Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5537/17 („Akumulator komerc“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5537/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5537/17, rješavajući apelaciju „Akumulator komerca“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Akumulator komerca“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 101511 17 Pž 2 od 14. novembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Akumulator komerc“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Sarajevu, kojeg zastupa Enver Baždar, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 101511 17 Pž 2 od 14. novembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 10. juna 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 19. do 24. juna 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužitelj je 22. juna 2009. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv apelanta radi duga.

6. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant 28. aprila 2011. godine protiv tužitelja Općinskom sudu podnio protivtužbu radi utvrđenja.

7. Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 Ps 101511 09 Ps od 19. septembra 2012. godine kojom je u cijelosti odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu isplati određeni novčani iznos sa zateznim kamatama i troškovima postupka (u daljnjem tekstu: utuženi iznos). Presudom je odbijen i apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor o korištenju imovine od 5. januara 1999. godine (u daljnjem tekstu: ugovor) zaključen između tužitelja kao davatelja imovine s jedne strane i apelanta kao korisnika imovine s druge strane apsolutno ništav, te da se naloži tužitelju da mu naknadi troškove postupka. Odbijen je i apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor po sili zakona prestao postojati 2004. godine danom stupanja na snagu Odluke o provođenju Aneksa G sporazuma o pitanju sukcesije na teritoriji BiH (u daljnjem tekstu: odluka o provođenju Aneksa G).

8. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Ps 101511 13 Pž od 14. septembra 2016. godine uvažio žalbe parničnih stranaka, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

9. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 65 0 Ps 101511 17 Ps 2 od 5. juna 2017. godine kojom je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev. Istom presudom je usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor apsolutno ništav, kao i „eventualno“ postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor po sili zakona prestao da postoji 2004. godine danom stupanja na snagu odluke o provođenju Aneksa G i pri tome obavezao tužitelja da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.

10. Prvostepeni sud je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, između ostalog, da su tužitelj i apelant 5. januara 1999. godine zaključili ugovor kojim je tužitelj kao davatelj imovine dao na korištenje apelantu kao korisniku imovine poslovni prostor u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) vlasništvo „Akumulator“ OOUR „Promet akumulatora“ Zagreb (u daljnjem tekstu: Akumulator Zagreb) uz apelantovu obavezu da na ime korištenja tih nekretnina tužitelju plaća određeni novčani iznos mjesečno, da apelant za utuženi period, pobliže naveden u obrazloženju presude, duguje utuženi iznos, te da je tužitelj vodio evidenciju korisnika poslovnih prostora i dugovanja među kojima je i apelant. Općinski sud je utvrdio da je apelant kao zakupac sa Akumulatorom Zagreb kao zakupodavcem 20. aprila 1996. godine zaključio ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora kojim se apelant obavezao da će predmetni poslovni prostor koji je razrušen i u neupotrebljivom stanju osposobiti i dovesti u upotrebljivo stanje vlastitim sredstvima. Iste stranke su zaključile i aneks predmetnog ugovora od 20. decembra 1996. godine kojim je ugovoreno da apelant kao zakupac neće plaćati nikakvu naknadu za korištenje predmetnog poslovnog prostora u narednih pet godina, što odgovara iznosu sredstava utrošenih za opravku i dovođenje u upotrebljivo stanje. Uvidom u projekt procjene ratnih šteta predmetnog poslovnog prostora, Općinski sud je utvrdio da je apelant za potrebe adaptacije predmetnog poslovnog prostora uložio vlastita sredstva u iznosu pobliže navedenom u obrazloženju presude. Također, Općinski sud je utvrdio da je tužiteljeva tržišna inspekcija 8. juna 1998. godine izvršila inspekcijski pregled, sačinila zapisnik, te donijela rješenje kojim je apelantu privremeno zabranjeno obavljanje djelatnosti jer nije imao zaključen ugovor o korištenju imovine s tužiteljem.

11. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je zaključio da je tužitelj, na osnovu Zakona o zabrani raspolaganja imovinom, prijenosu sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine iz drugih država (u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani), te Odluke o načinu upravljanja imovinom poslovnih jedinica sa i bez svojstva pravnog lica iz drugih država na području Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: odluka), bio legitimiran da upravlja imovinom poslovnih jedinica sa i bez svojstva pravnog lica iz drugih država na teritoriji Kantona Sarajevo do zaključenja međudržavnih ugovora. U konkretnoj pravnoj stvari se radi o predmetnom poslovnom prostoru pravnog lica iz Republike Hrvatske koji je odlukom vlasnika dat na korištenje apelantu, a što proizlazi iz zaključenih ugovora o zakupu poslovnih prostorija od 20. aprila 1996. godine i aneksa tog ugovora. Općinski sud je prilikom odlučivanja u konkretnoj pravnoj stvari imao u vidu odredbe člana 2. stav 3. Zakona o zabrani, te odredbe člana 9. st. 2, 3. i 4, u vezi sa članom 2. odluke, kao i to da su 26. februara 1996. godine Vlada Republike BiH i Vlada Republike Hrvatske zaključile ugovor o poticanju i uzajamnoj zaštiti ulaganja, ocijenivši da je danom ratifikacije navedenog međudržavnog ugovora prestala zabrana raspolaganja utvrđena članom 2. Zakona o zabrani. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da tužitelj u konkretnom slučaju nije mogao imati ovlaštenje za zaključenje ugovora, naročito ako se ima u vidu činjenica da su ratifikacijom međudržavnog ugovora između Republike BiH i Republike Hrvatske prestale važiti odredbe člana 2. Zakona o zabrani. Općinski sud je zaključio da tužitelj u vrijeme zaključenja ugovora nije imao valjan pravni osnov za zaključivanje ugovora o korištenju imovine sa apelantom jer je apelantu na osnovu ugovora o zakupu poslovnih prostorija od 20. aprila 1996. godine i aneksa tog ugovora predmetni poslovni prostor već dat na korištenje od vlasnika prostora, tako da tužitelj nije mogao biti titular prava raspolaganja nad predmetnim poslovnim prostorom i uz obavezu plaćanja naknade dati ga apelantu na korištenje, zbog čega tužitelju ne pripada pravo da potražuje od apelanta naknadu za korištenje predmetnog poslovnog prostora. Nadalje, Općinski sud je zaključio da je ugovor morao po sili zakona najkasnije prestati da važi 2004. godine, i to danom stupanja na snagu odluke o provođenju Aneksa G, kada je i definitivno prestala važiti odredba člana

2. Zakona o zabrani.

12. U vezi s dijelom protivtužbenog zahtjeva kojim apelant traži da se utvrdi da je ugovor apsolutno ništav, Općinski sud je imao u vidu odredbu člana 11. odluke, koju je citirao, naglasivši da, prije nego se pristupilo zaključenju ugovora, tužitelj nije proveo postupak javnog oglašavanja, čime je na direktan način postupio u suprotnosti s navedenom odredbom odluke. Pored toga, u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni ni uvjeti predviđeni odredbom čl. 21. i 22. odluke za zaključenje ugovora, zbog čega je Općinski sud zaključio da je ugovor ništav shodno odredbi člana

103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), s obzirom na to da je zaključen u suprotnosti s prinudnim propisima, pa je stoga i apelantov osnovni protivtužbeni zahtjev osnovan.

13. Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 Ps 101511 17 Pž 2 od 14. novembra 2017. godine kojom je uvažio tužiteljevu žalbu i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu preinačio tako što je apelanta obavezao da tužitelju isplati utuženi iznos sa zakonskim zateznim kamatama. Tužiteljeva žalba u odnosu na protivtužbene zahtjeve je uvažena, prvostepena presuda preinačena i apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor apsolutno ništav, kao i da se utvrdi da je ugovor po sili zakona prestao postojati 2004. godine danom stupanja na snagu odluke o provođenju Aneksa G odbijen kao neosnovan. Istom presudom je obavezan apelant da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka.

14. Kantonalni sud je, prije svega, istakao da je tužitelj u žalbi ukazao da mu je odredbama Zakona o zabrani i odredbama odluke dato da upravlja imovinom pravnih lica iz drugih država, što znači i predmetnim poslovnim prostorom do zaključenja međudržavnog ugovora sa određenom državom – u konkretnoj stvari s Republikom Hrvatskom, te da je shodno navedenoj odluci sa apelantom zaključio ugovor o korištenju predmetnog poslovnog prostora do potpisivanja međudržavnih ugovora o zaštiti imovinskih prava. Tužitelj je dalje naveo da je prvostepeni sud potpuno pogrešno doveo u kontekst međudržavni ugovor o poticaju i uzajamnoj zaštiti ulaganja koji potiče ulaganja i osnivanje pravnih subjekata i međusobnu privrednu saradnju zaključen između BiH i Hrvatske sa ugovorom na koji upućuje član 2. navedenog zakona, a to je međudržavni ugovor kojim se regulira pitanje zaštite imovinskih prava. Tužitelj je u žalbi istakao da ugovor o poticaju i uzajamnoj zaštiti ulaganja ne može biti međudržavni ugovor kojim se regulira pitanje zaštite imovinskih prava jer su ova dva ugovora potpuno različitog sadržaja i nemaju nikakvog doticaja, naglasivši da međudržavni ugovor koji regulira pitanje imovinskih prava i zaštite imovinskih prava između dvije države još uvijek nije zaključen. Pogrešan je zaključak prvostepenog suda da je zaključivanjem međudržavnog ugovora o poticaju između BiH i Hrvatske prestala zabrana raspolaganja, prestalo tužiteljevo pravo da shodno navedenoj odluci upravlja predmetnim poslovnim prostorom, zbog čega je neprihvatljivo utvrđenje da je apsolutno ništav ugovor, kao i utvrđenje da je navedeni ugovor po sili zakona prestao postojati danom stupanja na snagu odluke o provođenju Aneksa G. Pored toga, tužitelj je u žalbi naveo da je jedan od razloga za određivanje apsolutne ništavosti ugovora i to što taj ugovor nije zaključen uz prethodno objavljivanje oglasa u smislu člana 12. odluke, te da su eventualnu ništavost mogla tražiti samo treća lica čiji bi interes bio povrijeđen davanjem u zakup apelantu, a da prethodno nije bio javni oglas i time treća lica imala pravo učešća.

15. Kantonalni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude zaključio da je žalba osnovana. Pri tome, Kantonalni sud je ocijenio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da tužitelj nije mogao zaključiti ugovor, odnosno da tužitelj nije imao pravni osnov za zaključenje predmetnog ugovora, smatrajući da je apelantu na osnovu ugovora o zakupu poslovnih prostorija od 20. aprila 1996. godine i aneksa tog ugovora zaključenog između Akumulatora Zagreb kao zakupodavca s jedne strane i apelanta kao zakupca predmetni poslovni prostor već dat na korištenje od vlasnika prostora, tj. Akumulatora Zagreb. Suprotno zaključku prvostepenog suda, Kantonalni sud smatra da su zaključenjem ugovora između tužitelja i apelanta nastala određena prava i obaveze, tj. tim ugovorom je tužitelj omogućio apelantu da koristi tuđi poslovni prostor u skladu sa zakonom, a apelant se obavezao da će mu za to plaćati ugovorenu naknadu. Budući da apelant u ovom postupku nije dokazao da je ispunio svoju obavezu plaćanja naknade za sporni period, u kojem je bio u obligacionopravnom odnosu s tužiteljem, Kantonalni sud je žalbu uvažio i prvostepenu presudu u tom dijelu preinačio i apelanta u smislu člana 17. ZOO-a obavezao na plaćanje utvrđenog iznosa duga.

16. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud propustio pravilno cijeniti sadržaj međunarodnog ugovora zaključenog između Vlade Republike BiH i Republike Hrvatske od 26. decembra 1996. godine budući da je taj ugovor glasio na poticaje i uzajamnu zaštitu ulaganja. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je ocijenio da je tužitelj u žalbi osnovano ukazao da međunarodni ugovor o poticaju i uzajamnoj zaštiti ulaganja koji je zaključen 1996. godine nije ugovor o zaštiti imovinskih prava pravnih lica iz drugih republika, o kojem govori odredba člana 3. Zakona o zabrani, zbog čega, prema ocjeni Kantonalnog suda, nije postojao osnov za utvrđenje ništavosti ugovora na kojem je tužitelj po Zakonu o zabrani imao pravo upravljanja.

17. Pored toga, Kantonalni sud je ocijenio da je pogrešan stav prvostepenog suda da je ugovor apsolutno ništav, te da iz tog razloga tužitelju ne pripada pravo na potraživanje naknade za korištenje predmetnog poslovnog prostora. Naime, suprotno utvrđenju prvostepenog suda, Kantonalni sud je ocijenio da se predmetno potraživanje zasniva na ugovoru, iz čega proizlazi da se u takvoj situaciji radi o potraživanju iz obligacionopravnog odnosa zasnovanog na ugovoru, pa su stranke, odnosno učesnici u obligacionopravnom odnosu, u smislu člana 17. ZOO-a, dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. Kako je prvostepeni sud zbog pogrešnog stava o ništavosti ugovora usvojio protivtužbeni zahtjev, Kantonalni sud je zbog navedenih razloga tužiteljevu žalbu u odnosu na protivtužbeni zahtjev uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev.

18. Iz stanja spisa proizlazi da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Rješenjem broj 65 0 Ps 101511 18 Rev od 5. aprila 2018. godine odbacio kao nedopuštenu apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda od 14. novembra 2017. godine shodno članu 237. ZPP.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelacijom se tvrdi da je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

20. Kršenje navedenog prava apelant vidi u propustu Kantonalnog suda da u skladu sa odredbom člana 191. stav 4. ZPP u obrazloženju pobijane odluke dâ jasan stav o postojanju odlučnih činjenica. Smatra da je u konkretnom slučaju zbog nedostatka valjanog pravnog obrazloženja došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje. Ističe da je tokom postupka dokazano da se u konkretnom slučaju radi o poslovnom objektu pravnog lica iz Republike Hrvatske koji je odlukom vlasnika i osnivača dat na korištenje apelantu, a što proizlazi iz zaključenog ugovora o zakupu poslovnih prostorija od 20. aprila 1996. godine i aneksa tog ugovora.

21. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, apelant je istakao da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 22. juna 2009. godine, te da postupak traje preko osam godina. Kako ne postoje opravdani razlozi za ovako dugo postupanje sudova, apelant smatra da je prekršeno njegovo pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“. Osim toga, apelant zahtijeva i naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka u iznosu od 4.500,00 KM, kao i naknadu troškova za sastavljanje apelacije. II.Odgovor na apelaciju

22. Kantonalni sud je naveo sadržaj izreke osporene presude, te istakao da u postupku donošenja te presude nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

23. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju datom u presudi kojom je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev, a usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev, a ta presuda je osporenom odlukom Kantonalnog suda preinačena na način pobliže opisanoj u toj presudi. Iz obrazloženja drugostepene odluke proizlazi da je prvostepeni sud na pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, a sud je naveo da se kao prvostepeni sud ne može izjasniti o tome da li su apelantovi navodi u dijelu primjene materijalnog prava od nižestepenih sudova osnovani ili ne. Nakon što je ranija odluka prvostepenog suda od 19. septembra 2012. godine ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 14. septembra 2016. godine, Općinski sud je dalje u razumnom roku vodio postupak, te 5. juna 2017. godine i donio presudu, pa stoga, prema ocjeni Općinskog suda, nije prekršeno apelantovo pravo na donošenje odluke ,,u razumnom roku“, niti je u postupku donošenja predmetne odluke povrijeđeno pravo na pravično suđenje, kako to apelant navodi.

24. Tužitelj je naveo da je, suprotno apelantovim navodima, drugostepena presuda pravilna i zakonita, te je drugostepeni sud u obrazloženju osporene presude dao vrlo jasne, uvjerljive i logične razloge kako u pogledu utvrđenja pravno relevantnih činjenica tako i u pogledu primjene materijalnog prava, pa su stoga pravno neosnovani apelantovi navodi da je drugostepeni sud navodno povrijedio odredbu člana 191. stav 4. ZPP i da je time povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje. Tačno je da pravo na obrazloženje sudske odluke predstavlja element prava na pravično suđenje, ali nisu tačni niti osnovani apelantovi navodi da u konkretnom slučaju nije dato valjano pravno obrazloženje. Suprotno apelantovim navodima, tužitelj je naveo da je apelant podnio reviziju protiv osporene drugostepene presude Kantonalnog suda koju je Vrhovni sud odbacio rješenjem od 5. aprila 2018. godine, te da je pored okolnosti da vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ne prelazi imovinski cenzus Vrhovni sud posebno naveo da je sagledao mogućnost izuzetne dopustivosti revizije i ocijenio da ne postoje uvjeti za dopuštanje vanredne (izuzetne) revizije u konkretnom slučaju. Pored toga, tužitelj je naveo da je po istom pravnom osnovu pokrenuo parnične postupke radi isplate duga i protiv drugih pravnih lica s kojima je imao zaključen ugovor o korištenju imovine (kao i sa apelantom) i da je u jednom od takvih predmeta Vrhovni sud dopustio reviziju i usvojio njegov tužbeni zahtjev, te pri tome u materijalnom pravu nije našao razloge koji bi doveli do ništavosti ugovora o korištenju imovine. Tužitelj je istakao da je na navedeni način Vrhovni sud zauzeo pravno shvatanje da su nižestepeni sudovi propustili pravilno cijeniti sadržaj međudržavnog ugovora zaključenog između vlada Republike BiH i Republike Hrvatske iz 1996. godine budući da je ugovor glasio na poticanje i uzajamnu zaštitu ulaganja, te da navedeni međudržavni ugovor nije ugovor o zaštiti imovinskih prava pravnih lica sa određenom državom, imovinom pravnih lica iz drugih republika o kojem govori odredba člana 3. Zakona o zabrani, zbog čega nije postojao osnov za utvrđenje ništavosti zaključenog ugovora o korištenju na poslovnom prostoru na kojem je tužitelj po zakonu imao pravo upravljanja i da zbog toga proizlazi da su nižestepeni sudovi zauzeli pogrešan stav o ništavosti ugovora o korištenju poslovnog prostora, te konačno da je slijedom toga predmetno potraživanje zakupnine za sporni period osnovano. Pri tome, tužitelj navodi da je drugostepeni sud dao vrlo jasno, zakonito, logično i razumno obrazloženje svoje odluke, koje je saglasno sa izraženim pravnim shvatanjem Vrhovnog suda.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o zabrani raspolaganja imovinom, prijenosu sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine iz drugih država („Službeni list RBiH“ br. 4/95 i 37/95). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 2.

Ništavi su, pravni poslovi i akti internog poslovanja kojima pravna lica sa sjedištem u drugim republikama raspolažu ili opterećuju nekretnine i sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika, sa ili bez svojstva pravnog lica, uključujući i dionice i udjele u drugim preduzećima na teritoriji Republike na način da ih prenesu licima čije je sjedište ili prebivalište izvan teritorije Republike.

Odredbe stava 1. ovog člana odnose se i na organizacijske oblike sa svojstvom pravnog lica na teritoriji Republike pravnih lica iz drugih republika.

Danom zaključenja međudržavnih ugovora sa republikama Slovenijom, Hrvatskom i Makedonijom, prestati će se primjenjivati odredbe st. 1. i 2. ovog člana na pravna lica ovih republika.

Član 3. stav 3.

Imovina pravnog lica iz druge republike, privremeno se upisuje u sudski registar kao osnivački ulog općine, odnosno grada Sarajeva u preduzeću.

Član 9.

Pitanja koja nisu regulirana ovim zakonom, a koja se odnose na pravna lica iz Republike Slovenije, Republike Hrvatske i Republike Makedonije, regulirati će se posebnim međudržavnim ugovorima.

26. Odluka o načinu upravljanja imovinom poslovnih jedinica sa i bez svojstva pravnog lica iz drugih država na području Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 19/97) u relevantnom dijelu glasi:

II - OVLAŠĆENJA I OBAVEZE KANTONA NA IMOVINI POSLOVNIH JEDINICA SA I BEZ

SVOJSTVA PRAVNOG LICA IZ DRUGIH DRŽAVA

Član 2.

Imovinom poslovnih jedinica sa i bez svojstva pravnog lica na teritoriji Kantona pravnih lica iz drugih država, do zaključenja međudržavnih ugovora o zaštiti imovinskih prava sa određenom državom, upravlja Kanton.

Član 9. st. 2, 3. i 4.

[...] Imovina poslovnih jedinica, pravnih lica iz republike Slovenije, Hrvatske i Makedonije dodjeljuje se na privremeno korištenje do potpisivanja međudržavnih ugovora, pravnim licima koja su se organizovala u skladu sa članom 3. zakona, ugovorom koji zaključuje nastalo preduzeće s nadležnim organom Kantona, koji upravlja imovinom.

Predstavništva i strani ulagači koji već koriste imovinu poslovnih jedinica pravnih lica iz drugih država su dužna zaključiti ugovor o korištenju imovine sa nadležnim organom Kantona koji upravlja imovinom.

Imovina poslovnih jedinica pravnih lica iz republike Slovenije, Hrvatske i Makedonije dodjeljuje se na privremeno korištenje do potpisivanja međudržavnih ugovora s pravnim licima koja su se organizovala u skladu sa Uredbom iz člana 6. ove odluke i članom 3. zakona bez naknade.

III - DODJELA IMOVINE NA PRIVREMENO KORIŠTENJE

Član 11.

Imovina iz člana 3.ove odluke - poslovni objekti i poslovni prostori u građevinskom objektu, dodjeljuje se na privremeno korištenje preduzeću, odnosno pravnom subjektu, isključivo putem licitacije - javnog nadmetanja.

Član 21.

Izuzetno od odredaba čl. 11. i 20. ove odluke imovina se može dodijeliti bez javnog oglasa - licitacije za obavljanje vanprivrednih djelatnosti, bez naknade, samo na osnovu zaključka Vlade Kantona, a na prijedlog nadležnog organa Kantona.

Član 22.

Imovina se može dati u zakup bez javnog oglasa - licitacije u slijedećim slučajevima:

- korisnicima prostora koji su imali ili imaju zaključene ugovore sa općinama kada je to bilo u njihovoj nadležnosti pod uslovom da su navedeni korisnici redovno izvršavali svoje obaveze prema Općini ili Kantonu;

- ako se nakon smrti zakupca - poslodavca ugovor zaključuje (tj. nastavlja obavljanje djelatnosti od strane članova užeg porodičnog domaćinstva (djeca, bračni drug, roditelji) ili sa radnikom koji je u radnom odnosu preko tri godine sa dosadašnjim zakupcem;

- bračnom drugu ili djeci zakupca imovine nakon njegovog odlaska u penziju ukoliko su bili zaposleni u radnji najmanje tri godine neprekidno;

- u slučaju da je imovina dodijeljena dvojici ili više korisnika koji su osnovali preduzeće, ili radnju, pa jedan od korisnika istupi iz tako osnovanog preduzeća ili radnje, ugovor o zakupu se zaključuje sa onim korisnikom koji ostaje u preduzeću ili radnji.

27. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe (za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst) glase:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 101511 17 Pž 2 od 14. novembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je navedena presuda donesena 14. novembra 2017. godine, a da je apelant predmetnu apelaciju podnio 27. decembra 2017. godine, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant pobija navedenu odluku tvrdeći da su tom odlukom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

35. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena odluka odnosi se na isplatu duga, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

36. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo i zbog toga što osporena presuda ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama i razlozima za usvajanje tužbenog zahtjeva, odnosno odbijanje protivtužbenog zahtjeva.

37. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

39. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku okončanom osporenom presudom Kantonalnog suda usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je apelant obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime zakupnine, dok je odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor apsolutno ništav, kao i da se utvrdi da je ugovor po sili zakona prestao postojati 2004. godine danom stupanja na snagu odluke o provođenju Aneksa G. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude jasno obrazložio da je prvostepeni sud propustio pravilno cijeniti sadržaj međunarodnog ugovora budući da je taj ugovor glasio na poticanje i uzajamnu zaštitu ulaganja, te da to nije ugovor o kojem govori odredba člana 3. Zakona o zabrani, zbog čega nije postojao osnov za utvrđivanje ništavosti ugovora o korištenju predmetnog poslovnog prostora na kojem je tužitelj na osnovu Zakona o zabrani imao pravo raspolaganja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da ugovor zaključen između tužitelja i apelanta nije ništav, na osnovu čega je, u smislu člana 17. ZOO-a, apelant obavezan da izvrši svoju obavezu i da je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud zbog pogrešnog stava o ništavosti ugovora usvojio protivtužbeni zahtjev, zbog čega je Kantonalni sud protivtužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Stoga, suprotno apelantovim navodima, prema mišljenju Ustavnog suda, u osporenoj odluci nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani.

40. U odnosu na navode iz apelacije da osporena presuda ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama i razlozima za usvajanje tužiteljevog tužbenog zahtjeva i odbijanje apelantovog protivtužbenog zahtjeva, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima iz apelacije, u svojoj presudi odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

41. Apelant je u prilog tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje istakao i da je postupak trajao nerazumno dugo. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

42. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, ističe da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

43. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Shodno navedenom, Ustavni sud će razmotriti dužinu trajanja postupka od dana podnošenja tužbe 22. juna 2009. godine do donošenja osporene presude Kantonalnog suda od 14. novembra 2017. godine. Dakle, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao oko osam i po godina.

44. Nadalje, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku koji se odnosio na tužbeni zahtjev za isplatu duga po osnovu zakupnine i protivtužbeni zahtjev za utvrđivanje apsolutne ništavosti ugovora, odnosno da je predmetni ugovor prestao postojati po sili zakona. Naime, tokom predmetnog postupka saslušan je apelantov zakonski zastupnik u svojstvu parnične stranke, te su izvedeni dokazi uvidom u materijalnu dokumentaciju (između ostalog uvid u ugovor, tabelarni pregled apelantovih dugovanja, ugovor o zakupu poslovnih prostorija od 20. aprila 1996. godine i aneks tog ugovora, projekat procjene ratnih šteta, zapisnik tržišne inspekcije, rješenje tržišne inspekcije). Osim toga, iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini trajanja postupka. Nadalje, kako se tužbeni zahtjev odnosio na isplatu duga, a protivtužbeni zahtjev na utvrđivanje da je ugovor apsolutno ništav, odnosno da je prestao postojati po sili zakona, Ustavni sud zaključuje da je postupak za apelanta značajan. Ustavni sud zapaža i da je tužitelj podnio tužbu 22. juna 2009. godine, a apelant protivtužbu 28. aprila 2011. godine. Dalje, nakon što su se stekle zakonske pretpostavke, Općinski sud je u periodu od tri godine i dva mjeseca održao pripremno ročište, glavnu raspravu i donio presudu u apelantovom predmetu (19. septembra 2012. godine). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbama parničnih stranaka, nakon tri godine i 11 mjeseci donio procesno rješenje (14. septembra 2016. godine) kojim je uvažio žalbu, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u ponovnom postupku donio presudu nakon osam mjeseci (5. juna 2017. godine), dok je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao oko pet mjeseci (14. novembra 2017. godine).

45. Sagledavajući navedeno, evidentna je kontinuirana aktivnost redovnih sudova u ovoj pravnoj stvari, koji su u relativno kratkom vremenu donosili odluke iz svoje nadležnosti i gdje u okolnostima konkretnog predmeta ponovno razmatranje jednog predmeta poslije upućivanja na nižu sudsku instancu samo po sebi nije posljedica ozbiljnog sistemskog nedostatka (vidi Evropski sud, Stevanović protiv Srbije, presuda od 9. oktobra 2007. godine, broj predstavke 26642/05, stav 54), već određenih propusta procesne prirode koje su učinili nižestepeni sudovi, a na koje je radi zaštite apelantovih prava u ovom postupku, odnosno donošenja pravilne i zakonite sudske odluke ukazano od više sudske instance – Kantonalnog suda. Stoga, iako je postupak trajao oko osam i po godina, imajući u vidu sve navedene okolnosti konkretnog predmeta koji po svojoj naravi nije hitne prirode, zatim okolnost da je apelant do konačne odluke u konkretnom predmetu došao prije podnošenja apelacije, te posebno da se radilo o složenom predmetu (budući da se radilo o postupku povodom tužiteljeve tužbe i apelantove protivtužbe u kojoj je istakao dva tužbena zahtjeva, kao i da je izvršen uvid u materijalne dokaze), što je doprinijelo ukupnoj dužini ove parnice, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili predmetni postupak, niti ima elemenata koji ukazuju da su oni zloupotrijebili svoja ovlaštenja, te na takav način suštinski ugrozili načelo efikasnog rukovođenja (kontroliranja) postupka na apelantovu štetu.

46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina trajanja predmetnog postupka sagledanog u cjelini prešla granice „razumnog roka“, zbog čega nije došlo do povrede apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava kada je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev i istovremeno odbio kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev i pri tome u obrazloženju dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene odredaba Zakona o zabrani, odluke i ZOO-a, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud u osporenoj presudi odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te kada je za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge.

48. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada dužina trajanja predmetnog postupka u relevantnom periodu (oko osam i po godina) sagledana u cjelini nije prešla granice „razumnog roka“ iz navedenog člana zbog složenosti predmeta i kontinuirane aktivnosti redovnih sudova u ovoj pravnoj stvari.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5537/17 („Akumulator komerc“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio