Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2354/19 (I. K. i Z. M.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2354/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. listopada 2019. godine, u predmetu broj AP-2354/19, rješavajući apelacije Irnesa Kovača i Zvonke Mlinarevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Irnes Kovač protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 Rs 041356 16 Rev od 4. travnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 041356 15 Rsž od 17. prosinca 2015. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 Rs 041356 13 Rs od 20. kolovoza 2015. godine;

Zvonko Mlinarević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 022830 16 Rev od 2. travnja 2019.

godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 022830 15 Gž od 16. veljače 2016. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 022830 14 P od 19. lipnja 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2354/19

1. Irnes Kovač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Faruk Ćosović odvjetnik iz Visokog, podnio je 31. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 Rs 041356 16 Rev od 4. travnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 041356 15 Rsž od 17. prosinca 2015. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 Rs 041356 13 Rs od 20. kolovoza 2015. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi („TB Inžinjering“ d.o.o. Breza) na ime naknade štete za pretrpljene duševne bolove-zbog umanjenja životne aktivnosti, na ime naknade štete za pretrpljene fizičke bolove, na ime naknade štete za pretrpljeni strah i na ime naknade štete troškova liječenja, isplati određene novčane iznose.

3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke proizilazi da je prometna nezgoda nastala tako što se apelant kao vozač teretnog motornog vozila kretao kroz dionicu puta, koja je pod nagibom i zakrivljena, brzinom većom od ogranične brzine. Osim toga, vještak je utvrdio da je vozilo kojim je apelant upravljao bilo tehnički ispravno i posjedovalo svu tehničku dokumentaciju o ispravnosti, a vanredni tehnički pregled vozila, koji je izvršen nakon prometnog udesa, nije ustanovio nedostatke na vitalnim dijelovima vozila. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da u situaciji kada je tuženi dokazao da je šteta nastala isključivo radnjama i propustima apelanta postoji osnov za ekskulpiranje - oslobadanje odgovornosti tuženog za štetu (članka 177. stavak 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO)). Kako iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudova proizilazi da je tuženi provedenim dokazima, dokazao da je sustav kočenja teretnog motornog vozila bio tehnički ispravan, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da je apelant bio u obavezi da dokaže svoje tvrdnje o neispravnosti sustava kočenja, što nije učinio provođenjem odgovarajućeg vještačenja po vještaku mašinske struke.

2. AP-2818/19

4. Zvonko Mlinarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tihaljine-Doci, kojeg zastupa Ivan Herceg odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 4. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 022830 16 Rev od 2. travnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 022830 15 Gž od 16. veljače 2016. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 022830 14 P od 19. lipnja 2015. godine.

5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je traženo da se naloži tuženiku (Euroherc osiguranje d.d. Sarajevo) da apelantu na ime naknade štete zbog umanjenja životne aktivnosti, na ime naknade štete zbog pretrpljenih bolova, na ime naknade štete zbog pretrpljenog straha, na ime naknade štete zbog duševnih bolova zbog naruženosti i na ime naknade štete zbog troškova liječenja, isplati određene novčane iznose.

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud na apelantov prijedlog odredio izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku medicinske i prometne struke radi utvrđenja uzročne veze između apelantove povrede i prometne nezgode, a nakon provođenja vještačenja prvostupanjski sud je prihvatio njihove nalaze kao objektivne i stručne, dane po pravilima struke. Pri tome je naveo da je vještak medicinske struke u usmenom izlaganju na glavnoj raspravi izjavio da je izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju, a da nije izvršio neposredni pregled apelanta, jer je zajedničkim vještačenjem sa vještakom prometne struke ustanovio da nije bilo bio-mehaničkih uvjeta za nastanak promjena vratne i slabinske kralježnice, iz kojih proizlaze smetnje kod apelanta, a da neposredni pregled apelanta ne može promijeniti njegov zaključak. Naime, Vrhovni sud je naveo da je za postojanje odgovornosti na strani tuženog bilo neophodno da apelant dokaže postojanje uzročne veza između promjena na kralježnici i prometne nezgode, odnosno da su promjene na kralježnici posljedica prometne nezgoda. Kako to nije dokazao, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da između štete koju je apelant pretrpio i navodnog propuštanja osiguranika tuženog ne postoji uzročna veza u smislu odredbe članka 154. stavak

1. Zakona o obligacionim odnosima.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2354/19.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu zabrane diskriminacije, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2354/19 (I. K. i Z. M.) | Sudska praksa | Aktio