Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2498/19 (J. V.)
Odluka donesena 22. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2498/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. travnja 2020. godine, u predmetu broj AP-2498/19, rješavajući apelaciju Jeronima Vladića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jeronim Vladić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 061682 19 Gž 2 od 26. ožujka 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jeronim Vladić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 11. lipnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 061682 19 Gž 2 od 26. ožujka 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi (Euroherc osiguranje d.o.o. Sarajevo) da apelantu na nematerijalne štete (na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti, na ime pretrpljenog bola, na ime pretrpljenog straha) isplati određene novčane iznose za zakonskom zateznom kamatom, dok je preko dosuđenih iznosa odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na potraživanja nematerijalne štete (na ime pretrpljenih duševnih bolova, na ime pretrpljenog bola, na ime pretrpljenog straha i na ime naruženosti).
3. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da su oba vještaka medicinske struke iz oblasti ortopedije (A.H. i Z.T.) konstatirali umanjenje životne aktivnosti u različitim postotcima. Glede vještaka A.H. prvostupanjski sud je cijenio vremensku distancu od devet godina od nezgode i šest godina od sačinjavanja nalaza i pregleda od strane vještaka (sačinjen 2012. godine), kao i navode apelanta da se poslije nezgode počeo baviti sportom (ide u teretanu). Nasuprot tome, prvostupanjski sud je u cjelosti prihvatio nalaz vještaka Z.T. i postotak umanjenja životne aktivnosti 6%, jer je taj nalaz sačinjen nakon pregleda 2018. godine, kada je vještak mogao da utvrdi trenutno apelantovo stanje. Pri tome je naveo da je vještak Z.T. dao jasne odgovore u pogledu dužine bola i straha koje je apelant trpio, te je odgovorio postavljenom zadatku objektivno i u skladu sa pravilima struke. Nadalje, prvostupanjski sud je naveo da je apelant paušalno prigovorio nalazu vještaka Z.T. i predložio novo vještačenje po vještaku medicinske struke (primarno oblast fizijatrije) ističući da ovaj vještak nije odgovorio na zahtjev vještačenja niti na postavljena pitanja, te da je sam nalaz sačinio bez najbitnije medicinske dokumentacije (RTG snimaka). Kako je vještak nakon pregleda RTG sninka konstatirao da „sve snimke potvrđuju navode iz liječničke dokumentacije“, na osnovu koje je i sačinjen nalaz, prvostupanjski sud je zaključio da nije bilo osnove da vještak mijenja svoj zaključak i mišljenje iznesen u nalazu.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odbio apelantov prijedlog da se provede novo medicinsko vieštačenje, budući nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 155. stavak 3. Zakona o parničnom postupku, a pismeni nalaz i mišljenje, kao i dano obrazloženje na glavnoj raspravi bilo je potpuno i razumljivo, a pravilnost nalaza ničim nije dovedena u pitanje. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio činjenice vezane za nastanak i tijek prometne nezgode u kojoj je apelant kao pješak zadobio povrede, te pravilnom primjenom odredbe članka 177. stavak 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) izveo pravilan zaključak da je ponašanje vozača vozila osiguranog kod tuženika prouzročilo prometnu nezgodu, ali da je i apelant svojim ponašanjem pridonio nastanku štete. Naime, apelant je u momentu nezgode bio dječak, koji je pošao preći cestu na mjestu koje nije obilježeno pješačkim prijelazom, dok su ga na suprotnoj strani čekali prijatelji, a parkirano vozilo mu zaklanjalo vidljivost, što je sve upućivalo da je apelant neoprezno, bez da se uvjerio u mogućnost prelaska na siguran način, započeo prelazak ceste i došlo je do kontakta sa nadolazećim vozilom. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostupanjski sud cijenio apelantovo ponašanje u danoj prometnoj situaciji kao suprotno odredbi članka 108. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cesti, te pravilno utvrdio doprinos apelanta nastanku štete, koji i po mišljenju ovog suda pravilno cijeni u omjeru od 30%. Također, Kantonalni sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim se potražuje naknada štete na ime naruženosti, budući da kao posljedica prometne nezgode kod tužitelja nije utvrđena naruženost (čl. 200.ZOO u svezi sa čl. 123. Zakona o parničnom postupku).
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da drugostupanjski sud odlučujući o žalbi uopće nije cijenio navode usmjerene na pogrešnu primjenu odredaba materijalnog prava, kao ni iskaze apelanta i saslušanog svjedoka kojeg je predložio apelant, a poglavito nalaz i mišljenje vještaka.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom daodetaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević