Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5506/17 (M. J.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Izvršenje
  • Invalidnina
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5506/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5506/17, rješavajući apelaciju Mirsada Jažića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsada Jažića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 294353 15 Gži od 20. oktobra 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 I 294353 12 I od 5. decembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirsad Jažić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Galiba Hrvačić-Karačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 294353 15 Gži od 20. oktobra 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 I 294353 12 I od 5. decembra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federacije BiH, koju zastupa zakonski zastupnik Federalno pravobranilaštvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zatraženo je 9. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Pravobranilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 17. do 25. januara 2019. godine III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Rješenjem Službe za boračko-invalidsku, socijalnu i zdravstvenu zaštitu izbjeglih i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-I-08/1-41-7349 od 13. decembra 2006. godine apelantu je kao civilnoj žrtvi rata sa oštećenjem organizma od 70% priznato pravo na ličnu invalidninu u mjesečnim iznosima pobliže definiranim izrekom rješenja.

Izvršni postupak

6. Apelant je 4. juna 2012. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu rješenja Službe od 13. decembra 2006. godine protiv izvršenika Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi namirenja novčanih potraživanja.

7. Općinski sud je 13. novembra 2012. godine donio Rješenje o izvršenju broj 65 I 294353 12 I kojim je odredio predloženo izvršenje. Izvršenik je protiv predmetnog rješenje izjavio prigovor 19. novembra 2012. godine.

8. Rješenjem Općinskog suda broj 65 I 294353 12 I od 5. decembra 2014. godine usvojen je izvršenikov prigovor tako što je rješenje o izvršenju od 13. novembra 2012. godine stavljeno van snage i ukinute su sve provedene radnje po tom rješenju.

9. Općinski sud je naveo da je uvidom u rješenje Službe od 13. decembra 2006. godine utvrdio da je tim rješenjem vršeno usklađivanje apelantovih novčanih primanja ostvarenih po rješenju Službe od 30. oktobra 2000. godine, te kojim je utvrđeno apelantovo pravo na daljnje priznavanje prava na isplatu lične invalidnine s precizno određenim vremenom od kada to pravo teče i sa tačno utvrđenim mjesečnim iznosima, ali da navedenim rješenjem nije određeno ko je obavezan na isplatu, odnosno nije označen izvršenik. U vezi s tim, taj sud je ukazao da je odredbom člana 27. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze, dok je članom 36. citiranog zakona propisano da prijedlog za izvršenje u cijelosti mora biti u saglasnosti sa izvršnom ispravom, i to kako u pogledu označavanja izvršenika tako i u pogledu označavanja drugih podataka koji su potrebni za izvršenje. Prema tome, imajući u vidu da u navedenom rješenju nije naveden izvršenik koji ima izvršiti obavezu, odnosno nije utvrđen način isplate potraživanja tražioca izvršenja, a da je Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom, odnosno Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09; u daljnjem tekstu: Zakon o osnovama socijalne zaštite) propisano da se novčana primanja civilnih žrtava rata osiguravaju ne samo iz federalnog budžeta nego i kantonalnog budžeta u određenom omjeru, to izvršna isprava dostavljena uz prijedlog nije podobna za izvršenje shodno članu 27. ZIP-a jer se iz nje ne može odrediti ko je i u kojem iznosu obveznik isplate utvrđenog novčanog potraživanja. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da prema pravnom stanovištu Vrhovnog suda Federacije BiH zauzetom u Odluci broj 070- 0-SU-13-003958 od 31. jula 2013. godine rješenje o izvršenju je pravilno doneseno samo ukoliko sadrži sve elemente propisane članom 27. stav 1. ZIP-a, a u vezi sa članom 36. citiranog zakona, odnosno da je rješenje o izvršenju pravilno doneseno samo ukoliko je saglasno izvršnoj ispravi i u njenim granicama, kako u pogledu ličnosti tražioca izvršenja i izvršenika tako i u pogledu činidba na koju je izvršenik obavezan. Shodno navedenom, Općinski sud je primjenom odredbe člana 49. ZIP-a odlučio kao u izreci rješenja.

10. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 294353 15 Gži od 20. oktobra 2017. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno je rješenje prvostepenog suda.

11. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da rješenje na osnovu kojeg apelant kao tražilac izvršenja zahtijeva provedbu izvršenja prema članu 23. stav 1. tačka 2. ZIP-a predstavlja izvršnu ispravu s obzirom na to da se radi o odluci donesenoj u upravnom postupku koja glasi na ispunjenje novčane obaveze (pravo na ličnu invalidninu u određenom iznosu). Smatra da je prvostepeni sud cijenio podobnost izvršne isprave za izvršenje shodno članu 27. stav 1. ZIP-a kojim je propisan sadržaj izvršne isprave koji je nužna pretpostavka za dopustivost izvršenja, te da je ona podobna za izvršenje samo ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. Rješenje koje je u ovom predmetu izvršni naslov ne sadrži oznaku lica koje je dužno tražiocu izvršenja isplatiti utvrđeno potraživanje, niti je navedeno iz kojih sredstava se isplaćuje iznos priznate invalidnine, pa predmetno rješenje nema zakonom utvrđeni sadržaj i ne predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje shodno navedenoj zakonskoj odredbi. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da žalba tražioca izvršenja nije osnovana. Stoga, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je u osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje nespornim da je pravni osnov njegovog potraživanja naveden u obrazloženju rješenja, čl. 58. i 59. u vezi sa članom 97. Zakona o osnovama socijalne zaštite kojim je jasno navedeno da se finansiranje ovih prava osigurava iz sredstava budžeta FBiH, ali da sudovi u njegovom slučaju nisu imali u vidu navedene odredbe. Dalje ističe da su osporenim odlukama sudovi pogrešno primijenili odredbe člana 27. ZIP-a, na koji način su ga onemogućili u ostvarivanju njegovih prava.

II.Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelantu rješenjem Službe od 13. decembra 2006. godine priznat status civilne žrtve rata i da mu je po tom osnovu utvrđeno pravo na ličnu invalidninu u mjesečnim iznosima koji su precizno navedeni u izreci rješenja. Dalje navodi da rješenje koje je u ovom predmetu izvršni naslov ne sadrži oznaku lica koje je dužno apelantu isplatiti utvrđene iznose mjesečnih naknada, zbog čega smatra da predmetno rješenje ne sadrži zakonom utvrđeni sadržaj i da ono ne predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje. Kantonalni sud je, dalje, ukazao da, za razliku od situacije u predmetu AP 4039/17 gdje je kao izvršenik označen kanton, u konkretnom slučaju je označena Federacija BiH koja sufinansira naknade, ali ne vrši isplatu, pa smatra da Federacija BiH nema stranačku legitimaciju za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Zbog navedenog, Kantonalni sud predlaže da se predmetna apelacija odbije jer ne postoji povreda prava na koja se apelant pozvao.

14. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju samo ukratko ponovio činjenice predmeta.

15. Pravobranilaštvo je ukazalo da je članom 83. Zakona o osnovama socijalne zaštite propisano da isplate prema ovom propisu vrši nadležni kantonalni organ uprave, te da je stavom 2. istog člana citiranog zakona predviđeno da se isplata federalnog dijela sredstava vrši njegovim mjesečnim doznačavanjem nadležnom kantonalnom organu uprave, dakle direktno korisniku prava, odnosno u ovom slučaju apelantu ili tražiocu izvršenja. Shodno svemu navedenom, te uzimajući u obzir stanovište Vrhovnog suda Federacije BiH izneseno u Odluci broj 070-0-SU-13-003958 od 31. jula 2013. godine, rješenje o izvršenju je pravilno doneseno samo ukoliko sadrži sve elemente propisane ZIP-om, članom 27. stav 1), a u vezi sa članom 36. istog zakona, odnosno samo ukoliko je isto rješenje saglasno izvršnoj ispravi. U vezi s tim, smatra neosnovanim apelantove navode i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06, 14/09, 45/16 i 40/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09) sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 1.

Ovim Zakonom uređuje se:

(…)

• finansiranje i druga pitanja od značaja za ostvarivanje osnovnih prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).

Član 58. stav 1. tačka 1. i stav 6.

Civilne žrtve rata imaju, po ovom zakonu, sljedeća prava:

1)ličnu invalidninu ili mjesečno lično novčano primanje, […] Kanton može utvrditi i druga prava i proširiti obim prava utvrđenih ovim zakonom, u skladu sa svojim mogućnostima i potrebama civilnih žrtava rata.

Član 59. st. 1, 4. i 5.

Osnovica za obračun novčanih primanja za lica iz člana 56. ovog Zakona iznosi 70% od osnovice utvrđene u skladu sa federalnim propisima o pravima branitelja i članova njihovih porodica.

Sredstva za isplatu novčanih primanja iz ovog člana osiguravaju se u omjeru 70% iz federalnog budžeta i 30% iz budžeta kantona.

Osnovica i mjesečni iznosi novčanih primanja u skladu sa ovim Zakonom usklađuju se na način kako se vrši usklađivanje novčanih primanja za korisnike prava prema propisima o pravima branitelja i članova njihovih porodica.

Član 83.

Isplate po ovom zakonu za civilne žrtve rata vrši nadležni kantonalni organ uprave.

Sredstva koja se korisnicima isplaćuju iz federalnog budžeta, doznačit će se nadležnom kantonalnom organu uprave, na osnovu zahtjeva tog organa, koji se podnosi Federalnom ministarstvu.

17. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 269.

Izvršenje rješenja donesenog u upravnom postupku provodi se radi ostvarivanja novčanih potraživanja ili nenovčanih obaveza.

Član 272.

(1) Izvršenje rješenja provodi se administrativnim putem (administrativno izvršenje), a u slučajevima predviđenim ovim zakonom - sudskim putem (sudsko izvršenje).

(2) Administrativno izvršenje provode organi uprave po odredbama ovog, odnosno posebnog zakona, a sudsko izvršenje - nadležni sud po propisima koji važe za sudsko izvršenje.

Član 273.

(1) Izvršenje radi ispunjenja nenovčanih obaveza izvršenika provodi se administrativnim putem.

(2) Izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja provodi se sudskim putem.

[…]

18. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 74/11 – odluka US, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16 i 55/18 – rješenje USBiH) relevantne odredbe glase:

Član 23.

Izvršni dokument (1) Izvršni dokumenti su:

[…] 2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno;

[…] (2) Pod izvršnim dokumentom iz stava 1. ovog člana smatra se svaki takav dokument donesen u Bosni i Hercegovini.

Član 27. stav (1) (1) Izvršni dokument povoljan je za izvršenje ako su u njemu naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 I 294353 15 GŽi od 20. oktobra 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 26. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 27. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

26. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelant kao tražilac izvršenja pokrenuo postupak izvršenja protiv izvršenika radi namirenja novčanog potraživanja na ime lične invalidnine tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav

1. Evropske konvencije (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 5089/14 od 18. jula 2017. godine, tačka 34, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

27. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Ustavni sud, također, podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao slično pravno pitanje u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4039/17 od 23. aprila 2018. godine, AP 4503/17 od 10. aprila 2019. godine i AP 5054/17 od 24. aprila 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U Odluci broj AP 4039/17 Ustavni sud je istakao da se u tom predmetu „pokreću dva pitanja, prvo, da li predmetno rješenje Službe može biti izvršna isprava u konkretnom izvršnom postupku i, drugo, da li je predmetno rješenje podobno za izvršenje ako je apelantica kao izvršenika označila Kanton koji u izvršnoj ispravi nije naveden kao obveznik izvršenja“ (stav 31).

29. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao: „U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju izvršnu ispravu predstavlja rješenje Službe od 26. januara 2007. godine kojim je apelantici kao civilnoj žrtvi rata utvrđeno pravo na mjesečne iznose lične invalidnine. Navedeno rješenje je doneseno na osnovu odredaba Zakona o osnovama socijalne zaštite i odredaba Naredbe o iznosima po Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom koju je donio ministar za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo. Nadalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije sporno da se radi o izvršenju 'izvršne odluke' donesene u upravnom postupku koja glasi na ispunjenje novčane obaveze, te u tom smislu predstavlja izvršnu ispravu, shodno članu 23. ZIP-a čije se izvršenje provodi sudskim putem shodno članu 273. stav 2. Zakona o upravnom postupku“ (stav 31).

30. Nadalje, u pogledu drugog pitanja, Ustavni sud je u citiranoj odluci naveo: „Kantonalni sud […] zaključio da rješenjem Službe kojim je apelantici priznato pravo na invalidninu nije navedeno ko ima izvršiti utvrđenu obavezu, niti je navedeno iz kojih sredstava se isplaćuje iznos utvrđene lične invalidnine, zbog čega predmetna izvršna isprava nije podobna za izvršenje shodno članu 27. stav 1. ZIP-a… Ustavni sud posebno ukazuje da iz odredaba člana 83. Zakona o osnovama socijalne zaštite proizlazi da isplate po ovom zakonu za civilne žrtve rata vrši nadležni kantonalni organ uprave, te da, prema stavu 2. navedenog člana, sredstva koja se korisnicima isplaćuju iz federalnog budžeta doznačit će se nadležnom kantonalnom organu uprave, na osnovu zahtjeva tog organa, koji se podnosi Federalnom ministarstvu“. Iz navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, kao nesporno proizlazi obaveza Kantona, odnosno nadležnog kantonalnog organa uprave da preduzme neophodne korake, odnosno podnese zahtjev za doznačivanje neophodnih sredstava za realizaciju potraživanja koja imaju lica prema Zakonu o osnovama socijalne zaštite u koju kategoriju, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, ulazi i apelantica“. Također, u citiranoj odluci je istaknuto: „Ustavni sud zapaža da je članom 30. stav 2. ZIP-a određeno da se izvršenje može odrediti i protiv lica koje u izvršnoj ispravi nije određeno kao izvršenik ako ono prema zakonu ima obavezu izvršenja. Ustavni sud smatra, podržavajući pri tome praksu u predmetu broj AP 1472/07, da se Kanton, koji pri tome osigurava dio budžetskih sredstava, ne može oglušiti o ishod konkretnog spora ako je njegova intervencija neophodna da bi se zaštitila prava utvrđena u izvršnoj ispravi organa uprave“ (stav 32).

31. Stoga je Ustavni sud u citiranoj odluci zaključio: „Imajući u vidu citirane odredbe Zakona o osnovama socijalne zaštite, te odredbe čl. 27. stav 1. i 30. stav 2. ZIP-a, Ustavni sud smatra apelanticine navode osnovanim, pa zaključuje da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, čime je učinjeno iluzornim izvršenje izvršne odluke organa uprave, koje predstavlja integralni dio prava na pravično suđenje u smislu člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije“ (stav 33).

32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci konstatirao da rješenje na osnovu kojeg apelant zahtijeva provođenje izvršenja prema članu 23. stav 1. tačka 2. ZIP-a predstavlja izvršnu ispravu s obzirom na to da se radi o odluci donesenoj u upravnom postupku koja glasi na ispunjenje novčane obaveze (pravo na ličnu invalidninu u određenom iznosu). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud konstatirao da rješenje Službe koje je izvršni naslov ne sadrži oznaku lica koje je dužno apelantu isplatiti utvrđeno potraživanje, niti je u njemu navedeno iz kojih sredstava se isplaćuje iznos priznate invalidnine. Stoga je zaključio da predmetna izvršna isprava nema zakonom utvrđeni sadržaj i nije podobna za izvršenje shodno odredbi člana 27. stav 1. ZIP-a.

33. Ustavni sud dalje zapaža da iz odredaba člana 59. Zakona o osnovama socijalne zaštite proizlazi da se sredstva za isplatu novčanih primanja osiguravaju u omjeru 70% iz federalnog budžeta i 30% iz budžeta kantona. Također, ukazuje na odredbu člana 83. citiranog zakona iz koje proizlazi da isplate po ovom zakonu za civilne žrtve rata vrši nadležni kantonalni organ uprave, a da je stavom 2. navedenog člana propisano da će se sredstva koja se korisnicima isplaćuju iz federalnog budžeta doznačiti nadležnom kantonalnom organu uprave na osnovu zahtjeva tog organa koji se podnosi Federalnom ministarstvu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je članom 30. stav 2. ZIP-a propisano da se izvršenje može odrediti i protiv lica koje u izvršnoj ispravi nije određeno kao izvršenik ako ono prema zakonu ima obavezu izvršenja.

34. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju, za razliku od apelanata u navedenim citiranim predmetima koji su kao izvršenika označili Kanton, označio Federaciju BiH kao izvršenika, a iz navedenih zakonskih propisa (član 83. stav 1. Zakona o osnovama socijalne zaštite), kao i citiranih odluka Ustavnog suda nesporno proizlazi obaveza Kantona, odnosno nadležnog kantonalnog organa uprave na isplatu predmetnih potraživanja, odnosno „da preduzme neophodne korake, odnosno podnese zahtjev za doznačivanje neophodnih sredstava za realizaciju potraživanja koje imaju lica prema Zakonu o osnovama socijalne zaštite“, u koju kategoriju lica, a kako to proizlazi iz činjenica predmeta, ulazi i apelant. Stoga, imajući u vidu činjenice apelantovog slučaja, nema proizvoljnosti u odlučenju redovnih sudova koji su u konačnici ukinuli sve provedene radnje u predmetnom izvršnom postupku, pri čemu u datim okolnostima tumačenje odredbi Zakona o osnovama socijalne zaštite i ZIP-a ne ostavlja dojam bilo kakve proizvoljnosti koja bi, u smislu navedenih stavova, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim rješenjima.

35. Kod navedenog, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, dakle, nalazi da su ovi apelantovi navodi neosnovani. Pravo na imovinu

36. Apelant smatra i da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju tog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već detaljno razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada iz Zakona o osnovama socijalne zaštite proizlazi obaveza Kantona na isplatu predmetnih potraživanja, a apelant je kao izvršenika označio Federaciju BiH pri čemu nema proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da rješenje koje je izvršni naslov nema zakonom utvrđen sadržaj i da stoga ne predstavlja izvršnu ispravu podobnu za izvršenje shodno odredbama ZIP-a.

38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za istu argumentaciju koju je iznio u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5506/17 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio