Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2944/17 (N. V.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ratni zločin
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2944/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2944/17, rješavajući apelaciju Nenada Vasića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nenada Vasića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 003666 17 Kž 2 od 18. aprila 2017. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 003666 16 K 2 od 25. januara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nenad Vasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Jovan Gostić, advokat iz Doboja, podnio je 11. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 003666 17 Kž 2 od 18. aprila 2017. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 003666 16 K 2 od 25. januara 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 21. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je 28. marta 2019. godine dostavio odgovor na apelaciju, Republičko tužilaštvo i Okružno tužilaštvo 29. marta 2019. godine, a Vrhovni sud 18. aprila 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 003666 16 K 2 od 25. januara 2017. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. U izreci prvostepene presude je navedeno da je apelant kriv zato što je za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini između Vojske Republike Srpske, s jedne strane, i Hrvatskog vijeća obrane i Armije Bosne i Hercegovine, s druge strane, kao pripadnik Vojske Republike Srpske, nalazeći se u radnoj obavezi u Civilnoj zaštiti u Derventi, kršeći pravila međunarodnog prava, suprotno odredbama člana 3 stav 1 tačka c) IV Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949. godine, u vezi sa članom 4 st. 1. i 2. tačka e) Dopunskog protokola uz navedenu konvenciju o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba od 8. juna 1977. godine (Protokol II) izvršio povredu ličnog dostojanstva oštećene K.O. (u daljnjem tekstu: oštećena) na način kako je to pobliže navedeno u izreci presude. Istom presudom apelant je oslobođen obaveze da naknadi troškove krivičnog postupka, ali je djelimično uvažen imovinskopravni zahtjev oštećene i apelant je obavezan da joj na ime nematerijalne štete isplati iznos od 20.000,00 KM sa zakonskom kamatom, dok je imovinskopravni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.

6. U obrazloženju prvostepene presude Okružni sud je detaljno iznio svjedočenje oštećene dato na glavnom pretresu (stranica 14. prvostepene presude), kojim apelanta tereti kao izvršioca predmetnog krivičnog djela, te je naveo da je njen iskaz objektivan, istinit i konzistentan. Okružni sud je zaključio da je oštećena, i pored poremećaja u psihičkom stanju u kome se nalazi od predmetnog događaja, kao i proteka vremena od 20 godina, vjerno opisala svoj položaj za vrijeme boravka u Derventi u ratu i period od angažovanja u Civilnoj zaštiti do nastupanja posljedice, ponašanje apelanta prema njoj i drugim licima, mjesto, kao i unutrašnji izgled prostorije. Okružni sud je naveo da je iskaz oštećene u potpunosti predstavljao jednu cjelinu sa ostalim sprovedenim dokazima i odgovarao stanju i položaju u kome se ona nalazila, a što je u saglasnosti i sa drugim sprovedenim dokazima. Okružni sud je, takođe, detaljno naveo svjedočenje apelanta dato u dva navrata u svojstvu svjedoka, kojim iznosi tvrdnje da u kritično vrijeme nije bio na mjestu događaja i da nije izvršilac predmetnog krivičnog djela. Međutim, Okružni sud je naveo da nije prihvatio apelantov iskaz u dijelu kada tvrdi da nije poznavao oštećenu i da ju je prvi put vidio u sudnici, da nije bio u Civilnoj zaštiti i da je bio u vojnoj jedinici od 2. maja 1992. godine do 1994. godine. Naime, Okružni sud je zaključio da je apelantov iskaz usmjeren na izbjegavanje odgovornosti upravo za period koji mu se stavlja na teret i umanjenje kredibiliteta ostalih svjedoka koji su logični i identični u odlučnim činjenicama u pogledu angažovanja u Civilnoj zaštiti. Takođe, Okružni sud je istakao da je i sam apelant tvrdio da je imao svoju prostoriju i da je vršio raspored lica angažovanih u radnoj obavezi, a što ukazuje na kontradiktornost, nedosljednost i nesigurnost njegovog iskaza, jer je u svom drugom iskazu datom na glavnom pretresu naveo da u to vrijeme nije bio na području Broda i Dervente, već da se nalazio u Doboju do 1994. godine.

7. Nadalje, prvostepeni sud je u obrazloženju presude detaljno prenio i svjedočenja ostalih ključnih svjedoka i optužbe i odbrane (stranice 13 -17. prvostepene presude), te je njihove iskaze ocijenio pojedinačno, u vezi sa ostalim dokazima, a posebno sa iskazom oštećene. Na osnovu toga je izveo zaključak da su iskazi svjedoka identični u odnosu na objektivne činjenice, zbog čega je taj sud utvrdio da se događaj nesumnjivo odvijao onako kako je navela oštećena u svom iskazu. Ovo zbog toga što i posredni dokazi i iskazi svjedoka koji pričaju ono što su čuli i vidjeli o dešavanju i stanju u Derventi u navedenom periodu upućuju na zaključak da događaj predstavlja jednu cjelinu u smislu redoslijeda radnji i postupaka apelanta prema oštećenoj. Jedino odstupanje u odlučnim činjenicama apelantovog ponašanja prvostepeni sud nalazi u iskazima svjedoka B.R. i N.P. Međutim, ta odstupanja sud vidi kao posljedicu nastojanja da izbjegnu odgovore na pitanja koja bi teretila apelanta, budući da su i oni u ovom periodu bili zajedno sa apelantom u Civilnoj zaštiti. Naime, Okružni sud je ocijenio da ta odstupanja nisu različita u bitnim činjenicama za konačan zaključak suda u odnosu na iskaz oštećene. Pri tome Okružni sud je naveo da iz potvrde Federalne komisije za nestala lica od 9. septembra 2003. godine proizilazi da je oštećena evidentirana kao zatočenik u logoru u periodu od 2. aprila 1992. do 15. juna 1993. godine, ali da sprovedeni dokazi potvrđuju da je oštećena jedan period vremena provela na radnoj obavezi u Civilnoj zaštiti, te da je vrijeme navedeno u potvrdi identično vremenu kada je razmijenjena i kada je izašla iz Dervente, kao i da nijedan od sprovedenih dokaza nije upućivao na boravak oštećene u logoru.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 K 003666 17 Kž 2 od 18. aprila 2017. godine djelimično je uvažena apelantova žalba, te je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o krivičnoj sankciji na način da je apelant za predmetno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud izvršio kritičku i savjesnu ocjenu iskaza oštećene, koji je pravilno prihvatio kao vjerodostojan. Vrhovni sud je naveo da je njen iskaz u odlučnim činjenicama detaljan, objektivan i uvjerljiv, a odlučne činjenice se odnose na opis načina na koji je dovođena u objekat „Žaba“ na saslušanje u vezi sa rasporedom na radnu obavezu, vremena uspostavljanja te obaveze (jesen 1992. godine, pa do njene razmjene 15. juna 1993. godine), te identiteta apelanta, kao lica koje ju je u jednoj od soba tog ugostiteljskog objekta u tom periodu više puta silovao. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud iskaz oštećene ocijenio u povezanosti sa drugim dokazima, i to iskazima svjedoka optužbe B.R., N.P. (bili u Civilnoj zaštiti, kao i apelant) i M.P. (bila na radnoj obavezi) koji su saglasni u tvrdnji da je apelant, u kritičnom vremenu, vršio raspored radno angažovanih lica na određenim poslovima u Civilnoj zaštiti, da je sjedište Civilne zaštite bilo u ugostiteljskom objektu „Žaba“ u kojem je apelant „osposobio“ jednu prostoriju, koju je koristio u obavljanju tih poslova i za stanovanje. Takođe, iskaz oštećene prvostepeni sud je ocijenio i u povezanosti sa iskazom svjedoka odbrane M.V. (predsjednik Opštine Derventa u toku 1992. godine) koji je potvrdio da je apelant u „početku ratnih dejstava“ bio angažovan u Civilnoj zaštiti, gdje je određivao zborno mjesto okupljanja radno sposobnih i angažovanih muškaraca i žena. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su saslušani svjedoci potvrdili da su radnu obavezu imale žene i muškarci nesrpske nacionalnosti, da je svjedok M.P. pojasnila da je kontaktirala sa „onima u bližoj okolini i koje je poznavala i da je moglo biti žena koje su bile, a da ih ne zna“. Takođe, svjedoci B.R. i N.P. su potvrdili da su zajedno sa apelantom privođeni na saslušanje u toku 1993. godine radi pritužbi žena koje su bile na radnoj obavezi u kritičnom vremenu, a u vezi sa silovanjem, a svjedok B.R. je posvjedočio da je apelant pod nekim izgovorom „ostavljao pojedine mlađe ženske osobe“ u ugostiteljskom objektu gdje je bilo sjedište Civilne zaštite, a što je potvrdila i svjedok M.P.

10. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da su bez osnova argumenti iz žalbe kojima se nastoji obezbijediti alibi apelantu, iznoseći tvrdnju da u vrijeme izvršenja djela nije bio u Derventi, kao i argumenti odbrane kojima se osporava vjerodostojnost iskaza oštećene putem tvrdnje da niko od svjedoka nije vidio oštećenu ispred ugostiteljskog objekta „Žaba“. Nadalje, a u vezi sa prigovorima koji se odnose na ocjenu materijalnih dokaza, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud ocijenio potvrdu Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Opštine Derventa da nema podataka da je oštećena evidentirana u radnim jedinicama. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud detaljno obrazložio da formalna evidencija u toku ratnih dejstava nije mogla biti u potpunosti uredna i tačna u pogledu evidencije svih angažovanih lica u radnu obavezu, pa tako i oštećene. Vrhovni sud je naveo da su o tome dati valjani razlozi u prvostepenoj presudi, tako da se sa aspekta vjerodostojnosti iskaza oštećene ne može osporiti valjanost razloga datih u prvostepenoj presudi.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da tokom prvostepenog i drugostepenog postupka nisu kritički ocijenjeni dokazi koje je izvela odbrana. S tim u vezi, apelant navodi da sudovi nisu ispravno ocijenili materijalne dokaze i to obavještenje Opštine Derventa prema kojem oštećena nije bila angažovana u radnim jedinicama u kritično vrijeme i potvrdu Komisije za nestala lica prema kojoj je oštećena u kritično vrijeme bila u logoru. Apelant navodi da su sudovi neosnovano poklonili vjeru iskazu oštećene koji je u koliziji sa sprovedenim materijalnim dokazima i apelantovim iskazom.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da su argumenti izneseni u apelaciji bili predmet razmatranja u žalbenom postupku o čemu su dati razlozi u osporenoj presudi Vrhovnog suda, te da se na iznesenim argumentima ne može osnovano uspostaviti povreda prava na pravično suđenje. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Okružni sud je u svom odgovoru na apelaciju ukazao da se apelantovi navodi odnose na sprovedene dokaze i utvrđene činjenice za koje je sud dao obrazloženje, a koje nije u koliziji sa sprovedenim dokazima, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Republičko tužilaštvo je navelo da u osporenim odlukama nema ništa što ukazuje da je sud proizvoljno primijenio materijalno pravo ili pogrešno utvrdio činjenice. Naprotiv, Republičko tužilaštvo smatra da je Vrhovni sud svoje odluke zasnovao na odredbama čl. 15. i 295. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: ZKPRS), a koje su kompatibilne sa odredbom člana 6 Evropske konvencije. Zbog toga, smatra da nema povrede prava na pravično suđenje na koje se apelant poziva.

15. Okružno tužilaštvo je navelo da apelant osporava kvalitet činjeničnih zaključaka pobijanih presuda, a čija ocjena ne spada u nadležnost Ustavnog suda, zbog čega su navodi iz apelacije neosnovani. S tim u vezi, Okružno tužilaštvo je navelo da su činjenični zaključci pobijanih presuda zasnovani na sprovedenim dokazima, te da zadovoljavaju standard obrazložene odluke.

V.Relevantni propisi

16. Krivični zakon Savezne Federativne Republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77 - ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 - ispravka, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 8/92 - ispravka, 10/92, 16/92 i 13/94) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 142.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posledicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja;

raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

17. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 K 003666 17 Kž 2 od 18. aprila 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. maja 2017. godine, a apelacija je podnesena 11. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije.

26. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene materijalne dokaze odbrane (obavještenje Opštine Derventa i potvrdu Komisije za nestala lica) budući da ovi dokazi ukazuju na to da je oštećena u inkriminisano vrijeme bila na drugoj lokaciji od one koja je navedena kao mjesto izvršenja krivičnog djela. Takođe, apelant smatra da su sudovi neosnovano poklonili vjeru iskazu oštećene koji je u potpunoj suprotnosti sa pomenutim materijalnim dokazima i sa apelantovim iskazom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

27. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 295 stav 2 ZKPRS). Pri tome, prema članu 15 ZKPRS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

28. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo iz člana 142 KZSFRJ, a o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke detaljno i jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, koje je pri tome na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud zapaža da apelant svoje tvrdnje da redovni sudovi nisu kritički ocijenili dokaze zasniva na ocjeni dva materijalna dokaza koja, prema njegovom viđenju, potvrđuju da oštećena u kritično vrijeme nije bila na mjestu događaja. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge u pogledu ocjene iskaza oštećene, apelantovog iskaza, iskaza svjedoka optužbe i odbrane, te sprovedenih materijalnih dokaza, pa tako i ova dva dokaza u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi došli do zaključka da svi dokazi vode istim odlučnim činjenicama, a koje se poklapaju sa tvrdnjama oštećene o tome na koji način se dogodio predmetni događaj i da je apelant izvršilac. Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi dali argumentovano obrazloženje za prihvatanje iskaza oštećene, budući da su putem analize svih drugih sprovedenih dokaza došli do zaključka da svi dokazi u svojoj ukupnosti potvrđuju odlučne činjenice na način kako ih je iznijela oštećena. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, primjenjujući relevantne odredbe ZKPRS i KZSFRJ, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, te da su na taj način ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada sud sve izvedene dokaze ocijeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvede zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za svoje odlučenje dậ detaljno i jasno obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja.

31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2944/17 (N. V.) | Sudska praksa | Aktio