jovanovića i pobjegao s lica mjesta, […], pa su zbog toga Jovanovići iz poluautomatske puške ispalili više hitaca u njegovom pravcu i organizovali potragu za njim, nakon čega su […] iz poluautomatske puške pucali u pravcu supružnika Medošević i njihove kćerke, usljed kojih zadobijenih povreda je nastupila smrt, dok je smrt A. Medoševića nastupila usljed snažnog udarca zadobijenog od strane navedenih Jovanovića, i to djelovanjem tupe mehaničke sile u predjelu grudnog koša. Potom su se svi Jovanovići ponovo vratili u kuću A. Medoševića, gdje su na isti način, pucanjem iz puške lišili života djecu, koja su se cijelo vrijeme nalazila zaključana u kući, da bi na kraju izazvali požar, usljed kojeg je kuća u potpunosti izgorjela zajedno s tijelima ubijene djece i obližnjom štalom“. Utvrđeno je da su djeca, kao nestala lica, pravosnažnim Rješenjem Opštinskog suda u Goraždu broj R: 609/02 od 24. februara 2003. godine proglašena umrlim.
8. Sud BiH je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza, koji su analizirani i detaljno opisani u obrazloženju presude, utvrdio činjenično stanje navedeno u osuđujućem dijelu izreke presude, te zaključio van razumne sumnje da su se radnjama optuženih stekli svi elementi bića krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142
KZSFRJ.
9. Da su optuženi počinili krivično djelo (ubistvo tri člana porodice Medošević i dvoje djece) na način opisan u osuđujućem dijelu izreke presude, Sud BiH je utvrdio na osnovu iskaza ključnog svjedoka optužbe Mevludina Medoševića, dovodeći taj iskaz u vezu s iskazima svjedoka I. P., S. B., R. B., R. T., Č. J., D. L., iskaza dva vještaka i materijalne dokumentacije.
10. Sud BiH je naveo da u postupku nije bila sporna činjenica smrti pet oštećenih, koja je potkrijepljena materijalnom dokumentacijom i izjavama svjedoka. Ta činjenica proizlazi i iz nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještačenja, koji je sačinio doc. dr med. sc. Vedo Tuco (dokaz T-61), koji ga je na glavnom pretresu potvrdio i pojasnio, a koji je sačinio na osnovu dokumentacije prof. dr Zdenka Cihlarža (dokaz T-60 – Izvještaj o sudsko-medicinskoj ekspertizi broj Kri-13/01 od 31. oktobra 2001. godine), koji je 31. oktobra 2001. godine bio prisutan prilikom vršenja ekshumacije u selu Medoševići kada su pronađeni posmrtni ostaci supružnika Medošević i njihove kćerke. Sud BiH je u cijelosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka i u vezi s tim obrazloženjima datim tokom glavnog pretresa jer se radi o dokazu koji su u skladu s pravilima struke i nauke dali izuzetno stručni i kvalifikovani vještaci sudske medicine s dugogodišnjim iskustvom u sudsko-medicinskim vještačenjima. Sud BiH je naveo da je identitet posmrtnih ostataka supružnika Medošević i njihove kćerke potvrdio bliski srodnik A. Medoševića i na osnovu klasične metode identifikacije (antropološko-morfoloških pokazatelja, zubnog statusa, odjeće). Prednje navedena činjenica je potkrijepljena i u presudi navedenom materijalnom dokumentacijom.
11. U odnosu na djecu, odgovarajući na pitanje optužbe vještak Vedo Tuco je pojasnio da su posmrtni ostaci dvoje djece, uzrasta od devet i 11 godina, u potpunosti izgorjeli usljed djelovanja visoke temperature, tačnije otvorenog plamena. Imajući u vidu da posmrtni ostaci dvoje djece nisu pronađeni, vještak je na glavnom pretresu objasnio proceduru na terenu kada su u pitanju ekshumacije posmrtnih ostataka u izgorjelim kućama. Međutim, činjenica smrti za djecu potkrijepljena je materijalnom dokumentacijom, i to pravosnažnim Rješenjem Opštinskog suda u Goraždu broj R609/02 od 24. februara 2003. godine o proglašenju nestale djece umrlim (dokaz T-51) i izvoda iz MKU opštine Goražde od 17. septembra 2014. godine na ime djece. Sud BiH je naveo da nije imao razloga da ne prihvati kao istinite i vjerodostojne iskaze vještaka čije su izjave, kao i nalaz i mišljenje razložni, uvjerljivi i ničim dovedeni u sumnju, a posebno cijeneći iskaz svjedoka Mevludina Medoševića koji je zarobljen zajedno s oštećenim ubijenim licima, na osnovu kojeg je, pored već navedene materijalne dokumentacije, Sud BiH utvrdio da se radi o supružnicima Medošević i njihovoj kćerci, te o djeci.
12. Sud BiH je u presudi naveo da druga ključna činjenica koju je Sud BiH bio dužan da utvrdi jeste da li su počinioci izvršene inkriminacije, na način opisan u izreci presude, optuženi, odnosno da utvrdi van razumne sumnje da su optuženi izvršili ubistvo navedenih lica. Sud BiH je ukazao da se ova činjenica prvenstvo zasniva na iskazu ključnog svjedoka optužbe Mevludina Medoševića koji je, svjedočeći na glavnom pretresu, detaljno opisao događaj koji se desio kritične prilike, način postupanja optuženih prema njemu i kasnije ubijenim članovima njegove porodice, način na koji je pobjegao s lica mjesta i izbjegao sigurnu smrt, te je u presudi detaljno interpretiran ovaj iskaz (par. 148, 150–158). Činjenicu da su se u kući A. Medoševića nalazila i djeca su na glavnom pretresu potvrdili svjedoci S. B. i R. B., roditelji ubijene djece. Da se u selu Medošević desilo ubistvo, da je ubijen A. Medošević potvrdio je i svjedok D. L. kada je svjedočio na glavnom pretresu. Svjedoci S. B. i R. B., roditelji ubijene djece, srodnici Mevludina Medoševića, takođe su svjedočili na okolnosti ubistva u selu Medoševići. Sud BiH je naveo da ovi svjedoci nisu bili očevici, niti imaju direktna saznanja o počiniocima ovog zločina i oni su od svjedoka Mevludina Medoševića čuli ko je odgovoran za ubistva i način na koji su se desila. Sud BiH je u paragrafu 158–163 odgovorio i na navode odbrane koja je potencirala da Mevludin Medošević nije mogao čuti glas J. Jovanovića koji je, prema kazivanju svjedoka Mevludina, ostalim govorio da ih ne diraju, kao i navod da nije mogao čuti plač majke (paragraf 164). Dakle, Sud BiH je izvršio detaljnu analizu dokaza, čiji su najznačajniji dijelovi analizirani u presudi, te zaključio kako oni predstavljaju jednu konzistentnu i uvjerljivu cjelinu. Sud BiH je iskaze ovih svjedoka ocijenio kao jasne i ubjedljive, te je u cijelosti prihvatio iskaz Mevludina Medoševića dat na osnovu ličnih opažanja, a koji nije imao niti jedan valjan razlog da lažno tereti optužene, i van razumne sumnje utvrdio da su optuženi, postupajući na način kako je to opisano u osuđujućem dijelu presude, krivično odgovorni za smrt pet oštećenih lica.
13. Međutim, Sud BiH je dao poseban osvrt na prigovor odbrane koji je iznijela i u završnim izlaganjima i u toku cijelog krivičnog postupka, odnosno da niko, pa ni Mevludin Medošević, nije vidio da su optuženi izvršili ubistva na način opisan u osuđujućem dijelu izreke presude. Stoga je Sud BiH detaljno obrazložio razloge koji su doveli do zaključka suda o krivičnoj odgovornosti optuženih. Tako je vještak sudske medicine dr Zdenko Cihlarž (paragraf 179) na glavnom pretresu izjavio da je 31. oktobra 2001. godine boravio na području sela Medoševići, zajedno s timom, na osnovu naredbe Kantonalnog suda u Goraždu broj Kri 13/01. Vještak je objasnio da je tom prilikom vršena ekshumacija posmrtnih ostataka tri lica, a koja su bila označena br. 387, 388 i 389 i koja su identifikovana kao supružnici Medošević i njihova kćerka. Zapisnikom o uviđaju povodom izvršenih ekshumacija u opštini Čajniče broj 13/01 od 31. oktobra 2001. godine (dokaz T-43) potvrđeni su navodi svjedoka Š. D., koji je prisustvovao uviđaju u selu Medoševići u oktobru 2001. godine, da su na livadi pronašli jednu grobnicu u kojoj su bili posmrtni ostaci tri lica, jedna mlađa, jedna starija ženska osoba i jedna starija muška osoba. I vještak dr Vedo Tuco je glavnom pretresu, takođe, izjavio da je nalaz i mišljenje od 27. oktobra 2014. godine (dokaz T-61) sačinio na osnovu medicinske dokumentacije koju je prethodno sačinio dr Zdenko Cihlarž, napominjući da nije lično vidio posmrtne ostatke. Međutim, obrazlažući svoj nalaz, vještak je izjavio da je na osnovu gore navedene dokumentacije dobio zadatak da pokuša da utvrdi uzroke smrti ekshumiranih posmrtnih ostataka, pa je na osnovu njihove obrade sastavio nalaz. Na pitanje da li su posmrtni ostaci dvoje djece u uzrastu od devet i 11 godina u potpunosti izgorjeli usljed djelovanja visoke temperature, odnosno otvorenog plamena, vještak je potvrdio da jesu. Ukratko, iz iskaza vještaka proizlazi da su ekshumirani posmrtni ostaci jedne muške i dvije ženske osobe, odnosno da su na pronađenim posmrtnim ostacima konstatovana perimortalna oštećenja nastala usljed strijelnih povređivanja i trauma grudnog koša, a što je korespodentno s izjavama članova porodice, posebno svjedoka Mevludina Medoševića, čiju izjavu su potvrdili i svjedoci, I. P. i svjedoci S. B. i R. B. – srodnici ubijenih, koji na nesumnjiv način upućuju da su se ubistva desila upravo na način opisan u izreci osuđujućeg dijela presude.
14. Shodno navedenom, Sud BiH je cijenio iskaze svjedoka koji su potvrdili tezu optužbe da su inkriminacije izvršili optuženi. Naime, svjedok Mevludin Medošević je na glavnom pretresu detaljno opisao tok događaja, a njegov iskaz Sud BiH je ocijenio uvjerljivim. Nadalje, kako je Sud BiH naveo, do saznanja da su optuženi izvršili taj zločin svjedok je došao nakon što je počeo tragati za posmrtnim ostacima ubijenih. Sud BiH je istakao da se u skladu s principom slobodne ocjene dokaza u toku glavnog pretresa relevantne činjenice mogu utvrđivati neposrednim i posrednim dokazima, odnosno indicijama. Sud BiH je određene relevantne činjenice iz optužnice utvrdio na osnovu posrednih dokaza – indicija. U ovom predmetu postoji mnoštvo dokaza koji upućuju na određene okolnosti koje, uzete zajedno, upućuju na postojanje konkretnih činjenica. Zaključak koji se izvodi na osnovu takvih dokaza mora da bude jedini mogući razuman zaključak (paragraf 188).
15. Sud BiH je takođe istakao da se odbrana optuženih bazirala na tvrdnji da su optuženi, u kritičnom periodu, kao pripadnici VRS, bili angažovani i prisutni na koti Medena Glavica, te da zbog toga nisu mogli počiniti djelo pobliže opisano u osuđujućem dijelu izreke presude, da su to počinili pripadnici paravojnih formacija, te su optuženi dali iskaze u korist sopstvenih tvrdnji. Sud BiH se bavio analizom iskaza svjedoka u dijelu koji se odnosi na alibi optuženih, posebno iskazima svjedoka odbrane koji su svjedočili i na osnovu kojih je građena teorija odbrane, kao i svjedocima optužbe koji su, nasuprot tvrdnji branioca, optužene smjestili u vrijeme i mjesto kada su počinjene inkriminisane radnje za koje su optuženi i osuđeni. U tom smislu su parafrazirani dijelovi iskaza svjedoka M. Č., V. V., B. Č., V. R. i Č. J. koji su takođe svjedočili na okolnosti da su se u inkriminisanom periodu na području opštine Čajniče nalazile i paravojne formacije koje su palile i pljačkale kuće, što su u svojim iskazima prilikom svjedočenja u korist sopstvenih tvrdnji potvrdili optuženi, kao i navodeći da optuženi nisu imali problema s drugim nacionalnostima i da nikada nisu čuli da su učestvovali u ubistvima (navedena imena svjedoka). Međutim, Sud BiH ovu činjenicu nije našao relevantnom za utvrđivanje krivične odgovornosti optuženih, o čemu je dao obrazloženje u paragrafima 196–199 presude.
16. Odlučujući o krivičnoj sankciji, kao i o njenoj visini, Sud BiH je apelanta proglasio krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZSFRJ, za koje mu je i izrekao kaznu zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) godina, nalazeći da je ova kazna proporcionalna težini krivičnog djela, stepenu krivične odgovornosti, učešću i ulozi optuženog, kao i posljedicama koje su nastupile, te da će ispuniti svrhu kažnjavanja.
17. Takođe je u presudi (par. 226–253) pojašnjeno zašto je Sud BiH, u skladu sa članom 284 tačka c) ZKPBiH, optužene oslobodio odgovornosti da su počinili radnje opisane u oslobađajućem dijelu izreke presude.
18. Presudom apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 1 K 017259 17 Krž 2 od 16. juna 2017. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Tužilaštva i optuženih.
19. Apelaciono vijeće je u obrazloženju drugostepene presude navelo da je apelant u žalbi ukazao da je došlo do bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka a) ZKPBiH, ukazujući na relevantne propise, i da je sud bio nepropisno sastavljen jer je apelant u vrijeme izvršenja djela imao 19 godina i šest mjeseci. U odnosu na ove navode u paragrafu 18 i 19 drugostepene presude Sud BiH je ukazao da je u postupcima pred Sudom BiH, u procesnom smislu, isključiva primjena ZKPBiH, te da je sudu poznato da entitetski normativni akti poznaju posebne zakone koji se odnose na maloljetna i mlađa punoljetna lica, ali s obzirom na nepostojanje takvog posebnog zakona na državnom nivou, njihova primjena ne može doći u obzir. ZKPBiH sadrži posebne odredbe o postupcima prema maloljetnicima i eventualno mlađim punoljetnim licima, ali čak ni te odredbe nisu primjenjive u konkretnom slučaju s obzirom na odredbu člana 340 stav 2 ZKPBiH u kojoj je naznačeno da se primjena posebnih odredbi koje se odnose na maloljetnike primjenjuje i u postupku prema mlađem punoljetnom licu ako se do početka glavnog pretresa ustanovi da dolazi u obzir da se tom licu izrekne vaspitna mjera u skladu s odredbama materijalnog zakona, a da do tog vremena to lice nije navršilo 21 godinu života, što u konkretnom očigledno nije slučaj. Ukazujući da je apelant djelo učinio kao (mlađi) punoljetnik i da je u vrijeme procesuiranja već u pedesetim godinama, ukazuje se očiglednim da vijeće nije trebalo biti u posebnom sastavu.
20. Nadalje, u odnosu na navode o bitnoj povredi odredbi krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka i) ZKPBiH, koja se ogleda u okolnosti da je Kantonalni sud iz Goražda vršio određene istražne radnje na području mjesta Čajniče, odnosno na području nadležnosti Okružnog suda Trebinje, a koji dokazi nisu mogli biti korišćeni u ovom postupku, te koji ukazuju da je nadležnost za procesuiranje trebala da bude prenesena Okružnom sudu u Trebinju, a imajući u vidu i primjenu odredbi KZSFRJ i ZKPRS u vezi s mjestom događaja, vremenom izvršenja i nadležnošću sudova za postupanje, apelaciono vijeće je, prije svega, primijetilo da način na koji je formulisan prigovor ne pruža dovoljno osnova za preispitivanje jer nije precizirano „koji su to tačno dokazi za koje se smatra da su nezakoniti, koje su to odredbe zakona koje, prema navodima, tvore eventualnu nadležnost drugog suda, niti se isto dovodi u vezu […]“. Međutim, i pored navedenog, apelaciono vijeće je prigovor ocijenilo neosnovanim i da istaknuta povreda ne postoji. Istaknuto je da je bitno da se postupalo po naredbama suda, da su ispoštovane određene procedure, a eventualne manjkavosti na koje branilac ukazuje svakako ne bi mogle tvoriti bitnu povredu na način kako žalba pretenduje.
21. Apelaciono vijeće je zamjerke upućene prvostepenoj presudi u smislu kako ona ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama ocijenilo neosnovanim, paušalnim i neargumentovanim. Istaknuto je da je pretresno vijeće u cijelosti postupilo u skladu sa članom 290 stav 7 ZKPBiH koji propisuje da sudeće vijeće ima obavezu da navede činjenice na koje se oslanja. U tom smislu, apelaciono vijeće je zaključilo da je pretresno vijeće iznijelo dovoljne i u svemu prihvatljive razloge za svoje stavove i činjenična utvrđenja osloncem na relevantne dokaze koji potkrepljuju cjelinu stava koji je prvostepeni sud zauzeo. Pri tome, kako je apelaciono vijeće navelo „nema osnova isticati prigovore ocjeni iskaza svjedoka, kako je to u žalbi pokušano, samo zato što ocjena tih iskaza i analiza, sprovedena prilikom donošenja zaključka o istom, ne odgovara jednoj od strana u postupku“.
22. U odnosu na žalbeni osnov iz člana 299 ZKPBiH, odnosno da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, apelaciono vijeće je navelo da je apelant u žalbi (i dopuni) postavio pitanje (upoređujući oslobađajući i osuđujući dio izreke pobijane presude) kako je moguće da optuženi na isti dan, odnosno u bliskom vremenskom periodu, kod sebe u jednom momentu imaju automatske, a u drugom poluautomatske puške. Apelant je osporavao iskaz Mevludina Medoševića, tvrdeći da on nije mogao čuti ni plač majke, niti glas J. Jovanovića. Što se tiče ubistva djece, u žalbi se navode okolnosti da u izgorjeloj kući nije pronađena niti jedna kost, kao i da njihova smrt istinski nije utvrđena, odnosno da je utvrđena samo administrativno, tj. deklarativnim proglašenjem nestalih lica za umrle. Apelant je dalje isticao da se analizom navodne radnje izvršenja ubistva supružnika Medošević, njihove kćerke i djece može zaključiti da su svi ubijeni u istom danu, a da iz izvoda iz matične knjige umrlih proizlaze različiti datumi.
23. Apelaciono vijeće je zaključilo da žalbenim navodima kojima se osporava činjenična strana pobijane presude, prije svega prigovorima iskazu svjedoka Mevludina Medoševića, kao i zbog manjkavosti objektivnih dokaza, te insistiranjem na vjerodostojnom alibiju optuženih, kao i okolnostima koje govore o dobrim odnosima s komšijama Muslimanima, nije poljuljano činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud detaljnom analizom svih dokaza. Apelaciono vijeće je našlo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je našao vjerodostojnim, prije svega, iskaz svjedoka Mevludina Medoševića, o čemu su dodatno dati razlozi. U tom smislu je dodatno pojašnjeno da pored obrazloženja prvostepenog suda, iznijetog u paragrafu 160 pobijane presude, zašto je povjerovano iskazu tog svjedoka (uključujući analizu ovog iskaza sa „specifičnostima u glasu J. Jovanovića“ i iskazom Č. J.). U tom smislu, apelaciono vijeće je našlo da upravo odbrana, a ne pretresno vijeće, parcijalno pristupa iskazu svjedoka Č. J., koristeći dijelove iskaza koji, u svojoj osnovi, imaju očitu namjeru da poboljšaju položaj optuženih, kako to i prvostepeni sud zaključuje u paragrafu 163 pobijane presude, u konačnici pokušavajući prekinuti krug dokaza koji vode ka konačnom zaključku o nespornoj krivici. Apelaciono vijeće je zaključilo da, kada se iskaz Č. J. dat u istrazi (gdje navodi da su roditelji po upitu o „Ahmedovoj čeljadi“ počeli plakati) dovede u vezu s činjenicom o bliskim odnosima njegovog oca J. Jovanovića i nespornom činjenicom da je pokušao spriječiti svoje srodnike u njihovoj namjeri, kako to proizlazi iz iskaza Mevludina Medoševića, to čini jedan dio kruga indicija koji će dovesti do pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, kako je to pretresno vijeće utvrdilo. Apelaciono vijeće je navelo da se povlači pitanje da li je Mevludin mogao čuti plač majke, te je zaključilo da se ovoj okolnosti pridaje prevelik značaj u pokušaju tvorenja teze odbrane da je svjedok morao čuti i pucanj. U vezi s tim, apelaciono vijeće je navelo da se u okolnostima u kojim se našao Mevludin Medošević situacija ne može na takav način idealizovati da jedna činjenica automatski uključuje ili isključuje i drugu činjenicu. Trauma, strah, neizvjesnost doprinose različitim stanjima lica koje se u takvoj situaciji našlo, te je nerealno očekivati da oni daju detaljno obrazloženje svake minute dešavanja, pri čemu je mnogo izvjesnije da je čuo plač i vrisak majke, koji je još trajao relativno dugo (10–15 minuta), nego bilo šta drugo, pa čak i pucanj.
24. Ispitujući u ovom dijelu žalbene navode ostali optuženih (kao i apelanta), apelaciono vijeće se pozvalo na iskaz svjedoka I. P., ukazujući da se žalbom tvrdi da se iz njegovog iskaza ne može utvrditi šta se dalje dešavalo s porodicom Medošević, a previđajući činjenicu da presuda iskazu spomenutog svjedoka prilazi s aspekta potkrepljujućeg dokaza u odnosu na iskaz Mevludina Medoševića. Naime, s obzirom na to da je svjedok I. P. opisao fizičko i psihičko stanje Mevludina Medoševića upravo onakvo kakvo kao posljedica inkriminacija proizlazi iz činjeničnog opisa djela to nesumnjivim ukazuje da je Mevludin Medošević u svom iskazu vjerodostojno prenio dešavanja. Apelaciono vijeće je takođe našlo neosnovanim i dijelove žalbenih prigovora kojima se pokušava poljuljati utvrđeno činjenično stanje (a koji se odnose na iskaz M. J.), kao i pitanje mogućnosti postupanja paravojnih jedinica. Apelaciono vijeće, međutim, ukazuje da iz iskaza svjedoka Mevludina Medoševića, koji je pravilno uzet kao vjerodostojan, ni u jednom dijelu ne proizlazi sumnja u to da li su učesnici inkriminisanog događaja optuženi. On ih odmah identifikuje, pri tome i svjedok I. P. potvrđuje da mu je Mevludin Medošević odmah rekao: „Ubili me komšije, ubili me ti Jovanovići“ (paragraf 170 pobijane presude). Kako apelaciono vijeće navodi, ovakav zaključak je nesumnjiv s obzirom na to da su Jovanovići bili komšije Medoševića, te da je skoro pa nemoguće da Mevludin Medošević njih zamijeni s njemu nepoznatim pripadnicima paravojnih jedinica jer uopšte nema nesigurnosti u prepoznavanju optuženih.
25. U paragrafu 58 apelaciono vijeće se takođe izjasnilo u vezi s naoružanjem optuženih (koje je problematizovano u apelantovoj žalbi upoređivanjem osuđujućeg i oslobađajućeg dijela presude), te je cijenilo da je sam pristup u žalbi potpuno neosnovan, kao i da se ne radi o odlučujućoj činjenici. U paragrafu 59 drugostepene presude apelaciono vijeće je istaklo da je u pobijanoj presudi dato dovoljno obrazloženja u vezi sa samom ekshumacijom i identifikacijom posmrtnih ostataka, kao i odgovora u vezi s tijelima djece. Takođe je bezuspješan pokušaj odbrane da prikaže manjkavost u objektivnim dokazima kroz činjenicu nekompletnosti tijela s obzirom na to da to može biti razlog mnogih drugih okolnosti (protek vremena, nasrtaj životinja itd.), a ne da su tijela prebacivana.
26. Kada je riječ o samom dijelu inkriminisanog postupanja prema djeci, apelaciono vijeće zaključuje da je nesporna njihova smrt upravo onako kako je to navedeno u činjeničnom opisu. Ako se uzme u obzir da su svi navodi Mevludina Medoševića potvrđeni, odnosno da sve ono što je vidio, kada se dovede u vezu s informacijama koje je dobio od drugih lica, potvrđuje stanje pronađeno na samom lokalitetu (roditelji i sestra zakopani na Omerovoj njivi), onda nema razloga da se ne pokloni vjera i dijelu koji govori da su se optuženi vratili do kuće u koju su djecu ranije zaključali, te ih lišili života, a nakon toga kuću i objekte oko kuće zapalili, a čemu u prilog naročito ide i izjava – nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke koji govori o objektivnoj mogućnost da tijela usljed djelovanja otvorenog plamena u cijelosti izgore. Apelaciono vijeće je kod ovog imalo u vidu stanovište po kojem „kombinacija tih okolnosti obično i postoji samo zato što je doista i postojala ta konkretna činjenica“ (pozivajući se na praksu MKJT), pa je stoga zaključilo da u svjetlu istaknutih žalbenih prigovora nije moglo doći do utvrđenja da postoji još neki takođe razumno moguć zaključak na osnovu istih dokaza, osim onog do kojeg je došlo prvostepeno vijeće, a kojim bi se podrazumijevalo da se inkriminisani događaj nije desio ili da se desio na drugačiji način.
27. Uzimajući u obzir i dopunu apelantove žalbe, apelaciono vijeće je analiziralo i prigovore koji se odnose na različite datume smrti unesene u matičnu knjigu umrlih u pogledu žrtava, te u tom smislu ukazalo da datumi smrti iz ovakvih izvoda ne predstavljaju dokaz o tačnom danu inkriminisanog događaja. S obzirom na specifične okolnosti u kojim se djelo desilo (ratno stanje koje je prethodilo i nastavilo se i poslije samog događaja), smrt žrtava je u knjigama evidentirana godinama poslije, a datumi su upisivani prema navodima porodica, gdje je u većini slučajeva naveden dan za koji je porodica mislila da je relevantan, a da to nema uporište u datumu konkretnog događaja. Kako je navedeno u drugostepenoj presudi, u konkretnom slučaju navedeno je naročito irelevantno s obzirom na to da ni presudom nije utvrđen tačan datum, već je data okvirna vremenska odrednica – polovina juna 1992. godine, pri čemu ova činjenica svakako ne dovodi u pitanje činjenično stanje na način kako se to žalbom potencira i bespredmetno daje prevelik značaj.
28. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim i žalbene navode o alibiju optuženih, cijeneći da je prvostepeni sud o tome dao pravilna utvrđenja, ispravno primjećujući nelogičnosti u njihovoj konstrukciji, te je citirao dio iz prvostepene presude (paragraf 197). Slijedom svega navedenog, apelaciono vijeće je zaključilo da je pretresno vijeće ispitalo sve provedene dokaze, dalo njihovu potpunu ocjenu, kako svakog dokaza pojedinačno tako i u cjelini i njihovoj međusobnoj povezanosti, suprotstavljajući dokaze odbrane i optužbe, te na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja donijelo odluku o pitanju činjenica na koje se oni odnose.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
29. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant nalazi u činjenici da je došlo do bitne povrede odredbi krivičnog postupka (član 297 stav 1 tač. a), d), f), i) i k)), da je došlo do povrede Krivičnog zakona, (član 289 stav 1d)) i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant upućuje da nisu primijenjeni zakoni koji se primjenjuju u Republici Srpskoj (Zakon o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima i Zakon o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku Republike Srpske), odnosno da je sud bio nepropisno sastavljen, kao i da se radi o svjedoku zainteresovanom za postupak. Apelant, takođe, ukazuje da je došlo do povrede postupka jer je Kantonalni sud iz Goražda vršio određene istražne radnje na području nadležnosti Okružnog suda u Trebinju, te navodi da ovi dokazi nisu mogli da budu korišćeni u postupku i da je nadležnost trebala biti prenesena Okružnom sudu u Trebinju, imajući u vidu primjenu odredbi KZSFRJ i ZKPRS. Apelant problematizuje činjenično obrazloženje prvostepene presude, što je dovelo do povrede odredbe ZKP-a, što detaljno obrazlaže u odnosu na iskaz svjedoka Mevludina Medoševića, ukazujući na nedostatak obrazloženja u presudi (odnosno protivrječnost presude) u odnosu na psihički odnos optuženih prema radnji izvršenja, prethodni dogovor optuženih, nejasan i neobjektivan slijed događaja (i drugo) i iznoseći određene svoje zaključke (da je Mevludin morao čuti pucanje i vidjeti plamen) ako se desilo to što tvrdi optužnica, ukazujući na iskaz svjedoka I. P., kao i na iskaz svjedoka S. B. Apelant u apelaciji veoma detaljno „secira“ iskaz svjedoka Mevludina Medoševića, ukazujući zatim na nelogičnosti u presudi, kao i da se rekonstrukcijom lica mjesta nije pokušala utvrditi lokacija na kojoj se nalazio u kontekstu njegovih navoda (čuo plač, nije čuo pucnjavu i čuo glas J. Jovanovića). Nadalje, apelant ukazuje da smrt djece nije „istinski utvrđena“, odnosno utvrđena je samo administrativno, proglašenjem nestalih lica za umrle, da navodi da u kući A. Medoševića (gdje su djeca zapaljena) „a u toj kući nije pronađena niti jedna kost ljudskog porijekla“. Apelant negira krivičnu odgovornost, ukazujući opet na niz nelogičnosti u presudi u pogledu oružja, izgleda optuženih, te ukazujući na neke grupe naoružanih lica koja su se tim područjem kretala, a koja porijeklom nisu iz Čajniča. Apelant ističe da se postavlja pitanje motiva za izvršenje ovako teškog krivičnog djela, imajući u vidu dobre komšijske odnose „Srba i Muslimana“. Apelant, takođe, ukazuje na još nelogičnosti prvostepene presude (tačka 182), kao i da u odnosu na određene činjenice sud nije cijenio „logiku života“ (kako objasniti da su optuženi pustili Mevludina Medoševića da pobjegne), te dalje upoređuju nelogičnosti osuđujućeg s oslobađajućim dijelom presude.
b) Odgovor na apelaciju
30. Sud BiH je u odgovoru naveo da su apelacioni navodi, u suštini, jednaki žalbenim prigovorima koji je ispitalo apelaciono vijeće, te je bezrazložno ponovno obrazlaganje činjenica koje je izložio Sud BiH i pri kojim obrazloženjima Sud BiH ostaje. Kontinuirano apelantovo osporavanje određenih činjenica i dokaza samo zato što ne odgovaraju tezi odbrane ne može ukazivati da je prema apelantu sud postupao nepristrasno, nejednako. Pri tome je napomenuto da je osporena drugostepena presuda odgovorila na žalbene prigovore, i to kako one koji se tiču pitanja oblika odgovornosti optuženih tako i same pravilne ocjene dokaza od strane pretresnog vijeća, te u konačnici i alibija optuženih. U tom pogledu, Sud BiH je ukazao na relevantne paragrafe drugostepene odluke i obrazloženja data u vezi s apelantovim prigovorima, kao i da u pogledu činjenične strane predmeta ostaje pri svojim zaključcima, kao i da su ispitani svi provedeni dokazi i data je njihova potpuna ocjena, kako svakog dokaza pojedinačno tako i u cjelini i njihovoj međusobnoj povezanosti, suprotstavljajući dokaze odbrane i optužbe, te je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja donijeta odluka o pitanju činjenica na koje se ona odnosi. Pri tome, Sud BiH je ponovio da su sva pitanja koja su istaknuta u apelaciji već raspravljana tokom drugostepenog postupka, te da apelantovo neslaganje s ocjenama suda ne znači automatski da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje.
31. Tužilaštvo je u svom odgovoru predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana jer apelacioni navodi nisu ničim potkrijepljeni i radi se o „golim tvrdnjama“ koje nisu ničim potkrijepljene.
V.Relevantni propisi
32. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 290. st. (6) i(7) Sadržaj presude (6) U obrazloženju presude Sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude. (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. [...] VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH od 16. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, Osporenu presudu apelant je primio 4. septembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 9. oktobra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
39. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Pri utvrđivanju njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
40. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
41. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog proizvoljnog postupanja suda u pogledu utvrđivanja činjenica i primjene pozitivnih pravnih propisa, te da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, ukazuje da je presuda nejasna i nelogična, bez dovoljno obrazloženja, pri čemu se najviše osporava iskaz svjedoka Mevludina Medoševića, ukazuje da je smrt djece utvrđena samo administrativno, kao i da je određene radnje u postupku sprovodio sud koji nije bio nadležan i da sudeće vijeće nije bilo propisno sastavljeno, odnosno sud nije primijenio relevantne entitetske propise.
42. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
43. Zatim, u pogledu apelantovih navoda koji upućuju na pravilnu ocjenu dokaza, Ustavni sud, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud neće iz dokaza koji su provedeni u krivičnom postupku samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjenjivati da li su sudovi u tom postupku pravilno izvukli zaključke iz provedenih dokaza.
44. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant skoro sve identične prigovore kao u apelaciji iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, o čemu su se prvostepeno i apelaciono vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je u postupku sproveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo. Apelant osporava zaključke suda, pri tome dajući svoje subjektivno mišljenje i zaključak u odnosu na provedene dokaze, posebno analizirajući iskaz ključnog svjedoka Mevludina Medoševića na način koji je povoljniji za njega.
45. Ustavni sud zapaža da je skoro identične prigovore jednog od optuženih (Milosav Jovanović) ispitao u svojoj Odluci broj AP 4160/17 od 10. septembra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), te je apelaciju odbio kao neosnovanu, pa se umjesto posebnog obrazloženja u svemu poziva na stav zauzet u navedenoj odluci jer Ustavni sud nije našao razloga da u konkretnom slučaju postupi drugačije. Dakle, i u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana kako na neposrednim tako i na posrednim dokazima – iskazima u presudi poimenično navedenih svjedoka koji su na glavnom pretresu pred Sudom BiH direktno i unakrsno ispitani, kao i na dokumentaciji detaljno navedenoj u osporenoj presudi. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Sud BiH za svaki provedeni dokaz dao jasno i iscrpno obrazloženje, jasno naveo vrijednost i uticaj pojedinog dokaza na utvrđivanje odlučnih činjenica, dovodeći ih u međusobnu neposrednu ili posrednu vezu, u pravcu izvođenja zaključka da svi provedeni dokazi, zapravo, predstavljaju zatvoreni krug indicija koje upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
46. Ustavni sud se takođe poziva i na stav zauzet u navedenoj Odluci broj AP 4160/17 u odnosu na navode da je određene radnje preduzimao sud koji nije bio nadležan, pa umjesto posebnog obrazloženja ukazuje na navedenu odluku, odnosno na tač. 45–48.
47. Ustavni sud zapaža da se apelaciono vijeće u žalbenom postupku bavilo identičnim prigovorima koje apelant ponavlja u apelaciji, te da je drugostepeni sud, shodno žalbenim prigovorima, izvršio dodatnu analizu izvedenih dokaza baveći se posebno apelantovim prigovorima, zaključivši da je prvostepeno vijeće pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje, za šta je, suprotno apelantovim tvrdnjama, dalo jasno i argumentovano obrazloženje. Ovo se pogotovo odnosi na apelantove žalbene navode da smrt djece nije „istinski“ utvrđena (jer u izgorjeloj kući u kojoj su djeca ubijena nije pronađena niti jedna ljudska kost), da je utvrđena administrativno, pri čemu je apelant ukazivao i na utvrđeni datum smrti (različit od drugih ubijenih). Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni sud u paragrafima 59, 60 i 61 veoma detaljno odgovorio na ove žalbene navode apelanta (i ostalih optuženih), te obrazloženje osporene presude apelacionog vijeća ne ostavlja ni najmanju dozu proizvoljnosti, već je vrlo jasno i konkretno, zbog čega Ustavni sud nalazi da su i ovi navodi neosnovani i ni na koji način ne utiču na postupak u cjelini i donijete osporene odluke.
48. Konačno, u pogledu ostalih apelantovih navoda (primjena entitetskih propisa i u vezi s tim sastav vijeća, alibija, zaključka vještaka i drugo), Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi zauzeo stav da ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6 stav 1 Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka jer je redovni sud, kao sud koji je sproveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, u boljoj poziciji da donese zaključke o postojanju krivice. Dakle, cijeneći u konkretnom slučaju osporenu presudu, Ustavni sud iz njenog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnog suda u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Osim navedenog, Ustavni sud upućuje i na svoje zaključke iznijete u Odluci broj AP 4160/17 (u dijelu gdje se radi o istim ili sličnim navodima, a koji su u navedenoj odluci detaljnije obrazloženi), s tim što opet ukazuje da u okolnostima konkretnog slučaja, imajući u vidu pitanja pokrenuta predmetnom apelacijom, nije našao razloga da promijeni svoj stav o neosnovanosti predmetne apelacije.
49. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza ne odaje utisak proizvoljnosti, kada su donesene uz pravilnu primjenu procesnih normi, kada su apelantovi žalbeni navodi ispitani i dato jasno obrazloženje zbog čega su oni neosnovani, uz pozivanje na relevantne materijalne propise i kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini.
51. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević