Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3086/19 (E. M.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3086/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. listopada 2019. godine, u predmetu broj AP-3086/19, rješavajući apelaciju Elvire Mujačić, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Elvira Mujačić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 014375 19 Kž 8 od 24. travnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Elvira Mujačić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Orahovice Donje, koju zastupaju Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić odvjetnici iz Tuzle, podnijela je 27. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 014375 19 Kž 8 od 24. travnja 2019. godine.
2. Prvostupanjskom presudom apelantica je proglašena krivom da je počinila kazneno djelo Ubojstvo iz članka 166. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ F BiH) na način da je, u dvorištu obiteljske kuće, svjesna da na taj način može usmrtiti svog supruga D.M., a što je i htjela, nakon kraće verbalne prepirke, dok je sjedio na stolici ispred garaže, uzela kanister sa benzinom koji se nalazio u dvorištu, prišla suprugu i iz istog u dva navrata posula benzin po tijelu i odjeći koju je imao na sebi, a zatim upaljačem zapalila papirni ubrus, te tako zapaljen ubrus bacila na supruga, usljed čega je vatra zahvatila cijelo suprugovo tijelo, pri čemu je zadobio opekotine II i III stpena na površini tijela oko 40–45 %, da bi preminuo usljed postopeklinskog šoka), te ju je osudio na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. Također, na osnovu članka 57. stavak 1. KZ F BiH apelantici je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 26. rujna 2015. godine do 11. srpnja 2016. godine, te od 9. studenog 2018. godine pa nadalje.
3. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijene su kao neosnovane žalbe tužiteljstva i apelantice, a povodom tih žalbi, po službenoj dužnosti, preinačena je prvostupanjska presuda u odluci o uračunavanju pritvora, tako da je apelantici, na temelju članka 57. stavak 1. KZ F BiH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 26. rujna 2015. godine do 11. srpnja 2016. godine, te od 9. studenog 2018. godine pa do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora.
4. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se prvostupanjski sud izjasnio zašto prihvaća iskaz svjedoka, očevica događaja H.Dž. danog na glavnom pretresu, pri čemu je prihvatio svjedokovo objašnjenje da, kada je prvi put svjedočio (u istrazi), nije se htio miješati u porodične stvari zbog dobrih susjedskih odnosa, ali kada je čuo da je oštećeni umro, naknadno je dao iskaz onako kako je vidio da se desilo, a ti razlozi nisu dovedeni u pitanje žalbom. Dalje je naveo da nisu osnovani žalbeni prigovori kojim apelantica ukazuje na proturječnost iskaza vještaka kemijske struke (Š.H.) danog na glavnom pretresu, u odnosu na njegov zaključak iznesen u pismenom nalazu i mišljenju, s obzirom da je vještak, jasno naveo da će doći do zapaljenja ukoliko osoba bude polivena benzinom, a poslije nekoliko minuta se prema njoj baci zapaljen papir ili krpa. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se prvostupanjski sud izjasnio o ponašanja apelantice nakon učinjenja kaznenog djela, o nedostatku empatije na strani kćerke oštećenog i apelantice, o podignutom novcu iz banke nakon smrti oštećenog, iako navedene činjenice ne predstavljaju odlučne činjenice vezanim za izvršenje kaznenog djela i stupanj krivnje optužene. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da prvostupanjska presuda sadrži razloge iz kojih proizilazi svijest i znanje apelantice da će polivanjem benzinom oštećenog i bacanjem zapaljenog ubrusa na oštećenog zapaliti, odnosno da će ga usmrtiti, što je i htjela. Nadalje, naveo je da je prvostupanjski sud naveo razloge zbog kojih nije prihvatio tezu odbrane da je do zapaljenja oštećenog, nakon što ga je optužena polila benzinom u dva navrata, došlo usljed zapaljenja cigarete od strane oštećenog. Pri tome se prvostupanjski sud pozvao na iskaz svjedoka H.Dž., te navode svjedoka B.S., E.A. i E.H., S.B. i J.D., medicinskog osoblja Službe hitne medicinske pomoći, te Z.D., vozača sanitetskog vozila, koji su potvrdili da im je oštećeni kada je dovezen sa povredama, rekao da ga je zapalila žena, tako što ga je polila benzinom, a potom iz kuće donijela papirni ubrus koji je zapalila i bacila na njega. Konačno, Vrhovni su je naveo da ukazivanje u žalbi na raniji skladan život između apelanticei oštećenog i njihov obiteljski status ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a samo postojanje motiva nije bitno obilježje kaznenog djela ubojstva.
Apelacioni navodi
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da redovni sudovi nisu ispravno cijenili iskaz svjedoka H.Dž. kao i nalaz vještaka za kemijska ispitivanja, te da su netočno utvrdili činjenice u pogledu empatije kćerke i supruge.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i prvostupanjski sud, u obrazloženju svojih odluka dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostupanjski sud povodom apelantičine žalbe protiv prvostupanjske presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević