Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1549/19 (S&S d.o.o. za trgovinu i usluge)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Upravni spor
  • Porez
  • Upravni postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1549/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-1549/19, rješavajući apelaciju S&S d.o.o. za trgovinu i usluge, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S&S d.o.o. za trgovinu i usluge protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 026052 17 U od 22. januara 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S&S d.o.o. za trgovinu i usluge protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 026052 17 U od 22. januara 2019. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S&S d.o.o. za trgovinu i usluge (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Franjo Marjanović advokat iz Žepča, podnio je 4. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 026052 17 U od 22. januara 2019. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tužene (Uprave za indirektno oporezivanje BiH, Banjaluka) kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Odsjeka za poreze RC Tuzla od 19. decembra 2016. godine, kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba, izjavljena protiv prvostepenog rješenja Grupe za reviziju i kontrolu od 1. novembra 2016. godine, kojim je apelantu za poreski period 1. jula 2011. - 31. maja 2016. godine, utvrđen razrez indirektnih poreza u iznosu od 54.400,00 KM i naložena uplata utvrđene obaveze.

3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je, između ostalog, naveo da je predmetni postupak, proizašao iz postupka kontrole koju je provela tužena kod apelanta, kojom prilikom je sačinjen zapisnik o kontroli. Sud BiH je ukazao da je zapisnik o kontroli javna isprava u smislu odredbe člana 94. stav 2. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, te da ovaj akt u poreskom postupku, prema odredbama člana 100. stav 1. tačka d) istog zakona, mora sadržavati utvrđeno činjenično stanje u pogledu indirektnih poreza. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao da je obaveza apelanta na plaćanje PDV-a utvrđena u postupku kontrole PDV-a, a na osnovu dokumentacije pribavljene u postupku kontrole, prije svega na osnovu uvida u knjigovodstvenu evidenciju apelanta. Naime, navedeno je da je u postupku kontrole utvrđeno da se apelant bavio iznajmljivanjem vozila, ali da nije vodio nikakve evidencije o iznajmljivanju vozila, zapisnike o primopredaji vozila, da ugovori sadrže bjanko potpise, da apelant ne posjeduje cjenovnik za usluge iznajmljivanja vozila, kao i da cijenu dogovara sa licem kojem se vozilo iznajmljuje, te da u poreskim evidencijama nema iskazanog prometa po osnovu iznajmljivanja luksuznih auta za svadbe i svečanosti. Dakle, suprotno prigovoru tužbe da odlučne činjenice nisu utvrđene sa sigurnošću i na pouzdan način, uvidom u raspoloživu knjigovodstvenu dokumentaciju navedeno je da su utvrđene odlučne činjenice, i to da apelant svoje poslovne knjige i evidencije nije vodio na propisani način, jer vrijednost prometovanih dobara uzetih na komisionu prodaju nije evidentirao u KIF-u i PDV prijavi, niti je evidentirao vrijednost nabavki pri izvršenoj komisionoj prodaji u KUF-u i PDV prijavi, kao i da nije sačinjavao zapisnike o primopredaji iznajmljenih vozila, te da su utvrđene i druge nepravilnosti koje su u zapisniku detaljno obrazložene, što upućuje na pravilan zaključak da je apelant u spornom periodu preduzimao radnje u cilju izbjegavanja plaćanja izlaznog PDV-a, iz člana 16. stav 2. Zakona o upravi za indirektno oporezivanje. Naime, navedeno je da je citiranom odredbom propisano da radnje koje su poduzete radi izbjegavanja ili zloupotrebe propisa o indirektnom oporezivanju, ili imaju za posljedicu izbjegavanje ili zloupotrebu ovih propisa, ne mogu dovesti do izbjegavanja ili zloupotrebe propisa o indirektnom oporezivanju. Dalje je navedeno da je prema stavu 3. istog člana, u slučajevima „pro forma“ radnji dati predmet oporezivanja smatra se onim što on stvarno predstavlja, bez obzira kako ga strane u prometu nazivaju. Takođe, Sud BiH je istakao da su neosnovani navodi apelanta koji se odnose na povrede postupka iz Zakona o upravnom postupku, jer je tužena utvrdila pravo stanje stvari i u tom cilju potpuno i pravilno utvrdila sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ukazuje na „proizvoljnost u utvrđenju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni dokaza, te primjeni procesnog i materijalnog prava, pri čemu upravni organi odnosno Sud BiH u obrazloženju spornih odluka za svoje stavove nisu dali razloge“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

I.U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

6. U pogledu navoda apelanta kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. II.U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i prava na dom

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu i prava na dom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je u predmetnom postupku, koji je okončan osporenom sudskom odlukom, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, a na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u tužbi protiv rješenja tužene, a koje navode je razmotrio Sud BiH prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što su nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1549/19 (S&S d.o.o. za trgovinu i usluge) | Sudska praksa | Aktio