Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3172/19 (Z. H.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3172/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-3172/19, rješavajući apelaciju Zemire Hrnić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zemira Hrnić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 160338 18 Rev od 24. maja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 160338 15 Pž od 6. juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 160338 10 Ps od 3.
juna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zemira Hrnić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Semir Puzić advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 160338 18 Rev od 24. maja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 160338 15 Pž od 6. juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 160338 10 Ps od 3. juna 2015. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezani su prvotuženi („Lubricants San Oil“ d.o.o. Sanski Most), drugotužena (S.N.) i apelantica da tužitelju (SBERBANK BH d.d. Sarajevo) solidarno isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, obračunate ugovorene zatezne kamate, uz naknadu troškova postupka, dok je odbijen apelantičin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi ugovor o jemstvu zaključen 13. maja 2009. godine između tužitelja i apelantice, te da u odnosu na nju ne proizvodi pravno dejstvo.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su tužitelj i prvotuženi (nalogodavac) 19. maja 2008. godine zaključili ugovor o izdavanju bankarske garancije (i Aneks br. 1.) kojim je regulisano da će banka po nalogu i za račun prvotuženog izdati bankarsku garanciju u korist OMW d.o.o. „na prvi poziv“ (kao instrument obezbjeđenja u aneksu broj 1 navedene su i mjenice S.N. i apelantice izdate na osnovu ugovora o jemstvu koje su S.N. i apelantica zaključile s prednikom tužitelja). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je tužitelj 17. maja 2010.godine isplatio OMW d.o.o. garantovani iznos i istog dana o tome obavijestio prvotuženog. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev (čl. 1087. stav 2., 1065., 997., a u vezi s članom 1002. Zakona o obligacionim odnosima), te da su pravilno postupili kada su odbili apelantičin protivtužbeni zahtjev. Vrhovni sud je naveo da je apelantica potpisala ugovor o jemstvu i prihvatila da ispuni cijelu obavezu za koju je jamčila, odnosno da su joj bile potpuno jasne odredbe da povjerilac može tražiti naplatu iz cjelokupne pokretne i nepokretne imovine jemca, zbog čega su neosnovani apelantičini navodi u tom pogledu. Vrhovni sud je naveo da apelantica prigovor pogrešne primjene materijalnog prava ne može s uspjehom zasnivati na činjeničnom stanju drugačijem od onog koji su utvrdili nižestepeni sudovi, te da ocjena izvedenih dokaza pripada sudovima (čl. 8. i 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja Vrhovnog suda vezano za primjenu odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević