Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3418/17 (P.R.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratni zločin
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokaz
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3418/17
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3418/17, rješavajući apelaciju P. R., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija P. R. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 K 008691 17 Krž 2 od 20. aprila 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. P. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Vesna Tupajić-Škiljević, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 7. avgusta 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 008691 17 Krž 2 od 20. aprila 2017. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravosnažne presude do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 3418/17 od 11. oktobra 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je apelantov zahtjev odbio.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Sud BiH je donio Presudu broj S1 1 K 008691 14 Kri od 16. novembra 2016. godine kojom je apelant proglašen krivim da je u vremenu, svojstvu i na način opisan u dispozitivu presude (tačka 1) počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine, pa ga je sud primjenom odredaba čl. 33, 38, 41, 42 i 43 KZSFRJ osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Istom presudom, na osnovu člana 284 tačka c) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), apelant je oslobođen od optužnice za radnje detaljno opisane u izreci presude ( pod tačkom II, tač. 1-7a) i b)), čime bi počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173 stav 1 tač. c) i f) u vezi sa članom 180 stav 1 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 29 istog zakona.
6. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo dokaze koje su sproveli Tužilaštvo i odbrana (strana 10). Ukazujući na procesne odluke donesene u toku postupka na strani 18, Sud BiH je naveo da je na prijedlog Tužilaštva, u skladu sa odredbom člana 273 stav 2 Zakona o krivičnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZKP), prihvatio prijedlog da se pročitaju zapisnici sa iskazima svjedoka koji su umrli (između ostalih, O.H.) a koje su dali u istrazi. U pogledu standarda i opšte ocjene dokaza, Sud BiH se pozvao na odredbe člana 281 stav 2 ZKP, kao i čl. 10 i 15 ZKP, te je presudu zasnovao na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, savjesno ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te na osnovu takve ocjene dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo opisano u tački 1 izreke presude (nasuprot onom navedenom u tač. od 1 do 7a) i b) tačaka oslobađajućeg dijela presude).
7. Ukazujući na bitne elemente krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ, na strani 36 (između ostalog, vezano za obilježja navedenog krivičnog djela), Sud BiH je istakao da je apelant u vrijeme počinjenja inkriminiranih radnji bio pripadnik jedne od strana u sukobu (Vojske Republike Srpske - ukazujući na dokaze koji to potvrđuju), te je imao status vojnika (i u tom statusu u određenim periodima bio zadužen da lica na radnoj obavezi odvodi na konkretne zadatke), te je u tom statusu preduzimao radnje nečovječnog postupanja prema civilima nesrpske nacionalnosti.
8. U odnosu na tačku 1 presude (u osuđujućem dijelu), apelantu je stavljeno na teret da je u zimu 1994. godine u selu Gusti Teslić, u kući O.H. zajedno sa dvojicom neidentifikovanih pripadnika Vojske RS nečovječno postupao prema R1 i O.H. U tom pravcu Sud BiH je naveo iskaz svjedoka R1 koja je na glavnom pretresu opisala prvi susret sa licem pod određenim nadimkom za koje je naknadno saznala da se radi o apelantu, a čije navode je potvrdio i preminuli svjedok O.H., čija je izjava pročitana na glavnom pretresu, a što je, takođe, potvrdio i svjedok S.H. opisujući događaj, odnosno da ga je u kući njegovog oca u kojoj je stanovao tražio apelant, jer se nije javio na radnu obavezu, te je svjedok pobjegao kroz prozor i sa obližnje lokacije posmatrao šta se događa u kući, dok su mu kasnije R1 i O.H. ispričali način na koji je apelant postupao prema njima (a što se, kako je Sud BiH naveo u presudi, u pogledu odlučnih činjenica slaže sa onim što su naveli R1 i O.H., str. 40 i 41 presude).
9. Sud BiH je, takođe, naveo da je odbrana kroz unakrsno ispitivanje nastojala osporiti istinitost kazivanja svjedoka R1 i S.H. ukazujući na nelogičnosti i nedosljednosti u njihovim svjedočenjima na glavnom pretresu u odnosu na ranije date izjave. Sud BiH je naveo da je, nastojeći da dokaže razlike u iskazima sa glavnog pretresa i ranije datim iskazima, odbrana svjedoku R1 prezentovala ranije date izjave. Pri tome je, kako je navedeno da strani 42, za odbranu bilo od ključne važnosti što je svjedok na glavnom pretresu izjavila da apelanta zna, jer je njen muž bio u radnoj obavezi, a u istrazi je izjavila da joj je muž bio u Vojsci RS i da je dezertirao. Međutim, kako je muž svjedoka R1 ( S.H.) saslušan na glavnom pretresu, te je objasnio i potvrdio da je u određenim periodima bio pripadnik Vojske RS, te da je nekoliko puta dezertirao, kao i da je bio u radnoj obavezi kod apelanta, Sud BiH nije našao ništa što bi dovelo u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka R1, te je prigovore koje je isticala odbrana u tom smislu našao neosnovanim. Sud BiH je naveo da je odbrana nedosljednost u svjedočenju R1 vidjela u tome što je svjedok u izjavama različito govorila u pogledu redoslijeda odvijanja događaja, naročito njenog i odvođenja O.H. u džamijsku kuću. Međutim, kako je Sud BiH ocijenio, odbrana nije unakrsnim ispitivanjem i prezentovanim izjavama dovela u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka R1 u pogledu odlučne činjenice o postojanju inkriminisanih radnji i odgovornosti apelanta za izvršenje tih radnji. Pitanje redoslijeda i prisjećanja kako su se pojedine radnje odvijale usko je vezano sa okolnostima u kojima su se ti događaji dešavali, u kojoj mjeri je svjedok R1 (oštećena), a sa njom i njeni najbliži bili ugroženi i koliko je svjedok u tim traumatičnim okolnostima bila u mogućnosti da opaža, pamti, a posebno da o tome precizno priča nakon proteka više od 20 godina od kada se događaj desio. Osim toga, Sud BiH je istakao da je u to vrijeme R1 imala samo 14 godina, te ukazao na okolnosti u kojima se događaj odvijao i da je trpjela strah za sopstveni život, pri čemu tačan redoslijed odvijanja događaja gubi na značaju. Sud BiH je naveo da je svjedok R1 u svojim izjavama konzistentno opisivala događaje, način na koji su se desili i apelantovu ulogu, te da je njen iskaz potkrijepljen iskazom O.H. i da nije doveden u pitanje drugim sprovedenim dokazima, pa ga je sud u cijelosti prihvatio kao tačan i vjerodostojan. Nadalje, Sud BiH je na strani 43 presude naveo da je pažljivom analizom iskaza svjedoka O.H. i R1 utvrdio da je apelant preduzeo radnje ozbiljnog nasrtaja na fizički i psihički integritet oštećenih O.H. i R1, koji je najprije gledao kako apelant stavlja nož na vrat maloljetne R1 bez mogućnosti da bilo šta učini i da joj pomogne (što detaljno navodi), te kasnije postupanje prema O.H. (odvođenje, ispitivanje i drugo). Sud BiH je, takođe, naveo (strana 43 prvostepene presude) da je odbrana prigovarala da ne postoji medicinska dokumentacija o zadobijenim povredama, te je Sud BiH primijetio da „ljekarski pregledi u ratnim okolnostima mogu biti teško izvodivi, te da su i međunarodni tribunali, a i domaći sudovi uvažavali ove poteškoće“, te je zaključio da su, i pored nedostatka medicinske dokumentacije, oštećeni očigledno trpjeli duševne i fizičke bolove i patnju, te da je kod njih postojao ozbiljan osjećaj straha i životne ugroženosti.
10. Nakon ocjene iskaza svjedoka R1, preminulog svjedoka O.H. i svjedoka S.H., ocijenjenih pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, dovodeći ih u vezu i sa ostalim sprovedenim dokazima subjektivne i objektivne prirode, Sud BiH je utvrdio van razumne sumnje da je apelant prema oštećenim (R1 i O.H.) preduzimao radnje nečovječnog postupanja na način kako je to opisano u osuđujućem dijelu presude. Sud BiH je ukazao da je za svaku pojedinu apelantovu radnju dao ocjenu iskaza saslušanih svjedoka i obrazloženje zašto iskaze saslušanih svjedoka na okolnost date inkriminacije prihvata kao tačne, odnosno poklanja vjeru kada daje razloge zbog čega je zaključio da su pojedina djela za koja je apelanta proglasio krivim dokazana. U odnosu na svjedoke kojima je poklonio vjeru i zaključio da je apelant počinio djelo, sud (kako je navedeno u presudi) nije stekao ubjeđenje da bilo ko od tih svjedoka želi neosnovano teretiti apelanta, nego da u većini svjedoci daju takve iskaze iz kojih je očigledno da svjedoče samo o događajima koji su se zaista desili, koje su lično doživjeli, vidjeli ili čuli. Sud BiH je, takođe, naveo da je istina da između iskaza pojedinih svjedoka kojima je poklonio vjeru i na koje se pozivao u razlozima zbog kojih smatra dokazanim da je apelant učinio djelo za koje je proglašen krivim međusobno postoje određena odstupanja, ali da nijedna od navedenih kolizija (s obzirom na protek vremena, dramatične okolnosti u kojima su se događaji odvijali), po ocjeni suda, nije od takvog značaja da može uticati na vjerodostojnost iskaza svjedoka u vezi sa odlučnim činjenicama. Stoga je Sud BiH izveo jedini mogući zaključak – da je apelant prema R1 i O.H. počinio djela nečovječnog postupanja.
11. Nadalje, na strani 45 presude Sud BiH je dao obrazloženje za odluku o kazni, a zatim obrazloženje za oslobađajući dio presude.
12. Protiv prvostepene presude žalbu su izjavili apelant i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo).
13. Sud BiH - Apelaciono vijeće donio je Presudu broj S1 1 K 008691 17 KRŽ 2 od 20. aprila 2017. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
14. U obrazloženju presude Sud BiH - Apelaciono vijeće je ukazao da je apelant žalbu izjavio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka (član 297 ZKP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja (član 299 ZKP) i odluke o krivičnopravnoj sankciji (član 300 ZKPBiH). Razmatrajući apelantovu žalbu u vezi sa prigovorima iz člana 297 stav 1 tačka i) ZKP, jer je presuda zasnovana na iskazima zaštićenog svjedoka R1 i preminulog svjedoka O.H. (izjavi koja je pročitana), dakle, na dokazima na kojima se ne može zasnivati, Apelaciono vijeće je ove navode ocijenilo neosnovanim. U tač. 15 i 16 Apelaciono vijeće je ukazalo da je, u skladu sa čl. 12 i 3 stav 1 Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, Sud BiH rješenjem odredio mjere zaštite identiteta svjedoka i dodijelio mu pseudonim za potrebe ovog postupka. Ovim rješenjem je, takođe, određeno da će se podaci o ovom svjedoku otkriti odbrani kako bi se odbrana pripremila za ispitivanje. U presudi je navedeno da se na javnoj sjednici vijeća Apelacionog odjeljenja, na upit člana sudskog vijeća da li su podaci o svjedoku bili poznati odbrani, apelantov branilac se izjasnio da jesu. Dakle, Apelaciono vijeće je zaključilo da je svjedok R1 imala mjere zaštite u toku postupka, da su podaci o identitetu svjedoka bili poznati odbrani, te da se ne radi o anonimnom svjedoku ili zaštićenom svjedoku u skladu sa članom 14 Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom ugroženih svjedoka, na čijem iskazu se isključivo ili u odlučujućoj mjeri ne bi mogla zasnivati osuđujuća presuda. Što se tiče čitanja izjave preminulog svjedoka O.H., Apelaciono vijeće je ukazalo da je ona korišćena u skladu sa članom 273 stav 2 ZKP, a navedena izjava nije bila jedini dokaz, već je potkrijepljena izjavom R1 i izjavom svjedoka S.H.
15. U odnosu na prigovore iz člana 297 stav 1tačka k) ZKP, Apelaciono vijeće je ukazalo da je apelantova odbrana istakla da je prvostepeni sud načinio bitnu povredu, jer nije dao razloge o odlučnim činjenicama u razlozima presude, kao i da je povrijedio princip in dubio pro reo, jer dokazi nisu bili takvog kvaliteta da se na njima može zasnovati zaključak van razumne sumnje da je upravo apelant počinilac opisanih inkriminisanih radnji. Prema stavu odbrane, tačka 1 presude se mora posmatrati zajedno i u istom kontekstu sa tačkom II izreke presude (za koju je apelant oslobođen), jer su se događaji dogodili u isto vrijeme. S tim u vezi je i činjenica da je apelant u to vrijeme bio obični vojnik, te da nije imao ingerencije za privođenje dezertera pripadnika vojske, što sud nije u dovoljnoj mjeri ocijenio. Apelaciono vijeće je navedene prigovore ocijenilo neosnovanim. Ukazujući na tačku 1 izreke presude (nečovječno postupanje prema R1 i O.H.) Apelaciono vijeće je ukazalo da je na ovu okolnost saslušana svjedok-oštećena R1 i svjedok S.H., te da je pročitan iskaz preminulog (oštećenog) O.H. Analizom tačke 1 i tačke 2 izreke presude Apelaciono vijeće je navelo da se ne slaže sa tezom odbrane da se radi o istom događaju i da je i za radnje opisane u tački 1 izreke presude apelant trebalo da bude oslobođen. Naime, svjedok R1, koja je saslušana na okolnosti počinjenja krivičnog djela u tački 1, saslušana je i u vezi sa tačkom 2 oslobađajućeg dijela izreke oslobađajućeg dijela presude, budući da se apelant teretio za radnje počinjene prema S.S. u zimu 1993. godine u džamijskoj kući, u kojoj su se nalazili O.H. i R1. Svjedok R1 je u vezi sa ovim izjavila i kategorički negirala da je prisustvovala tom događaju, te da je apelanta vidjela tek naredne godine u kući O.H. Apelaciono vijeće je analiziralo razloge koje je prvostepeni sud dao, te je ocijenilo i iskaze na kojima je sud temeljio svoj zaključak o apelantovoj krivici, pa je zaključilo da je prvostepeni sud dao dovoljno uvjerljive razloge zašto smatra dokazanim da je upravo apelanat počinio radnje koje mu se stavljaju na teret ovom tačkom optužnice. Opet ukazujući na iskaz svjedoka R1, Apelaciono vijeće je ustanovilo da je svjedok vrlo uvjerljivo opisala šta se dešavalo te večeri kad su u kuću došli apelant i dva vojnika. Na isti način i preminuli oštećeni O.H. opisuje premlaćivanja i iživljavanja koja je prema njemu preduzeo apelant, a koja su opisana u tački 1 izreke presude, a sve je potvrdio svjedok S.H., te je upravo ovaj svjedok potvrdio da je lice koje je te večeri došlo u njihovu kuću sa dva vojnika i koje je vidio da sjede sa njegovim ocem O.H. bio apelant (lice koje ih je ranije odvodilo na radnu obavezu), te je detaljno opisao šta je vidio sa udaljenosti van kuće, a kasnije su mu i R1 i O.H. ispričali način na koji je apelant postupao prema njima, a što je konzistentno sa onim što su govorili R1 i preminuli O.H. Dakle, uzevši u obzir detalje sva tri iskaza, Apelaciono vijeće se bez sumnje uvjerilo u pravilnost zaključka prvostepenog suda da je van svake razumne sumnje moguće zaključiti kako je upravo apelant lice koje je počinilo inkriminisane radnje prema oštećenima R1 i O.H., te da žalbeni prigovori odbrane ne dovode u pitanje zaključak prvostepenog suda o apelantovoj krivici.
16. U vezi sa prigovorom da je prvostepeno vijeće povrijedilo princip in dubio pro reo, jer Tužilaštvo nije izvelo dovoljno kvalitetnih dokaza koji imaju potrebnu snagu uvjerljivosti da je apelant počinio radnje opisane u izreci presude, Apelaciono vijeće je ocijenilo predmetni prigovor neosnovanim prvenstveno zbog toga što nalazi da je apelantova krivica utvrđena van svake razumne sumnje, te da u svakom slučaju nema mjesta za primjenu pomenutog načela, a što je pojašnjeno na str. 8-9 drugostepene presude uz potvrdu zaključka prvostepenog suda da su medicinski pregledi u ratnim okolnostima teško izvodivi.
17. U odnosu na navode iz apelantove žalbe o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, Apelaciono vijeće je istaklo da je odbrana ukazivala na ovu povredu navodeći da su pogrešno utvrđene odlučne činjenice, jer se pretežno zasnivaju na iskazu dvaju svjedoka, a da nije dovoljno pažnje posvećeno različitostima u iskazu. Apelaciono vijeće je navelo da su se razlike u izjavi u odnosu na dati iskaz na koje je odbrana ukazala odnosile na prepoznavanje apelanta kao lica koje je došlo te večeri u kuću, budući da je R1 izjavila da ga nije poznavala. Međutim, Apelaciono vijeće je našlo da se u konkretnom slučaju ne radi o nedosljednosti, jer je svjedok R1 na pretresu i izjavila da ga nije poznavala ranije, ali da se predstavio kao “Đ” izgovorivši rečenicu „Bog prašta, [Đ] ne.“ Identitet apelanta je naknadno saznala od S.H., koji je u svom svjedočenju objasnio kako apelanta poznaje. Apelaciono vijeće se složilo sa ocjenom prvostepenog suda u pogledu konzistentnosti izjava svjedoka R1 i S.H., te zaključkom da razlike u svjedočenju na koje je odbrana u toku postupka ukazivala, a koje se odnose na detalje iz prethodnih izjava, ne mogu uticati na vjerodostojnost iskaza svjedoka, ukazujući na protek vremena, dramatične okolnosti u kojima se događaj desio i dob svjedoka R1.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
18. Apelant u apelaciji ističe povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Sud BiH pogrešno utvrdio činjenično stanje, jer je pogrešno utvrdio činjenice koje su od uticaja za pravilno presuđenje, postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta, jer nije ocijenio ostale sprovedene dokaze koji su u suprotnosti sa izjavama svjedoka (svjedoka R1, iskazu svjedoka S.H. i pročitanom iskazu preminulog svjedoka O.H.) na kojima se presuda u osuđujućem dijelu temelji. Apelant naročito problematizuje iskaz svjedoka O.H. kojeg odbrana nije mogla ispitati, a koji nije potvrđen (kako apelant navodi) drugim dokazima. U najvećem dijelu apelacije apelant analizira iskaze ovih svjedoka (iskaz zaštićenog svjedoka i iskaz svjedoka H.S.), jer su davali više kontradiktornih izjava, te ukazuje da R1 nije prepoznala apelanta kao lice koje joj je nanijelo povrede i maltretiralo je, niti ga je u sudnici identifikovala kao izvršioca. Apelant ukazuje da lokalitet na kojem se radnje dešavaju nikada nije bio u zoni odgovornosti bataljona kojem je apelant pripadao, kao i problematizuje apelantov status i vrijeme dešavanja. Apelant upoređuje osuđujući i oslobađajući dio presude, ukazujući da su se opisani događaji desili u isto vrijeme, a da se iskazi svjedoka O.H. i R1 ne poklapaju sa iskazima svjedoka saslušanih u vezi sa tačkom 2 optužnice. Apelant ukazuje da je povrijeđen princip in dubio pro reo (što detaljno obrazlaže), da osuđujući dio presude ne sadrži adekvatno obrazloženje i da sud nije u dovoljnoj mjeri ocijenio sprovedene dokaze, kao i da presudama nedostaje obrazloženje u pogledu odlučnih činjenica. Takođe, apelant dalje navodi da je presuda zasnovana na iskazima „dva nezakonita i nevjerodostojna i kontradiktorna dokaza“, što je kao posljedicu imalo paušalno utvrđeno činjenično stanje i nesnovanu odluku o apelantovoj krivici.
b) Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana i da apelant ponavlja navode koje je isticao u redovnom postupku o čemu je sud odlučio i dao svoje razloge u osporenim presudama, te da ostaje kod datih stavova. Sud je ponovio da je apelantova krivica utvrđena van svake razumne sumnje. Pozivajući se na dokaze iz kojih je izvukao zaključak o apelantovoj krivici, Sud BiH je, takođe, naveo da su svi izvedeni dokazi bili takvog kvaliteta da su sami po sebi isključili svaku moguću sumnju u zaključak da je upravo apelant počinio inkriminisane radnje nad R1 i O.H. zbog čega je i prigovor o primjeni principa in dubio pro reo neosnovan. Takođe, Sud BiH je naveo da član 6 Evropske konvencije ne uspostavlja pravila o prihvatljivosti dokaza (u vezi sa navodima o prihvatljivosti dokaza - izjava oštećenih R1 i O.H.).
20. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo navodi da je apelacija neosnovana, pozivajući se na praksu Ustavnog suda.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17-odluka Ustavnog suda, 42/18-rješenje Ustavnog suda i 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 273. stav 2.
Izuzeci od neposrednog izvođenja dokaza (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.
Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 290. st. (6) i(7) Sadržaj presude (6) U obrazloženju presude Sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude. (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. [...] VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 11. avgusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant pobija navedenu presudu Suda BiH, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Pri utvrđivanju njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, te da je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
30. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 115, str. 21, stav 54). Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer se odluka temelji na iskazu dvaju svjedoka (iskazi svjedoka R1 i preminulog O.H.) na kojima se presuda nije mogla temeljiti, te problematizuje način ocjene dokaza od suda, konkretno iskaza svjedoka, kao i da je povrijeđen princip in dubio pro reo.
31. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).
32. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadadak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Evropski i Ustavni sud u brojnim odlukama su ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
34. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku donesena osuđujuća presuda zasnovana na iskazima svjedoka, čiju zakonitost i vjerodostojnost apelant dovodi u pitanje. Apelant ukazuje da je Sud BiH u najvećem dijelu osuđujuću presudu donio na iskazu preminulog svjedoka O.H., koju je pročitao. Imajući u vidu apelantove navode, Ustavni sud će ove navode ispitati u dijelu koji se odnosi na odluku suda da se iskaz ovog svjedoka pročita. Dakle, Sud BiH se pozvao na odredbu člana 273 ZKP, koja reguliše izuzetak od neposrednog sprovođenja dokaza, pa je tako u stavu 2 navedeno da se izuzetno zapisnici o iskazima mogu pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu ako su ispitana lica umrla, a što je upravo situacija iz konkretnog predmeta. Pri tome Apelaciono vijeće, podržavajući ovaj zaključak prvostepenog suda (da se pročita iskaz) kao pravilan i zakonit, navelo je da iskaz umrlog svjedoka nije jedini dokaz i da je potkrijepljen iskazom svjedoka R1, koja na isti način opisuje postupanje apelanta, kao i svjedoka S.H. Takođe, apelant je u redovnom postupku isticao, a to je ponovio u apelaciji, da iskaz svjedoka O.H. nije potkrijepljen medicinskom dokumentacijom o čemu je Sud BiH, takođe, dao jasno obrazloženje ukazujući „da ljekarski pregledi u ratnim okolnostima mogu biti teško izvodivi“ ukazujući da su i međunarodni tribunali i domaći sudovi uvažavali ove poteškoće.
35. Osim navedenog, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u kojoj je navedeno da, kada redovni sud odluči da prihvati kao dokaz iskaz svjedoka koji nije mogao biti neposredno saslušan, takvom dokazu treba pristupiti s posebnim oprezom (vidi predmet Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva). U tom pogledu Ustavni sud primjećuje da takva posebna pažnja u odnosu na iskaze svih navedenih svjedoka koje apelant problematizuje nije izostala. Ovo se pogotovo odnosi na iskaz svjedoka R1, koji apelant problematizuje sa aspekta vjerodostojnosti, ukazujući u apelaciji (a što je činio i pred redovnim sudom) na određene razlike u iskazima ovog svjedoka. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH jasno naveo, imajući u vidu okolnosti pod kojima se događaj odvijao, način i dinamiku odvijanja radnji, te dob svjedoka R1, da je svjedok R1 bila dosljedna u svom kazivanju u pogledu odlučnih činjenica, te konzistentna tokom direktnog i unakrsnog ispitivanja, kao i da je prilikom pretresa sa velikim stepenom uvjerljivosti govorila o strahu i fizičkoj i psihičkoj patnji kojim je bila izložena i koje je trpjela, zbog čega je sud iskazu ovog svjedoka poklonio vjeru. Takođe, Sud BiH je naveo da je „sa posebnom pažnjom“ analizirao iskaze svjedoka R1, O.H. i S.H. i u kontekstu drugih sprovedenih dokaza, te zaključio da ovi svjedoci nisu imali motiva niti razloga da apelanta neosnovano terete za nešto što nije uradio. Apelaciono vijeće je potvrdilo zaključke prvostepenog suda odbijajući apelantovu žalbu kao neosnovanu. Stoga, u navedenim okolnostima - u odluci da se pročita iskaz preminulog svjedoka O.H. i činjenici da je, i pored određenih razlika u iskazu R1 (za šta su sudovi dali sasvim dovoljno obrazloženje), sud ovom svjedoku poklonio vjeru, Ustavni sud ne nalazi kršenje prava na pravičan postupak.
36. Nadalje, u odnosu na navode koje apelant iznosi u apelaciji (lokalitet na kojem se radnje dešavaju, nikada nije bio u zoni odgovornosti bataljona kojem je apelant pripadao, status apelanta i vrijeme dešavanja, kao i upoređivanje sa oslobađajućim dijelom presude) a koje se, u suštini, odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te povredu principa in dubio pro reo, kao i nedostatak obrazloženja presude u pogledu odlučnih činjenica, Ustavni sud primjećuje da se oni, u suštini, baziraju na apelantovim navodima da je sud poklonio vjeru svjedocima za koje apelant smatra da im nije trebalo da pokloni vjeru. Međutim, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je osuđujuća presuda protiv apelanta utemeljena kako na direktnim, tako i na posrednim dokazima - iskazima u presudi navedenih svjedoka, koji su na glavnom pretresu pred Sudom BiH direktno i unakrsno ispitani, te na pročitanom iskazu preminulog svjedoka, koji su sa posebnom pažnjom ocijenjeni i analizirani kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti i dovedeni u vezi sa ostalim sprovedenim dokazima subjektivne i objektivne prirode, te je sud obrazložio zašto ove iskaze prihvata i ocjenjuje vjerodostojnim, pa je dao jasne i dovoljne razloge zašto su djela za koja je apelanta proglasio krivim dokazana.
37. Ustavni sud zapaža da se Apelaciono vijeće u žalbenom postupku bavilo identičnim prigovorima koje apelant ponavlja u apelaciji, te da je drugostepeni sud, shodno žalbenim prigovorima, izvršio dodatnu analizu izvedenih dokaza odlučujući o apelantovim prigovorima, zaključivši da je prvostepeno vijeće pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje za šta je, suprotno apelantovim tvrdnjama, dalo jasno i argumentovano obrazloženje, te da nije povrijeđen princip in dubio pro reo.
38. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi zauzeo stav da, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6 stav 1 Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka, jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je sproveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice. Dakle, ocjenjujući u konkretnom slučaju osporenu presudu, Ustavni sud iz njenog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnog suda u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Stoga, Ustavni sud nalazi da je neosnovan i apelantov navod da je povrijeđen princip in dubio pro reo, jer upravo suprotno proizilazi iz osporene presude.
39. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, te kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza ne odaje utisak proizvoljnosti, kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini, te kada odluka nije zasnovana na nezakonitim dokazima i dokazima na kojima se nije mogla zasnovati, niti je povrijeđen princip in dubio pro reo.
41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević