Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5265/17 (D. S.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5265/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5265 /17, rješavajući apelaciju Denisa Stojnića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. listopada 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Denisa Stojnića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 573345 17 Mož od 3. studenog 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 573345 17 Mo od 18. kolovoza 2017.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Denis Stojnić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Indira Karahodžić, odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 14. prosinca 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 573345 17 Mož od 3. studenog 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 573345 17 Mo od 18. kolovoza 2017. godine.

2. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općini Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) - nadležnoj Službi za privredu i financije da ukloni pečate sa ulaznih vrata poslovnog prostora na adresi S.H. Muvekita broj 1 (ugostiteljski objekt „Tesla pub“), te apelantu omogući dalje neometano korištenje poslovnog prostora uz izdavanje odobrenja za rad.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 5625/17 od 31. siječnja 2017. godine odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i protivnika predlagača, kojeg zastupa Pravobraniteljstvo Općine Stari Grad, zatraženo je 23. svibnja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Kantonalni sud, Općinski sud i protivnik predlagača su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 30. svibnja do 7. lipnja 2019. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

Uvodne napomene

7. Apelant i protivnik predlagača su, nakon prethodno provedenog postupka po javnom oglasu za dodjelu u zakup poslovnih prostora, zaključili ugovor o zakupu od 3. rujna 2015. godine čiji je predmet bio poslovni prostor u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor), površine 167 m2, te je utvrđena mjesečna zakupnina u iznosu od 17.535 KM.

8. Apelant se obraćao protivniku predlagača tvrdeći da struktura poslovnog prostora ne odgovara strukturi koja je navedena u javnom oglasu u pogledu površine, jer je naknadno utvrđeno da je stvarna površina 100 m , a ne 167 m koja je navedena u oglasu.

9. Apelant je 11. svibnja 2016. godine podnio tužbu protiv protivnika predlagatelja radi poništenja ugovora i isplate uloženih sredstava u adaptaciju poslovnog prostora.

10. Obzirom na to da apelant nije plaćao zakupninu određenu ugovorom o zakupu, Rješenjem Službe za privredu i financije Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-I-04- 49-6336/2016.-N.V. od 9. svibnja 2017. godine i zaključkom o dozvoli izvršenja Službe od 31. svibnja 2017. godine određeno je provođenje postupka prinudnog izvršenja radi iseljenja apelanta, te radi predaje u posjed spornog poslovnog prostora.

11. Rješenjem drugostupanjske stručne komisije Općine Stari Grad Sarajevo broj UP-II-02-49- 22/17 od 23. lipnja 2017. godine odbijena je apelantov žalba protiv rješenja Službe od 9. svibnja 2017. godine, a rješenjem drugostupanjske komisije od 30. lipnja 2017. godine odbijena je apelantova žalba protiv zaključka o dozvoli izvršenja od 31. svibnja 2017. godine.

12. Tijekom lipnja 2017. apelant je deložiran iz spornog prostora.

Odluke osporene apelacijom

13. Apelant je 9. lipnja 2017. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za određivanje privremene mjere i mjere osiguranja kojim je predložio da se odgodi postupak prinudnog izvršenja na spornom poslovnom prostoru koji je određen rješenjem Službe od 9. svibnja 2017. godine i zaključkom o dozvoli izvršenja od 31. svibnja 2017. godine, te da se naloži protivniku predlagatelja da ukloni pečate sa ulaznih vrata u poslovni prostor, te da omogući daljnje neometano korištenje prostora predlagatelju.

14. Općinski sud se Rješenjem broj 65 0 P 573345 17 Mo od 18. kolovoza 2017. godine proglasio nenadležnim za postupanje po apelantovom prijedlogu za određivanje mjere osiguranja Također, navedenim rješenjem određeno je da se ukidaju sve provedene radnje u postupku po prijedlogu za određivanje mjere osiguranja sa privremenom mjerom osiguranja, te je prijedlog za određivanje mjere osiguranja sa privremenom mjerom osiguranja odbačen.

15. Općinski sud je naveo da je odredbom člana 16. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da sud tijekom postupka po službenoj dužnosti pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost, te kada sud tijekom postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud, nego neki drugi organ vlasti, proglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbacit će tužbu. U svezi sa time, Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju nije nadležan za postupanje po prijedlogu za određivanje mjere osiguranja sa privremenom mjerom obzirom na to da je predloženom mjerom osiguranja zatraženo da se odgodi postupak prinudnog izvršenja na spornom poslovnom prostoru koje je određeno rješenjem Službe, da se naloži protivniku predlagatelja da ukloni pečate sa ulaznih vrata u poslovni prostor i da se omogući dalje neometano korištenje poslovnog prostora predlagatelju. Obzirom na to da su navedeni akti doneseni u upravnom postupku, Općinski sud je istakao da se u parničnom postupku ne može zabraniti i odgoditi provođenje rješenja o iseljenju i zaključka, te uklanjanje pečata sa ulaznih vrata u poslovni prostor.

16. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 573345 17 Mož od 3. studenog 2017. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

17. Kantonalni sud je naveo da je odluka prvostupanjskog suda pravilna i utemeljena na zakonu. Naime, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da se ne radi o nadležnosti redovitih sudova za postupanje, već da se radi o administrativnom izvršenju koje je propisano odredbom čl. 272. i 274. stavak 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). Naime, odredbom članka 274. stavak 1. ZUP-a propisano je da administrativno izvršenje provodi organ uprave koji je o stvari rješavao u prvom stupnju, ako posebnim propisom nije za to određen drugi organ, dok stavak dva propisuje da, ako je propisano da administrativno izvršenje ne može provoditi organ uprave koji je o stvari rješavao u prvom stupnju, a posebnim propisima nije određen organ koji je za to ovlašten, izvršenje provodi općinska, odnosno gradska služba za upravu nadležna za poslove opće uprave na čijem se području nalazi prebivalište, odnosno boravište izvršenika, ako federalnim, odnosno kantonalnim zakonom nije određena nadležnost drugog organa. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je odredbom članka 273. stavak 1. točka 4. ZPP propisano da se, radi osiguranja drugih prava ili održavanja postojećeg stanja, može izreći mjera osiguranja odgađanja postupka izvršenja po prijedlogu trećih osoba pod uvjetima predviđenim zakonom kojim se uređuje ovršni postupak. Iz citiranih odredaba proizlazi da se u parničnom postupku mjerom osiguranja ne može tražiti odgađanje administrativnog izvršenja, jer takva mogućnost nije propisana odredbama ZPP obzirom na to da se radi o postupku izvršenja koji je propisan posebnim zakonom, odnosno Zakonom o preuzimanju, izmjenama i dopunama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (u daljnjem tekstu: Zakon o zakupu). U parničnom postupku se mjerom osiguranja isključivo može tražiti odgađanje sudskog izvršenja, i to po prijedlogu treće osobe uz uvjete koji su propisani Zakonom o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZIP), što u konkretnom predmetu nije slučaj, pa su neutemeljeni žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni odredaba čl. 16. i 268. ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, apelant smatra da je Općinski sud bio nadležan za donošenje mjere osiguranja obzirom na to da se pred tim sudom vodi parnični postupak o čemu su sudovi morali voditi računa. Također, apelant smatra da je sa protivnikom predlagača bio u obligacijskom odnosu na koji se primjenjuju odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da je spornim rješenjem i zaključkom došlo do akta raspolaganja kojim je protivnik predlagača potpuno bez zakonskog osnova izvršio nasilno iseljenje apelanta iz poslovnog prostora, a da nije došlo do izjave volje o raskidu ugovora. Obzirom na to apelant smatra da se Općinski sud morao proglasiti nadležnim i odlučivati o prijedlogu za određivanje mjere osiguranja. Apelant dalje smatra da je donošenjem nezakonitih osporenih odluka onemogućen u mirnom uživanju imovine, te da su redoviti sudovi prilikom donošenja osporenih odluka prekoračili rokove za odlučivanje, čime su nastupile posljedice po apelanta, jer mu je nezakonitom deložacijom pričinjena materijalna i nematerijalna šteta u kojem su smještene stvari i inventar zakupca, te da je načelnik nezakonito raspisao javni oglas za davanje u zakup predmetnog poslovnog prostora. Nerazumno dug rok za odlučivanje i ostavljanje rješenja Kantonalnog suda omogućio je provođenje javnog oglasa, te je poslovni prostor dobio novog zakupca.

b)Odgovori na apelaciju

19. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod navoda iz odluke, te istakao da su u toj odluci obrazloženi razlozi koji se odnose na nadležnost suda, dok su ostali razlozi kao nepotrebni izostavljeni u smislu članka 231. ZPP, jer prvostupanjski sud nije odlučivao o utemeljenosti prijedloga za određivanje mjere osiguranja.

20. Općinski sud je naveo da je postupao sukladno odredbama ZPP, te da je postupak vođen sukladno zakonu.

21. Protivnik predlagača je naveo da je apelant odluke iz upravnog postupka mogao osporavati u upravnom sporu pred Kantonalnim sudom, što nije učinio tako da je izgubio zaštitu u predmetnoj upravnoj stvari. Također, navedeno je da apelant nikada nije registrirao ugostiteljsku djelatnost, već je prostor dao u podzakup, kao i da je istina da je u naknadnom postupku prostor dodijeljen drugoj osobi, i to A.S., apelantovoj majci, pa je donošenje privremene mjere postalo bespredmetno kao što je bespredmetna i podnesena apelacija.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Članak 16. st. (1) i (2) (1) Sud do pravomoćnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi spada li rješavanje spora u sudsku mjerodavnost.

(2) Kada sud tijekom postupka, do pravomoćnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije mjerodavan sud nego neko drugo tijelo vlasti, oglasit će se nemjerodavnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.

Članak 268. stavak (1) (1) Za odlučivanje o prijedlogu za osiguranje, uključujući i osiguranje na imovini protivnika osiguranja koja se nalazi izvan Federacije odnosno Bosne i Hercegovine, koji je podnesen prije pokretanja parničnog postupka kao i tijekom tog postupka nadležan je sud koji postupa po tužbenom zahtjevu. Odluku o mjeri osiguranja donosi sud koji postupa u prvom stupnju, a neposredno viši sud kada je prijedlog za njezino donošenje podnesen nakon dostave predmeta tom sudu radi odlučivanja o pravnom lijeku.

Članak 269. stavak (1) (1) Mjera osiguranja može se odrediti:

1) ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje tražbina ili prava, i 2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znakovito otežati ostvarenje tražbine, posebice time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njome raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na koji drugi način štetno utjecati na prava predlagatelja osiguranja.

Članak 273.

(1) Radi osiguranja drugih prava ili održavanja postojećeg stanja, mogu se izreći sljedeće mjere osiguranja:

1) zabrana protivniku osiguranja da poduzima određene aktivnosti ili nalog da poduzme određene aktivnosti u cilju održavanja postojećeg stanja ili sprječavanja nastanka štete suprotnoj stranci;

2) ovlaštenje predlagatelju osiguranja da poduzme određene aktivnosti;

3) povjeravanje određene imovine protivnika osiguranja trećoj osobi na čuvanje i skrb; i 4) odlaganje postupka ovrhe po prijedlogu trećih osoba, pod uvjetima predviđenim zakonom kojim se uređuje ovršni postupak; i 5) druge mjere koje sud odredi kao nužne za osiguranje tužbenog zahtjeva predlagatelja osiguranja.

(2) Odredba članka 271. stavak 3. na odgovarajući se način primjenjuje i na mjere osiguranja iz stavka 1. ovoga članka.

Članak 282.

(1) Protiv prvostupanjskog rješenja o mjeri osiguranja može se izjaviti žalba u roku od osam dana od dana dostave rješenja.

(2) Žalba se dostavlja protivniku osiguranja koji može u roku od tri dana od njezina primitka podnijeti sudu odgovor na žalbu.

(3) O žalbi odlučuje drugostupanjski sud u roku 15 dana od dana prijema spisa.

(4) Žalba ne odlaže ovrhu rješenja iz stavka 1. ovoga članka.

(5) Žalba protiv rješenja o određivanju mjere osiguranja koje je u prvom stupnju izdao kantonalni sud ili Vrhovni sud Federacije, nije dopuštena.

(6) Žalba protiv rješenja o privremenoj mjeri osiguranja nije dopuštena.

23. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH” br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 272.

(1) Izvršenje rješenja provodi se administrativnim putem (administrativno izvršenje), a u slučajevima predviđenim ovim zakonom - sudskim putem (sudsko izvršenje).

(2) Administrativno izvršenje provode organi uprave po odredbama ovog, odnosno posebnog zakona, a sudsko izvršenje - nadležni sud po propisima koji važe za sudsko izvršenje.

Članak 274. st. (1) i (2) (1) Administrativno izvršenje provodi organ uprave koji je o stvari rješavao u prvom stupnju, ako posebnim propisom nije za to određen drugi organ.

(2) Ako je propisano da administrativno izvršenje ne može provoditi organ uprave koji je o stvari rješavao u prvom stupnju, a posebnim propisima nije određen organ koji je za to ovlašten, izvršenje provodi općinska odnosno gradska služba za upravu nadležna za poslove opće uprave na čijem se području nalazi prebivalište, odnosno boravište izvršenika, ako federalnim odnosno kantonalnim zakonom nije određena nadležnost drugog organa.

Članak 278. stavak (1) (1) Na prijedlog predlagatelja osiguranja, istaknut s prijedlogom za određivanje mjere osiguranja, sud može odrediti privremenu mjeru osiguranja bez prethodnog obavješćivanja i saslušanja protivnika osiguranja ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim da je mjera osiguranja utemeljena i hitna i da bi se drukčijim postupanjem izgubila svrha mjere osiguranja.

24. Zakon o preuzimanju, izmjenama i dopunama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ("Službeni list SRBiH" br. 33/77, 12/87, 30/90, "Službeni list RBiH" br. 3/93 i 13/94 i „Službene novine KS“ br. 14/97, 3/06 – OUS, 29/09, 40/15 i 32/19) Član 12.

Zakupac se može useliti u poslovne prostorije nakon zaključenja ugovora o zakupu.

Nadležni opštinski organ uprave odrediće rješenjem, na zahtjev ovlašćenog lisa, ispražnjenje poslovne prostorije licu koje tu prostoriju drži bez ugovora.

Član 19.

Zakupac je dužan zakupninu plaćati u vrijeme određeno ugovorom.

Ako to vrijeme nije određeno ugovorom zakupac je dužan zakupninu da plaća mjesečno unaprijed, a to najkasnije do petog u mjesecu.

Sporovi po tužbi za predaju poslovnih prostorija smatraju se hitnim.

3. Prestanak na osnovu odustanka Član 34.

Zakupodavac može odustati od ugovora o zakupu poslovnih prostorija u svako vrijeme, bez obzira na ugovorene ili zakonske odredbe o trajanju zakupa:

1.ako zakupac, i poslije opomene od strane zakupodavca, koristi poslovne prostorije protivno ugovoru, ili im nanosi znatniju štetu koristeći ih, bez potrebne pažnje;

2.ako zakupac ne plati dospjelu zakupninu ni u roku od dva mjeseca od dana saopštenja opomene zakupodavca.

VI.Dopustivost

25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenje Kantonalnog suda od 3. studenog 2017. godine i Općinskog suda od 18. kolovoza 2017. godine kojim su se redoviti sudovi proglasili nenadležnim za postupanje o apelantovom prijedlogu za donošenje mjere osiguranja odgađanjem administrativnog izvršenja. U kontekstu apelacijskih navoda o povredi prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, Ustavni sud, prije svega, treba odgovoriti na pitanje da li se postupak koji je okončan osporenim rješenjem odnosio na utvrđivanje apelantovih „građanskih prava“.

28. U svezi s time, Ustavni sud napominje da je, u skladu sa svojom ranijom praksom i praksom Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), smatrao da apelacije podnesene protiv odluke kojom se rješava o privremenoj mjeri nisu dopustive zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 1918/05 od 13. listopada 2005. godine, AP 2087/05 od 17. studenog 2005. godine i AP 2944/09 od 22. listopada 2009. godine, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da je, imajući u vidu presudu Europskog suda u predmetu Micallef protiv Malte od 15. listopada 2009. godine, u pogledu primjenjivosti garancija iz članka 6. Europske konvencije na postupke koji se odnose na privremene mjere promijenio praksu. Naime, u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1676/10 od 27. studenog 2010. godine (objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/11 od 31. ožujka 2011. godine) Ustavni sud je naveo da Europski sud više ne nalazi da je opravdano automatski kvalificirati postupak donošenja sudske zabrane kao postupak u kojemu se ne utvrđuju građanska prava ili obveze (točka 28). Podsjetio je i na stav Europskog suda da se članak 6. Europske konvencije, odnosno njegov dio koji se odnosi na građanske stvari, primjenjuje samo u postupcima kojima se utvrđuju građanska prava i obveze. Pri tome je Europski sud podsjetio na to da se takva prava i obveze ne utvrđuju svim privremenim mjerama ili sudskim zabranama i primjenjivost članka 6. zavisit će o tome da li su ispunjeni izvjesni uvjeti (točka 30).

29. Ustavni sud je dalje u navedenoj odluci istakao da je u tome pogledu Europski sud u predmetu Micallef, kao prvo, naveo da, kada je riječ o ovome pravu, i u glavnom postupku i u postupku određivanja mjere sudske zabrane ono treba biti «građansko» u smislu neovisnog značenja tog termina prema članku 6. Konvencije (vidi, inter alia, predmete Stran Greek Refineries i Stratis Andreadis protiv Grčke, 9. prosinca 1994. godine, stavak 39, Serija A, broj 301-B, König protiv Njemačke, 28. lipanj 1978. godine, st. 89-90, Serija A, broj 27, Ferrazzini protiv Italije [GC], broj 44759/98, st. 24-31, ESLJP 2001-VII, i Roche protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], broj 32555/96, stavak 119, ESLJP 2005-X). Drugo, treba kritički promatrati samu prirodu privremene mjere, njezin cilj, kao i njezine učinke na pravo koje je u pitanju. Kada se nekom privremenom mjerom učinkovito utvrđuje neko građansko pravo ili obaveza, bez obzira na vremensko razdoblje njenog važenja, članak 6. Evropske konvencije će biti primjenjiv. Iz ovih stavova proizlazi da se, sukladno praksi iz predmeta Micallef i Ustavnog suda u predmetu broj AP 1676/10, pitanje primjenjivosti garancija iz članka 6. Europske konvencije u postupku određivanja sudske mjere osiguranja ispituje u svakom konkretnom slučaju, primjenjujući navedene kriterije.

30. Primjenjujući navedene kriterije u konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da se, u pogledu prvog kriterija, "glavnim postupkom" treba smatrati parnični postupak koji je apelant pokrenuo protiv protivnika predlagača u kojem je apelant tražio poništenje ugovora o zakupu i naknadu štete. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant u postupku sudske mjere osiguranja, koji se treba smatrati "postupkom za određivanje privremene mjere“, tražio da se odgodi postupak prinudnog izvršenja na spornom poslovnom prostoru, te da se naloži protivniku predlagatelja da ukloni pečate sa ulaznih vrata u poslovni prostor i omogući daljnje neometano korištenje prostora predlagatelju. Budući da pravo na posjed, odnosno korištenje spornog poslovnog prostora, te pravo na naknadu štete predstavljaju građanska prava u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da je u ovome predmetu zadovoljen prvi kriterij testa Micallef. Također, imajući u vidu da se cilj apelantovog zahtjeva za odgađanje administrativnog izvršenja u drugom postupku svodi na zaštitu apelantovih imovinskih interesa za koje tvrdi da ih posjeduje, a koji bi provođenjem toga izvršenja u cijelosti bili dovedeni u pitanje i mogli bi rezultirati nemogućnošću apelanta da, ukoliko uspije sa postavljenim tužbenim zahtjevom u daljnjoj fazi parničnog postupka, to pravo ne bi mogao ostvariti ili bi njegovo ostvarivanje zahtijevalo vođenje drugih dugotrajnih postupaka, Ustavni sud smatra da je postupak za donošenje mjere osiguranja bio odlučujući za učinkovito ostvarivanje apelantovih građanskih prava, zbog čega se na taj postupak primjenjuju garancije iz članka 6. Europske konvencije.

31. Zatim, u svezi sa dopustivošću ove apelacije, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom rješenje Kantonalnog suda od 3. studenog 2017. godine, kao konačna odluka u predmetnom postupku, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno 3. studenog 2017. godine a da je apelacija podnesena 14. prosinca 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

a)Pravo na pravično suđenje

34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

35. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili pravila postupka kada su se proglasili nenadležnim za donošenje predložene mjere osiguranja, te da je, uslijed nepostupanja redovitih sudova, nanesena šteta i da je onemogućen u mirnom uživanju imovine.

37. U tom pogledu Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

38. Dovodeći u svezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili osporene odluke, dajući za svoja stajališta jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su odredbama ZPP propisane mjere osiguranja koje redoviti sudovi mogu donijeti u parničnom postupku, te da je, pored ostalih, u članku 273. stavak (1) točka 4) ZPP propisano da se, radi osiguranja drugih prava ili održavanja postojećeg stanja, može izreći i mjera odgađanja postupka ovrhe po prijedlogu trećih osoba pod uvjetima predviđenim zakonom kojim se uređuje ovršni postupak. Dakle, iz sadržaja navedene odredbe proizlazi da je donošenje mjere osiguranja odgađanja postupka ovrhe ograničeno na sudsko izvršenje, odnosno na postupak koji se vodi sukladno važećim zakonima o ovršnom postupku. Nadalje, iz sadržaja odredbe čl. 272. i 274. stavak 1. ZUP-a i članka 12. stavak (2) Zakona o zakupu proizlazi da je općinski organ uprave nadležan da rješenjem, na zahtjev ovlaštene osobe, odredi ispražnjenje poslovne prostorije osobi koja tu prostoriju drži bez ugovora iz čega nesporno slijedi da se postupak administrativnog izvršenja radi iseljenja provodi sukladno pravilima ZUP-a. Stoga, dovodeći sadržaj navedenih odredaba u svezu sa obrazloženjima koje su redoviti sudovi dali zaključujući da sudovi u parničnom postupku nisu nadležni za donošenje mjere osiguranja odgađanja administrativne ovrhe, Ustavni sud nije našao elemente koji ukazuju da su zaključci redovitih sudova proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem navedene odredbe zamijenio te zaključke. Obzirom na to Ustavni sud zapaža da se irelevantnim pokazuju apelantovi navodi da mu je, zbog sporosti u odlučivanju redovitih sudova o prijedlogu za donošenje mjere osiguranja, nanesena šteta obzirom na to da je apelant eventualno odgađanje postupka izvršenje trebao tražiti u upravnom postupku. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, zbog čega su neutemeljeni navodi o povredi prava na pravično suđenje.

39. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

b)Pravo na imovinu

40. Razmatrajući apelantove navode da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da osporenim odlukama nije meritorno odlučivano o prijedlogu za donošenje mjere osiguranja uslijed čega tim odlukama nije ni moglo doći do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Stoga, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi, proglašavajući se nenadležnim za odlučivanje o apelantovom prijedlogu za određivanje mjere osiguranja odgađanja administrativnog izvršenja, za svoje odluke dali dovoljno jasne razloge sukladno standardima prava na pravično suđenje, a u kojima nema elemenata koji ukazuju na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa.

42. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada osporenim odlukama nije meritorno odlučivano o prijedlogu za donošenje mjere osiguranja odgađanja administrativnog izvršenja uslijed čega tim odlukama nije ni moglo doći do miješanja u apelantovo pravo na imovinu.

43. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević