Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1233/18 (TP „Galaprom“ a.d. Šamac)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Privatizacija
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1233/18
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1233/18, rješavajući apelaciju TP „Galaprom“ a.d. Šamac, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija TP „Galaprom“ a.d.
Šamac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 003033 15 Uvp od 9. novembra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 003033 14 U od 20.
oktobra 2014. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka broj 21.05/476-321/13 od 18. februara 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. TP „Galaprom“ a.d. Šamac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dane Končar, advokat iz Banjaluke, podnio je 26. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 003033 15 Uvp od 9. novembra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 003033 14 U od 20. oktobra 2014. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 21.05/476- 321/13 od 18. februara 2014. godine. Apelant je 26. avgusta 2019. godine dopunio apelaciju (dostavio određenu dokumentaciju).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, drugostepenog organa i Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove – Područna jedinica Šamac (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) u periodu od 19. jula do 18. septembra 2019. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i drugostepeni organ su u periodu od 29. do 31. jula 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju. Prvostepeni organ nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Rješenjem prvostepenog organa broj 21.52/476-14/2013 od 5. juna 2013. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev od 16. aprila 2013. godine i precizirani zahtjev od 24. aprila 2013. godine kojim je tražio da se u smislu člana 8a stav 1 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima utvrdi pravo svojine na nepokretnostima – poslovni prostor (zgrada) i zemljište u Šamcu, preciznije označene u izreci rješenja.
6. Rješenjem drugostepenog organa broj 21.05/476-157/13 od 23. avgusta 2013. godine poništeno je rješenje prvostepenog organa od 5. juna 2013. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.
7. Rješenjem prvostepenog organa broj 21.52/476-14/2013 od 26. septembra 2013. godine apelantov zahtjev je odbijen kao neosnovan.
8. Rješenjem drugostepenog organa broj 21.05/476-321/13 od 18. februara 2014. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja prvostepenog organa od 26. septembra 2013. godine.
9. U obrazloženju rješenja drugostepeni organ je naveo da je u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja vještak geometar identifikovao predmetne nepokretnosti, dok je apelantov punomoćnik na usmenoj raspravi izjavio da se po pitanju nalaza vještaka ne želi izjasniti. Dalje je ukazao da je prvostepeni organ uvidom u Uvjerenje broj 10-137/12 od 20. juna 2012. godine, koje je izdala Investiciono-razvojna banka Republike Srpske a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: IRB), utvrdio da predmetne nepokretnosti nisu obuhvaćene privatizacijom državnog kapitala u preduzećima. Takođe je naveo da je prvostepeni organ utvrdio da apelant ne može polagati pravo svojine na predmetnim nepokretnostima, niti na drugim nepokretnostima, pozivajući se na isprave koje su uložene u spis predmeta, po osnovu kojih je pravni subjekat ODP „Galaprom“ podnio program privatizacije, odnosno njegov pravni prednik došao u svojinu, ukoliko nepokretnosti nisu kao nesporne prijavljene, odnosno navedene i privatizovane u iznosu državnog kapitala. Zatim je ukazao da iz Presude Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-Ps-06- 000 022 od 11. septembra 2007. godine, Presude Okružnog suda broj 013-0-Pž-07-000202 od 19. novembra 2008. godine, te Presude Vrhovnog suda broj 118 0 Ps 000252 09 Rev od 1. februara 2011. godine proizlazi da apelant nema svojinska prava na predmetnim nepokretnostima. Zatim je ukazao da apelantova tvrdnja da Izvršni odbor Opštine Šamac nije bio nadležan za otuđenje predmetnih nepokretnosti iz državne u privatnu svojinu građanskog pravnog lica, da je odluka ništava i da se po njoj nisu smjeli dozvoliti upisi, nije osnovana, jer se ništavost pravnih poslova utvrđuje pred nadležnim sudom. Drugostepeni organ je naveo da stoji činjenica da organ uprave sprovodi postupak u skladu s odredbama člana 8a Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, a ne sud, i da donosi rješenje u vezi sa stavom 2 tog člana. Međutim, drugostepeni organ je ukazao da je na osnovu evidencije o izvršenoj privatizaciji državnog kapitala utvrđeno da predmetna poslovna zgrada nije pribavljena kupovinom državnog kapitala.
10. Apelant je 29. aprila 2014. godine podnio tužbu protiv rješenja drugostepenog organa od 18. februara 2014. godine, koja je Presudom Okružnog suda broj 13 0 U 003033 14 U od 20. oktobra 2014. godine odbijena kao neosnovana, kao i apelantov zahtjev da mu drugostepeni organ naknadi troškove postupka spora pred sudom.
11. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao na odredbe člana 8a stav 1 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima kojima je propisano da na osnovu evidencije o izvršenoj privatizaciji državnog kapitala u preduzećima po odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima i odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini, „IRB“ po zahtjevu preduzeća izdaje uvjerenje u kojem se označavaju nepokretnosti onako kako su u početnom bilansu stanja (program privatizacije) označene i iskazane u imovini preduzeća koje je bilo predmet izvršene privatizacije. Takođe je ukazao na stav 2 navedenog člana istog zakona kojim je propisano da na osnovu uvjerenja iz stava 1 ovog člana, zemljišno-knjižne, katastarske dokumentacije i izvoda iz sudskog registra o osnivanju preduzeća, po zahtjevu preduzeća, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove sprovodi postupak i nakon izvršenog uviđaja i izjašnjenja lica geodetske struke u pogledu identifikovanja zemljišta ispod objekta i zemljišta koje je neophodno za redovnu upotrebu objekta, a po potrebi i izjašnjenja vještaka druge struke, donosi rješenje kojim se odlučuje o pravu svojine podnosioca zahtjeva na objektu koji je bio predmet privatizacije i na zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu tog objekta. Okružni sud je naveo da se vještak geodetske struke izjasnio da su predmet zahtjeva zemljište i poslovno-stambeni objekat na toj parceli koji zauzima cijelu površinu parcele i da objekat u cjelini koristi Srpska pravoslavna crkva. Takođe je naveo da kada su u pitanju nepokretnosti navedene u zahtjevu (iskazane u tabelarnom pregledu za građevinske objekte pod rednim brojem 1 (poslovni prostor) i zgrada prodavnica broj 6) da se ne bi mogle odnositi na objekat izgrađen na predmetnoj nepokretnosti. Dalje je Okružni sud ukazao da je iz zk. ul. K.O. Šamac utvrđeno da se radi o zemljištu državne svojine s kućom na kojoj je uknjižena svojina Srpske pravoslavne crkve, Eparhija zvorničko-tuzlanska, Bijeljina s dijelom 1/1. Dalje je ukazao da je iz Uvjerenja IRB-a od 20. juna 2012. godine sa sigurnošću utvrđeno da predmetne nepokretnosti nisu obuhvaćene privatizacijom državnog kapitala u preduzećima. Isto tako, Okružni sud je naveo da je poslovna zgrada, za koju apelant traži utvrđivanje svojine, u vrijeme podnošenja programa privatizacije u 1999. godini već bila privatna svojina (Rješenje Osnovnog suda u Modriči broj DN.1/95 od 8. februara 1995. godine). Okružni sud je ukazao da apelant nije pružio dokaze da je pravosnažna Presuda Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-Ps-06-000-022 od 11. septembra 2007. godine, kojom je odlučivano o svojini na predmetnim nepokretnostima, stavljena van snage. Shodno naprijed navedenom, Okružni sud je istakao da su apelantovi tužbeni navodi da je pobijani akt drugostepenog organa donijet suprotno odredbama člana 8a Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, te odredbama člana 225 stav 1 Zakona o upravnom postupku paušalni i bez osnova.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 U 003033 15 Uvp od 9. novembra 2017. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 20. oktobra 2014. godine, kao i zahtjev za naknadu troškova spora.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao na činjenično stanje utvrđeno u toku postupka, te je citirao odredbe člana 8a Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima. Vrhovni sud je istakao da apelant nije u pravu kada tvrdi da je predmetna nepokretnost bila predmet privatizacije državnog kapitala njegovog pravnog prednika, te da su presuda Okružnog suda i odluke organa uprave donesene uz povredu odredbi člana 8a Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je u sprovedenom postupku sa sigurnošću utvrđeno da predmetne nepokretnosti nisu bile predmet privatizacije s obzirom na to da je 1995. godine dozvoljena uknjižba prava svojine na njima u korist Srpske pravoslavne crkve sa 1/1 dijela, a da je program privatizacije apelantovog pravnog prednika predat Direkciji za privatizaciju 1999. godine i da je rješenje o privatizaciji doneseno 2000. godine. Vrhovni sud je naveo da je ispravan zaključak Okružnog suda i drugostepenog organa da predmetne nepokretnosti nisu mogle biti predmet privatizacije. Vrhovni sud je ukazao da je donošenju drugostepene presude i akta drugostepenog organa prethodilo potpuno i pravilno utvrđenje odlučnih činjenica, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Takođe je istakao da je apelantu, u skladu sa zakonom, omogućeno da učestvuje u postupku radi izjašnjenja i da izjavljuje pravne lijekove protiv odluka kojima nije bio zadovoljan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Apelant je, u suštini, ukazao da su u konkretnom predmetu proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelant u opširnim apelacionim navodima ukazuje, između ostalog, da su predmetne nepokretnosti bile u društvenoj – državnoj svojini Republike Srpske, koje su po osnovu zakona postale imovina apelantovog pravnog prethodnika kao osnovni državni kapital u upravnom postupku privatizacije. U vezi s tim je ukazao na član 58 Ustava Republike Srpske, odnosno da se „…sredstva u društvenoj i državnoj svojini mogu otuđivati, po pravilu, samo po tržišnim kriterijumima“, te je ukazao na druge propise, bliže navedene u apelaciji, u vezi s otuđenjem društvene – državne svojine. Apelant je naveo da upravni akti Republike Srpske, Direkcije za privatizaciju Banja Luka, kojim je apelantu priznato pravo privatne svojine iz društvene – državne svojine Republike Srpske nisu izmijenjeni niti poništeni, te da je „radi efikasnijeg sprečavanja rasipništva imovine“ 8. jula 2009. godine stupio na snagu član 8a Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima. Takođe je ukazao da nije dozvoljeno proizvoljno nepoštovanje osnovnih principa Zakona o opštem upravnom postupku, pravosnažnih upravnih akata Direkcije za privatizaciju, niti je dozvoljeno poklanjanje društvene svojine Republike Srpske (njenog preduzeća) u privatnu svojinu. Osim toga, apelant povredu navedenih prava u osporenom upravnom postupku i upravnom sporu zasniva na opširnim navodima da je odluka kojom je ustupljena svojina na predmetnoj nepokretnosti, koja je činila osnovni kapital njegovog pravnog prethodnika, ništava, te da nije u skladu s odredbama Ustava Republike Srpske, Zakona o udruženom radu i Zakona o preduzećima. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, apelant je ukazao da predmetni postupak traje od juna 2009. godine, odnosno više od osam godina. Apelant je predložio da mu se zbog nedonošenja definitivne odluke po članu 8a Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima isplati naknada na ime nematerijalne štete u iznosu od 12.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju presude, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju presude, te je ukazao da nije proizvoljno primijenio materijalno pravo na apelantovu štetu. Takođe je naveo da je o apelantovoj tužbi odlučio u roku od nepunih šest mjeseci, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Drugostepeni organ je naveo hronologiju predmetnog postupka, te je ukazao da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog akta postupano pravilno i saglasno zakonskim propisima.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 51/06, 1/07, 53/07, 41/08, 58/09, 79/11 i 28/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 51/06, 1/07, 53/07, 41/08, 58/09 i 79/11) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8a. stav (1) Na osnovu evidencije o izvršenoj privatizaciji državnog kapitala u preduzećima po odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (‘Službeni glasnik Republike Srpske’, br. 24/98, 62/02, 38/03 i 109/05) i odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini (‘Službeni glasnik Bosne i Hercegovine’, broj 14/98), Investiciono-razvojna banka Republike Srpske a. d. Banja Luka, po zahtjevu preduzeća, izdaje uvjerenje u kojem se označavaju nepokretnosti, onako kako su u početnom bilansu stanja (program privatizacije) označene i iskazane u imovini preduzeća koje je bilo predmet izvršene privatizacije.
19. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 – ispravka, 50/10 i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 – ispravka i 50/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
20. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 48.
Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulisana ovim zakonom.
21. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet apelacionog osporavanja su upravni postupak i upravni spor koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 U 003033 15 Uvp od 9. novembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 27. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 26. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant navodi da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode, koji je pokrenut radi utvrđivanja prava svojine ne nepokretnostima, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na osporene odluke
30. U vezi s apelantovim navodima da su u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se u smislu odredbi člana 8a stav 1 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima utvrdi pravo svojine na nepokretnostima – poslovni prostor (zgrada) i zemljište. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su se drugostepeni organ i redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka pozvali na navedenu odredbu člana 8a stav 1 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, kojom je propisano da na osnovu evidencije o izvršenoj privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, IRB, po zahtjevu preduzeća, izdaje uvjerenje u kojem se označavaju nepokretnosti kako su u početnom bilansu stanja (program privatizacije) označene i iskazane u imovini preduzeća koje je bilo predmet izvršene privatizacije. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je na osnovu uvjerenja od 20. juna 2012. godine, koje je izdao IRB, utvrđeno da predmetne nepokretnosti nisu obuhvaćene privatizacijom državnog kapitala u preduzećima. Iz osporenih odluka, takođe, proizlazi da je vještak geodetske struke izvršio identifikaciju nepokretnosti (na čiji nalaz se apelantov punomoćnik nije želio izjasniti), te je utvrđeno da je predmetna nepokretnost u vrijeme podnošenja programa privatizacije 1999. godine bila u privatnoj svojini (1995. godine Srpska pravoslavna crkva upisana u zemljišnu knjigu kao nosilac prava svojine). Isto tako, drugostepeni organ i redovni sudovi su imali u vidu i pravosnažnu presudu Osnovnog suda u Doboju od 11. septembra 2007. godine iz koje proizlazi da apelant nema svojinska prava na predmetnim nepokretnostima. Pored navedenog, a u vezi s apelantovim navodima da je odluka kojom je ustupljena svojina na predmetnoj nepokretnosti ništava, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja rješenja drugostepenog organa slijedi da ovi apelantovi navodi nisu osnovani jer se ništavost pravnih poslova utvrđuje pred nadležnim sudom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može naći elemente proizvoljnosti u zaključku iz osporenih odluka redovnih sudova i drugostepenog organa, odnosno u postupanju redovnih sudova i drugostepenog organa u konkretnom slučaju i primjeni pozitivno-pravnih propisa. U odnosu na suđenje u razumnom roku
32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
33. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni postupak pokrenuo 16. aprila 2013. godine podnošenjem zahtjeva prvostepenom organu, a da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 U 003033 15 Uvp od 9. novembra 2017. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao oko četiri godine i sedam mjeseci.
34. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku utvrđivanja prava svojine na nepokretnostima. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu. Ustavni sud, takođe, smatra da apelant svojim ponašanjem nije doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka.
35. Analizirajući postupak pred organima uprave, Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostepenim organom pokrenut apelantovim zahtjevom od 16. aprila 2013. godine, o kom zahtjevu je prvostepeni organ odlučio u periodu kraćem od dva mjeseca, dok je drugostepenom organu bilo potrebno nešto duže od dva i po mjeseca da poništi prvostepeno rješenje i predmet vrati prvostepenom organu na ponovni postupak. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ, u ponovnom postupku, nakon nešto duže od jednog mjeseca, donio rješenje od 26. septembra 2013. godine, da bi o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv navedenog rješenja drugostepeni organ odlučio rješenjem od 18. februara 2014. godine, dakle nakon četiri i po mjeseca.
36. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud o apelantovoj tužbi od 29. aprila 2014. godine odlučio presudom od 20. oktobra 2014. godine, dakle u periodu kraćem od šest mjeseci. Ustavni sud, takođe, primjećuje da je Vrhovnom sudu bilo potrebno nešto duže od tri godine da donese odluku o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda.
37. Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu činjenicu da su u periodu od oko četiri godine i sedam mjeseci organi uprave i redovni sudovi donijeli ukupno šest odluka (pet meritornih odluka i jedno procesno rješenje), Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
38. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu i zabrana diskriminacije
39. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra neosnovanim navode i u odnosu na navedena prava.
Ostali navodi
40. U vezi s apelacionim navodima o povredi prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije (pravo na ličnu slobodu i bezbjednost), Ustavni sud ukazuje da se garancije tog prava ni u kojem slučaju ne mogu dovesti u kontekst s predmetnim postupkom, zbog čega Ustavni sud ove navode neće razmatrati. VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije jer su redovni sudovi i organ uprave jasno i precizno obrazložili svoje odluke kada su, pozivajući se na odredbe člana 8a Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je predmetni postupak u relevantnom periodu trajao oko četiri godine i sedam mjeseci, u kom periodu je doneseno pet meritornih odluka i jedno rješenje, odnosno kada nije utvrđeno da su organi uprave i redovni sudovi bezrazložno odugovlačili predmetni postupak.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević