Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1016/19 (M. S.)

Odluka donesena 30. 10. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Propisano zakonom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1016/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-1016/19, rješavajući apelaciju Mensura Stupara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mensur Stupar protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 097960 18 Gž od 8. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mensur Stupar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Ragib Hadžić i Aida Gluhić advokati iz Zenice, podnio je 7. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 I 097960 18 Gž od 8. januara 2019. godine. Uvodne napomene

2. Općinski sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je 4. juna 2012. godine donio presudu kojom je obavezao tužene Z.Ć., apelanta i Ć.Š da solidarno plate tužitelju Investiciono-komercijalna banka d.d. Zenica određeni novčani iznos na ime duga po osnovu Ugovora o kreditu od 20. oktobra 2006. godine. Drugostepenom presudom od 6. februara 2013. godine žalbe prvotuženog Z.Ć. i apelanta su odbijene i prvostepena presuda je potvrđena. Vrhovni sud je donio presudu od 18. februara 2016. godine kojom je usvojio reviziju prvotuženog Z.Ć., obje nižestepene presude preinačio i tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog Z.Ć. odbio.

3. Apelant je 15. avgusta 2017. godine podnio tužbu protiv tuženog ASA banka d.d. Sarajevo, kao pravnog sljednika Investiciono-komercijalne banke d.d. Zenica, nakon čega je Općinski sud donio presudu od 18. aprila 2018. godine kojom je, između ostalog, utvrdio ništavost ugovora o jemstvu-izjave apelanta, kao prvog žiranta od 19. oktobra 2006. godine zaključen između Investiciono-komercijalne banke d.d. Zenica i apelanta, a data po osnovu Ugovora o dugoročnom nenamjenskom kreditu od 20. oktobra 2006. godine.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo, između ostalog, da iz presude Općinskog suda od 4. juna 2012. godine proizilazi da je apelant obavezan da solidarno plati tužitelju IK banci d.d. Zenica dug po osnovu ugovora o kreditu od 20. oktobra 2006. godine, dok je predmet ovog postupka utvrđivanje ništavim ugovora o jemstu-izjave prvog svjedoka od 19. oktobra 2006. godine zaključene između tužitelja odnosno apelanta i IK banke d.d. Zenica. Takođe je navedeno da tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora, izjave i tužbeni zahtjev za isplatu duga sadržajno nisu identični zahtjevi jer je prvi deklaratorne, a drugi kondemnatorne prirode. Dalje, činjenica da je između istih stranka vođen parnični postupak u kojem je usvojen tužbeni zahtjev na izvršenje određene činidbe na temelju određenog pravnog odnosa, u konkretnom slučaju ugovora o kreditu, ne podrazumijeva sama po sebi da je pravomoćno utvrđena pravna valjanost pravne osnove iz koje činidba proizilazi, to jest izjave o jemstvu. Valjanost i pravni učinak izjave apelanta i ugovora o jemstvu između apelanta i tuženog nije niti bila predmetom sudskog postupka u kojem je donesena presuda Općinskog suda od 4. juna 2012. godine.

Osporeno rješenje

5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tražioca izvršenja (Investiciono-komercijalna banka d.d. Zenica-ASA banka d.d. Sarajevo) i ukinuto je prvostepeno rješenje kojim je obustavljeno izvršenje i ukinute provedene izvršne radnje.

6. U obrazloženju prvostepenog rješenja prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je tražioc izvršenja podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave pravosnažne i izvršne presude ovog suda od 4. juna 2012. godine radi naplate određenog novčanog iznosa. Rješenjem o izvršenju od 25. oktobra 2013. godine prvostepeni sud je odredio izvršenje protiv apelanta kao izvršenika pljenidbom i prijenosom novčanih potraživanja-plate apelanta i popisom procjenom i prodajom pokretnih stvari apelanta, a radi naplate glavnog duga i sporednih potraživanja. Dalje je navedeno da je apelant dostavio prvostepenom sudu pismeni podnesak kojim traži obustavu izvršnog postupka jer je 18. aprila 2018. godine sud donio presudu kojom se utvrđuje ništavim Ugovor o jemstvu-Izjava prvog žiranta od 19. oktobra 2006. godine zaključena između stranaka u ovom postupku, a data po osnovu Ugovora o dugoročnom nenamjenskom kreditu, koja presuda je postala pravosnažna sa 22. majom 2018. godine, te da više ne postoji pravni osnov po kojem se apelant može obavezati na isplatu duga, odnosno, kako je osnov za potraživanje tražitelja izvršenja prestao, te nema osnova ni za nastavak predmetnog postupka. Prvostepeni sud je ukazao da je uvidom u presudu ovog suda od 18. aprila 2018. godine utvrdio da je apelant u svojstvu tužitelja pokrenuo postupak protiv tužene, u konkretnom tražitelja izvršenja, radi utvrđenja ništavosti ugovora. Dalje je navedeno da je navedenom presudom utvrđeno da je ništav Ugovor o jemstvu- Izjava apelanta kao prvog žiranta od 19. oktobra 2006. godine zaključena između stranaka, a koja je data po osnovu Ugovora o dugoročnom nenamjenskom kreditu. Takođe je navedeno da je stavom drugim izreke iste presude izreke utvrđeno postojanje potraživanja apelanta prema tuženom u iznosu od 2.700,00 KM po osnovu troškova postupka, dok je stavom trećim utvrđeno postojanje potraživanja tuženog prema apelantu za iznos glavnog duga od 23.155,20 KM te sporednih potraživanja, koja potraživanja su stavom četiri iste presude po prigovoru kompenzacije prebijena do iznosa od 2.760,00 KM. Prema tome, kako je utvrđeno da izjava apelanta data u svojstvu jemca nije pravno valjana izjava o jemstvu, i kao takva ne proizvodi pravne učinke, odnosno kako više ne postoji pravni osnov po kojem bi se apelant obavezivao na isplatu predmetnih, novčanih potraživanja, te izvršna isprava na osnovu koje je pokrenut izvršni postupak je bez djelovanja u odnosu na apelanta, prvostepeni sud je na osnovu člana 63. Zakona o izvršnom postupku obustavio predmetni izvršni postupak.

7. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da tražioc izvršenja osnovano ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbu člana 63. Zakona o izvršnom postupku kada je obustavio izvršenje. Naime, ukazano je da iako prvostepeni sud ne navodi po kojem osnovu je obustavio izvršenje u skladu sa članom 63. Zakona o izvršnom postupku, stavom prvim ovog člana je propisano da ako ovim zakonom nije drugačije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršna isprava pravosnažna ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta. Takođe je navedeno da su ostalim stavovima ovog člana propisani drugi uslovi kada se izvršenje obustavlja koji se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti. Shodno tome, Kantonalni sud je istakao da u konkretnoj izvršnoj stvari izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju, a to je presuda Općinskog suda od 4. juna 2012. godine nije ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja niti joj je ukinuta potvrda izvršnosti u odnosu na izvršenika. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da prvostepeni sud pogrešno smatra da ne postoji pravni osnov po kojem bi se izvršenik obavezivao na isplatu predmetnih novčanih potraživanja jer je isprava na osnovu koje je pokrenut izvršni postupak bez djelovanja u odnosu na apelanta, jer to ne proizilazi iz presude Općinskog suda od 18. aprila 2018. godine. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je osnov za isplatu potraživanja, a samim tim i za vođenje izvršnog postupka u odnosu na apelanta i dalje presuda Općinskog suda od 4. juna 2012. godine.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka s obzirom da drugostepeni sud samo cijeni presudu Općinskog suda od 4. juna 2012. godine, a ne presudu tog suda od 18. aprila 2018. godine koja ide u korist apelanta. Takođe, apelant smatra da je povrijeđeno i pravo na obrazloženu sudsku odluku iz razloga što drugostepeni sud nije odgovorio na sve argumente apelanta.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenice i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredbi ZIP, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1016/19 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio