Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2910/19 (Slobodan I Savka Cvetković)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

  • Ponavljanje postupka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2910/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2910/19, rješavajući apelaciju Slobodana Cvetkovića i Savke Cvetković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Cvetkovića i Savke Cvetković podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 000688 18 Uvl od 31. maja 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Cvetković i Savka Cvetković (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica, odnosno apelanti) iz Sarajeva, koje zastupaju Sanja Bećirović-Zijadić i Svjetlana Kuić advokati iz Sarajeva, podnijeli su 17. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 000688 18 Uvl od 31. maja 2019. godine. Također, apelanti su podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio ili obustavio postupak deložacije. Osim toga, apelanti su 26. i 30. avgusta 2019. godine dopunili zahtjev za donošenje privremene mjere, a kojim dopunama su obavještavaju Ustavni sud da je Općina Novo Sarajevo nastavila postupak deložacije, u prilog čemu dostavljaju i obavijest o deložaciji Općine Novo Sarajevo od 23. avgusta 2019. godine.

2. Osporenim rješenjem Suda BiH odbačen je apelantičin prijedlog za ponavljanje postupka, okončanog presudom Suda BiH od 14. decembra 2015. godine (kojom je odbijena kao neosnovana apelantičina tužba protiv odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica BiH (u daljnjem tekstu: Komisija) od 23. oktobra 2007. godine, a kojom su stavljene van snage odluke Komisije od 14. septembra 2006. godine, 2. septembra 2003. godine i 9. jula 2002. godine i odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta za povrat u posjed stana, pobliže opisanog u izreci odluke). U obrazloženju osporenog rješenja Sud BiH je naveo da apelant prijedlog za ponavljanje postupka zasniva na odluci Ustavnog suda broj AP-5189/15, smatrajući da se radi o novim činjenicama, odnosno dokazima, koji bi, da su cijenjeni u upravno-sudskom postupku, bili od uticaja na drugačiju odluku suda. Sud BiH je ukazao da je odredbom člana 42. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZUS) propisano da se zahtjev za ponavljanje može podnijeti ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih bi spor bio povoljnije riješen za nju da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem sudskom postupku (stav 1. tačka 1.), te da će se ponavljanje dozvoliti samo ako stranka bez svoje krivice nije bila u stanju te okolnosti iznijeti u ranijem postupku (stav 2.). S tim u vezi je istakao da se nove činjenice ili dokazi mogu koristiti kao razlog za ponavljanje upravnog, a ne sudskog postupka, jer sud u konkretnom slučaju nije utvrđivao činjenice, već je odluku donio na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku. Pri time je naglasio da se kao osnov za ponavljanje postupka mogu koristiti samo činjenice koje su postojale u vrijeme vođenja upravnog postupka, a o kojima se saznalo tek po okončanju upravno-sudskog postupka. S obzirom da je odluka Ustavnog suda broj AP-5189/15, koja je objavljena u Službenom glasniku BiH broj 42/18 dana 22. juna 2018. godine, donesena po okončanju upravnog postupka, Sud BiH je zaključio da ona nije ni mogla predstavljati činjeničnu građu za donošenje predmetne odluke Komisije, te da se, samim tim, ne može smatrati ni novom činjenicom i novim dokazom, u smislu odredbe člana 42. stav 1. tačka 1. ZUS.

Apelacioni navodi

3. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji odnose na odluku donesenu u postupku povodom prijedloga za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnim postupcima odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanata. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.

6. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje postupaka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku, a imajući u vidu da se osporenom odlukom odlučivalo isključivo o procesnim pitanjima, nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanata iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti o pravima apelanata na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa navedenim pravima, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje zahtjeva apelanata za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2910/19 (Slobodan I Savka Cvetković) | Sudska praksa | Aktio