Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5108/17 (N. S.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Kažnjavanje samo na osnovu zakona
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5108/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5108/17, rješavajući apelaciju Nike Stoparića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nike Stoparića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 100077 17 Kž od 21. septembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 100077 16 K od 6. aprila 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Niko Stoparić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Dragan Oparnica, advokat iz Brčkog, podnio je 4. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 100077 17 Kž od 21. septembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 100077 16 K od 6. aprila 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 18. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Odjeljenje za obrazovanje Vlade Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za obrazovanje) donijelo je Rješenje broj predmeta: 37-000056/14, broj akta: 1003MP- 001/14 od 23. januara 2014. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o oduzimanju licence) kojim je nakon izvršenog upravnog nadzora Evropskom univerzitetu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužilac ili Evropski univerzitet) oduzeta licenca i zabranjeno obavljanje djelatnosti visokog obrazovanja.

6. Postupajući u upravnom sporu, Osnovni sud je Presudom broj 96 0 U 074737 14 U od 6. maja 2014. godine tužbu Evropskog univerziteta uvažio, rješenje o oduzimanju licence poništio i predmet vratio Odjeljenju za obrazovanje na ponovno rješavanje ocijenivši da nisu bili ispunjeni uslovi za donošenje osporavanog rješenja bez prethodno pribavljenog mišljenja Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Agencija) o zatvaranju visokoškolske ustanove, odnosno kod zaključka da Evropski univerzitet nije pravilno primijenio odredbu člana 38. stav 1. Zakona o visokom obrazovanju u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o visokom obrazovanju). Nakon toga, Apelacioni sud je Rješenjem broj 96 0 U 074737 14 Už od 26. avgusta 2014. godine žalbu Odjeljenja za obrazovanje uvažio, Presudu Osnovnog suda broj 96 0 U 074737 14 U od 6. maja 2014. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 96 0 U 074737 14 U 2 od 20. februara 2015. godine kojom je tužba odbijena kao neosnovana. Osnovni sud je zaključio da je tuženi „na pravilno utvrđeno činjenično stanje (da je tužilac prestao ispunjavati uslove za rad […]) pravilno primijenio materijalno pravo […] i donio pravilno i zakonito rješenje kojim se tužiocu oduzima licenca i zabranjuje obavljanje djelatnosti visokog obrazovanja […]“, slijedom čega je na osnovu člana 31. stav 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) tužbu odbio kao neosnovanu.

7. Odlučujući o žalbi Evropskog univerziteta, Apelacioni sud je donio Presudu broj 96 0 U 074737 15 Už 2 od 17. septembra 2015. godine (u daljnjem tekstu: presuda od 17. septembra 2015. godine) kojom je žalbu uvažio i Presudu Osnovnog suda broj 96 0 U 074737 14 U 2 od 20. februara 2015. godine preinačio, tužbu Evropskog univerziteta usvojio, rješenje o oduzimanju licence poništio i predmet vratio Odjeljenju za obrazovanje na ponovno rješavanje. U obrazloženju presude je navedeno da je osnovan žalbeni navod da je Osnovni sud pogrešno zaključio da Odjeljenje za obrazovanje prije donošenja rješenja kojim je oduzeta licenca i zabranjeno obavljanje djelatnosti visokog obrazovanja nije bilo u obavezi omogućiti Evropskom univerzitetu da se izjasni na sve relevantne okolnosti. To znači da se ta procedura mora provesti uz dosljedno poštovanje osnovnih principa Zakona o upravnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: ZUP), konkretno načela materijalne istine (član 7) i načela saslušanja stranke (član 8). Navedeno je da će pri ponovnom rješavanju Odjeljenje za obrazovanje, držeći se uputa iznesenih u obrazloženju ove presude, dakle nakon što Evropskom univerzitetu omogući da se izjasni na sve relevantne okolnosti koje se tiču utvrđenja činjenica bitnih za odlučivanje (prije svega okolnost da li je sva tražena dokumentacija dostavljena) i materijalnopravnih propisa kojima je konkretna oblast regulisana (odnosno zaključaka do kojih je Komisija koja je vršila upravni nadzor došla na osnovu razmatranja dostavljene dokumentacije, a to su zaključci da tužilac ne ispunjava konkretno obrazložene kadrovske i prostorne standarde, zatim standarde koji se tiču nastavnih planova itd...), donijeti novi i na zakonu zasnovani akt koji će sadržavati i sve odgovore na primjedbe koje će tužilac na taj način iznijeti kako bi sud u eventualnom ponovnom sudskom preispitivanju konačnog akta o oduzimanju licence mogao adekvatno odgovoriti svom zadatku, ali tek nakon što mu tuženi dostavi sve spise, odnosno dokumente koji se odnose na predmet upravne stvari.

Osporene odluke

8. Osnovni sud je Presudom broj 96 0 K 100077 16 K od 6. aprila 2017. godine, koju je potvrdio Apelacioni sud Presudom broj 96 0 K 100077 17 Kž od 21. septembra 2017. godine, apelanta proglasio krivim što, obavljajući funkciju šefa Odjeljenja za obrazovanje, nakon što je pravosnažna presuda od 17. septembra 2015. godine dostavljena Odjeljenju 1. oktobra 2015. godine, kojom je rješenje o oduzimanju licence poništeno i predmet vraćen Odjeljenju za obrazovanje na ponovno rješavanje, nije postupio po pravosnažnoj presudi, te što, suprotno članu

33. ZUS-a, umjesto poništenog upravnog akta nije u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude donio novi upravni akt. Dakle, kao odgovorno lice u organu vlasti Distrikta Brčko BiH nije postupio po pravosnažnoj odluci suda, čime je počinio krivično djelo – neizvršenje sudske odluke iz člana 345. stav 1. Krivičnog zakona Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZDB) za koje ga je sud osudio na novčanu kaznu u iznosu od 3.000,00 KM, koju je apelant dužan platiti u roku od tri mjeseca po pravosnažnosti presude.

9. Apelacioni sud je u svojoj odluci ocijenio neosnovanim žalbene navode apelantovog branioca da je Osnovni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, da je pogrešno utvrdio činjenično stanje, te da je povrijedio Krivični zakon jer žalbeni osnovi nisu potkrijepljeni adekvatnom argumentacijom koja ukazuje da je Osnovni sud počinio istaknute povrede, a koje bi dovele u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene odluke. Apelacioni sud je utvrdio da presuda nije nerazumljiva niti je protivrječna sama sebi, kao što se žalbom tvrdi, te da je Osnovni sud dao valjane razloge o odlučnim činjenicama koje ukazuju na pravilnost osporavane odluke i istovremeno kao neosnovane isključuju prigovore i na te okolnosti. Također, Apelacioni sud je naveo da je u obrazloženju osporene odluke Osnovni sud ukazao na sve provedene dokaze, i to na iskaze saslušanih svjedoka, uz osvrt na najbitnije dijelove njihovih iskaza, te materijalnu dokumentaciju koja je tokom dokaznog postupka uvrštena u dokazni materijal. Nakon toga, Osnovni sud je izvršio ocjenu svih provedenih dokaza, cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, kako je propisano članom 281. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPDB). Nakon takve ocjene dokaza Osnovni sud je došao do činjeničnog utvrđenja da je apelant počinio krivično djelo u vrijeme i na način opisan u izreci osporene odluke. Odluka o apelantovoj krivici zasniva se na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno pravilno utvrđenim svim pravno relevantnim i odlučnim činjenicama na koje su pravilno primijenjene odredbe KZDB.

10. Navedeno je da je Osnovni sud pravilno utvrdio da je apelant u navedenom periodu obavljao funkciju šefa Odjeljenja za obrazovanje i imao status odgovornog lica u organu vlasti Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine. Također je navedeno da je pravosnažna presuda od 17. septembra 2015. godine dostavljena Odjeljenju za obrazovanje 1. oktobra 2015. godine i da je apelant u skladu sa članom 33. ZUS-a bio dužan da u roku od 15 dana riješi navedeni slučaj donošenjem druge odluke. Utvrđeno je da je dopisom Evropskog univerziteta od 25. novembra 2015. godine apelant pozivan da postupi po navedenoj presudi, te mu je tadašnji gradonačelnik Anto Domić izdao naredbu 17. februara 2016. godine da postupi po presudi od 17. septembra 2015. godine, pa kako apelant nije postupio, gradonačelnik je 11. marta i 18. aprila 2016. godine uputio urgencije apelantu sa zahtjevom da postupi po navedenoj presudi, što je sve svjedok Anto Domić potvrdio tokom dokaznog postupka. Međutim, kako je Osnovni sud naveo, apelant je očigledno istrajavao u nepostupanju po obavezama iz pravosnažne presude od 17. septembra 2015. godine, čime je ostvario obilježje bića krivičnog djela neizvršavanje sudske odluke iz člana 345. stav 1. KZDB. O svemu tome je Osnovni sud dao valjane i uvjerljive razloge, koje kao takve prihvata i Apelacioni sud. Naime, Osnovni sud je ukazao na provedene dokaze, izvršio ocjenu dokaza, te naveo koje odlučne činjenice je utvrdio na osnovu iskaza saslušanih svjedoka i materijalne dokumentacije, te kojim svjedocima je poklonio vjeru o onome o čemu su svjedočili tokom glavnog pretresa.

11. Istaknuto je da je odredbom člana 33. iz glave V ZUS-a (obaveznost presude), koju i branilac u žalbi navodi, propisano: „Kad sud poništi upravni akt protiv koga je bio pokrenut upravni spor, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka“. U konkretnom slučaju, budući da se radi o krivičnom djelu s blanketnom dispozicijom, apelantovo ponašanje, koje je bilo suprotno članu 33. ZUS-a, imalo je za posljedicu ostvarenje obilježja bića krivičnog djela neizvršenje sudske odluke iz člana 345. stav

1. KZDB za koje je proglašen krivim jer apelant kao odgovorno lice u organu vlasti Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine nije postupio po pravosnažnoj presudi od 17. septembra 2015. godine.

12. Ocijenjen je neosnovanim braniočev navod da Osnovni sud ne razlikuje ono što je izrekom presude od 17. septembra 2015. godine naloženo i ono što proizlazi iz člana 33. ZUS-a, odnosno navod da spomenutom presudom apelantu nije ni nametnuta obaveza da donese novi akt. Kao što proizlazi iz izreke presude od 17. septembra 2015. godine za čije neizvršenje se apelant tereti, u zadnjem redu izreke propisano je da se predmet, odnosno rješenje o oduzimanju licence Odjeljenja za obrazovanje poništava i predmet vraća na ponovno rješavanje. Budući da je predmet, kao što je i navedeno u izreci te odluke, poništen i vraćen na ponovno rješavanje, onda se podrazumijeva da je nakon rješavanja nadležni organ, to jest Odjeljenje za obrazovanje bilo dužno da donese odluku. Međutim, na navedeni način apelant nije postupio i neosnovan je braniočev prigovor da nije bilo obaveze donijeti novi upravni akt.

13. Prema ocjeni Apelacionog suda, apelantova tvrdnja da iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelant kao šef Odjeljenja za obrazovanje postupao po presudi od 17. septembra 2015. godine onako kako mu je naloženo odlukom suda u suprotnosti je s provedenim dokazima, prema kojima je činjenično stanje utvrđeno. Ono što se može uzeti kao djelomično tačnim jeste da je apelant postupao u navedenom predmetu, ali nikad nije postupio na način kako je presudom od 17. septembra 2015. godine odlučeno, odnosno u tom predmetu nikada nije donesen novi upravni akt, na šta ga obavezuje član 33. ZUS-a. Istaknuto je da je apelanta na primjenu ZUS-a uputio i Apelacioni sud navedenom presudom i to na str. 5, 2. pasus, gdje je donosiocu akta ukazano na koji će se način, s ciljem otklanjanja uočenih nedostataka, postupiti i koji zakon primijeniti. Upravo je ZUS zakon čijih se odredaba apelant trebao pridržavati, a naročito člana 33. tog zakona uslijed čijeg je nepridržavanja došlo do izvršenja navedenog krivičnog djela. Tačno je da se u izreci presude Apelacionog suda od 17. septembra 2015. godine sud izričito ne poziva na odredbu člana 33. ZUS-a i ne nalaže donošenje odluke u roku od 15 dana, ali to proizlazi iz obrazloženja odluke, iz činjenice da je navedeni zakon primjenjivan u toku vođenja upravnog spora.

14. Ocijenjeni su neosnovanim i navodi iz žalbe da postupak nije vođen u skladu sa članom 203. ZUP-a i da ne dovodi u pitanje pravilnost prvostepene odluke, tako da isti navod Apelacioni sud smatra potpuno irelevantnim. Osnovni sud je pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, pa pravilno zaključio da je apelant bio dužan da najkasnije u roku od 15 dana donese novi upravni akt umjesto poništenog. Također, irelevantan je i prigovor da je navedeni postupak pokrenut na osnovu člana

33. Zakona o visokom obrazovanju, te se ne može dovesti u vezu s apelantovim propustima, niti eventualno predstavlja bilo kakvu činjenicu ili okolnost koja bi isključivala apelantovu krivicu za navedeno krivično djelo. Osnovni sud je pravilno utvrdio apelantovu navedenu obavezu, te istovremeno i naveo na osnovu kojih dokaza je utvrdio da apelant nije u roku od 15 dana donio novi akt, odnosno da nije postupio u skladu sa članom 33. ZUS-a, a o čemu naročito govori na str. 6, predzadnji i zadnji pasus, pozivajući se na iskaze svjedoka Ante Domića, Mirka Kulića i Azre Slomić.

15. Apelacioni sud je naveo da branilac u žalbi istrajava u pogrešnoj tvrdnji da apelant, odnosno Odjeljenje na čijem čelu je bio nije bilo dužno donijeti novi upravni akt, pa se u prilog tome poziva na str. 5. obrazloženja presude od 17. septembra 2015. godine i dio obrazloženja sa te stranice, odnosno dio rečenice „a konačno rješenje koje bi potom Odjeljenje eventualno donijelo“ citira, te iz konteksta tako izdvojenog dijela riječi pogrešno zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo nužno donijeti novi upravni akt. Dalje zaključuje da naročito nije bilo nužno donijeti novi akt najkasnije u roku od 15 dana po prijemu presude kojom je poništen upravni akt. Navedeni zaključak, a u vezi s tim i tvrdnja iznesena u žalbi je, prema ocjeni Apelacionog suda, potpuno neargumentovana jer je branilac iz konteksta cijelog obrazloženja odluke, odnosno iz jednog dijela pasusa sa str. 5. izdvojio nekoliko riječi i presudi od 17. septembra 2015. godine pokušao dati neki sasvim drugi smisao tvrdeći da nadležno Odjeljenje, odnosno apelant nije bio u obavezi donijeti novi upravni akt.

16. Nadalje, Apelaciono vijeće je ocijenilo da razlozi na koje branilac ukazuje, a koji se tiču otežanog obavljanja funkcije šefa Odjeljenja za obrazovanje u pogledu manjka stručnih lica koja su radila u tom odjeljenju te obimnost cijelog predmeta, kao i to da je apelant na mjestu šefa Odjeljenja zamijenio svog prethodnika M. P., nisu razlozi koji isključuju apelantovu krivicu, ali se u izvjesnom smislu mogu smatrati kao olakšavajuće okolnosti jer je nesporno bilo poteškoća u radu navedenog odjeljenja, ali nikako da se nije moglo postupiti na način na koji je naloženo presudom od 17. septembra 2015. godine.

17. Konačno, Apelacioni sud je naveo da smatra da Osnovni sud prilikom donošenja osporene odluke nije počinio raznovrsne povrede postupka na koje se žalbom neosnovano ukazuje, a ni povredu Krivičnog zakona, niti je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer sve navedeno u žalbi ne ukazuje na uvjerljiv način da je prvostepena presuda nepravilna i nezakonita sa aspekta istaknutih žalbenih osnova.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6. i 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Pojašnjava da su redovni sudovi u krivičnom postupku koji se vodio protiv njega proizvoljno primijenili Krivični zakon. Apelant navodi da su osporene odluke zasnovane na povredi načela zakonitosti, te citira član 7. stav 1. Evropske konvencije u kojem je propisano načelo zakonitosti i navodi da je ono predviđeno i KZDB u članu 4. Smisao navedenog pravila (načela) jeste u tome da niko ne može biti kažnjen za neko ponašanje i da se prema njemu ne može primijeniti kazna ukoliko prije nego što je to ponašanje preduzeto zakonom nije bilo predviđeno kao krivično djelo (i ako za to zakonom nije bila propisana kazna). U konkretnom slučaju redovni sudovi su povrijedili navedeno načelo tako što su apelantovo ponašanje koje je zakonom bilo propisano kao prekršaj (uz propisanu kaznu) okvalifikovali kao krivično djelo i za to ga osudili, te mu izrekli kaznu. Međutim, za navedeno ponašanje (sve i da se uzme da je dokazano) ZUS je u članu 49. stav 1. tačka 3. propisao prekršajnu odgovornost učinioca. U tom smislu apelant citira navedene odredbe ZUS-a, te ističe da iz citiranih odredbi ZUS-a (koje su redovni sudovi primjenjivali kao blanketne norme) jasno proizlazi da je ponašanje koje je zakonodavac apelantu optužnicom stavio na teret predviđeno kao prekršaj i da je za njega propisana prekršajna sankcija kao odgovornom licu u Odjeljenju za obrazovanje. Osim toga, apelant smatra da mu redovni sudovi nisu osigurali ni pravičan postupak koji podrazumijeva pravo na obrazloženu sudsku odluku u skladu sa članom 6. Evropske konvencije i članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Naime, iako se apelant protiv optužnice branio prigovorom da djelo koje mu se stavlja na teret nije krivično djelo (kako je to naprijed navedeno), Osnovni sud se u obrazloženju svoje presude o ovom pitanju uopće nije izjasnio, niti je to učinio Apelacioni sud u svojoj presudi od 21. septembra 2017. godine. Prema tome, kako su oba redovna suda u svojim odlukama propustila da se izjasne o ovom (odlučnom) pitanju sa aspekta postojanja ili nepostojanja apelantove krivične odgovornosti, odnosno sa aspekta postojanja (predviđenosti) u zakonu krivičnog djela, oni su povrijedili apelantovo pravo na obrazloženu odluku suda, imajući u vidu značaj (materijalnopravnog) pitanja kojim su se sudovi odbili baviti. Pored toga, redovni sudovi su apelantu povrijedili pravo na pravičan postupak i proizvoljnom primjenom materijalnog prava. Osnovni i Apelacioni sud (sve i da citirana odredba propisuje radnju izvršenja krivičnog djela, a nesporno se zapravo radi o prekršaju) uopće se (Osnovni sud), odnosno ne na valjan način (Apelacioni sud) ne bave pitanjem da li je u konkretnom slučaju bilo nužno donijeti upravni akt u roku od 15 dana, tj. kakva je priroda stvari predmetnog upravnog spora jer od prirode upravne stvari zavisi da li postoji ili ne postoji obaveza da se donese novi upravni akt u navedenom roku. Odbrana je u toku redovnog krivičnog postupka insistirala na tome da predmetna upravna stvar nije po svojoj prirodi takva da je nakon što je sud poništio upravni akt trebalo donijeti novi upravni akt. Dok se Osnovni sud ovim utvrđenjem nije bavio, Apelacioni sud obavezu donošenja akta vidi u izreci presude od 17. septembra 2015. godine u dijelu u kojem sud navodi da se osporeno rješenje poništava i predmet vraća organu uprave na ponovno postupanje, a što prema stavu drugostepenog krivičnog suda nužno podrazumijeva donošenje novog akta, iako sam upravni sud u navedenoj presudi kojom je poništen akt uprave u obrazloženju (str. 5), govoreći o odlučivanju organa uprave u ponovljenom postupku, spominje rješenje „koje bi Odjeljenje eventualno donijelo“, dakle ne nužno. Uostalom, kako apelant dalje navodi, ukoliko se ispita priroda predmetne upravne stvari (čime se sudovi nisu bavili), proizlazi da se radi o veoma složenoj upravnoj stvari povodom koje je formiran obiman predmet (pored dokumentacije u krivičnom spisu radi se o dodatnih osam kutija dokumentacije), da je radi pravilnog rješavanja upravne stvari kao prethodno pitanje trebalo riješiti pitanje autentičnog tumačenja odredbi Zakona o visokom obrazovanju, da se radi o upravnom nadzoru koji nije pokrenut po zahtjevu i u interesu stranke pa se na njega ne primjenjuje član 203. ZUP-a. II.Odgovor na apelaciju

19. Osnovni sud je naveo da je krivično djelo neizvršenja sudske odluke iz člana 345. stav 1. KZDB bilo propisano kao krivično djelo KZDB. Kada se ima u vidu da apelant kao odgovorno lice u organu vlasti – Odjeljenju za obrazovanje nije postupio po pravosnažnoj odluci suda – presudi od 17. septembra 2015. godine, to su u konkretnom slučaju ispunjeni svi elementi krivičnog djela neizvršenja sudske odluke iz člana 345. stav 1. KZDB, a ne prekršaja iz člana 49. ZUS-a.

20. Apelacioni sud je naveo da su apelantovi navodi neargumentovani, a kao takvi i neosnovani, te da su svi razlozi kojima se rukovodio taj sud prilikom donošenja odluke protiv koje je podnesena apelacija navedeni u odluci.

21. Tužilaštvo je istaklo da se podnesena apelacija u bitnom podudara s navodima apelantove žalbe podnesene protiv presude Osnovnog suda, te da je Apelacioni sud prilikom obrazlaganja presude već dao detaljne i logične odgovore na pitanja na kojima punomoćnik i u apelaciji insistira. Nakon svih izvedenih dokaza Osnovni sud je dao logične i uvjerljive razloge zašto je apelanta proglasio krivim, a koje utvrđenje je s razlogom prihvatio i Apelacioni sud dajući obrazloženje za to na str. 3, 4. i 5. presude. Da su neosnovani navodi apelacije prema kojima apelant nije bio u obavezi donijeti novi upravni akt proizlazi i iz činjenice da presuda od 17. septembra 2015. godine sadrži jasna uputstva za njeno provođenje, gdje je na str. 5. navedeno da će se „pri ponovnom rješavanju tuženi, držeći se uputa iznesenih u obrazloženju ove presude, dakle nakon što tužiocu omogući da se izjasni na sve relevantne okolnosti koje se tiču utvrđenja činjenica bitnih za odlučivanje i materijalnopravnih propisa kojima je konkretna oblast regulisana (...) donijeti novi i na zakonu zasnovani akt...“. Suprotno tome, apelant nije preduzeo niti jednu aktivnost usmjerenu na izvršenje sudske odluke, a uputstva za provođenje presude su u presudi data veoma precizno i detaljno. Okolnosti na koje apelant ukazuje (da je obiman predmet, da je trebalo riješiti pitanje autentičnog tumačenja odredbi Zakona o visokom obrazovanju) u potpunosti su irelevantne za ocjenu postojanja krivičnog djela za koje je proglašen krivim, a takve aktivnosti predstavljaju uopćene aktivnosti iz nadležnosti Odjeljenja za obrazovanje i ne predstavljaju konkretne radnje usmjerene ka izvršenju predmetne sudske presude, niti se mogu dovesti u vezu sa uputstvima iz presude. U suštini, apelant je imao obavezu u ponovljenom postupku omogućiti tužiocu (Evropskom univerzitetu) da se saglasno načelima materijalne istine i saslušanja stranke, propisanim u čl. 7. i 8. ZUP-a, izjasni na okolnosti koja dokumentacija je poslužila tuženom prilikom provođenja upravnog nadzora (str. 4. i 5. presude od 17. septembra 2015. godine), te nakon toga donese rješenje, što nije bilo učinjeno, a što je prema obrazloženju presude bilo razlog da se žalba Evropskog univerziteta uvaži, rješenje poništi i predmet vrati tuženom na ponovno rješavanje. Tačno je da je ZUS-om propisano da će se novčanom kaznom kazniti za prekršaj institucija i odgovorno lice u instituciji ako ne donese novi upravni akt u roku ili ga donese protivno pravnom shvatanju suda, odnosno primjedbama suda. Nesporno je i da svako neizvršenje sudske odluke ne ispunjava bitne elemente bića krivičnog djela iz člana 345. KZDB. Međutim, iz apelantovog postupanja je očigledno da on nije htio izvršiti pravosnažnu odluku suda, odnosno da je ignorisao potpuno jasna i precizna uputstva iz presude od 17. septembra 2015. godine, zbog čega njegovo postupanje izlazi iz okvira prekršajne odgovornosti i ulazi u krivičnopravnu zonu jer je njegovim postupanjem ugroženo nesmetano i pravilno funkcionisanje pravosuđa budući da nije postupljeno po pravosnažnoj sudskoj odluci koja sadrži veoma jasna uputstva i način na koji je apelant kao odgovorno lice u Vladi Distrikta Brčko BiH trebao da postupi. Istaknuto je da, iako drugostepena presuda ne sadrži obrazloženje u pogledu žalbenog navoda da se u konkretnom slučaju eventualno radi o prekršaju, a ne o krivičnom djelu, očigledno je da je takvo obrazloženje suvišno kod činjenice da su u prvostepenoj i drugostepenoj presudi data detaljna obrazloženja kojima se sud rukovodio kod odluke da apelantove radnje ispunjavaju obilježja krivičnog djela neizvršenja sudske odluke koje mu je optužnicom od 21. oktobra 2016. godine stavljeno na teret.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ broj 34/13 – prečišćeni tekst, 27/14 i 3/19). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi: Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (1)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 290. stav (7) Sadržaj presude (7)Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu [...], kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo Član 292. stav (1) Pravo na žalbu i rok (1) Protiv presude donesene u prvom stepenu može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostavljanja prepisa presude.

Član 306 Granice ispitivanja presude Apelacioni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakon.

23. Krivični zakon Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 33/2013 – prečišćeni tekst, 47/2014 – ispravka 26/2016, 13/2017 i 50/2018) u relevantnom dijelu glasi:

Načelo zakonitosti Član 4.

(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je počinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana krivična sankcija.

Krivično djelo Član 21.

Krivično djelo je protivpravno djelo koje je zakonom propisano kao krivično djelo, čija su obilježja propisana zakonom i za koje je zakonom propisana krivičnopravna sankcija.

Neizvršenje sudske odluke Član 345. stav (1) (1)Odgovorno lice u organu vlasti ili pravnom licu ili drugim institucijama u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine koje ne postupi po pravosnažnoj odluci suda, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

24. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 4/00, 1/01) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Presude sudova donesene u upravnim sporovima obavezne su, a odluke Apelacionog suda Distrikta (u daljem tekstu: Apelacioni sud) i konačne, u skladu s ovim Zakonom.

V OBAVEZNOST PRESUDA

Član 33.

Kad sud poništi upravni akt protiv koga je bio pokrenut upravni spor, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba mjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude.

Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.

VII KAZNENE ODREDBE

Član 49. stav 1. tačka 3. i stav 2.

(1) Novčanom kaznom u iznosu od 5000 do 25.000 KM kaznit će se za prekršaj institucija koja ima javna ovlaštenja:

3. ako ne donese novi upravni akt u roku ili ga donese protivno pravnom shvatanju suda odnosno primjedbama suda (član 33.);

(2) Za prekršaje iz stava 1 ovog člana kaznit će se novčanom kaznom od 500 do 2000 KM i odgovorno lice u instituciji koja ima javna ovlaštenja, kao i odgovorno lice u Odjelu.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 K 100077 17 Kž od 21. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 4. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6. i 7. Evropske konvencije, kao i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja [...] osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom [...].

32. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na način na koji to apelant tvrdi.

33. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene pozitivnihpravnih propisa, kao i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant, prije svega, ukazuje na povredu načela zakonitosti jer je prvostepenom presudom proglašen (krivično) odgovornim za ponašanje koje (ukoliko bi bilo dokazano) predstavlja prekršaj, a redovni sudovi u svojim odlukama su propustili da se izjasne o ovom (odlučnom) pitanju sa aspekta postojanja ili nepostojanja njegove krivične odgovornosti.

34. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

35. Zatim, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996- II, stav 78). Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud neće iz dokaza koji su provedeni u krivičnom postupku samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjenjivati jesu li sudovi u tom postupku pravilno izvukli zaključke iz provedenih dokaza.

36. Kako je Evropski sud u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima „prominentno mjesto u demokratskom društvu“ (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Evropski sud, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, uključujući i ZKPDB koji je primijenjen u konkretnom slučaju, u kojem odredbe člana 281. stav (2) glase: „[...] Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana“, što čini neodvojiv element prava na pravično suđenje (vidi, mutatis mutandis, već citiranu Odluku AP 661/04, stav 30).

37. Ustavni sud će prvo ispitati apelantove navode da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela zakonitosti iz člana 4. KZDB. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je tim članom propisano: „(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom“, te „(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je počinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana krivična sankcija.“ Ustavni sud primjećuje da odredba iz stava 1. sadrži načelo prema kojem se krivična djela i krivične sankcije mogu propisivati samo zakonom. To znači da je zakon neposredni izvor prava o krivičnim djelima i krivičnim sankcijama; krivično djelo je samo ona radnja, ono ponašanje koje odgovara određenom zakonskom opisu bića krivičnog djela. Ono, kao jedinstven pojam načela zakonitosti, obuhvata dva međusobno povezana sadržaja koji važe kao osnovna načela u uređivanju krivičnih djela i krivičnih sankcija i koji su suštinski elementi vladavine prava: (a) zakonitost krivičnog djela, odnosno načelo da presuda može biti zasnovana samo na normi (zakonu) koja je postojala u vrijeme kada se inkriminisano djelo dogodilo (nullum crimen sine lege), i (b) zakonitost kazne, odnosno načelo da se ne može izreći teža (nepovoljnija) kazna, odnosno krivična sankcija od one koja se mogla primijeniti u vrijeme kada je krivično djelo učinjeno (nulla poena sine lege). U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je apelant proglašen krivim za krivično djelo koje je propisano KZDB (član 345. stav 1) i kojim je propisana sankcija. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je KZDB na pravnoj snazi do 2003. godine, a da je apelant kao odgovorno lice u organu vlasti Distrikta Brčko BiH trebao postupiti po pravosnažnoj odluci suda u roku od 15 dana, počevši od 1. oktobra 2015. godine. Dakle, apelant je počinio krivično djelo neizvršenja sudske odluke iz člana 345. stav 1. KZDB koje je bilo propisano zakonom i za koje je bila propisana sankcija prije više od 12 godina, dakle norma je postojala u vrijeme kada se inkriminisano djelo dogodilo. Stoga, Ustavni sud apelantove navode o povredi načela zakonitosti smatra neosnovanim.

38. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon provedenog postupka u kojem je apelant imao branioca koji je imao mogućnost da poziva svjedoke i izvodi dokaze i osporava dokaze optužbe, proglašen krivim da je radnjama detaljno opisanim u izreci presude počinio krivično djelo neizvršenja sudske odluke iz člana 345. stav (1) KZDB. Tom presudom je Osnovni sud apelanta osudio na novčanu kaznu, zaključivši da će se i tom sankcijom postići svrha kažnjavanja. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u upravnom sporu vođenom povodom rješenja Odjeljenja za obrazovanje o oduzimanju licence tužiocu Apelacioni sud donio pravosnažnu presudu od 17. septembra 2015. godine kojom se osporeno rješenje Odjeljenja za obrazovanje poništava i predmet vraća na ponovno rješavanje i kojom je tuženom (Odjeljenju za obrazovanje) naloženo donošenje novog i na zakonu zasnovanog upravnog akta. Dalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je apelant kao šef Odjeljenja za obrazovanje, odnosno kao odgovorno lice u organu vlasti Distrikta Brčko BiH bio dužan postupiti saglasno uputstvima koja proizlaze iz presude Apelacionog suda. Na takvo postupanje izričito ga obavezuje član 33. ZUS-a kojim je propisano da kad sud poništi upravni akt protiv koga je bio pokrenut upravni spor predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen, te ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude, pri čemu je nadležni organ vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka. Dakle, redovni sudovi su zaključili da apelantova obaveza direktno proizlazi iz odredbe člana 33. ZUS-a koja je imperativne prirode i primjenjiva u situaciji kao što je konkretna, odnosno kada je poništen upravni akt protiv koga je bio pokrenut upravni spor apelant je kao odgovorno lice bio dužan postupiti na način kako to propisuje spomenuti član. Međutim, redovni sudovi su utvrdili da je apelant suprotno takvoj obavezi ignorisao ove odredbe, te nije donio novi upravni akt, čime nije postupio po pravosnažnoj odluci suda. Osim toga, iz presuda proizlazi da je gradonačelnik Distrikta Brčko BiH u pokušaju da osigura izvršenje sudske odluke, u smislu člana 36. ZUS-a, uputio naredbu apelantu, a potom i urgenciju da se postupi po pravosnažnoj presudi suda, međutim, ni to nije dalo rezultate.

39. Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su ocijenjeni neosnovanim apelantovi navodi prema kojima apelant nije bio u obavezi donijeti novi upravni akt budući da je utvrđeno kako presuda od 17. septembra 2015. godine sadrži jasna uputstva za njeno provođenje, gdje je na stranici 5. navedeno da će se „pri ponovnom rješavanju tuženi, držeći se uputa iznesenih u obrazloženju ove presude, dakle nakon što tužiocu omogući da se izjasni na sve relevantne okolnosti koje se tiču utvrđenja činjenica bitnih za odlučivanje i materijalnopravnih propisa kojima je konkretna oblast regulisana donijeti novi i na zakonu zasnovani akt.“ Suprotno tome, apelant nije preduzeo niti jednu aktivnost usmjerenu na izvršenje sudske odluke, a uputstva za provođenje presude su u presudi data veoma precizno i detaljno.

40. Imajući u vidu navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud kao redovni sud dao jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti, pozivajući se na odredbe relevantnog materijalnog i procesnog prava, te na osnovu dokaza izveo svoj zaključak u pogledu apelantove krivice. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da su presude u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (što u načelu i nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispituje) ili proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa.

41. U pogledu apelantovih navoda da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer Apelacioni sud nije obrazložio svoju odluku kao ni sve žalbene razloge, Ustavni sud podsjeća na to da, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati na to da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR 589 GC). Također, kada se radi o odluci višeg suda, suštinski zahtjev je da viši sud ukaže na to da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja, da je, u slučaju neslaganja s odlukom nižestepenog suda, neslaganja zasnovao na njenoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio prije nego što ju je prethodno razmotrio (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC [2002]).

42. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da su navodi koje je apelant istakao u svojoj žalbi ispitani, da je drugostepeni sud u vezi s tim ocijenio razloge i obrazloženja iz osporene prvostepene presude, koje je prihvatio i s kojim se saglasio, te ih inkorporirao u svoju odluku. U tom smislu, imajući u vidu načela Evropskog suda, te da su apelantovi navodi da su u obrazloženju osporene prvostepene presude izostali razlozi i obrazloženja u pogledu obilježja bića krivičnog djela za koja je apelant proglašen krivim već detaljno ispitani i ocijenjeni neosnovanim, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovanu apelantovu tvrdnju da se drugostepeni sud nije upustio u suštinu njegovih žalbenih navoda. Tu okolnost ne mijenja ni činjenica da Apelacioni sud nije posebno obrazložio zašto nije prihvatio apelantove navode da se u njegovom nepostupanju eventualno radi o prekršaju budući da je prvostepenu presudu ispitao u pogledu primjene Krivičnog zakona, što mu je obaveza po službenoj dužnosti i da je u svojoj presudi zaključio da u prvostepenoj presudi nema povrede Krivičnog zakona. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

43. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni prava i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

44. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 7. Evropske konvencije.

45. Član 7. Evropske konvencije glasi:

1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda.

46. Ustavni sud primjećuje da je apelant povredu ovog prava suštinski vezao za navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno za navode o povredi načela zakonitosti, o kojim je Ustavni sud odlučio u prethodnom dijelu ove odluke, ocijenivši ih neosnovanim. Stoga, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ni apelantovo pravo iz člana 7. Evropske konvencije.

Pravo na žalbu u krivičnim stvarima

47. Apelant tvrdi da mu je prekršeno pravo iz člana 2. Protokola broj 7 jer Apelacioni sud, kako apelant smatra, nije odgovorio na njegov ključni navod da djelo za koje je proglašen krivim nije krivično djelo, nego prekršaj.

48. Član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo korištenje, uređuje se zakonom.

2. Ovo pravo može podlijegati izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja, koja su određena zakonom, ili u slučajevima kada je licu u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu.

49. Ustavni sud ukazuje da je članom 2. stav 1. Protokola broj 7 propisano pravo osuđenog za krivično djelo da od višeg suda zatraži ponovno razmatranje osude i kazne, dok su stavom 2. ustanovljeni izuzeci od tog prava. Ustavni sud zapaža da je povodom apelantove žalbe Apelacioni sud potvrdio prvostepenu presudu kojom je apelant proglašen krivim i izrečena mu je kazna. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje dostupnost ili efikasnost tog pravnog lijeka, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Proizlazi da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da njegova osuda i kazna budu ispitane od višeg suda u smislu člana 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelacioni navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, kao i o tome kako su izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen.

51. Ustavni sud, također, zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 7. Evropske konvencije jer je proglašen krivim za krivično djelo koje je bilo propisano Krivičnim zakonom Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine za koje je bila propisana sankcija prije nego što je apelant počinio to krivično djelo.

52. Ustavni sud zaključuje i da ne postoji povreda prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer je apelant imao mogućnost koju je iskoristio pa je izjavio žalbu protiv prvostepene presude, koja je ispitana, a samo apelantovo nezadovoljstvo donijetom odlukom ne dovodi u pitanje prava garantovana u navedenom članu Protokola broj 7 uz Konvenciju.

53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5108/17 (N. S.) | Sudska praksa | Aktio