Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5436/17 (Zajednica etažnih vlasnika Banja Luka)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5436/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-5436/17, rješavajući apelaciju Zajednice etažnih vlasnika Banja Luka i Davorina Reljića , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zajednice etažnih vlasnika Banja Luka i Davorina Reljića podnesena zbog dužine trajanja postupka koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, a koji je u toku pred Republičkom upravom za geodetske i imovinsko pravne poslove Republike Srpske–Područna jedinica Banjaluka u predmetu broj 25- 476-69/99, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zajednica etažnih vlasnika Banja Luka, koju zastupa Davorin Reljić-Predsjednik upravnog odbora i Davorin Reljić, etažni vlasnik (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, podnijeli su 21. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), a koji je u toku pred Republičkom upravom za geodetske i imovinsko pravne poslove Republike Srpske–Područna jedinica Banjaluka (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) u predmetu broj 25-476-69/99.

2. O.Š. „Sveti Sava“ iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) podnio je 30. juna 1999. godine Područnoj jedinici zahtjev za dodjelu tavanskog prostora za dogradnju-pretvaranja u stan u zgradi koja se nalazi u Banjaluci, a radi rješavanja stambenog pitanja svog zaposlenika.

3. Područna jedinica je donijela rješenje broj 25-476-69/99 od 23. septembra 1999. godine kojim je utvrdila da Grad Banja Luka na spornoj zgradi ima prvenstveno pravo pretvaranja tavanskog dijela prostora u stambeni, te da se to pravo prenosi na podnositelja zahtjeva.

4. Nakon toga, u periodu od oktobra 2000. do novembra 2013. godine upravni organi su donosili više rješenja koja su poništavana od strane Republičke uprave ili Okružnog suda i predmet je vraćan na ponovni postupak, a sve kako bi se utvrdilo da li je, prije svega, Grad Banja Luka ispunjavao uslove propisane Zakonom o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u društvenoj svojini za prvenstveno pravo pretvaranja tavanskog prostora u stan, odnosno da li je podnosio zahtjev da mu se prizna navedeno pravo, te da li je s tim u vezi, ništav prijenos tog prava na podnositelja zahtjeva.

5. U konačnici, Rješenjem Područne jedinice od 9. decembra 2013. godine obustavljen je predmetni postupak jer je utvrđeno da nisu ispunjeni zakonski uslovi za vođenje postupka budući da Grad Banja Luka, koji je u to vrijeme bio većinski vlasnik stanova u spornoj zgradi, nikada nije podnosio zahtjev da mu se prizna prvenstveno pravo na pretvaranje u stanove zajedničkih prostorija.

6. Navedeno rješenje potvrđeno je rješenjem Republičke uprave od 26. marta 2015. godine, ali je Okružni sud Presudom broj 11 0 u 016972 15 U od 13. decembra 2016. godine, odlučujući u upravnom sporu koji su pokrenuli podnositelj zahtjeva i Grad Banja Luka, kao zainteresirano lice, poništio navedeno drugostepeno rješenje.

7. Nakon toga, postupajući po uputama iz pomenute presude, Republička uprava je donijela Rješenje od 1. februara 2017. godine kojim je poništila rješenje Područne jedinice od 9. decembra 2013. godine i predmet vratila tom organu na ponovni postupak i odlučivanje.

8. Okružni sud je, odlučujući o tužbi apelanata protiv drugostepenog rješenja, Presudom broj 11 0 U 020334 17 u pod 13. novembra 2017. godine odbio tužbu apelanata kao neosnovanu.

9. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da proizilazi da je u postupku donošenja predmetnog osporenog akta postupljeno u svemu prema obavezujućim uputama za upravni organ iz pomenute presude od 13. decembra 2016. godine, u čijem izvršenju je i donesen predmetni osporeni akt, zbog čega je tužba apelanata bez osnova i valjalo je odbiti. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da, nasuprot tome, prvostepeni organ nije postupio po uputama iz presude od 13. decembra 2016. godine, prema kojima je bio dužan zatražiti izričito izjašnjenje od Grada Banja Luka da li će koristiti prvenstveno pravo na pretvaranje u stanove zajedničkih prostorija i u skladu s tim donijeti pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. Okružni sud je, također, zaključio da je prvostepeni organ pogrešno zaključio da nisu ispunjeni uslovi za vođenje predmetnog postupka jer ne postoji zahtjev Grada Banja Luka da mu se prizna prvenstveno pravo na pretvaranje u stanove zajedničkih prostorija. Prema stavu Okružnog suda, Republička uprava je pravilno poništila pomenuto prvostepeno rješenje i predmet vratila prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje čemu je u osporenom aktu i dala dovoljno jasne razloge, koji se i ne mogu dovesti u sumnju navodima tužbe. Okružni sud je, također naveo da, pri tome, u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi da sud predmetnu upravnu stvar rješava u sporu pune jurisdikcije, kao što su apelanti zahtijevali.

10. U međuvremenu, odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje koji su apelanti podnijeli protiv Presude Okružnog suda broj 11 0 U 016972 15 U od 13. decembra 2016. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 U 016972 17 Uvp od 10. aprila 2019. godine kojom je zahtjev apelanata odbio.

11. Prema stanju spisa i pribavljenim informacijama predmetni spis je dostavljen Područnoj jedinici i postupak pred tim organom još je u toku.

12. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelanti ukazuju da im je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su, između ostalog, naveli da se u konkretnom slučaju radi o „besmislenom upravnom postupku“ koji nepotrebno dugo traje i u kojem su drugostepeni upravni organ i sudovi, umjesto da predmetnu pravnu stvar riješe meritorno, stalno vraćali predmet na ponovni postupak. Apelanti su tražili naknadu štete zbog dužine trajanja postupka.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na nepostupanje organa uprave i redovnih sudova u razumnom roku, te su apelanti, s tim u vezi tražili naknadu nematerijalne štete. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut pred Područnom jedinicom po zahtjevu O.Š. „Sveti Sava“ iz Banjaluke za dodjelu tavanskog prostora za dogradnju-pretvaranja u stan, u kojem postupku su upravni organi i redovni sudovi utvrđivali da li su ispunjeni zakonski uvjeti da se podnositelju zahtjeva prizna navedeno pravo. Dakle, u odnosu na apelante u predmetnom postupku nisu utvrđivana nikakva nova građanska prava i obaveze. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se zbog trajanja predmetnog upravnog postupka apelanti ne mogu smatrati „žrtvom“ kršenja prava n apravično suđenje u segmentu „donošenja odluke u razumnom roku“, niti je za apelante, zbog nepostupanja organa uprave i redovnih sudova u razumnom roku, mogla nastati nematerijalna šteta koju potražuju u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ustavnih prava apelanata na koja su se pozvali, te su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5436/17 (Zajednica etažnih vlasnika Banja… | Sudska praksa | Aktio