Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5057/17 (M. B.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5057/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-5057/17, rješavajući apelaciju Marka Belje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Belje podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 K 041102 16 Kž 2 od 2. novembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 K 041102 15 K 2 od 11. januara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Beljo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora-Rame, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar- Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 1. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 K 041102 16 Kž 2 od 2. novembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 K 041102 15 K 2 od 11. januara 2016. godine. Apelant je postavio i zahtjev za donošenje privremene mjere.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom broj AP 5057/17 od 20. decembra 2017. godine, odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere, kao neosnovan.
3. Presudom Općinskog suda broj 56 0 K 041102 15 K 2 od 11. januara 2016. godine, apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u tački 1. izreke presude na štetu Tomislava Beškera počinio krivično djelo teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), a na štetu oštećenog Tomislava Džolana i krivično djelo laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav 1., u vezi sa članom 31. KZ FBiH a radnjama opisanim pod tačkom 2. izreke presude, krivično djelo oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. KZ FBiH. Općinski sud je apelantu za krivično djelo iz člana 172. stav 1. u vezi sa članom 31. KZ FBiH, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci a za krivično djelo iz člana 173. stava 1. u vezi sa članom 31. KZ FBiH kaznu zatvora u trajanju od 2 (dva) mjeseca, dok je za krivično djelo iz člana 293. stav 1. KZ FBiH, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedan) mjesec. Općinski sud je primjenom člana 49., člana 54. stav 1. i stav 2. tačka b), člana 60. stav 2. i člana 62. stav 1. KZ FBiH, apelantu utvrdio jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci i istodobno izrekao uvjetnu osudu da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko apelant u roku od 1 (jedne) godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Na osnovu člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), apelant je obavezan da plati troškove krivičnog a oštećeni su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.
4. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je, prvobitno, nakon održanog glavnog pretresa donio Presudu broj 56 0 K 041102 K od 27. oktobra 2014. godine kojom je apelanta proglasio krivim da je počinio krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret, ali da je povodom žalbi optužbe i odbrane, Kantonalni sud uvažio apelantovu žalbu i ukinuo tu presudu zbog povrede prava na odbranu. Naime, Kantonalni sud je predmet vratio na ponovno odlučivanje jer je Općinski sud odbio prijedlog apelantove odbrane da se izvrši neuropsihijatrijsko vještačenje apelanta na okolnosti da li je bio uračunljiv u momentu izvršenja krivičnog djela, s obzirom da je kritične prilike bilo provokacija prema njemu. Navedeno je da je u ponovnom postupku Općinski sud prihvatio ranije izvedene dokaze, koji su taksativno navedeni na str. 3. i 4., među kojim je i iskaz svjedoka optužbe Marka Šarčevića te je u presudi navedeno da iskaz ovog svjedoka (strana 13.) „odbrana nije dovela u sumnju kod Suda“.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 56 0 K 041102 16 Kž 2 od 2. novembra 2017. godine, žalba tužitelja Kantonalnog tužiteljstva Hercegovačko – neretvanskog kantona je uvažena, pa je Presuda Općinskog suda broj 56 0 K 041102 15 K 2 od 11. januara 2016. godine preinačena u odluci o krivičnopravnoj sankciji, tako da je apelantu, uz primjenu člana 49. stav 1. KZ FBiH, za počinjena krivična djela Kantonalni sud utvrdio pojedinačne kazne zatvora navedene u izreci te je uz primjenu člana 54. stav 2. tačka b) KZ FBiH, apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci. U ostalom dijelu, Kantonalni sud je prvostepenu presudu ostavio neizmijenjenom.
6. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepenom presudom pravilno utvrđeno da se odstupanja u iskazima svjedoka Ante Franjića, oštećenih Tomislava Džolana i Tomislava Beškera, te Mate Šarčevića i Marije Grubeša, u odnosu na iskaze date u istrazi, ne odnose na odlučne činjenice vezane za bitna obilježja krivičnih djela za koje je apelant proglašen krivim, u kojem smislu, gledajući ukupno stanje sadržaja dokaza, nije dovedeno u pitanje da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, za što je dao adekvatno obrazloženje.
7. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i navode apelanta da je prvostepenom presudom povrijeđen objektivni identitet optužnice, jer je prvostepeni sud unio navode: „prema kojem je zbog maloljetstva vođen poseban postupak...“ (odnosi se na Dominika Petrović), iako je tužitelj izvršio izmjenu optužnice na sasvim drugi način. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da se po njegovom stavu, objektivni identitet optužbe i presude mora odnositi na pravno relevantne činjenice koje obuhvaćaju subjektivna i objektivna obilježja krivičnog djela kao konstitutivna, te identitet optužbe i presude nije izmijenjen ako su u presudi izmijenjene okolnosti koje se odnose na bliža svojstva krivičnog djela koja ga konkretiziraju (a koja proizilaze iz stanja dokaza utvrđenih na glavnom pretresu), a nisu odlučujuća za predmet optuženja. Stoga, kako je navedeno, izvršenom intervencijom suda u činjenični opis, koja se sastoji u tome da je sud unio jednu procesnu činjenicu, kojom upućuje zašto se o krivnji Dominika Petrović ne odlučuje zajedno sa apelantom i u konkretnom postupku, koja činjenica suštinski niti otežava niti olakšava položaj apelanta, te stoga nije odlučujuća za predmet optuženja, pa tako nije izvršena povreda objektivnog identiteta optužnice i presude.
8. Ocijenjeni su neosnovanim i navodi da iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Damira Juge proizilazi da oštećeni Tomislav Bešker nije zadobio tešku tjelesnu ozljedu nego lake tjelesne ozljede, jer nisu ostavile trajne funkcionalne poremećaje po njegovo zdravlje. Ukazano je da krivično djelo teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav 1. KZ FBiH, čini onaj ko drugoga teško tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje teško naruši te da su, prema tome, radnje izvršenja ovoga djela određene alternativno. Da bi se radilo o ovome krivičnom djelu, kako je dalje navedeno, dovoljno je postojanje okolnosti nanošenja teške tjelesne ozljede, što opet samo po sebi ne podrazumijeva da zadobivena ozljeda mora ostaviti trajne funkcionalne poremećaje po zdravlje oštećenog, a u kom slučaju bi se radilo o kvalificiranom obliku toga krivičnog djela iz stava 3. navedenog člana. Kada se imaju u vidu navodi vještaka dr. Juge koji kaže da se ozljede koje je kritične prilike zadobio Tomislav Bešker cijene kao teška tjelesna ozljeda, ali da u konkretnom slučaju nisu ostavile trajne posljedice za oštećenog, iz čega on zaključuje da se radi o lakoj tjelesnoj ozljedi, a kada se to promatra u kontekstu bitnih obilježja navedenog krivičnog djela (alternativno nanošenje teške tjelesne ozljede ili teško narušavanje zdravlja), Općinski sud je potpuno pravilno u ocjeni karaktera ozljede vjeru poklonio potpuno određenim i suglasnim navodima vještaka dr. Ćamila Habula i dr. Davorina Kozomare.
9. Kantonalni sud je istakao da je, imajući u vidu navode vještaka neuropsihijatra Omera Ćemalovića da je sposobnost apelanta da kritične prilike shvati svoje djelo i upravlja svojim postupcima bila smanjena, ali ne bitno, nije postojala prepreka da apelant shvati da udaranjem palicom oštećenog Tomislava Bešker može istom nanijeti tjelesne ozljede, na što je pristao, kao što je bio svjestan mogućnosti nanošenja tjelesnih ozljeda Tomislavu Džolan, na što je također pristao, te da udaranjem palicom u vozilo može oštetiti isto, jer intenzitet privremene duševne poremećenosti u kojoj je apelant bio, nije bila takvog karaktera i intenziteta da je mogla značajnije kompromitirati njegovu svijest o djelu i mogućnost da upravlja svojim postupcima. Stoga je, suprotno navodima žalbe - da se u konkretnom slučaju moglo raditi samo o nehatu, a ne o umišljaju, činjenice proistekle iz vještačenja vještaka neuropsihijatra dr. Omera Ćemalovića, prvostepeni sud pravilno poprimio.
10. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi da je pobijanom presudom povrijeđen član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te pravilo in dubio pro reo iz člana 3. stav 1. ZKP F BiH. S tim u vezi je ukazano da postojanje kontradiktornih dokaza obavezuje sud da, u skladu sa članom 296. stav 2. ZKP FBiH, savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana ili ne. Također, postojanje protivrječnih dokaza obavezuje sud da, u skladu sa članom 305. stav 7. ZKP FBiH, u svojoj presudi da ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza. Tek ako se nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi, ne može otkloniti sumnja u pogledu postojanja nekih odlučnih činjenica, sud je dužan postupiti u skladu sa članom 3. stav 2. ZKP FBiH. Pošto iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je prvostepeni sud, nakon ocjene izvedenih dokaza, pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, našao da ne postoji sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, nije ni bilo mjesta primjeni instituta in dubio pro reo.
11. Konačno, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani apelanta ali i da je olakšavajućim okolnostima dao preveliki značaj, posebno kada se ima u vidu upornost koju je apelant kritične prilike iskazao u vršenju krivičnih djela, te s tim u vezi da je apelant kritične prilike počinio više krivičnih djela u sticaju, ali da nije bilo osnova da se izrekne jedinstvena mjera upozorenja. Stoga je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu u odluci o krivičnopravnoj sankciji na način naveden u izreci presude.
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini prigovara utvrđenom činjeničnom stanju te navodi da su osporene presude donijete na osnovu kontradiktornih izjava svjedoka u postupku datih u istrazi i na glavnom pretresu; da je navedenim presudama povrijeđen objektivni identitet optužnice kroz izmjene iste te da optužnica nije precizirana na način da se uskladi sa provedenim dokazima. Također, apelant navodi da sudovi nisu imali relevantne dokaze na osnovu kojih je utvrđeno da je počinjeno krivično djelo teška tjelesna ozljeda pri tome se pozivajući na izjave vještaka medicinske struke koji su učestvovali u postupku, te da nisu dokazane radnje ni za ostala krivična djela koja su apelantu stavljana na teret slijedom čega su sudovi bili dužni primijeniti načelo in dubio pro reo. Također, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na obranu jer je obrana zbog postojanja niza različitosti predložila saslušanje svjedoka Mate Šarčevića, čiji iskaz je za obranu bio od značaja zbog onoga što je rekao pred policijom, ali i na ranijem glavnom pretresu, te je obrana kroz njegovo saslušanje htjela utvrditi bitne i odlučne činjenice vezane za kritični događaj a sud nije prihvatio taj prijedlog.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje te na isto primijenio pozitivnopravne propise, pri čemu apelant naročito ukazuje na kontradiktornosti u izjavama svjedoka datih u istrazi te na glavnom pretresu, da sud nije imao relevantne dokaze na osnovu kojih je utvrđeno da je počinjeno krivično djelo teška tjelesna ozljeda pri tome se pozivajući na izjave vještaka medicinske struke koji su učestvovali u postupku, te da nisu dokazane radnje ni za ostala krivična djela koja su apelantu stavljana na teret slijedom čega su sudovi bili dužni primijeniti načelo in dubio pro reo. Suprotno navodima apelanta Ustavni sud primjećuje da osporene odluke imaju jasno obrazloženje, koje su rezultat provedenog dokaznog postupka i zaključka do kojih je (prvostepeni) sud došao analizom provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, a što je potvrdio i Kantonalni sud. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22.travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05).
16. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz osporenih odluka proizilazi da su na glavnom pretresu koji se vodio pred Općinskim sudom izvedeni su svi dokazi a koji su nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak prihvaćeni i sud je imao priliku i cijenio je kako iskaze koje su dali svjedoci u istrazi, a koji su upotrijebljeni na glavnom pretresu tako i iskaze koje su svjedoci davali na samom glavnom pretresu. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizilazi i da su preciziranje odnosno izmjene optužnice ni na koji način nisu promijenile objektivni identitet optužnice jer te izmjene ni na koji način nisu mijenjale identitet optužnice i više su bile u funkciji da se stvarno opiše slijed preduzimanja pojedinih radnji učesnika u postupku, što je naročito Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude (strana 3.) detaljno obrazložio i odgovorio na primjedbe koje je odbrana iznosila, a vezane za identitet optužbe. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali odgovore i na ostale navode apelacije, koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud dao sasvim jasno obrazloženje, na osnovu utvrđenih činjenica i pozivajući se na relevantne zakonske propise o postupanju apelanta u inkriminisanom događaju kao i njegovom stanju uračunljivosti. Ni ostali navoda apelanta istaknuti u apelaciji nisu mogli uticati na drugačiju odluku Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević