Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5579/17 (Š. R., I. Ć. i Z. R.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Dokazni postupak
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5579/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5579/17, rješavajući apelaciju Šime Radišić rođ. Ćavar i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. listopada 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Šime Radišić rođ.

Ćavar, Ivana Ćavara i Zore Ramljak rođ. Ćavar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 900235 17 Gž od 12.

rujna 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Šima Radišić rođ. Ćavar, Ivan Ćavar i Zora Ramljak rođ. Ćavar (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Čitluka, koje zastupa ZOU Paponja-Bunoza, Darislav Paponja i Davor Bunoza, odvjetnici iz Mostara, podnijeli su 28. prosinca 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 900235 17 Gž od 12. rujna 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tužitelja Fatmira Sulejmanija i Afrima Sulejmanija (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 10. siječnja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. siječnja 2019. godine, a tužitelji 25. siječnja 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužitelji su podnijeli tužbu protiv apelanata, te još 13 osoba u svojstvu tuženih (Franjo Brašnić, Ljubica Vekić, Zvonimir Pehar, Ela Koncul, Mirko Pehar, Marija Krndelj, Marina Popović, Bernadica Nižić, Vida Ćavar, Blaženka Ćavar, Jakov Pehar, Pavela Rajić i Slavko Ćavar, u daljnjem tekstu: ostali tuženi) radi utvrđenja i uknjižbe.

6. Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom zbog propuštanja, presudom po priznanju i Presudom broj 07 58 P 900235 04 P od 16. studenog 2016. godine usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da su stekli vlasništvo sa po ½ dijela na suvlasničkim dijelovima ostalih tuženih (10 poimenice navedenih tuženih) na nekretninama, pobliže označenim kao u izreci presude, koje u naravi čine kuća i dvorište, površine 80 m2 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), upisane u zemljišnim knjigama kao u izreci presude, što su tuženi dužni priznati i predati tužiteljima podobnu zemljišnoknjižnu ispravu za prijenos prava vlasništva sa njihovih imena na imena tužitelja, a u suprotnom će ova presuda zamijeniti navedenu ispravu. Nadalje je presudom (stavak II) odbijen kao neutemeljen tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da su stekli vlasništvo sa dijelom od po ½ na suvlasničkim dijelovima apelanata i tužene Marije Krndelj i Blaženke Ćavar. Osim toga, (stavak III izreke), sud je obvezao tužitelje da tuženim nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 3.024,00 KM.

7. Općinski sud je nakon ocjene izvedenih dokaza utvrdio da su tuženi (Franjo Brašnić, Ljubica Vekić, Zvonimir Pehar, Ela Koncul, Marina Popović, Bernadica Nižić, Vida Ćavar, Pavela Rajić i Slavko Ćavar) uredno primili tužbu tužitelja sa prilozima i na nju nisu dali odgovor, pa je sud u odnosu na navedene tužene primjenom članka 182. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da su ispunjeni uvjeti za donošenje presude zbog propuštanja. Također, u odnosu na tužene Mirka Pehara i Jakova Pehara, Općinski sud je primjenom članka 180. ZPP donio presudu na temelju priznanja, ocijenivši da je Mirko Pehar podneskom od 25. srpnja 2008. godine, a tuženi Jakov Pehar pismenom izjavom danom kod odvjetnika (Zlatana Dizdara) 11. listopada 2005. godine priznali tužbeni zahtjev tužitelja. Dalje je utvrđeno da je tuženi Jakov Pehar Rješenjem Centra za socijalni rad Mostar (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) od 6. listopada 2005. godine određen za privremenog staratelja tužene Marije Krndelj u čije ime je priznao tužbeni zahtjev tužene, koje priznanje sud nije prihvatio ocijenivši da nisu ispunjeni uvjeti da se u odnosu na tuženu donese presuda po priznanju, jer smatra da je, sukladno članku 180. stavak 2. ZPP, priznanje dao skrbnik koji za navedenu radnju nije imao zakonsko ovlaštenje, zbog čega je u odnosu na ovu tuženu tužbeni zahtjev odbijen.

8. Uvidom u kupoprodajne ugovore od 8. svibnja 1979. godine, 4. veljače 1980. godine i 22. siječnja 1982. godine Općinski sud je utvrdio da su navedeni ugovori zaključeni kod odvjetnika Semira Puzića i Josipa Muselimovića između tužitelja kao kupaca i ostalih tuženih i njihovih pravnih prednika kao prodavaca, na njihovim suvlasničkim dijelovima na predmetnim nekretninama, na temelju čega je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu osnovan. S tim u svezi je ukazao da su tužitelji u vrijeme zaključivanja navedenih ugovora predmetne nekretnine već koristili za stanovanje, da su nakon rata svojim sredstvima izvršili potpunu adaptaciju kuće koja je u ratu izgorjela, da ih nitko nije smetao u posjedu, na temelju čega je zaključeno da su tužitelji bili savjesni posjednici i da su vlasništvo na navedenim nekretninama stekli dosjelošću. Međutim, Općinski sud je u odnosu na apelante, tuženu Mariju Krndelj i Blaženku Ćavar odbio tužbeni zahtjev tužitelja obrazlažući svojoj stav da su tužitelji kupovali suvlasničke dijelove na predmetnim nekretninama od ostalih tuženih i njihovih pravnih prednika, pa im stoga nije moglo biti nepoznato i da su apelanti i tužene Marija Krndelj i Blaženka Ćavar suvlasnici predmetnih nekretnina, što, po ocjeni suda, isključuje njihovu savjesnost u odnosu na ove tužene, zbog čega je tužbeni zahtjev tužitelja u ovom dijelu odbijen kao neutemeljen. Ovo posebno zbog toga što su tuženi postali suvlasnici na navedenoj nekretnini temeljem Dopunskog rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Mostaru od 26. svibnja 1982. godine, kao i neki od ostalih tuženih sa kojim su tužitelji sklopili kupoprodajni ugovor. Obzirom na to Općinski sud je zaključio da u odnosu na apelante i ove tužene ( Mariju Krndelj i Blaženku Ćavar) nisu ispunjeni uvjeti iz članka

30. ZOVPO. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je nesporno da su tužitelji u posjedu predmetnih nekretnina više od 20 godina, ali da bi bili ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu članka 30. ZOVPO, potrebno je da posjednici budu savjesni, dok je u smislu članka 75. citiranog zakona posjednik savjestan ako ne zna, niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Dalje, Općinski sud je primjenom članka 386. stavak 2. ZPP donio odluku o troškovima postupka.

9. Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 900235 17 Gž od 12. rujna 2017. godine žalbu tužitelja uvažio i presudu prvostupanjskog suda u stavku II. preinačio na način što je utvrdio da su tužitelji stekli suvlasništvo sa dijelom od po ½ na suvlasničkim dijelovima apelanata i tužene Marije Krndelj, tako što su navedeni tuženi dužni trpjeti da se na temelju ove presude briše njihov suvlasnički dio radi upisa suvlasničkog dijela tužitelja, kao i u stavku III. izreke presude prvostupanjskog suda na način što su apelanti obvezani da tužiteljima nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 3.187,00 KM.

10. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da su tužitelji izjavili žalbu protiv presude prvostupanjskog suda zbog proizvoljne primjene zakona. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih razloga i razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je, postupajući u smislu odredbe članka 221. ZPP, odlučio kao u izreci presude. U tom kontekstu je Kantonalni sud, u pogledu priznanja privremenog staratelja danog tuženoj Mariji Krndelj, ukazao da je neispravan zaključak prvostupanjskog suda da staratelj Marije Krndelj nije imao ovlaštenja da prizna tužbeni zahtjev tužitelja. S tim u svezi je ukazao na odredbu članka 211. stavak 1. Obiteljskog zakona kojom je propisano da će organ starateljstva postaviti staratelja za pojedine poslove ili određenu vrstu poslova odsutnoj osobi čije je boravište nepoznato, a koja nema zastupnika. Kantonalni sud je u svezi s tim istaknuo da smatra nespornim da je rješenjem Centra za socijalni rad od 6. listopada 2005. godine imenovanoj za privremenog staratelja određen Jakov Pehar, koji ju je dužan zastupati i štititi njezina prava i pravne interese u predmetnom parničnom postupku, pa je u svezi s tim istaknuto da je „neispravan zaključak prvostupanjskog suda da staratelj Marije Krndelj nije imao ovlaštenja da prizna tužbeni zahtjev, kao i zaključak da se radi o zahtjevu kojim stranka ne može raspolagati“. U svezi sa žalbenim navodima apelanata koje su temeljili na dopunskom rješenju o nasljeđivanju od 26. svibnja 1982. godine, na koje su se pozvali u odgovoru na žalbu, Kantonalni sud je zaključio da navedeno rješenje „nije izvedeno kao dokaz i ne može se utvrditi čiji suvlasnički dio su ovi tuženi naslijedili i kada je to lice umrlo, pa se ne može isključiti da se radi o bilo kojem od prodavaca iz tri kupoprodajna ugovora. Nije dokazano da su bili suvlasnici predmetne nekretnine u vrijeme zaključenja ugovora, odnosno nije dokazano da sa pravnim prednikom [tužitelja] nije zaključen kupoprodajni ugovor i da je ta okolnost bila poznata tužiocima“. Kantonalni sud je na koncu istaknuo da je činjenica da su tužitelji posjednici predmetnih nekretnina najmanje od 1979. godine, kada je zaključen prvi kupoprodajni ugovor u kojem je u čl. III. i VIII. bilo navedeno da predmetnu kuću već koriste i da su izvršili adaptaciju, da su po svim ugovorima isplatili kupoprodajnu cijenu, a na javnom izlaganju nekretnina 1985. godine kao posjednici su se prijavili samo tužitelji, da njihovom upisu kao posjednika nitko nije prigovorio, da tužitelji i svjedoci potvrđuju da tužiteljima faktički nitko nije osporavao posjed na temelju čega je zaključio da se tužitelji mogu smatrati savjesnim posjednicima. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 77. stavak 2. ZOVPO propisano da je posjed savjestan ako posjednik ne zna, niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, a da je člankom 77. stavak 3. citiranog zakona propisano da se savjesnost posjeda pretpostavlja, na temelju čega je zaključio da je na apelantima i ostalim tuženim bio teret dokazivanja da tužitelji nisu bili savjesni posjednici. Odluku o troškovima parničnog postupka Kantonalni sud je donio primjenom odredbe članka 397. stavak 2. i članka 386. stavak 1. ZPP obzirom na to da je prvostupanjska presuda preinačena i da su tužitelji u cijelosti uspjeli u sporu a obvezani su samo apelanti koji su sporili pravo tužitelja. Stoga, Kantonalni sud je primjenom članka 229. točka 5. ZPP odlučio kao u izreci presude. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatraju da je Kantonalni sud pogrešno primijenio odredbu članka 179. Obiteljskog zakona kada je preinačio presudu prvostupanjskog suda u pogledu tužene Mare Krndelj i kada je zaključio da su u odnosu na ovu tuženu ispunjeni uvjeti za donošenje presude na temelju priznanja, obrazlažući ovakav svoj stav da je Jakov Pehar imenovan kao privremeni staratelj za tuženu Maru Krndelj rješenjem Centra za socijalni rad od 6. listopada 2005. godine. Također, ističu da je sud bio dužan primijeniti odredbu članka 296. ZPP kojim je propisano da privremenog zastupnika imenuje sud ako bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženom trajao dugo, čime bi došlo do povrede odredaba procesnog prava na apelantovu štetu i nisu ispunjene pretpostavke za donošenje presude na temelju priznanja, posebno imajući u vidu da rješenje na temelju kojeg je izveden ovakav zaključak nikad nije provedeno kao dokaz ni u prvostupanjskom, niti u drugostupanjskom postupku. Dalje ističu da je osporenom odlukom u cijelosti zanemarena činjenica da su ugovori na temelju kojih tužitelji temelje zakonitost i savjesnost svog posjeda na predmetnoj nekretnini protivni čl. 9. i 13. Zakona o prometu nepokretnosti zbog toga što potpisi ugovarača na njima nije ovjerio nadležni sud, što ugovore, kako ističu, čini ništavim i na temelju kojih odredaba spomenutog zakona se ne može zasnivati bilo koja činjenica, a posebno pravo vlasništva dosjelošću. Smatraju da Kantonalni sud nije ocijenio dopunsko rješenje o nasljeđivanju i da je u potpunosti zanemario da su oni u zemljišnoknjižnom ulošku upisani kao suvlasnici na predmetnim nekretninama upravo na temelju navedenog rješenja. Također, ističu da je osporenom odlukom suda u cijelosti zanemareno da su, sukladno Zakonu, zemljišne knjige javni registri, pa se stoga tužitelji ne mogu pravdati da im je zemljišnoknjižno stanje predmetne nekretnine ostalo nepoznato. Također, navode da su na predmetnoj nekretnini suvlasnici bili pravni prednici apelanata (braća Mirko i Franjo Pehar) koje su nakon njihove smrti naslijedila djeca sa određenim suvlasničkim dijelovima, zbog čega smatraju da na temelju ništavih kupoprodajnih ugovora, koje su tužitelji zaključili 8. svibnja 1979. godine i 22. siječnja 1982. godine, nisu mogli steći pravo vlasništva na cijeloj nekretnini, odnosno na suvlasničkim dijelovima njihovih nasljednika. Drugostupanjski sud je preinačio presudu prvostupanjskog suda na način što je apelante obvezao na plaćanje svih troškova postupka, zbog čega, također, smatraju da je navedena presuda protivna odredbi članka 386. ZPP.

b)Odgovor na apelaciju

11. Kantonalni sud je naveo da u potpunosti ostaje kod razloga danih u osporenoj presudi u kojoj je iznio svoj stav zbog čega smatra da apelantima nisu povrijeđena prava na koja se pozivaju u apelaciji.

12. Tužitelji, također, smatraju navode apelanata neutemeljenim. U svezi s tim, navode da je osporena odluka utemeljena na zakonu, te da u apelaciji nema ništa što ukazuje na kršenja prava apelanata iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije. Također, smatraju da apelanti pogrešno tumače odredbe o teretu dokazivanja. Navedeno zbog toga što su posjednici predmetne nekretnine više od 30 godina, što se jasno vidi iz posjedovnog lista, podataka o kretanju posjeda, jer se u ovakvim predmetima savjesnost pretpostavlja. Dakle, tužitelji smatraju da su dokazali da su posjednici predmetnih nekretnina i da je proteklo vrijeme potrebno za dosjelost, a da je eventualna njihova nesavjesnost bila teret dokazivanja apelanata.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

6. Stjecanje prava vlasništva dosjelošću Članak 32.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Članak 77.

Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja.

Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

14. Porodični zakon ("Službeni list SRBiH" br. 21/79 i 44/89) u relevantnom dijelu glasi: Član 179.

(1) Staratelj može, samo uz prethodno odobrenje organa starateljstva, u pogledu raspolaganja i upravljanja imovinom i pravima štićenika, preduzimati sljedeće poslove:

a) otuđiti ili opteretiti nepokretnu imovinu štićenika;

b) otuđiti iz imovine štićenika pokretne stvari veće i posebne lične vrijednosti, ili raspolagati imovinskim pravima veće vrijednosti;

c) odreći se nasljedstva ili legata, ili odbiti poklon i

d) preduzimati druge mjere određene zakonom.

5. Staraoci za posebne slučajeve Član 211. stav 1.

(1) Organ starateljstva postaviće staraoca za pojedine poslove ili određenu vrstu poslova odsutnom licu čije je boravište nepoznato, a koje nema zastupnika, nepoznatom vlasniku imovine kada je potrebno da se neko o toj imovini stara, kao i u drugim slučajevima kada je to potrebno radi zaštite prava i interesa određenog lica.

15. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Članak 296.

(1) Ako se tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženom trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili obje stranke mogle nastati štetne posljedice, sud će tuženom postaviti privremenog zastupnika.

(2) Uz uvjet iz stavka 1. ovog članka, sud će postaviti tuženom privremenog zastupnika osobito u slučajevima:

1) ako tuženi nije parnično sposoban, a nema zakonskog zastupnika, 2) ako postoje protivni interesi tuženog i njegovog zakonskog zastupnika, 3) ako obje stranke imaju istog zakonskog zastupnika, 4) ako je prebivalište i boravište tuženog nepoznato, a tuženi nema punomoćnika, 5) ako se tuženi ili njegov zakonski zastupnik, koji nemaju punomoćnika u Federaciji, nalaze u inozemstvu, a dostava se nije mogla obaviti.

(3) O postavljanju privremenog zastupnika, sud će bez odgađanja obavijestiti organ starateljstva, a i stranke kad je to moguće.

Članak 386.

(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

(2) Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.

(3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.

(4) Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti hoće li troškove iz članka 385. stavak 4. ovog zakona podmiriti jedna ili obadvije stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.

Članak 397. stavak 2.

(2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.

VI.Dopustivost

16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 900235 17 Gž od 12. rujna 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelanti su primili 3. studenog 2017. godine, a apelacija je podnesena 28. prosinca 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

a)Pravo na pravično suđenje

21. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

22. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o postupku u kojem su apelanti tražili da se utvrdi da su vlasnici predmetnih nekretnina iz čega proizlazi zaključak da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

24. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljne primjene materijalnog prava. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

26. Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža da je Kantonalni sud ocjenom dokaza utvrđenih u postupku pred prvostupanjskim sudom žalbu tužitelja uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio na način što je utvrdio da su tužitelji stekli suvlasništvo na predmetnim nekretninama sa dijelom od po ½ i na suvlasničkim dijelovima apelanata i tužene Marije Krndelj. Dakle, suprotno navodima apelanata da su ugovori na temelju kojih ovaj sud zasniva zakonitost i savjesnost posjeda tužitelja na predmetnim nekretninama ništavi u smislu odredaba Zakona o prometu nepokretnosti (jer potpisi ugovarača nisu ovjereni u smislu članka 9. tog zakona), Ustavni sud smatra da je drugostupanjski sud eksplicitno obrazložio uz pozivanje na odredbe članka 77. stavak 2. ZOVPO i članka 32. stavak 2. citiranog zakona da su tužitelji kao savjesni posjednici predmetnih nekretnina dosjelošću, dakle korištenjem predmetnih nekretnina u zakonom propisanom roku, stekli pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao jasne i argumentirane razloge primjenom navedenih odredaba ZOVPO, ukazujući da su tužitelji savjesni posjednici predmetnih nekretnina najmanje od 1979. godine, kada je zaključen prvi kupoprodajni ugovor i kad su predmetnu kuću već koristili, te koju su nakon rata adaptirali vlastitim sredstvima, jer je bila uništena, da su po svim kupoprodajnim ugovorima isplatili kupoprodajnu cijenu, kao i da ih nitko od apelanata i ostalih tuženih nije ometao u njihovom savjesnom posjedu, te da njihovom upisu kao posjednika nitko nije prigovorio i da apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali - oborili zakonsku pretpostavku (članak 77. stavak 3) o savjesnosti posjeda. Također, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelanata u svezi sa primjenom odredbe članka 179. Obiteljskog zakona i članka 296. ZPP, dao jasno i argumentirano obrazloženje da je Jakov Pehar rješenjem Centra za socijalni rad od 6. listopada 2005. godine postavljen za staratelja Marije Krndelj, kojim je jasno obrazloženo da je kao staratelj imenovane bio dužan štititi njezina prava i pravne interese u predmetnom parničnom postupku. Stoga, imajući u vidu sadržaj odredbe članka 211. stavak 1. Obiteljskog zakona, te nesporno utvrđenje redovnog suda da je privremeni staratelj imenovan za predmetni parnični postupak, Ustavni sud smatra neutemeljenim navode apelanata u svezi sa ovlaštenjem staratelja Marije Krndelj. Nadalje, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud ocjenom izvedenih dokaza nedvojbeno dao jasno obrazloženje da dopunsko rješenje o nasljeđivanju (koje su apelanti dostavili u odgovoru na tužbu) nije izvedeno kao dokaz u postupku pred prvostupanjskim sudom, te da stoga Kantonalni sud ne može ocijeniti njegov sadržaj. Također, suprotno navodima apelanata kojim osporavaju presudu drugostupanjskog suda u pogledu obveze plaćanja svih troškova postupka, Ustavni sud smatra da je ovaj sud primjenom odredbe članka 397. stavak 2. i članka 386. stavak 1. ZPP, dao jasno i argumentirano obrazloženje navodeći da su apelanti obvezani tužiteljima nadoknaditi troškove parničnog postupka obzirom na to da je prvostupanjska presuda preinačena i da su tužitelji u cijelosti uspjeli u predmetnom sporu. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporene odluke, a suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava na štetu apelanata.

27. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, te sadržaj relevantnih odredaba ZOVPO, Obiteljskog zakona i ZPP, te dovodeći ih u svezu sa izvedenim dokazima, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, smatra da je Kantonalni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje u svezi sa primjenom citiranih odredaba zakona, odnosno razloge zbog kojih smatra da su navodi apelanata izjavljeni protiv presude ovog suda neutemeljeni. Dana obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Europskog i Ustavnog suda, mogli biti osnova da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dano tumačenje Kantonalnog suda.

28. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije prekršeno pravo apelanata u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

29. Apelanti, također, smatraju da im je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, temelje na istim navodima koje su istaknuli u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već detaljno razmotrio u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada je Kantonalni sud na temelju izvedenih dokaza, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOVPO, Obiteljskog zakona i ZPP, detaljno obrazložio zašto je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, a dana obrazloženja ne ostavljaju dojam bilo kakve proizvoljnosti kako u pogledu ocjene dokaza, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.

31. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost u tom pogledu.

32. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5579/17 (Š. R., I. Ć. i Z. R.) | Sudska praksa | Aktio