Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-339/18 ("Gliese 581 g" d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-339/18
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 339/18, rješavajući apelaciju „Gliese 581 g“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Gliese 581 g“ d.o.o.
Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 006670 16 Rev od 10. oktobra 2017. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 61 0 Ps 006670 16 Pž od 12.
jula 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Gliese 581 g“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokati iz Sarajeva, podnio je 18. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 006670 16 Rev od 10. oktobra 2017. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 006670 16 Pž od 12. jula 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda i „Nelta“ d.o.o. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi – protivtužilac) zatraženo je 3. septembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 9. septembra 2019. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Viši privredni sud 10. septembra 2019. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Ps 006670 13 Ps od 16. oktobra 2015. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 323.832,54 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 33.302,30 KM, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Zatim je djelimično usvojen protivtužbeni zahtjev te je obavezan apelant da tuženom – protivtužiocu isplati iznos od 60.003,24 KM na ime naknade štete sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.243,82 KM, dok je preostali dio protivtužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.
6. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je nesporno da su parnične stranke 30. juna 2011. godine zaključile ugovor o poslovnoj saradnji (u daljnjem tekstu: ugovor), na osnovu koga je tuženi za apelantove potrebe uvozio zaleđeno goveđe meso iz Austrije, za koje je plaćao carine, prelevmane i porez na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV), koje troškove je u konačnici plaćao apelant. Nadalje je utvrdio da je apelant 11. februara 2013. godine obavijestio tuženog da raskida ugovor zbog nedostatka ekonomskog interesa za daljnju saradnju, pozivajući se na član 10. ugovora. Okružni privredni sud je nadalje naveo da je apelant naknadno utvrdio da mu je tuženi na iznos fakturne cijene za robu obračunavao i vrijednost plaćene carine i prelevmana iako je uvezena roba bila oslobođena plaćanja tih dažbina. U vezi s tim je istakao da je u konkretnom slučaju sporno da li je zahtjev za oslobađanje od navedenih troškova prilikom uvoza robe bio dužan podnijeti tuženi ili apelant. Nadalje je naveo da apelant smatra da je tuženi postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i suprotno standardu dužne pažnje dobrog privrednika, te da je njegova obaveza, kao stručnjaka, bila da Upravi za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: UIO) podnese zahtjev za korištenje tarifne kvote za uvoz goveđeg mesa iz apelantovog asortimana (za restorane McDonald's) i da zatraži oslobađanje od plaćanja carine i prelevmana. Tuženi je, s druge strane, smatrao da je u cijelosti postupao savjesno i da je cijenu isporučene robe obračunavao u potpunosti u skladu s ugovorom kojim nije definirana njegova obaveza da pokrene postupak oslobađanja od spornih dažbina, te da carinski dug nastaje u trenutku carinske prijave i da je carinski dužnik u konkretnom slučaju špediter, a ne tuženi, kao i da apelant ni na koji način nije obavijestio tuženog da postoji mogućnost da se roba koja se uvozi nalazi na listi roba koje su u određenim kontingentima oslobođene obaveze plaćanja carine.
7. Okružni privredni sud je ukazao da je Zakonom o carinskoj politici BiH, Zakonom o carinskoj tarifi, kao i odlukama o utvrđivanju carinske tarife za 2011, 2012. i 2013. godinu propisana carinska tarifa na uvoz robe iz apelantovog asortimana (smrznuto goveđe meso tarifne oznake 0202 30 90 00) u visini od 10%, prelevman u iznosu od 1,50 KM/kg, kao i PDV na uvezenu robu u iznosu od 17%. Zatim, da je odredbom člana 12. tačka 4. podtačka c) Privremenog sporazuma o trgovini i trgovinskim pitanjima između Evropske unije i Bosne i Hercegovine ugovoreno da će danom stupanja na snagu tog sporazuma BiH ukinuti carine na uvoz određenih poljoprivrednih proizvoda porijeklom iz Evropske unije, među kojima je smrznuto goveđe meso koje je tuženi uvozio za apelanta. Okružni privredni sud je također ukazao da je ugovorom stipulirano da je tuženi obavezan da robu koju prodaje apelantu naručuje, transportira, skladišti i isporučuje (član 2. stav 1), dok je apelantova obaveza da pregleda isporučenu robu (član 5) i da je plati (član 6). Nadalje je ukazao da je odredbom člana 18. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je učesnik u obligacionom odnosu u izvršavanju svoje obaveze dužan postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa, odnosno s pažnjom dobrog privrednika). U vezi s tim je istakao da pažnja dobrog privrednika podrazumijeva pojačanu pažnju, tj. njegovu pooštrenu odgovornost zato što ove ugovore u privredi zaključuju stručna lica iz određene djelatnosti koja su upućena u pravila struke i koja imaju dovoljno znanja, te da takva lica imaju veći stepen odgovornosti za uredno i kvalitetno izvršavanje obaveza uz puno poštovanje poslovnih običaja, pravila struke i zakonskih normi. Pri tome je naglasio da dobar privrednik mora postupati s većim stepenom pažnje od dobrog domaćina zato što su privrednici profesionalci i stručnjaci za oblast u kojoj posluju, te da svoje propuste ne mogu pravdati činjenicom da pri zaključenju ili izvršenju ugovora u privredi nisu za nešto znali. Slijedom navedenog, Okružni privredni sud je zaključio da je tuženi u konkretnom slučaju bio obavezan da u poslovima naručivanja, transportiranja, skladištenja i isporučivanja robe apelantu postupa s pažnjom dobrog privrednika. Istakao je da je neosnovan navod tuženog da ga apelant ni na koji način nije obavijestio da se roba koja se uvozi nalazi na listi roba koje su u određenim kontingentima oslobođene obaveze plaćanja carine jer je isključivo obaveza tuženog da poznaje propise iz oblasti svog poslovanja, dok je apelantova obaveza da robu pregleda i plati. S obzirom na to da je tuženi bio obavezan da UIO podnese zahtjev za oslobađanje od troškova carine i prelevmana za robu koju je uvozio za apelanta, što je propustio učiniti, dužan je, shodno odredbi člana 154. ZOO, apelantu nadoknaditi štetu u iznosu od 323.832,54 KM, koji iznos je utvrđen na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke M. G. Dalje je naveo da je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu za pripadajući PDV u iznosu od 55.051,53 KM zato što ni iz jednog dokaza ne proizlazi da je tuženi obračunavao tužiocu PDV na kamate i na prelevmane koje je apelant platio.
8. Okružni privredni sud je dalje naveo da je tuženi (kao protivtužilac) protivtužbenim zahtjevom tražio da mu apelant nadoknadi štetu u ukupnom iznosu od 415.000,00 KM, koja se odnosi na otpis robe koja je bila naručena i ostala kod tuženog poslije raskida ugovora i na ime izmakle koristi koju je tuženi osnovano mogao očekivati da će ostvariti za vrijeme realizacije predmetnog ugovora u roku u kojem je on ugovoren. Okružni privredni sud je ukazao da je odredbom člana 10. ugovora stipulirano da ugovarači mogu otkazati ugovor saglasnom izjavom volje, sporazumom koji mora biti postignut u pisanoj formi, kao i jednostrano – dostavljanjem pisanog otkaza drugoj strani uz otkazni rok od 30 dana. U vezi s tim je istakao da su neosnovani navodi tuženog da je ugovor raskinut apelantovom krivicom, bez stvarnog razloga, te da je on dužan nadoknaditi štetu koja je uslijed toga nastala s obzirom na to da je apelant raskinuo ugovor pozivajući se na član 10. tog ugovora. Slijedom navedenog, a poštujući dispozitivni karakter obligacionih odnosa, kako je to propisano odredbom člana 20. ZOO, Okružni privredni sud je zaključio da je raskid ugovora bio pravno valjan, pa tuženi (protivtužilac) nema pravo tražiti naknadu na ime izmakle koristi. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva tuženog koji se odnosi na naknadu štete u visini od 60.003,24 KM zbog otpisa robe koja je bila naručena i ostala kod njega nakon raskida ugovora, Okružni privredni sud je zaključio da je on osnovan. U vezi s tim je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke N. T., kao i iz provedenih materijalnih dokaza u vezi s uništenjem robe čiji je rok istekao proizlazi da je od raskida ugovora uništena roba u vrijednosti od 60.003,24 KM. Također je naveo da su parnične stranke u članu 9. ugovora ugovorile da se u slučaju raskida ugovora apelant obavezuje da će otkupiti sve zalihe robe sa skladišta tuženog, pod uvjetima definiranim u članu 3. ugovora. Pri tome je naglasio da ugovorne strane nisu odredile optimalni nivo zaliha, pa su neosnovani apelantovi navodi da je tuženi odgovoran za prekomjerno i nekontrolirano naručivanje robe.
9. Dopunskom presudom Okružnog privrednog suda broj 61 0 Ps 006670 13 Ps od 23.
novembra 2015. godine obavezan je apelant da tuženom na ime duga isplati iznos od 45.243,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da uslijed propusta suda presudom od 16. oktobra 2015. godine nije odlučeno o dijelu tužbenog zahtjeva tuženog – protivtužioca koji se odnosi na isplatu duga u iznosu od 45.243,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U vezi s tim je istakao da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke N. T. utvrđeno da je apelant ostao dužan tuženom iznos od 45.243,00 KM na ime neplaćenih računa, iz kog razloga je sud usvojio taj dio protivtužbenog zahtjeva.
10. Presudom Višeg privrednog suda broj 61 0 Ps 006670 16 Pž od 12. jula 2016. godine žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu štete u iznosu od 323.832,54 KM, dok je žalba tuženog odbijena i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je tuženi – protivtužilac odbijen s protivtužbenim zahtjevom za naknadu štete iznad dosuđenog iznosa od 60.003,24 KM. Zatim je djelimično usvojena apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen protivtužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 60.003,24 KM na ime naknade štete, dok je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je apelantov tužbeni zahtjev odbijen iznad dosuđenog iznosa, te u dijelu kojim je apelant obavezan dopunskom presudom od 23. novembra 2015. godine da tuženom –protivtužiocu plati na ime duga iznos od 45.243,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
11. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da je za potraživanje naknade štete uslijed povrede ugovora, koju apelant u konkretnom slučaju zahtijeva, potrebno da punovažan ugovor nije uredno ispunjen. Ukazao je da je odredbom člana 262. stav 2. ZOO propisano da ako dužnik ne ispuni svoju obavezu ili zakasni s njenim ispunjenjem povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio. Pri tome je istakao da je za postojanje obaveze na naknadu štete potrebno da postoji uzročna veza između povrede ugovora i nastale štete, odnosno da je dužnik obavezan nadoknaditi povjeriocu onu štetu koja je nastala zbog neurednog ispunjenja ugovora. U vezi s tim je istakao da ugovor ne sadrži odredbu da je tuženi kao uvoznik robe dužan podnijeti UIO zahtjev za oslobađanje od plaćanja carine i prelevmana na uvezenu robu. Viši privredni sud je nadalje naveo da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na primjeni načela savjesnosti i poštenja iz člana 18. ZOO, te je istakao da je pozivanje na opća načela obligacionog prava moguće jedino u okviru preuzetih ugovornih obaveza, ali ne i uopćeno.
12. Nadalje je naveo da je ugovor po svojoj pravnoj prirodi ugovor o prodaji s obzirom na to da je članom 1. ugovora stipulirano da sve do predaje robe apelantu tuženi zadržava pravo vlasništva nad robom i da je tuženi plaćao carinu i druge uvozne dažbine kao uvoznik robe. U vezi s tim je istakao da je osnovna obaveza prodavca da robu isporuči kupcu, a kupca da isplati kupoprodajnu cijenu, te da su radnje kao što su naručivanje, transport, skladištenje i isporuka, koje su navedene u predmetnom ugovoru, u funkciji realizacije izvršenja osnovne obaveze prodavca, a to je isporuka robe apelantu shodno odredbi člana 467. ZOO. Pri tome je naglasio da se iz izvedenih dokaza ne može izvesti zaključak da su stranke izričito dogovorile da je tuženi kao prodavac uvezene robe bio dužan da za tu robu UIO podnese zahtjev za oslobađanje od carinskih dažbina. Pored toga je istakao i da ugovor ne sadrži odredbe koje bi imale elemente ugovora o nalogu, niti elemente ugovora o špediciji, da bi tuženi bio dužan postupati po apelantovim uputstvima kao nalogodavca.
13. Viši privredni sud je dalje ukazao da je odredbom člana 124. ZOO propisano da kad jedna strana u dvostranom ugovoru ne ispuni svoju obavezu druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor pod određenim uvjetima ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. U vezi s tim je istakao da je apelant kao povjerilac, u slučaju da je to bila ugovorna obaveza tuženog, imao pravo da od njega zahtijeva ispunjenje ugovora, odnosno da podnese zahtjev UIO za oslobađanje od obaveze plaćanja carine i prelevmana na uvezenu robu, ali da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da se apelant obraćao tuženom s takvim zahtjevom. Viši privredni sud je pri tome naglasio da je povlastica u vidu oslobođenja od carinskih dažbina ograničena na kvotu od 4.000 tona mesa iz uvoza i da se preko tog kontingenta povlastice ne daju, a da u spisu nema dokaza da u momentu svakog pojedinačnog uvoza mesa nisu bile dostignute te kvote. S obzirom na to da apelant nije dokazao da je tuženi bio dužan prilikom ispunjenja ugovorne obaveze zahtijevati i oslobađanje od plaćanja carine i prelevmana za uvezenu robu, niti je dokazano da je u toku trajanja ugovora to od njega zahtijevao, niti da bi u slučaju podnošenja takvog zahtjeva UIO donijela rješenje kojim oslobađa uvoznika od plaćanja carine i prelevmana za uvezenu robu s obzirom na kvote za uvoz mesa, Viši privredni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete neosnovan. Viši privredni sud je nadalje naveo da je apelantova žalba neosnovana i u dijelu kojim osporava prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati iznos od 55.051,53 KM na ime PDV-a. U vezi s tim je istakao da je te troškove utvrdila UIO i da oni predstavljaju zakonsku obavezu kojoj podliježu sva lica koja vrše promet roba ili usluga, osim lica koja su oslobođena ovog poreza u skladu sa zakonom. U pogledu apelantove žalbe na dopunsku presudu, Viši privredni sud je naveo da je ona neosnovana. Istakao je da prihvaća razloge prvostepenog suda, te da je na apelantu bio teret dokazivanja da su sporni računi plaćeni, naročito uzimajući u obzir da je potpisao IOS (izvod otvorenih stavki) koji glasi na iznos duga od 45.243,48 KM.
14. Viši privredni sud je dalje naveo da je osnovana apelantova žalba u pogledu dijela prvostepene presude kojim je apelant obavezan da tuženom – protivtužiocu isplati iznos od 60.003,24 KM na ime naknade štete zbog otpisa robe koja je bila naručena i ostala kod tuženog – protivtužioca poslije raskida ugovora. Naveo je da je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku na tumačenju odredbe člana 9. ugovora, odnosno da se u slučaju raskida ugovora apelant kao kupac obavezuje da će otkupiti sve zalihe sa skladišta tuženog kao prodavca, pod uvjetima iz člana 3. ugovora. U vezi s tim je istakao da je apelant doveo u sumnju navode tuženog tvrdnjom da je tuženi nabavljao i isporučivao istu vrstu robe od istog dobavljača za restoran McDonald's u Banjaluci. Također je naglasio da je tuženi nakon raskida ugovora bio u obavezi da vrši isporuku robe apelantu u toku trajanja otkaznog roka, što nije činio, niti je dokazano da je tuženi pozivao apelanta da preuzme zalihe robe u skladu s ugovornom odredbom. Slijedom navedenog, Viši privredni sud je zaključio da tuženi nije dokazao da je zbog uništene robe nakon raskida ugovora pretrpio štetu.
15. U konačnici, Viši privredni sud je naveo da je pravilna prvostepena presuda u dijelu u kojem je odbijen protivtužbeni zahtjev kojim je tuženi tražio naknadu štete zbog izgubljene dobiti u iznosu od 354.996,76 KM. U vezi s tim je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su stranke svojom voljom ugovorile pravo na jednostrani otkaz ugovora, bez krivice ijedne strane (član 10. ugovora o poslovnoj saradnji), a da pravo na naknadu štete zbog raskida ugovora ima strana koja je ostala vjerna ugovoru, dok je odgovorna strana koja je skrivila raskid ugovora. Slijedom navedenog, zaključio je da je protivtužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 006670 16 Rev od 10. oktobra 2017. godine odbijene su apelantova i revizija tuženog izjavljene protiv drugostepene presude.
17. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da se na osnovu iznijetih činjenica i dokaza ne može prihvatiti da je tuženi imao obavezu da UIO podnese zahtjev za oslobađanje od zavisnih troškova. Istakao je da ukoliko je smatrao da je obaveza tuženog bila da prilikom uvoza mesa iz inostranstva zahtijeva oslobađanje od plaćanja carinskih dažbina, apelant je još u toku trajanja ugovora mogao zahtijevati od tuženog da takve zahtjeve podnese s obzirom na to da je imao uvid u fakture sa specifikacijom robe i zavisnih troškova i mogao je uočiti da je tuženi prethodno platio te obaveze. Pri tome je naglasio da je apelant raskinuo ugovor zato što nema ekonomskog interesa za daljnju saradnju, a ne zbog neizvršavanja ili neurednog izvršavanja obaveza tuženog. Nadalje je naveo da je neosnovana apelantova revizija u dijelu u kojem osporava prvostepenu presudu u dijelu kojim je obavezan da tuženom za isporučenu robu plati iznos od 45.243,48 KM s obzirom na to da je to utvrđeno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, kao i činjenicom da je apelant potpisao IOS koji glasi na taj iznos duga. Vrhovni sud je zatim naveo da revizija tuženog neosnovano osporava drugostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev za naknadu štete, i to na ime obične štete iznos od 60.003,24 KM i izmakle koristi koju je tuženi osnovano mogao očekivati da će ostvariti za vrijeme realizacije ugovora u iznosu od 354.996,76 KM. U vezi s tim je istakao da tuženi na osnovu izvedenih dokaza nije dokazao da mu je nastala šteta u navedenom iznosu zbog uništene robe poslije raskida ugovora s obzirom na činjenicu da je tom robom snabdijevao restoran u Banjaluci, kao i da je bio dužan da vrši isporuku robe apelantu u toku trajanja otkaznog roka. U vezi s potraživanjem na ime izgubljene dobiti u iznosu od 354.996,76 KM, naglasio je da tuženi nije dokazao da je pretrpio štetu zbog raskida ugovora kao dobit koju je mogao osnovano očekivati, a čije je stjecanje spriječeno radnjom štetnika, kako je to propisano odredbom člana 189. ZOO. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno tumačili propise na apelantovu štetu. Smatra da je tuženi u konkretnom slučaju postupao nestručno i nepažljivo jer mu nisu mogli, ni smjeli, biti nepoznati propisi za koje je preuzeo ugovornu obavezu, te da je kao profesionalac morao poznavati pravila struke i zakon. Također navodi da je tuženi bio dužan postupati u skladu s načelom savjesnosti i poštenja i u najboljem interesu apelanta koji mu je kao klijent povjerio posao i očekivao od njega da će kao stručnjak, koji je registriran za poslove uvoza i trgovinu robom na veliko, znati koja roba je oslobođena plaćanja dažbina.
II.Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude tog suda, te je istakao da su apelantovi navodi neosnovani i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Viši privredni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani i da apelantu u toku drugostepenog postupka nije bilo uskraćeno nijedno procesno pravo, da je taj sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Autonomija volje Član 10.
Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, da svoje odnose urede po svojoj volji.
Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.
(1) Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja strana u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava Član 18.
(1) Strana u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).
(2) Strana u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).
[…] Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
[…] Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Obična šteta i izmakla korist Član 189.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
[…] Ispunjenje obaveze i posljedica neispunjenja Član 262.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. (2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.
(3) Za štetu zbog zadocnjenja sa ispunjenjem odgovara i dužnik kome je povjerilac dao primjeren naknadni rok za ispunjenje.
[…] Član 454.
(1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da prenese na kupca pravo svojine na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda, a kupac se obavezuje da plati cenu u novcu i preuzme stvar.
[…] Ispunjenje, sniženje cijena, raskid ugovora, naknada štete Član 488.
(1)Kupac koji je blagovremeno i uredno obavijestio prodavca o nedostatku može:
1)zahtijevati od prodavca da nedostatak ukloni ili da mu preda drugu stvar bez nedostatka (ispunjenje ugovora);
2)zahtijevati sniženje cijene;
3)izjaviti da raskida ugovor.
(2)U svakom od ovih slučajeva kupac ima pravo i na naknadu štete.
[…] VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 006670 16 Rev od 10. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 18. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.
30. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih presuda, proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava kako to apelant smatra.
32. Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku sporno da li je tuženi bio dužan da prilikom uvoza robe (zamrznutog goveđeg mesa za restorane McDonald's) za apelanta zahtijeva od UIO oslobađanje od plaćanja troškova carine i prelevmana, da li je uslijed propusta tuženog da podnese taj zahtjev na strani apelanta nastupila šteta, te u konačnici da li je tuženi u konkretnom slučaju dužan da nadoknadi tu štetu.
33. Ustavni sud, in primo, zapaža da su parnične stranke u konkretnom slučaju zaključile ugovor naslovljen kao ugovor o poslovnoj saradnji, kojim su na okviran način definirale međusobna prava i obaveze. S obzirom na sadržaj stipuliranih prava i obaveza ugovornih strana (naročito da je tuženi zadržavao vlasništvo nad uvezenom robom do predaje apelantu) proizlazi, a kako su zaključili redovni sudovi u osporenim odlukama, da se radi o ugovoru koji u osnovi predstavlja ugovor o prodaji. Polazeći od navedenog, Ustavni sud ukazuje da je osnovna obaveza tuženog kao prodavca bila da apelantu kao kupcu, na osnovu apelantove porudžbine, isporuči uvezenu robu na mjesto određeno u porudžbenici, da mu dostavi račun – otpremnicu i da mu dostavi mjesečni izvještaj o razlici u cijeni – goods result (član 4. ugovora), dok je apelantova obaveza bila da isporučenu robu pregleda i da je na osnovu ispostavljenih faktura plati (čl. 5. i 6. ugovora). Ustavni sud primjećuje da je ta osnovna obaveza u konkretnom slučaju i realizirana, odnosno da je tuženi predao apelantu robu koju je on platio, međutim, apelant je nakon toga jednostrano raskinuo ugovor i pokrenuo predmetni postupak smatrajući da mu je uslijed propusta tuženog nastupila šteta. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da je apelant raskinuo ugovor zbog „nedostatka ekonomskog interesa za dalju saradnju“, pozivajući se na odredbu člana 10. ugovora kojom je predviđena mogućnost jednostranog raskida ugovora uz poštovanje otkaznog roka, odnosno da ugovor nije raskinut zbog kršenja njegovih odredbi od strane tuženog, u smislu odredbe člana 9. ugovora. Ustavni sud također primjećuje da ugovorom nije bila explicite stipulirana obaveza tuženog da zahtijeva oslobađanje od zavisnih troškova uvoza robe u vidu carina i prelevmana.
34. S obzirom na to da obaveza podnošenja UIO zahtjeva za oslobađanje od obaveze plaćanja carine i prelevmana ne proizlazi iz ugovora, Ustavni sud će nadalje ispitati da li su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da takva obaveza tuženog ne proizlazi iz odredbe člana 18. ZOO, odnosno da standard postupanja s pažnjom dobrog privrednika, odnosno stručnjaka, ne podrazumijeva takvu obavezu na strani tuženog. Ustavni sud ukazuje da pažnja dobrog stručnjaka predstavlja questio facti i mora se cijeniti u kontekstu konkretnog obligacionog odnosa, odnosno prava i obaveza koji iz tog odnosa proizlaze. U konkretnom slučaju prava i obaveze utvrđeni su ugovorom kojim, kako je već prethodno konstatirano, nije stipulirana obaveza tuženog da podnese zahtjev za oslobađanje od zavisnih troškova uvoza robe. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je tuženi ispunio svoju ugovornu obavezu, odnosno isporučio je apelantu traženu robu i za tu robu mu je ispostavio fakturu, koju je apelant platio. Pri tome, Ustavni sud ne nalazi da je prilikom izvršavanja svoje ugovorne obaveze tuženi postupio suprotno pravilima struke, običajima poslovanja ili na drugi način postupao suprotno pažnji dobrog privrednika, odnosno stručnjaka, što u konačnici potvrđuje i činjenica da je apelant uredno primio i platio isporučenu robu. Naime, apelant je, ukoliko je smatrao da podnošenje zahtjeva za oslobađanje od obaveze plaćanja carine i prelevmana predstavlja obavezu tuženog, imao pravo i mogućnost da, shodno odredbi člana 124. ZOO, zahtijeva ispunjenje ugovora, odnosno da zahtijeva sniženje cijene uvezene robe shodno odredbi člana 488. ZOO. A fortiori što je apelantova obaveza bila da tuženom osigura „i sve druge informacije koje su od značaja za konkretnu porudžbinu“ (član 4. ugovora). Dakle, same ugovorne strane su shodno načelu dispozitivnosti, sadržanom u odredbi člana 10. ZOO, utvrdile međusobna prava i obaveze, pa je tako apelantova obaveza bila da obavijesti tuženog o specifičnostima poručene robe, pa inter alia i da postoji mogućnost oslobađanja od plaćanja određenih dažbina. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra da je tuženi u konkretnom slučaju postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Pored toga, Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi naglasili da u toku postupka nije dokazano da prilikom svakog pojedinačnog uvoza robe nije bila dostignuta kvota od 4.000 tona, do koje je predviđena mogućnost oslobađanja od troškova carine i prelevmana, pa se samim tim ne može zaključiti da je na strani apelanta nastupila šteta.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da redovni sudovi nisu postupali proizvoljno prilikom primjene materijalnog prava kada su zaključili da tuženi nije u obavezi isplatiti apelantu utuženi novčani iznos na ime naknade štete, odnosno da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
36. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za zaključak da tuženi nije dužan nadoknaditi apelantu štetu zbog toga što nije podnio zahtjev za oslobađanje od zavisnih troškova prilikom uvoza robe za apelanta, kada takva obaveza ne proizlazi iz ugovora koji je s apelantom zaključio, niti iz dužnosti tuženog da prilikom izvršavanja ugovornih obaveza postupa s pažnjom dobrog stručnjaka, koji nije zasnovan na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
38. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da se navodi o povredi tog prava zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević