Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4318/17 (A. K.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4318/17
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4318/17, rješavajući apelaciju Aleksandra Kojića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Aleksandra Kojića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 005367 17 Kž od 31. avgusta 2017. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 005367 16 K od 7. aprila 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Aleksandar Kojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šekovića, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 16. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 005367 17 Kž od 31. avgusta 2017. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 005367 16 K od 7. aprila 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 10. septembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 12. do 18. septembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog suda broj 12 0 K 005367 16 K od 7. aprila 2017. godine apelant je kao saizvršilac (zajedno sa M. B.) proglašen krivim da je u vrijeme, u mjestu, te na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo razbojništva iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Presudom je apelant također obavezan da zajedno sa M. B. solidarno isplati oštećenom M. M. određeni novčani iznos. Optuženi su oslobođeni obaveze naknade troškova krivičnog postupka.
6. U obrazloženju presude je Okružni sud prvenstveno ukazao da odbrana, odnosno njihovi branioci tokom cijelog postupka i u završnim riječima (optuženi tokom dokaznog postupka nisu iznosili odbrane-svjedočili) ne poriču događaj iz optužbe, ali tvrde da izvedenim dokazima sa aspekta njihove formalnopravne valjanosti optužba nije dokazala identitet bilo kojeg lica kao učesnika u počinjenju predmetnog krivičnog djela. Pri tome je Okružni sud ukazao da su neosnovane tvrdnje apelanta i suoptuženog M. B. da su nezakoniti, odnosno pravno nevaljani dokazi – njihove izjave date okružnom tužiocu u fazi istrage, a koje su trebale biti izdvojene iz dokaznog materijala jer na osnovu njih nije bilo moguće izvesti pouzdan zaključak o identitetu počinilaca predmetnog krivičnog djela. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da su navedene izjave apelanta i suoptuženog M. B., koje su dali u svojstvu osumnjičenih u prisustvu okružnog tužioca i svojevoljno izabranog branioca, cjelovite i potpune (obojica hronološki iznose sve bitne okolnosti svog međusobnog odnosa, od upoznavanja, obostrano iskazane namjere i spremnosti za zajedničko izvršenje djela kao iz optužbe, načelno usaglašenom planu realizacije, preduzetim pripremnim radnjama, konkretnim aktivnostima i upotrijebljenim sredstvima, zajedno i svakog ponaosob, pri izvršenju djela, načinu napuštanja mjesta događaja, odbacivanju odjeće i vatrenog oružja, podjeli plijena i dr.). Nadalje, navedene izjave sadržajno u odlučnim činjenicama nisu međusobno protivrječne i pored postojanja zanemarljivih odstupanja koja postoje u pogledu činjenica koje se tiču iznosa oduzetog novca i oružja. Navedene protivrječnosti nisu okolnosti koje ukazuju na postojanje suštinske međusobne protivrječnosti u sadržinama izjava – odbrana koje su dali apelant i M. B. Takođe je Okružni sud ukazao da je tužilac navedene izjave uzeo uz poštovanje svih procesnih garancija propisanih odredbama člana 143 (stav 2 tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), te ih je sud i ocijenio procesno prihvatljivim (dopuštenim) dokazima koji mogu da se koriste za donošenje presude. Stoga je Okružni sud istakao da odlučne činjenične navode izjava optuženih datih tužiocu u većoj ili manjoj mjeri potvrđuju i ostali provedeni dokazi optužbe (i objektivne i subjektivne prirode, pobliže opisani na str. 4 i 5 presude).
7. U odnosu na prijedloge odbrana za izvođenje dokaza (svjedočenje ljekara i sestre suoptuženog M. B.) u vezi s navodno uočenim tjelesnim povredama na optuženima nakon njihovih izjava datih tužiocu, kao i neuropsihijatrijsko vještačenje apelanta na okolnost utvrđenja njegove „šifre“ i mogućnosti disponiranja svojom voljom u vrijeme davanja izjave tužiocu („Ja sam priznao izvršenje krivičnog djela i sve opisao, policajci su se prema meni odnosili korektno“), Okružni sud je naveo (stranica 5 presude) da se na njih ukazuje nakon proteka više od dvije godine nakon počinjenja djela i davanja izjava, te su isključivo usmjereni na bezrazložno odugovlačenje postupka zloupotrebom procesnih prava stranaka. S obzirom na navedeno, Okružni sud je naveo da unaprijed dogovorena i sinhronizovana realna djelatnost optuženih sadrži sva bitna obilježja predmetnog krivičnog djela. Kako se radi o složenom djelu (sastoji se od prinude i krađe) koje se shodno svojoj pravnoj prirodi može učiniti samo sa umišljajem (sviješću da se tuđa pokretna stvar oduzima nasilno u namjeri da se njenim prisvajanjem sebi ili drugom pribavi protivpravna imovinska korist), ne nalazeći postojanje zakonom propisanih osnova koji bi isključivali ili umanjivali njihovu odgovornost (uračunljivost) u vrijeme izvršenja djela, Okružni sud je apelanta i suoptuženog M. B. proglasio krivičnopravno odgovornim saizvršiocima (kao više lica, uz upotrebu vatrenog oružja, svjesni preduzetih radnji i želeći nastupanje posljedice) istog djela nalazeći da dokazi izvedeni na glavnom pretresu van svake razumne sumnje potvrđuju zaključak o njihovoj krivici.
8. Konačno, Okružni sud je istakao da je odluku o apelantovoj kazni donio cijeneći sve okolnosti događaja i okolnosti koje se stiču kod apelanta, a posebno stepen krivične odgovornosti (izravni umišljaj), vrstu i prirodu djela, količinu i kvalitet upotrijebljene prijetnje nasiljem prilikom izvršenja, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno i konkretan apelantov doprinos u njegovom izvršenju, apelantovu starosnu dob, lične, porodične i imovinske prilike te njegovu dotadašnju neosuđivanost.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 12 0 K 005367 17 Kž od 31. avgusta 2017. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelantovog branioca i branioca suoptuženog M. B., te potvrđena prvostepena presuda od 7. aprila 2017. godine.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, suprotno žalbenim navodima apelantove odbrane, prvostepeni sud nije povrijedio pravo na odbranu optuženih kada je prihvatio izvođenje dokaza optužbe koji se odnose na zapisnike o saslušanju optuženih iz istrage, a koje je tužilac pribavio prije podizanja optužnice. Ovo iz razloga jer su oni pobrojani i u samoj optužnici i odbrana je bila upoznata s njihovim sadržajem, te su oni uzeti uz poštovanje svih procesnih garancija propisanih odredbama člana 143 ZKPRS. U vezi s tim je Vrhovni sud ukazao da je, suprotno žalbenim prigovorima, prvostepeni sud pravilno ocijenio navedene iskaze zakonitim i vjerodostojnim budući da se radi o iskazima datim pred tužiocem, a ne pred ovlašćenim službenim licima, u prisustvu izabranog branioca, bez prisustva radnika policije, u kojima obojica optuženih navode da su priznali izvršenje krivičnog djela i sve opisali, da su na tužiočev upit izjavili da su se policajci prema njima korektno ponašali, zatim iznijeli sve detalje događaja, te nemajući primjedbi na zapisnike svojeručno su ih potpisali. O navedenom je Okružni sud dao valjane razloge u obrazloženju prvostepene presude.
11. Nadalje je Vrhovni sud istakao da, suprotno žalbenim navodima, činjenica odbijanja dokaznih prijedloga odbrane (saslušanje ljekara i sestre suoptuženog M. B.) sama za sebe ne predstavlja povredu prava na odbranu jer je to diskreciono pravo suda (član 278 stav 2 ZKPRS) ako zaključi da predloženi dokaz nema značaj za predmet ili je nepotreban. Međutim, ta diskrecija je ograničena obavezom suda da navede razloge zbog kojih nije uvažio predložene dokaze, pa bi odsustvo tih razloga predstavljalo povredu prava na odbranu. Vrhovni sud je ponovio razloge koje je dao prvostepeni sud u vezi s tim (stranica 5 prvostepene presude) navodeći da ih u cijelosti prihvata. Pri tome je Vrhovni sud istakao da apelantova odbrana (za razliku od odbrane M. B.) ni na pretresu, niti u žalbi ne pominje da je nad tim optuženim bila primijenjena sila ili prijetnja prilikom davanja iskaza pred tužiocem. Shodno navedenom, Vrhovni sud je naveo da nema mjesta prigovorima da je u konkretnom slučaju narušena ravnopravnost stranaka zbog nejednakog procesnog položaja apelanta kao optuženog, posmatrano s aspekta izvođenja dokaza pred sudom.
12. Potom je Vrhovni sud istakao da su činjenična utvrđenja prvostepene presude, suprotno žalbenim prigovorima, potpuna i pravilna, te da su zasnovana na dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, koji su izneseni u obrazloženju osporene presude, te ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 295 stav 2 ZKPRS. U tom smislu je Vrhovni sud naveo da prvostepena presuda u bitnim segmentima iznosi sadržaj izvedenih dokaza kako objektivne tako i subjektivne prirode, sve te dokaze pravilno ocjenjuje i izvodi konačan i pravilan zaključak da su optuženi učinili predmetno krivično djelo. U vezi s tim je Vrhovni sud ukazao da je prvostepena presuda posebno analizirala iskaze optuženih datih okružnom tužiocu u prisustvu njihovog branioca, kojeg su sami izabrali. Nakon toga je prvostepena presuda iskaze optuženih iz istrage dovela u vezu sa iskazima svjedoka – oštećenih koji su neposredni očevici događaja i čiji iskazi su u odlučnim činjenicama međusobno potpuno saglasni, zatim sa iskazima svjedoka koji su imali posredna saznanja o samom događaju ili okolnostima prije i nakon događaja, kao i s video-zapisima i fotografijama nadzornih kamera, zapisnicima o uviđaju i kriminalističko-tehničkim izvještajem mjesta izvršenja djela. U vezi s tim je Vrhovni sud naveo da prihvata u cijelosti kao valjane razloge koje je dao prvostepeni sud zbog čega prihvata iskaze svjedoka oštećenih, kao i iskaze optuženih iz istrage. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da su bez osnova prigovori odbrane da se prvostepena presuda zasniva samo na iskazima optuženih iz istrage.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prije svega, apelant ističe da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed proizvoljne primjene relevantnih procesnih odredbi koje se odnose na prihvatanje dokaza kako njegove odbrane tako i Okružnog tužilaštva, kao i uslijed primjene „nedopustivo niskih standarda dokazivanja“ i postupanjem suprotno načelu in dubio pro reo prilikom utvrđivanja apelantove krivične odgovornosti u konkretnom slučaju. Apelant ukazuje da je na povrede procesnog zakona ukazivao i u svojoj žalbi, ali da je Vrhovni sud u osporenoj drugostepenoj presudi „pervertirao“ osnovna načela krivičnog procesnog prava. Takvim postupanjem redovnih sudova je, prema apelantovoj ocjeni, onemogućena jednakost oružja u predmetnom krivičnom postupku. Stoga apelant navodi da „sud“ nije pravilno cijenio izvedene dokaze, te da niti jedan dokaz (direktno ili indirektno) ne dovodi apelanta u poziciju da se može utvrditi i osnov sumnje, a kamoli osnovana sumnja da je izvršio predmetno krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, izuzev njegove izjave date tokom istrage, a koja je prihvaćena kao dokazni prijedlog suprotno relevantnim procesnim odredbama ZKPRS.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani jer je taj sud kao i prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu presudu kojom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Takođe je Vrhovni sud istakao da je savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS cijenio sve navode žalbe apelantove odbrane i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore. Slijedom navedenog je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
15. Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi apelacije jer su osporene odluke dale obrazloženja o svim navodima koji su isticani tokom prvostepenog i drugostepenog postupka, kao i da je apelant propustio da koristi vanredni pravni lijek predviđen procesnim zakonom (zahtjev za zaštitu zakonitosti).
16. Okružno tužilaštvo je predložilo da Ustavni sud odbaci predmetnu apelaciju kao neosnovanu navodeći da tokom prvostepenog i drugostepenog postupka nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao.
V.Relevantni propisi
17. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi:
Saizvršilaštvo Član 23.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrše krivično djelo - svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.
Razbojništvo Član 233. st. (1) i (2) (1) Ko upotrebom sile protiv nekog lica ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protivpravnu imovinsku korist, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.
(2) Ako je pri izvršenju djela iz stava 1. ovog člana nekom licu umišljajno nanesena teška tjelesna povreda ili ako je učinjeno iz mržnje ili je djelo učinjeno od strane više lica ili je upotrijebljeno kakvo oružje ili opasno sredstvo, ili ako vrijednost oduzetih stvari prelazi iznos od 50.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.
18. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) koji je u konkretnom slučaju važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Zakonitost dokaza Član 10.
(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Jednakost u postupanju Član 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca.
Pouka osumnjičenom o njegovim pravima Član 143. stav (2) tačka v) 2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a biće poučen i o sljedećim pravima:
v) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koje mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca, da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišćen na glavnom pretresu, Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz Član 278. stav (2) (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Sadržaj presude Član 304. stav (7) (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakonika na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda 12 0 K 005367 17 Kž od 31. avgusta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja navedene osporene odluke, te činjenicu da je predmetna apelacija podnesena 16. oktobra 2017. godine, proizlazi da je ona podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
25. Član 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
26. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) i člana 6 Evropske konvencije.
27. Nadalje, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, odnosno da nije dokazano da je učinio predmetno krivično djelo (razbojništvo).
28. Stoga, Ustavni sud treba da ispita da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na način na koji to on tvrdi, odnosno da li su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u predmetnom krivičnom postupku postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana 6 Evropske konvencije primjenjujući kako relevantne materijalnopravne tako i procesnopravne norme.
29. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant naveo da su redovni sudovi u predmetnoj krivičnopravnoj stvari proizvoljno cijenili dokaze kod utvrđivanja njegove krivice za predmetno krivično djelo koje mu je stavljeno na teret (razbojništvo iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS), što je u konačnom rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
30. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Istovremeno, redovni sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da se u određenim okolnostima može pokazati da je neophodno uzeti u obzir izjave koje su date u istražnoj fazi (vidi Krivoshapkin protiv Rusije, presuda od 27. januara 2011. godine, stav 54) uslijed čega korišćenje iskaza u dokaznom postupku dobijenih u fazi policijske istrage i sudske istrage nije samo po sebi nekonzistentno sa st. 1 i 3 tačka d) člana 6 Evropske konvencije koji garantuju da se prava odbrane moraju poštovati (vidi Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine) ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da osporava ove izjave (vidi Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj aplikacije 72967/01, stav 117, i ibid., Krivoshapkin, stav 54).
31. Takođe, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari apelant je ukazao i na povredu načela in dubio pro reo. Navedeni princip u konvencijskom smislu konstituiše poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39 i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira s jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora van razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivnji, rješava u korist okrivljenog. Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može da bude dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno tom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPRS da su sud i drugi organi gonjenja dužni da istinito i potpuno utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist. Dakle, u ZKPRS je propisana pretpostavka nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivicu već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan da uzme da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50 i 51).
32. Stoga je zadatak Ustavnog suda da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala optužba tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Okružni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvata dokaze koje je predložila apelantova odbrana, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Upravo je na ovu činjenicu ukazao i Vrhovni sud odlučujući o žalbi apelantove odbrane. Stoga, Ustavni sud nije mogao da zaključi da je Okružni sud, čija je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda, izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, te da i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji za apelanta. Okružni sud je apelantov iskaz dat u istrazi (priznanje) zajedno sa ostalim iskazima svjedoka detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Okružnog suda da je apelant bio učesnik inkriminisanih radnji. Dakle, Okružni sud je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, tj. razbojništvo iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Okružni sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, niti da je u predmetnom postupku došlo do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
33. Pri tome, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne vidi proizvoljnost ni u zaključku prvenstveno Okružnog suda, a potom i Vrhovnog suda iz osporenih odluka u pogledu zaključka o pravnoj naravi – zakonitosti izjava (priznanja) koje su apelant i suoptuženi M. B. dali u toku istrage nadležnom tužiocu, budući da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da su oni navedene izjave dali u skladu s procesnim garancijama obuhvaćenim odredbom člana 143 ZKPRS u prisustvu branioca kojeg su sami izabrali, kao i da iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da apelant (za razliku od suoptuženog) u svojim žalbenim prigovorima nije doveo u pitanje način postupanja prema njemu tokom davanja navedenog iskaza pred tužiocem, što bi eventualno imalo za posljedicu nezakonitost dokaza u smislu odredbe člana 10 ZKPRS (iznuđivanjem priznanja). Ovo posebno jer iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivnje u konkretnom slučaju nije zasnovano isključivo na navedenim iskazima koje su dali u fazi istrage, već i na ostalim dokazima (subjektivne i objektivne prirode) izvedenim na glavnom pretresu.
34. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da je apelant suštinski problematizovao i pitanje jednakosti u postupanju strana u predmetnom krivičnom postupku. Ovi navodi se, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju suštinski tiču same ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima ujedno nerijetko podudara s pravom na „jednakost oružja“ kao podrazumijevanim elementom pravičnog suđenja prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na „jednakost oružja“ nalaže da se svakoj strani pruži razumna (procesna) mogućnost da predoči svoj slučaj pod uslovima koji je ne dovode u suštinski nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu. Pri tome, neka manja nejednakost koja ne utiče na pravičnost postupka u cjelini neće dovesti do kršenja člana 6 Evropske konvencije (Verdú Verdú protiv Španije, st. 23–29). Dovodeći u vezu navedene stavove sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivnje u konkretnom slučaju nije zasnovano isključivo na navedenim iskazima (priznanjima) koje su dali u fazi istrage, već i na ostalim dokazima (subjektivne i objektivne prirode) izvedenim na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporava. Pri tome, Ustavni sud ističe da je apelantovoj odbrani u predmetnom krivičnom postupku bilo omogućeno da predlaže svoje svjedoke, kao i da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da apelant tokom dokaznog postupka nije koristio svoje pravo na iznošenje odbrane i svjedočenje. Takođe, prema ocjeni Ustavnog suda, nema ni proizvoljnosti u načinu na koji je Okružni sud primijenio relevantne procesne odredbe ZKPRS (član 278 stav 2) u odnosu na prijedlog apelantove odbrane za izvođenje dokaza saslušanjem ljekara i sestre suoptuženog, koristeći pri tome svoje diskreciono pravo da ne dozvoli izvođenje takvog dokaza uz argumentaciju da se radi o nepotrebnom dokazu koji nije od značaja za predmet u konkretnom slučaju, kao i da se radi o zloupotrebi procesnog prava s ciljem bezrazložnog odugovlačenja postupka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je izvođenje navedenog dokaza saslušanjem pomenuta dva lica bilo primarno usmjereno za dokazivanje nezakonitosti dokaza – iskaza u istrazi kojim bi se dokazala upotreba sile i prijetnje prema apelantu i suoptuženom prilikom davanja iskaza (priznanja) o čemu je prethodno bilo riječi u prethodnom stavu ove odluke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant suštinski nije bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Okružno tužilaštvo i da mu nije povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije.
35. Konačno, kada je u pitanju apelantovo ukazivanje na proizvoljnost u postupanju više sudske instance, u konkretnom slučaju Vrhovnog suda, kod odlučivanja o žalbi, Ustavni sud podsjeća da pravo na žalbu u krivičnopravnim stvarima kao takvo samostalno nije garantovano članom 6 Evropske konvencije, već članom 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, prema ocjeni Ustavnog suda, suština apelantovih navoda u vezi s tim pravom pokreće pitanje prava na obrazloženu sudsku odluku. Ustavni sud podsjeća da obrazložena odluka mora da bude zasnovana na objektivnim kriterijumima i da štiti pravo na odbranu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, stranica 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora da bude jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi Boldea protiv Rumunije, stav 30). U svjetlu navedenih principa, Ustavni sud primjećuje da je osporena odluka Vrhovnog suda posebnu pažnju posvetila svim navodima apelantove odbrane od suštinskog značaja, kojima su osporavani stavovi Okružnog suda iz prvostepene presude i koje navode je apelant ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj drugostepenoj presudi dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne utiču na konačnu odluku koja se tiče njegove krivice za počinjeno predmetno krivično djelo razbojništva. Kako se suština žalbenih navoda u postupku pred Vrhovnim sudom odnosila na tvrdnje apelantove odbrane o pogrešnom zaključku prvostepenog suda da je on počinilac predmetnog krivičnog djela, Ustavni sud nalazi da samo prihvatanje činjeničnopravnih zaključaka Okružnog suda od Vrhovnog suda u tom smislu nije ugrozilo poštovanje garancija prava na obrazloženu sudsku odluku na apelantovu štetu, s obzirom na prethodno zauzeti stav Ustavnog suda da nema proizvoljnosti u načinu na koji je Okružni sud cijenio dokaze i izveo zaključak o apelantovoj krivnji. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvatanja iz nižestepene sudske odluke od više sudske instance, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40).
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6 st. 1, 2 i 3d.) Evropske konvencije.
40. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, kada je apelantova odbrana imala jednaku mogućnost kao i Okružno tužilaštvo da predlaže dokaze, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja o tome zašto ne prihvataju prijedloge apelantove odbrane za izvođenje dokaza, odnosno prihvataju kao vjerodostojan i zakonit dokaz iskaz (priznanje) koji je apelant dao u fazi istrage tužiocu, a koji su redovni sudovi cijenili pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sa ostalim dokazima kod utvrđenja da je apelant kao saizvršilac počinio krivično djelo razbojništva iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. Takođe, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta.
37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević