Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4366/17 (D.B.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Propisano zakonom
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Miješanje
  • Dokazni postupak
  • Građanski postupak
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Sloboda izražavanja
  • Kamata
  • Kleveta
  • Legitiman cilj
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4366/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4366/17, rješavajući apelaciju D. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D. B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 002119 16 Gž od 13.

decembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelantica D. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Ferid Mujagić, advokat iz Bihaća, podnijela je 20. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 002119 17 Rev od 20. jula 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 002119 16 Gž od 13. decembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 1911/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1911/17 od 15. juna 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu, između ostalih, i apelanticinu apelaciju broj AP 1985/17 podnesenu protiv presude Kantonalnog suda, koja je precizirana u prethodnoj tački ove odluke.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužiteljice H. S. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 13. maja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljicina kćerka (s obzirom na to da je tužiteljica umrla tokom postupka pred redovnim sudovima) dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 16. do 29. maja 2019. godine.

5. Također, Ustavni sud je 9. septembra 2019. godine od Općinskog suda pribavio informaciju o tome da je Rješenje Vrhovnog suda broj 20 0 P 002119 17 Rev od 20. jula 2017. godine uručeno apelantici 23. augusta 2017. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda broj P-36/01 od 21. oktobra 2002. godine, donesenoj po tužiteljicinoj tužbi protiv apelantice kao prvotužene i M. Š. kao drugotuženog (u daljnjem tekstu: drugotuženi ili zajedno tuženi), obavezani su apelantica i M. Š. da tužiteljici na ime naknade materijalne štete zbog povrede časti i širenja neistinitih navoda solidarno isplate iznos od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da o svom trošku objave ovu odluku u dnevnom listu „Oslobođenje“.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-32/03 od 2. juna 2009. godine uvažene su žalbe tuženih, ukinuta je prvostepena presuda i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje uz obrazloženje da je Općinski sud svoju odluku zasnovao na dokazu koji nije izveden na glavnoj raspravi, da nije odlučeno o prijedlogu drugotuženog, te da je učinjena povreda postupka u smislu prekoračenja tužbenog zahtjeva.

9. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj 20 0 P 002119 09 P od 11. decembra 2015. godine kojom je obavezao tužene (apelanticu i drugotuženog) da tužiteljici na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplate iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja, a odbijen je tužiteljicin zahtjev preko dosuđenog iznosa, kao i potraživanje zakonske zatezne kamate počevši od 22. januara 2001. godine do 10. decembra 2015. godine. Istom presudom naloženo je tuženim da o svom trošku nakon pravosnažnosti odluke objave dispozitiv ove odluke u dnevnom listu „Oslobođenje“, te je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

10. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica u ponovnom postupku podneskom od 5. maja 2014. godine u cijelosti osporila kao neosnovan tužiteljicin tužbeni zahtjev, te je istakla prigovor nedostatka pasivne legitimacije, pogrešno označenog suparničarstva, prigovor zastare, nepostojanja štete, kao i prigovor da je šteta već otklonjena navodeći da su informacije iznesene u spornom članku istinite i da nije postupila izvan okvira struke i normativa koji reguliraju oblast novinarstva i javnog informiranja.

11. Drugotuženi je u svojim podnescima u vezi s tekstom koji je apelantica napisala o tužiteljici naveo da je tada bio glavni urednik „Oslobođenja“ i da nema saznanja o spornom tekstu koji je objavljen u regionalnom izdanju „Oslobođenja“ koje je imalo svog urednika, da sporni tekst nikad nije vidio i da s njim nema bilo kakvu vezu, da zbog zdravstvenog stanja nije u mogućnosti da pristupa sudu, a navedene činjenice ne dopuštaju mu da se odazove na pozive suda.

12. Tužiteljica je na pripremnom ročištu precizirala tužbeni zahtjev tako što je tražila da se tuženi obavežu da joj solidarno naknade nematerijalnu štetu u iznosu od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 22. januara 2001. godine kao dana podnošenja tužbe, da joj tuženi naknade troškove postupka i da o svom trošku nakon pravosnažnosti odluke objave dispozitiv odluke u dnevnom listu „Oslobođenje“. Također, u vezi sa apelanticinim navodima i istaknutima prigovorima tužiteljica je navela da je neosnovan istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije zato što je apelantica autor spornog teksta objavljenog u „Oslobođenju“ 16. januara 2001. godine, te da je u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti od klevete FBiH (u daljnjem tekstu: ZZK) apelantica odgovorna za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja. U vezi s tim, tužiteljica je istakla da je irelevantno apelanticino ukazivanje na to što je tužiteljica objavila demanti jer demanti ne isključuje njeno pravo na podnošenje tužbe radi naknade štete koja je pričinjena objavom članka s neistinitim sadržajem, te da će u postupku dokazati da je sadržaj spornog teksta neistinit i da joj je kao javnoj ličnosti objavom spornog teksta nanesena šteta.

13. Općinski sud je nakon provedenih materijalnih dokaza (preciziranih na stranici 3. predmetne presude), koji su cijenjeni shodno odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nesporno utvrdio da je apelantica autor, odnosno obrađivač teksta pod nazivom „I ljekari sa lažnim diplomama“ objavljenim 16. januara 2001. godine u dnevnom listu „Oslobođenje“, te je time neosnovan njen prigovor pasivne legitimacije. U spornom tekstu je, između ostalog, navedeno: „Ima indicija da su se ipak, davali lažni potpisi, u cilju daljeg stručnog osposobljavanja ili sticanja kvalifikacija. Takav primjer je registrovan u Domu zdravlja u Cazinu, gdje je dr [tužiteljica] započela pripravnički staž u martu 1990. godine, okončala u aprilu 1992. godine, a zatražila ovjeru pripravničke knjižice polovinom juna 2000. godine. Tada je direktor Doma zdravlja u Cazinu dr Selim Toromanović odgovorio da 'zbog falsificiranja sadržaja pripravničke knjižice' odbija da je potpiše. Bez obzira na to, dr [tužiteljica], u drugoj polovini 2000. godine dobija potvrdu o položenom pripravničkom ispitu za samostalan rad, te potpisuje ugovor o radu u cazinskom Domu zdravlja, koji je arhivirao bogatu prepisku sa međunarodnim predstavnicima brojnih organizacija u vezi sa intervencijama i zapošljavanjem dr [tužiteljice]. Budući da je direktor Toromanović već ranije iskazao sumnju u ovjeravanje pripravničkog staža dr [tužiteljice], gdje se u njenu knjižicu potpisuju i doktori koji nisu u to vrijeme bili u Bihaću, a kamoli radili, poput dr Hanjalića ili doktori koji su u vrijeme [tužiteljicinog] stažiranja bili tek studenti (period 1991. i 1992. godina) dr Toromanović je zatražio od kantonalnih ministara zdravstva dr Muhameda Kasumovića i policije Muhameda Babića te inspektora Safeta Delića da provjere ispravnost dokumenata dr [tužiteljice]. U Cazinu se još uvijek niko od pomenutih nije oglasio, najvjerovatnije što se svi klone političkih konotacija i međunarodnog kišobrana kojim se uporno štiti ova doktorica u traženju svojih prava, ignorišući javno na sjednici Općinskog vijeća sve legalne državne institucije. Dr [tužiteljica] je istaknuti član stranke Fikreta Abdića, DNZ, ima imunitet Federalnog parlamenta, pa se ni stoga nije dobro zamjerati bilo kakvim istraživanjem i provjeravanjem njenih dokumenata...“. Dalje, sud je utvrdio da je 18. januara 2001. godine u istom dnevnom listu objavljen tužiteljicin članak „Nisam doktor sa lažnom diplomom“ kao demanti navoda teksta objavljenog 16. januara 2001. godine, kao i da je Federalno ministarstvo zdravstva 24. oktobra 2000. godine tužiteljici izdalo uvjerenje o položenom stručnom ispitu nakon čega je stekla pravo na samostalan rad. Dalje, utvrđeno je da je postupak povodom tužiteljicine tužbe protiv Doma zdravlja Cazin okončan presudom Kantonalnog suda od 5. maja 2004. godine tako što je naloženo tuženom da tužiteljici uspostavi radnopravni status, kao i da je Općinsko tužilaštvo odbacilo prijavu podnesenu protiv tužiteljice (zbog osnova sumnje da je počinila krivično djelo krivotvorenja isprave) jer se u njenim radnjama nisu stekla bića obilježja navedenog krivičnog djela niti bilo kojeg drugog krivičnog djela za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti. Osim toga, nesporno je utvrđeno da je drugotuženi u vrijeme objavljivanja spornog teksta bio glavni urednik „Oslobođenja“, a sud je zaključio da su nedokazani navodi drugotuženog da je sporni tekst objavljen u regionalnom izdanju „Oslobođenja“ koje je imalo nadležnog urednika. Također, sud je zaključio da je neosnovan prigovor zastare potraživanje koji je istakla apelantica zato što je sporni tekst objavljen 16. januara 2001. godine, a tužiteljica je 24. januara 2001. godine podnijela tužbu protiv tuženih (apelantice i drugotuženog) radi naknade štete po osnovu klevete.

14. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je na ročištu za glavnu raspravu donio odluku kojom je opozvao rješenje o glavnoj raspravi u dijelu kojim je odlučeno koji će se materijalni dokazi na glavnoj raspravi provesti kao apelanticini dokazi (saslušanje tužiteljice i tuženih u svojstvu parničnih stranaka i svjedoka koje je predložila apelantica) uz obrazloženje da se predloženi dokazi neće provesti s obzirom na to da dokaze izvodi stranka koja ih je predložila, a ne sud. Naime, apelanticin punomoćnik, njegov stručni suradnik, kao i apelantica, iako usmeno pozvani i upozoreni na posljedice izostanka, nisu pristupili ročištu za glavnu raspravu zakazanu za 11. novembar 2015. godine. Naime, apelanticin punomoćnik je na dan održavanja glavne rasprave obavijestio sud (podneskom dostavljenim faksom) da je tužiteljica umrla zbog čega nije moguće nastaviti postupak u predmetnoj pravnoj stvari, kao i da nije u mogućnosti pristupiti na ročište zbog obaveza, bez dostavljanja bilo kakvog materijalnog dokaza kojim bi opravdao svoju spriječenost da prisustvuje ročištu. Također, ni drugotuženi, iako je uredno pozvan i upozoren na posljedice izostanka, nije pristupio ročištu za glavnu raspravu.

15. Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da su apelanticinim spornim tekstom objavljenim u dnevnom listu „Oslobođenje“ 16. januara 2001. godine, u vrijeme kada je drugotuženi bio glavni urednik „Oslobođenja“, izneseni neistiniti navodi, te je na taj način tužiteljici nanesena nematerijalna šteta koja se ogleda u povredi ugleda i časti kako u sredini u kojoj tužiteljica živi tako i u široj zajednici. U vezi s tim, Općinski sud je citirao odredbe člana 1, člana 4. stav 1. tačka d. i člana 6. st. 2. i 3. ZZK, te je istakao da je u skladu s navedenim odredbama ZZK, člana

200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 127. ZPP apelanticu i drugotuženog obavezao da tužiteljici solidarno isplate nematerijalnu štetu na ime klevete u iznosu od 10.000,00 KM. Također, sud je obavezao tužene da shodno odredbi člana 277. ZOO-a i člana 2. Zakona o visini stope zatezne kamate tužiteljici solidarno isplate i zakonsku zateznu kamatu u skladu s tužiteljicinim tužbenim zahtjevom iz tužbe (u kojem je potraživala zakonsku kamatu od dana presuđenja), zbog čega je odbio tužiteljicin zahtjev kojim je potraživala kamatu za period od 22. januara 2001. godine do 10. decembra 2015. godine.

16. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 P 002119 16 Gž od 13. decembra 2016. godine djelimično su uvažene žalbe apelantice i tužiteljice, preinačena je prvostepena presuda tako što je naloženo apelantici kao solidarnom dužniku da na ime naknade nematerijalne štete tužiteljici isplati iznos od 3.000,00 KM (umjesto dosuđenog iznosa od 10.000,00 KM) sa zakonskom zateznom kamatom od 24. januara 2001. godine, a odbijen je preostali dio zahtjeva za naknadu štete preko dosuđenog iznosa (u „iznosu 7.000,00 KM“). U preostalom dijelu žalbe su odbijene kao neosnovane i potvrđena je prvostepena presuda (kojim je odbijen dio zahtjeva do traženog iznosa od 20.000,00 KM kojim je odlučeno o javnoj objavi presude i o troškovima parničnog postupka), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove nastale povodom žalbe.

17. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je osnovana apelanticina žalba protiv odluke o usvajanju dijela tužbenog zahtjeva u dosuđenom iznosu od 10.000,00 KM, te je istakao da je prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza utvrdio sve relevantne činjenice koje ni žalbama stranaka nisu sa uspjehom dovedene u sumnju pa ih i ovaj sud uzima kao potpuno i pravilno utvrđene. Dalje, Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo (ZZK) kada je zauzeo stav o osnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno stav da opisano izražavanje tuženih jeste po pravnoj naravi kleveta u kojem slučaju oštećeni ima pravo na naknadu štete zbog takvog izražavanja. U vezi s tim, prvostepeni sud je u presudi na str. 3. i 5. jasno obrazložio činjenice na osnovu kojih je zauzeo stav o postojanju klevete učinjene u sredstvima javnog informiranja (dnevne novine „Oslobođenje“), što prihvata i žalbeni sud, i u tom smislu osnovanost zahtjeva za zaštitu od klevete proističe iz odredbi ZZK na koje se prvostepeni sud pozvao. Kantonalni sud je istakao da klevetničko izražavanje kakvo je učinjeno u sredstvu javnog informiranja dobija posebno na težini utoliko što je oštećena po struci bila ljekar, dakle do tada liječila građane, pa je kleveta u vidu izražavanja da je ona ljekar s lažnom diplomom osnovano mogla da stvori ozbiljnu sumnju građana i kod njih otvori pitanje da li oštećena uopće jeste ljekar, što je ozbiljno štetilo njenom ugledu. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo (član 10. ZZK) prilikom odmjeravanja visine novčane naknade nematerijalne štete kada je tužiteljici dosudio iznos od 10.000,00 KM. Do takvog zaključka Kantonalni sud je došao uvidom u sadržaj klevetničke izjave i konkretne okolnosti slučaja, te na osnovu činjenice da je nakon dva dana od učinjene klevete u novinama na zahtjev oštećene (tužiteljice) objavljen demanti klevetničke izjave u istim dnevnim novinama (tužiteljica je preduzela mjere da ublaži štetu). U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da konkretne okolnosti slučaja i praksa sudovanja u ovoj oblasti čine osnovanim dosuditi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM, imajući u vidu član 7. stav 2, član 8. i član 10. stav l. ZZK, zbog čega je preinačio prvostepenu odluku u dosuđenom iznosu. Također, Kantonalni sud je zaključio da je zbog istih razloga neosnovana tužiteljicina žalba protiv odbijenog dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 10.000,00 KM.

18. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je osnovana tužiteljicina žalba protiv odluke o zateznoj kamati koju je prvostepeni sud dosudio od dana presuđenja. Naime, i sam prvostepeni sud je konstatirao da je tužiteljica preciziranim tužbenim zahtjevom zateznu kamatu tražila počevši od podnošenja tužbe (od 21. januara 2001. godine) pa nije ispravan zaključak prvostepenog suda da je tužiteljica „pogrešno“ označila taj datum, dakle to nije bila greška nego precizno opredijeljen tužbeni zahtjev za zateznu kamatu. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan za glavno potraživanje – naknadu nematerijalne štete, to je osnovan i zahtjev za zateznu kamatu na osnovu člana 277. stav l. ZOO-a koja teče od dana podnošenja tužbe, zbog čega je taj dio prvostepene presude preinačen kao u dispozitivu.

19. Kantonalni sud je naveo da je neosnovana apelanticina žalba u preostalom dijelu s obzirom na to da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđene činjenice pravilno primijenio materijalno pravo, ali uz dodatno obrazloženje. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da se odredba člana 12. stav 2. ZZK, na koju se apelantica poziva u žalbi, prvenstveno odnosi na slučaj kada oštećeni koji nema punomoćnika umre u toku postupka i kada je potreban izričit zahtjev i izjava nasljednika da žele nastaviti postupak iza umrlog, odnosno oštećenog. Međutim, u konkretnom slučaju tužiteljica – oštećena je u vrijeme smrti imala punomoćnika u postupku (advokata), pa se tada odredba navedenog člana (12. stav 2. ZZK) mora tumačiti u vezi sa odredbom člana 311. stav l. ZPP (koji je važio u tom periodu) koja normira pravo nasljednika da opozovu punomoć nakon smrti oštećenog (prednika), a potom da nasljednici mogu sami da nastave postupak ili ovlaste drugog punomoćnika. U konkretnom slučaju, tužiteljicini nasljednici nisu opozvali punomoć advokatu kojeg je tužiteljica ovlastila za svoga života tako da su, bez izričitog zahtjeva nasljednika za nastavak postupka, neopozivanjem ranije punomoći izrazili želju da se postupak nastavi pa je time, bez njihovog izričitog zahtjeva i izjave, udovoljeno uvjetu iz odredbe člana 12. stav 2. ZZK.

20. U vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelanticini navodi da je prvostepeni sud trebao u konkretnom slučaju primijeniti odredbe ZOO-a, a ne ZZK, čijom je primjenom, prema apelanticinim navodima, za nju nastala veća šteta. Kantonalni sud smatra da je na apelanticinu štetu više primjena odredbi ZOO-a nego ZZK jer ZOO propisuje da za štetu odgovara počinilac (čl. 154. i 155), što bi u konkretnom slučaju bila samo apelantica kao počinilac koja je pisala tekst klevetničkog sadržaja. S druge strane, ZZK propisuje odgovornost više lica za klevetu učinjenu u sredstvima javnog informisanja (član 6. stav 2) tako da je u konkretnom slučaju uz apelanticu utuženo još jedno lice čime se umanjuje obaveza eventualne naknade štete u granicama solidarnosti oba štetnika, što bi trebalo biti manje na apelanticinu štetu nego kada bi sama bila odgovorna za štetu zbog klevete. Također, Kantonalni sud je istakao da prvostepeni sud nije učinio povrede postupka na koje se žalbe pozivaju budući da je brižljivo ocijenio dokaze i strankama nije uskratio raspravljanje pred sudom nijednom radnjom niti propustom, te je dao jasne razloge za svoju odluku.

21. U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 386. stav 2. ZPP kojom je propisano da kada stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na uspjeh stranaka, odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka drugoj naknadi razmjeran dio troškova. U konkretnom slučaju, s obzirom na iste vrste troškova zastupanja po advokatu te visine tih troškova, te imajući u vidu postojanje dva zahtjeva i različit uspjeh, odnosno neuspjeh stranaka u odnosu na te zahtjeve, pravilno je prvostepeni sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove. S obzirom na to da su apelantica i tužiteljica djelimično uspjele sa žalbama, Kantonalni sud je na osnovu člana 386. stav 2. ZPP odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove nastale u žalbenom postupku.

22. Vrhovni sud je odlučujući o apelanticinoj reviziji donio Rješenje broj 20 0 P 002119 17 Rev od 20. jula 2017. godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu jer vrijednost osporavanog dijela presude ne prelazi cenzus koji je propisan članom 237. stav (2) ZPP, kao ni uvjet za dopuštenost revizije iz stava (3) člana 237. ZPP.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

23. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, apelantica je navela da je osporenom odlukom dovedena u pitanje sloboda medija koja je zagarantirana članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine (sloboda izražavanja), odnosno članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije. Apelantica je navela hronologiju predmetnog postupka, te je istakla da je Kantonalni sud osporenom presudom zauzeo pogrešan stav u pogledu primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju, kao i da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da je narušen princip vladavine prava. Naime, apelantica smatra da je u njenom slučaju, suprotno zaključku Kantonalnog suda, trebalo primijeniti odredbe ZOO-a (kao povoljnijeg zakona) kojima je uređeno pitanje naknade nematerijalne štete umjesto ZZK koji su redovni sudovi primijenili u konkretnom slučaju. Također, apelantica smatra da je i povodom činjenice da je tužiteljica preminula tokom postupka trebalo primijeniti odredbe ZOO-a, a ne odredbe ZZK u vezi sa članom 311. stav 1. ZPP, te je navela da je sud pogrešno dosudio zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe suprotno stavu Vrhovnog suda u pogledu zatezne kamate na potraživanja nematerijalne štete. Osim toga, apelantica je navela da je Kantonalni sud povrijedio odredbe ZPP budući da nije na valjan i zakonit način odlučio o njenim žalbenim razlozima koji se tiču izvođenja predloženih dokaza (prvostepeni sud nije izveo predložene dokaze zato što apelantica nije bila prisutna na glavnoj raspravi), te je ukazala da osporena odluka ne zadovoljava kriterij „obrazložene odluke“.

II.Odgovor na apelaciju

24. Kantonalni sud i Općinski sud su u odgovorima naveli da svojim postupanjem nisu povrijedili prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji.

25. Tužiteljicina zakonska nasljednica (kćerka) u odgovoru je navela da je tužiteljica umrla 21. oktobra 2015. godine, te je istakla da je predmetna apelacija neblagovremena.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o zaštiti od klevete („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Cilj zakona Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4.

Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

[…] d)kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.

[…] Odgovornost za klevetu Član 6.

[…] (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

[…] Obaveza ublažavanja štete Član 8.

Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.

Obeštećenje Član 10.

(1) Obeštećenje treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su:

objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili izvinjenje; činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.

Rokovi zastarjelosti Član 12.

[…] (2) Ako oštećeni umre nakon početka ali prije okončanja postupka, njegov nasljednik prvog reda može nastaviti postupak u ime umrlog ako podnese zahtjev sudu u roku od tri (3) mjeseca od dana smrti oštećenog i izjavi da želi nastaviti postupak.

27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

Kad se duguje Član 277.

(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

(2) Ako je stopa ugovorne kazne viša od stope zatezne kamate, ona teče i posle dužnikove docnje.

28. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 311.

(1) Ako je punomoćniku dato ovlaštenje da može vršiti sve radnje u postupku, a stranka, odnosno njen zakonski zastupnik umre ili postane poslovno nesposoban, ili ako zakonski zastupnik bude razriješen dužnosti, punomoćnik je ovlašten da i dalje preduzima radnje u postupku, ali nasljednik, odnosno novi zakonski zastupnik može opozvati punomoćje.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. Ustavni sud zapaža da je apelantica u konkretnom slučaju u roku propisanim članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnijela apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 20 0 P 002119 17 Rev od 20. jula 2017. godine kojim je kao nedopuštena odbačena njena revizija iz formalnih razloga. Slijedom navedenog, konačna odluka u konkretnom slučaju je Presuda Kantonalnog suda broj 20 0 P 002119 16 Gž od 13. decembra 2016. godine kojom je meritorno odlučeno o apelanticinom tužbenom zahtjevu, koju je apelantica osporila u apelaciji broj AP 1985/17, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu.

32. Ustavni sud, dakle, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu AP 1985/17 koja je odbačena kao preuranjena Odlukom broj AP 1911/17 od 15. juna 2017. godine (vidi tačka 2. ove odluke). Navedenu presudu apelantica je primila 27. marta 2017. godine, a apelaciju broj AP 1985/17 kojom je osporila tu presudu je podnijela 19. maja 2017. godine, dakle blagovremeno, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

33. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

VII.Meritum

34. Apelantica smatra da su osporenom presudom prekršena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije, a poziva se i na kršenje člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

35. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvenstveno ispitati apelanticine navode o navodnoj povredi prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

36. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

37. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

38. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinski osnov demokratskog društva, jedan od osnovnih uvjeta njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

39. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je u brojnim odlukama ukazao da se kod odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, st. 66. i 67).

40. U vezi s pitanjem da li je došlo do miješanja u apelanticino pravo na slobodu izražavanja, Ustavni sud nema dilemu da jeste, budući da je osporenim presudama apelantica obavezana na naknadu štete, što predstavlja miješanje u slobodu izražavanja zagarantiranu članom 10. stav 1. Evropske konvencije.

41. Ustavni sud nema dilemu ni da je navedeno miješanje „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama ZZK, ZOO-a i ZPP i da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih, konkretno tužiteljice.

42. S obzirom na to da je, dakle, uplitanje u apelanticinu slobodu izražavanja bilo zakonito i slijedilo je legitiman cilj, Ustavni sud u smislu navedenih stavova treba ispitati da li je to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“, odnosno da li je Kantonalni sud u osporenoj presudi, u smislu stavova Evropskog suda (op. cit. presuda Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, stav 74), uspostavio pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava na slobodu izražavanja i tužiteljicinog interesa za zaštitu njenog ugleda.

43. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje zaštite apelanticinog prava na slobodu izražavanja u smislu člana 10. Evropske konvencije u vezi sa zaštitom tužiteljicinog prava na ugled kao doktora medicine i zastupnice u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH, u smislu člana

8. Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su sudovi osporenim odlukama postigli pravičan balans između ta dva prava iste važnosti, odnosno apelanticinog prava na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i tužiteljicinog prava na zaštitu njenog ugleda, u smislu člana 8. Evropske konvencije.

44. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud utvrdio određene kriterije, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od općeg interesa, način na koji su pribavljene informacije (da li se kontaktiralo s licem koje je u pitanju radi informacija, da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja i da li je novinar postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom), uloga i funkcija lica koje je u pitanju, kao i period aktivnosti, prethodno ponašanje lica o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, najzad, težina nametnute sankcije.

45. Primjenjujući konkretne kriterije na predmetni slučaj, Ustavni sud zapaža da je sporni tekst o tužiteljici pod nazivom „I ljekari sa lažnim diplomama“ objavljen 16. januara 2001. godine u dnevnom listu „Oslobođenje“ čiji je autor nesumnjivo apelantica, koji se u suštini bavio kritikom i postupanjem tužiteljice u postupku dobijanja potvrde o položenom pripravničkom ispitu za samostalni rad. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da je tužiteljica u vrijeme objavljivanja spornog teksta radila kao doktor medicine u ZU Dom zdravlja Cazin i kao zastupnica u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH. Ustavni sud prihvata da je pitanje tužiteljicinog ponašanja u vezi sa obavljanjem navedenih poslova koji se odnose na funkcioniranje zdravstvene zaštite, odnosno licima koja posjeduju adekvatno znanje i iskustvo za obavljanje tih poslova, predstavljalo „temu“ od općeg interesa, te da je sporni tekst koji se bavio pitanjem ovjere tužiteljicine pripravničke knjižice kao takav predstavljao doprinos „temi“, odnosno debati od općeg interesa u smislu postojanja kompetentnosti lica koja pružaju zdravstvenu zaštitu građanima, a koja u tom smislu moraju ispuniti adekvatne uvjete propisane zakonom.

46. U pogledu navoda iznesenih u spornom tekstu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene i prvostepene presude proizlazi da su redovni sudovi ispitali sporno apelanticino izražavanje u spomenutom tekstu „I ljekari sa lažnim diplomama“ i na osnovu provedenih dokaza utvrdili da navedeni tekst sadrži neistinite tvrdnje budući da apelantica tokom trajanja predmetnog postupka nije dokazala tačnost spornih tvrdnji koje predstavljaju klevetu. Dakle, tokom trajanja postupka na osnovu izvedenih dokaza sudovi su utvrdili da su neistiniti apelanticini navodi o ispravnosti tužiteljicinih dokumenata i načina dobijanja potvrde o položenom pripravničkom stažu (ovjeravanje pripravničkog staža). Također, redovni sudovi su, između ostalog, utvrdili da je odbačena krivična prijava podnesena protiv tužiteljice (zbog osnova sumnje da je počinila krivično djelo krivotvorenja isprave), te su dali dovoljno jasna i logična obrazloženja za svoj zaključak da se radi o neistinitim činjenicama. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene i prvostepene odluke proizlazi da su redovni sudovi imali u vidu poslove koje je tužiteljica obavljala u vrijeme objavljivanja spornog teksta, kao i funkciju koju ima štampa u demokratskom društvu, ali isto tako i činjenicu da član 10. Evropske konvencije prihvata ograničenja slobode izražavanja. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke, iako se redovni sudovi o tome nisu eksplicitno izjašnjavali, zapravo proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da apelantica nije postupala u dobroj vjeri. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene i prvostepene odluke i dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelantica kontaktirala tužiteljicu i druge nadležne organe radi provjere istinitosti svojih činjeničnih navoda, odnosno da proizlazi da je bez ikakvog odobrenja objavila sporni tekst. Sve navedeno ukazuje da apelantica, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, nije postupala bona fide u nastojanju da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije.

47. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza utvrdili da je objavljivanjem spornog teksta „I ljekari sa lažnim diplomama“ tužiteljica pretrpjela nematerijalnu štetu u vidu duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti, te da postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se na apelanticu primijeni sankcija u vidu novčane naknade nematerijalne štete i objavljivanja presude u dnevnom listu „Oslobođenje“, kako je to definirano u dispozitivu prvostepene presude.

48. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na vlastiti stav (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, već citirana, stav 47) prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je kao posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Pri tome, Ustavni sud naglašava da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“.

49. Dakle, prilikom odmjeravanja visine štete redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih načela. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle „sankcije“ koja predstavlja miješanje u apelanticino pravo na slobodu izražavanja, redovni sudovi nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, već su postupali u skladu s praksom i diskrecionim ovlaštenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10. Evropske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih načela. Pri tome su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge koji uvjerljivo pokazuju da je „sankcija“ u konkretnom slučaju proporcionalna zakonitom cilju koji se želi postići, pri čemu je Kantonalni sud dao eksplicitne razloge zašto je preinačio prvostepenu odluku u pogledu iznosa koji pripada tužiteljici za povredu njenog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite tužiteljicinog ugleda i časti, odnosno dosuđivanje naknade štete u iznosu od 3.000,00 KM, pri čemu je pri odmjeravanju visine štete cijenjena i okolnost da je na tužiteljicin zahtjev objavljen demanti klevetničke izjave u istim novinama, proporcionalna težini povrede njenog ugleda, te da je osporena odluka donesena u skladu sa članom 10. Evropske konvencije.

50. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticino pravo na slobodu izražavanja bilo „nužno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, kao i da su razlozi i opravdanja koje su dali redovni sudovi za takvo miješanje relevantni i dovoljni, zbog čega osporenom presudom nije prekršeno apelanticino pravo na slobodu izražavanja.

51. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja apelanticinog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

52. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

53. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

54. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

55. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je tužiteljica od apelantice i M. Š. tražila naknadu nematerijalne štete, te da, stoga, apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

56. Apelantica je navela da je osporenom presudom prekršeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kršenje navedenog prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

57. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na nedjelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud, neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

58. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog premeta, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud odlučujući o žalbi tužiteljice i apelantice djelimično uvažio njihove žalbe i preinačio prvostepenu presudu u pogledu dosuđene visine nematerijalne štete i početka računanja zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos, dok je u ostalom dijelu potvrdio prvostepenu presudu, za što je dao detaljno obrazloženje. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da apelantica i njen punomoćnik nisu pristupili zakazanom ročištu za glavnu raspravu, a svoj izostanak nisu opravdali, zbog čega je prvostepeni sud opozvao rješenje o glavnoj raspravi u dijelu kojim je odlučeno o izvođenju apelanticinih dokaza. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud tužiteljici na ime nematerijalne štete dosudio niži iznos od onog dosuđenog prvostepenom presudom. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je svoje odlučenje zasnovao na odredbama čl. 6, 7, 8, 10. i 12. ZZK, čl. 200. i 277. ZOO-a, kao i čl. 311. i 386. ZPP.

59. U tom kontekstu, u vezi sa apelanticinim navodima u pogledu primjene procesnog prava (prilikom provođenja dokaza), odnosno činjenicom da je tužiteljica umrla tokom postupka, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud ispitao ove navode i dao relevantne razloge o njihovoj neosnovanosti. S obzirom na sadržaj relevantnih odredbi ZPP i činjenicu da je tužiteljica imala punomoćnika tokom postupka, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u tom pogledu dali adekvatno obrazloženje. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi ukazali zašto nisu izveli dokaze koje je apelantica predložila. S obzirom na to da iz stipulacije relevantnih odredbi ZPP (čl. od 99. do 110) proizlazi da dokaze pred sudom izvodi stranka koja ih je predložila, a ne da ih izvodi sud po službenoj dužnosti, apelantica ne može svoje propuste, tj. okolnost da nije pristupila zakazanom ročištu „pripisivati“ sudu, pa stoga nema proizvoljnosti u zaključku Kantonalnog suda da prvostepeni sud nije učinio povrede postupka na koje se žalbe pozivaju, te da nije uskratio raspravljanje pred sudom nijednom radnjom niti propustom.

60. Ustavni sud nadalje ukazuje da su navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava razmatrani u prethodnim tačkama odluke u kojima se referirao u pogledu kršenja apelanticinog prava na slobodu izražavanja, te da je Ustavni sud već zaključio da je miješanje u apelanticino pravo na slobodu izražavanja zakonito, pa se stoga pokazuju neosnovanim apelacioni navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud početak računanja zakonske zatezne kamate u konkretnom slučaju odredio u skladu s tužiteljicinim preciziranim zahtjevom i odredbom člana 277. stav 1. ZOO-a, te da je obrazložio svoju odluku zaključivši da ona teče od dana podnošenja tužbe. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je slično pravno pitanje (da li zatezne kamate na utvrđeni iznos naknade nematerijalne štete, prema članu 277. ZOO-a, treba dosuditi od dana podnošenja tužbe ili od dana donošenja prvostepene presude) razmatrao u Odluci broj AP 3355/15 od 27. februara 2018. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 30). Ustavni sud je u navedenoj odluci konstatirao da postoji različita praksa između Suda BiH i Vrhovnog suda FBiH povodom pitanja dosuđivanja zatezne kamate na utvrđeni iznos nematerijalne štete, te da bi u citiranom predmetu praksa Vrhovnog suda FBiH bila povoljnija za apelanta jer predviđa da zatezna kamata na pravičnu naknadu nematerijalne štete teče od dana podnošenja tužbe. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant osim paušalnih navoda nije dostavio dokaze na okolnosti da Kantonalni sud prilikom odlučivanja nije uzeo u obzir praksu Vrhovnog suda koji je prema apelantovim navodima zauzeo stav da se zatezna kamata na potraživanje nematerijalne štete može dosuditi od trenutka dosuđenja, a ne od dana podnošenja tužbe.

61. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

62. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno i njeno pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o kršenju ovog prava u suštini veže za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje u prethodnim tačkama ove odluke, pri čemu je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

63. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, iako to apelantica nije eksplicitno navela, proizlazi da se na povredu ovog prava žali u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud ukazuje na to da je apelantica imala i koristila pravo na izjavljivanje žalbe. Činjenica da korištenje navedenog pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom je apelantica zadovoljna ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga su ovi apelacioni navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

64. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je osporenom odlukom Kantonalnog suda naloženo apelantici i M. Š. da tužiteljici solidarno isplate naknadu nematerijalne štete nanesenu njenom ugledu i časti iznošenjem neistinitih činjenica pri čemu je „miješanje“ u apelanticino pravo na slobodu izražavanja bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj „zaštitu prava drugih“ i bilo je „nužna mjera u demokratskom društvu“, te je postignuta pravična ravnoteža između tužiteljicinog prava na ugled i apelanticinog prava na slobodu izražavanja.

65. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasna i razumna obrazloženja u kojima nema proizvoljnosti kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava na koju je apelantica neosnovano ukazivala.

66. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

67. Također, nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelantica imala mogućnost i koristila zakonom propisani vanredni pravni lijek, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao apelanticinim uspjehom u predmetnom postupku per se ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.

68. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4366/17 (D.B.) | Sudska praksa | Aktio