Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5110/17 (M. M.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Doživotno izdržavanje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5110/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-5110/17, rješavajući apelaciju Mehmeda Mehića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Mehića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 007229 16 Rev od 12. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Mehić iz Velike Kladuše (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 6. decembra 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 007229 16 Rev od 12. oktobra 2017. godine.
2. Prvostepenom Presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 007229 10 P od 31. oktobra 2014. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Š.H. i I.H. (u daljnjem tekstu: tužitelji) kojim su tražili utvrđenje da nekretnine pobliže označene u izreci presude čine bračnu stečevinu stečenu u bračnoj zajednici njihovih roditelja O.H. i R.H., te da se utvrdi da suvlasnički dio tužitelja po ¼ ovih nekretnina koje predstavljaju bračnu stečevinu majke tužitelja sa ½, pa je apelant dužan trpjeti da se u skladu u sa ovom presudom izvrši uknjižba prava posjeda ili će se uknjižba prava posjeda izvršiti na osnovu ove presude, pa se svi upisi prava u posjedu u katastru općine Velika Kladuša preko ½ imaju brisati. Također, zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen kao neosnovan i određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Iz obrazloženja presude proizlazi da su tužitelji Općinskom sudu podnijeli tužbu 26.marta 2010. godine. Osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelji su temeljili na činjeničnim tvrdnjama da je tuženi apelant pravo posjeda na predmetnim nekretninama dobio na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju od 30. oktobra 2001.godine, koji je ovjeren pod brojem Ov-br-499/01 (u daljnjem tekstu: ugovor o doživotnom izdržavanju) i da se nalazi u njihovom faktičkom posjedu; da su predmetne nekretnine roditelji tužitelja, otac O.H. i majka R.H., stekli u bračnoj zajednici koju su zasnovali 16. januara 1952. godine i koja je trajala sve do majčine smrti; da je otac tužitelja ugovorom o doživotnom izdržavanju predmetne nekretnine darovao tuženom iako predstavljaju bračnu stečevinu; da poslije majčine smrti 23. decembra 1999. godine nije proveden postupak za raspravljanja njene zaostavštine; da su tužitelji, kao djeca i zakonski nasljednici, zajedno sa I., vanbračnim sinom oca, nakon smrti njihovog oca O.H. proveli postupak za raspravljanje njegove zaostavštine i predmetne nekretnine upisali na svoje ime, nakon čega je vođen sudski postupak i to je promijenjeno tako što su predmetne nekretnine upisane na apelantovo ime. Općinski sud je u vezi s tim konstatirao da je među parničnim strankama sporno da li imovina koja je predmet tužbenog zahtjeva predstavlja bračnu stečevinu majke tužitelja i da li tužiteljima pripada iz te imovine po ¼ dijela nekretnina, a koje je tuženi stekao od prednika tužitelja na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju od 30. oktobra 2001. godine.
4. Općinski sud je ukazao da je odredbama čl. 250., 251. st. 1., 2.,3, i 4., 252 st. 1.,2., i 3., 253., 254. st. 1. i 2., 255. st. 1. i 2. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj 35/05, u daljnjem tekstu: važeći Porodični zakon) propisano: „ Bračni drugovi mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu. Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine. Pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i slično) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti daje poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih drugova. Dobitak od igara na sreću je bračna stečevina, prihodi od intelektualnog vlasništva ostvareni za vrijeme trajanja bračne zajednice su bračna stečevina. Bračni drugovi su u jednakom dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili. Budući bračni drugovi mogu bračnim ugovorom drugačije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu. Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni drug, drugi bračni drug može zahtijevati ispravku upisa. Na bračnu stečevinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obligacionog prava ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Imovina koju bračni drug ima u času sklapanja braka ostaje njegova posebna imovina. Posebna je i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni drug stekne po pravnom temelju drugačijem od navedenog u članu 251. ovog zakona. Podjela bračne stečevine se vrši ugovorom bračnih drugova. Ako bračni drugovi ne zaključe navedeni ugovor podjelu bračne stečevine izvršit će sud na zahtjev bračnih drugova ili povjeritelja bračnog druga, kako tokom, tako i nakon prestanka braka.“
5. Dalje je ukazano da je odredbama čl. 10, 26, 28, 120, 121, 122. Zakona o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH", br. 7/80 i 15/80) propisano: „Zaostavštinu umrlog nasljeđuju prije svih njegova djeca i njegov bračni drug. Nasljednici prvog nasljednog reda nasljeđuju na jednake dijelove. Lica nasljeđuju po nasljednim redovima. Nasljednici bližeg nasljednog reda isključuju iz nasljeđa lica daljnjeg nasljednog reda. Nužni nasljednici su djeca umrlog i njegovi usvojenici i njegov bračni drug, ostali potomci umrloga i njegovi usvojenici i njihovi potomci, njegovi braća i sestre, nužni su nasljednici samo ako su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život. Ova lica su nužni nasljednici kad su po zakonskom redu nasljeđivanja pozvani na nasljeđe. Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača, ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđenju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja u govora, čija je predaja davaocu izdržavanja odložena do smrti primaoca izdržavanja (ugovor o doživotnom izdržavanju). Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije. Prilikom ovjere sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora. Kao ugovori o doživotnom izdržavanju smatraju se i ugovori kojima je uz obećanje nasljedstva poslije smrti ugovorena zajednica života ili zajednica imanja ili obaveza jednog ugovarača da će čuvati, paziti drugog, obrađivati njegovo imanje i poslije smrti ga sahraniti ili učiniti nešto drugo u istom cilju. Ovaj ugovor mogu međusobno zaključiti i lica koja su po Zakonu obavezna da se međusobno izdržavaju. Davalac izdržavanja može svoje pravo iz ugovora upisati u javnoj knjizi. Davalac izdržavanja ne odgovara poslije smrti primaoca izdržavanja za njegove dugove, ali se može ugovoriti da će određenim povjeriocima odgovarati za njegove postojeće dugove.“
6. Općinski sud je utvrdio da je O.H. (prednik tužitelja) zaključio brak sa R.H. (prednicom tužitelja), 16. januara 1952. godine, da je brak prestao smrću R.H. 23. decembra 1999.godine, te da je prednik tužitelja O.H. umro 28. decembra 2001.godine, kao i da je zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju sa apelantom 30. oktobra 2001.godine pod br. Ov-499/01 kojim je kao primalac izdržavanja raspolagao predmetnim nekretninama kao cjelokupnom svojom imovinom u korist apelanta kao davaoca izdržavanja. Zatim je utvrđeno da je u sudskom postupku pravosnažno utvrđeno da je zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju od 30. oktobra 2001.godine između O.H. i apelanta, te je stavljeno van snage rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda broj 0-11/02 od 18 januara 2002.godine, kao i da je revizija, izjavljena u tom postupku odbijena. Također je utvrđeno da su tužitelji tužbu podnijeli 26. marta 2010. godine, da je prednik tužitelja H.O. umro 28. decembra 2001. godine, a R.O. je umrla 23. decembra 1999. godine, da tužbu za utvrđenje bračne stečevine prednici tužitelja nisu podnosili sudu za života. Dakle, utvrđeno je da tužitelji nisu naslijedili iza ostavitelja O.H. imovinu s obzirom da je njihov otac O.H. raspolagao cjelokupnom svojom imovinom na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju.
7. Dalje je ukazano da je odredbama Porodičnog zakona („Službeni list SR BiH“, br. 21/79 i 44 /89 i „Službeni list R BiH“ br. 6/94 i 13/94 , u daljnjem tekstu: raniji Porodični zakon), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju 30. oktobra 2001. godine, propisano da zbog prirode bračnih odnosa postoji pretpostavka da postoji saglasnost drugog bračnog druga za akte raspolaganja koje preduzima drugi bračni drug, a mogućnost tražiti poništenje akata raspolaganja zajedničkom imovinom pripada bračnom drugu ako drugi bračni drug kojem je povjereno upravljanje zajedničkom imovinom, raspolaganje vrši na nemaran način ili namjerno oštećuje interese drugog bračnog druga ili su bračni odnosi teško i trajno poremećeni, te bračni drug nema povjerenja u drugog bračnog druga.
8. S obzirom na odredbe važećeg Porodičnog zakona koji je stupio na snagu 2005. godine i ranijeg Porodičnog zakona, koji se primjenjivao u vrijeme sačinjavanja ugovora o doživotnom izdržavanju, te navedene odredbe Zakona o nasljeđivanju, Općinski sud je zaključio da da tužitelji u provedenom postupku nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva. Naime, njihov prednik O.H. je nadživio svoju suprugu, majku tužitelja R.H., raspolagao je sa svojom imovinom čiji je bio vlasnik i posjednik u momentu zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju, nije mu trebala saglasnost bračnog druga s obzirom da je R.H. u međuvremenu umrla, u momentu raspolaganja svojom imovinom njegovi nasljednici nisu imali nikakva prava, raspolaganje je bilo teretno na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju koji je pravno valjan, a što je utvrđeno i u sudskom postupku. Na osnovu svega navedenog, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.
9. Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 007229 16 Gž od 6. aprila 2016. godine žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena.
10. Kantonalni sud je prihvatajući činjenična utvrđenja prvostepenog suda, prihvatio i njegov zaključak, pravnu ocjenu i odluku. Kantonalni sud je smatrao da u situaciji kada se u sudskom postupku utvrdi da je ugovor o doživotnom izdržavanju pravno valjan i da primalac izdržavanja u momentu zaključenja ugovora nije imao bračnog partnera jer mu je bračni partner umro, tada tužitelji ne mogu u sudskom postupku uspjeti sa zahtjevom da je imovina koja je bila predmetom ugovora o doživotnom izdržavanju imovina koja je stečena u bračnoj zajednici zajedničkim radom bračnih partnera-njihovih roditelja, jer je njihov pravni prednik, otac, u momentu zaključenja ugovora bio upisan kao vlasnik i posjednik nekretnina koje su bile predmetom ugovora, nije imao bračnog partnera, pa je mogao uspješno pravno raspolagati sa tim nekretninama. Također je istaknuto da primjenom pravila o teretu dokazivanja tužitelji nisu dokazali ni odlučne činjenice u vezi s tužbenim zahtjevom, jer su dokazali da su predmetne nekretnine kupljene za vrijeme trajanja bračne zajednice između njihovih prednika, ali nisu dokazali da su te nekretnine kupljenu iz sredstava ostvarenih zajedničkim radom njihovih pravnih prednika, s obzirom da iz činjeničnih navoda iz tužbe i iznijetih tokom postupka proizlazi da je njihov otac prodao imovinu u Rajnovcu, a potom kupio imanje u mjestu Poljana, nekretnine koje su predmet konkretnog postupka, pa su, po shvatanju Kantonalnog suda, u ovakvoj činjeničnoj situaciji tužitelji imali obavezu izvesti dokaze da dokažu da su njihovi roditelji zajedničkim radom stekli imovinu u Rajnovcu, a potom prodajom te imovine kupili imanje u mjestu Poljane, što nisu učinili.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 23 0 P 007229 16 Rev od 12. oktobra 2017. godine revizija tužitelja je djelimično usvojena i obje nižestepene presude su djelimično preinačene tako da je utvrđeno da nekretnine pobliže označene u izreci presude čine bračnu stečevinu stečenu u bračnoj zajednici između O.H. i R.H., te je utvrđeno da suvlasnički dio tužitelja čine po 1/6 dijela ovih nekretnina, koje predstavljaju bračnu stečevinu majke tužitelja ½ dijela, pa je apelant dužan trpjeti da se u skladu sa ovom presudom u katastru općine Velika Kladuša izvrši uknjižba prava posjeda ili će se uknjižba prava posjeda izvršiti na osnovu ove presude, te se svi upisi prava u posjedu općine Velika Kladuša preko /3 dijela imaju brisati. U preostalom dijelu je revizija odbijena. U pogledu cjelokupnih troškova postupka određeno je da je apelant dužan tužiteljima na jednake dijelove isplatiti iznos od 1.472,10 KM.
12. Po ocjeni revizijskog suda, izloženi stav nižestepenih sudova o izostanku postojanja zakonskih osnova koji opravdavaju osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja nema svoje uporište u pravilima materijalnog prava primjenom kojih se ima sagledati razrješenje spornog odnosa, odnosno pravilnom primjenom materijalnog prava proizlazi njegova djelimična osnovanost.
13. Vrhovni sud je ukazao da su tužitelji u ovoj pravnoj stvari omeđili predmet raspravljanja tužbenim zahtjevom za utvrđenje tražeći utvrđenje njihovog suvlasničkog dijela na predmetnim nekretninama, ističući da su iste stečene kao bračna stečevina njihove majke i oca. Dakle, radi se o tužbi za utvrđenje u smislu odredbi člana 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojom se traži utvrđenje postojanja prava suvlasništva tužitelja na predmetnim nekretninama sa po /4 dijela. Takva se tužba može podnijeti kada je to posebnim propisom predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje takvog prava ili pravnog odnosa, odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe (član 54. stav 2.ZPP-a).
14. Dalje je navedeno da su u konkretnoj pravnoj stvari tužitelji tužbeni zahtjev temeljili na odredbi člana 252. stav 1. važećeg Porodičnog zakona, kojim je određeno da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili, pri čemu, kako je to predviđeno odredbama člana 251. stav 1. navedenog zakona, bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, dosljedno čemu da im, kao pravnim sljednicima njihove majke, pripada pravo da u smislu odredbi člana 267. istog zakona traži utvrđenje udjela u predmetnoj nepokretnoj imovini što su tužitelji u konkrenoj pravnoj stvari i učinili.
15. Vrhovni sud je dalje istakao da propisi o zajedničkoj imovini bračnih drugova stečenih u toku braka zajedničkim radom regulišu imovinske odnose u braku koji su uslovljeni vezama bračnih drugova za vrijeme trajanja braka, a ovi odnosi se reflektuju i na prava nasljednika bračnih drugova. Prestankom braka smrću jednog bračnog druga prestaje odnos bračnih drugova koji je u svom trajanju proizveo određene materijalne učinke, koji su stvoreni zajedničkim radom bračnih drugova, kao i sva ona materijalna dobra koja nastaju iz tog materijalnog rezultata, u smislu navedenih odredbi važećeg Porodičnog zakona, predstavljaju zajedničku imovinu bračnih drugova – njihovo zajednički vlasništvo - vlasništvo više osoba na nepodijeljenoj stvari kada su njihovi udjeli odredivi ali nisu unaprijed određeni. Časom smrti bračnog druga dolazi do personalne subrogacije, jer umjesto umrlog bračnog druga u odnosu na njegovu zaostavštinu - ostavinsku imovinu - koju predstavlja njegov dio bračne stečevine stupaju njegovi nasljednici, kao univerzalni sukcesori. U odnosu na bračnu stečevinu nasljednici, kao univerzalni sukcesori umrlog bračnog druga, imaju i moraju imati ista prava kao i umrli bračni drug.
16. Stoga izloženi pravni stav nižestepenih sudova, po ocjeni Vrhovnog suda, je suprotan načelu ravnopravnosti bračnih drugova, jer dovodi u privilegovan ekonomski položaj onog bračnog druga koji je samovoljno raspolagao zajedničkom imovinom, odnosno, u slučaju prestanka braka smrću jednog bračnog druga, nasljednike umrlog bračnog druga, kakav je slučaj u ovoj pravnoj stvari.
17. Vrhovni sud je dalje istakao da smisao zakonskih odredbi o zajedničkoj imovini bračnih drugova upravo jeste u tome da se nakon prestanka bračne zajednice vrijednost koja je stvorena zajedničkim radom za vrijeme trajanja braka podijele prema vrijednosti koju je svaki bračni drug doprinio zajedničkim radom u sricanju zajedničke imovine - da svakom bračnom drugu pripadne ono što je njegovo - odnosno da u krajnjem cilju vrijednosti koje su tako stvorene pripadnu nasljednicima umrlog bračnog druga. S obzirom da je postupak u konkretnoj pravnoj stvari pokrenut podnošenjem tužbe 26.marta 2010. godine primjenom odredbi člana 384. stav 1. važećeg Porodičnog zakona, koji se počeo primjenjivati od 28. decembra 2005. godine, koji propisuje da će se postupak u predmetima u kojima se do dana stupanja na snagu tog Zakona ne donese prvostepena odluka završiti prema odredbama tog Zakona , u skladu sa pravno relevantnim odredbama na koje se pozvao i drugostepeni sud, dakle, odredbama člana 251. stav 1. navedenog važećeg Porodičnog zakona, kojim je propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, Vrhovni sud je utvrdio da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu roditelja tužitelja, u odnosu na koje je doprinos njihove majke sa ½ dijela, u kom omjeru je njen suvlasnički dio na njima.
18. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je reviziju tužitelja usvojio i preinačio obje nižestepene presude kao u izreci.
19. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelant smatra da je osporena odluka donesena kao rezultat proizvoljne ocjene dokaza, odnosno proizvoljne primjene člana 8. ZPP-a, te proizvoljne primjene materijalnog prava čime se na posredan način mijenja i izreka pravosnažne i izvršne presude kojom je utvrđena pravna valjanost ugovora o doživotnom izdržavanju koji je sačinjen između oca tužitelja i apelanta..
20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
21. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
22. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica poziva odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje odnosno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
23. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog premeta Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio primjenu relevantnih odredbi važećeg Porodičnog zakona na činjenično stanje koje je Općinski sud utvrdio na osnovu ocjene velikog broja materijalnih dokaza i iskaza parničnih stranaka i koje je potvrdio Kantonalni sud, pa je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, a iz datog obrazloženja Ustavni sud prima facie ne uočava proizvoljnost u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjenično stanja i primjene prava). Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.
24. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević